BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Krivično pravna pitanja
User avatar
By pravnik
#239
Stvarna zabluda

Član 39. KZ FBiH - Stvarna zabluda:
(1) Nije kriv počinitelj koji počini djelo u neotklonjivoj stvarnoj zabludi.
(2) Stvarna zabluda je neotklonjiva ako počinitelj u vri-jeme počinjenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog nje-govog zakonom propisanog obilježja, ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo činile dozvoljenim.
(3) Ako je počinitelj bio u stvarnoj zabludi iz nehata, postojat će krivično djelo počinjeno iz nehata, ako zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje i za nehat.

(1) Zabluda (lat. error) u pravu uopšte predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti o nekim pravno relevantnim okolnostima ili sadržajima.
U krivičnom pravu, zabluda predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti učinioca o relevantnim okolnostima krivičnog djela koje čini.
U zavisnosti od toga na koje se elemente krivičnog djela odnosno okolnosti zabluda odnosi, u krivičnom pravu se razlikuju dvije osnovne vrste zabluda:
1. stvarna zabluda - zabluda o činjenicama (lat. error facti) - postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom propisanog obilježja, ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, ako bi one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno.
2. pravna zabluda - zabludu o pravu (lat. error iuris), - postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja djela iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno.

Stvarna zabluda je institut koji isključuje kriv. odgovornost učinioca i pojavljuje se u 2 oblika, u užem i širem smislu.
Stvarna zabluda u užem smislu - zabluda o zakonskim obilježjima (biću) krivičnog djela. Postoji kada u vrijeme izvršenja učinilac nije bio svjestan nekog zakonom određenog obilježja djela. Zabluda o biću kriv. djela, se može odnositi na sve okolnosti koje se javljaju kao obilježja kriv. djela, kao što su radnja, posljedica, objekat radnje, uzročnost ili kauzalitet. Ona se može odnositi i na svaku drugu okolnost koja ulazi u strukturu elemenata datog kriv. djela u njegovom osnovnom, privilegovanom ili kvalifikovanom obliku, bez obzira da li se radi o okolnostima stvarnog ili pravnog karaktera. U ovoj zabludi nalazi se npr. lice koje plaća lažnim novčanicama ne znajući da su lažne (kriv. djelo falsifikovanja novaca); ili kada brat i sestra vrše obljubu ne znajući da su brat i sestra (kriv. djelo rodoskrnjavljenja); neko uzme tuđu stvar pogrešno misleći da je njegova; lice stupi u brak sa drugim pogrešno misleći da mu je raniji brak prestao, itd. Ova zabluda se može odnositi i na mjesto, vrijeme, sredstvo ili način izvršenja, lično svojstvo učinioca ili svojstvo pasivnog subjekata, ukoliko se i te okolnosti javljaju kao obilježje nekih kriv. djela. (npr. da se radi o žrtvi sa određenim svojstvima, licu koje nije navršilo određene godine starosti kod nekih djela; ili licu pod međunarodnopravnom zaštitom, ili da navedeni predmeti predstavljaju vojnu opremu, itd.). Zablude o biću kriv. djela nema ukoliko se radi o zabludi o pogledu nekih okolnosti koje nisu zakonska obilježja kriv. djela. Ako je učinilac lišio života jedno lice, pogrešno misleći da se radi o drugom, ili ako je kod krijumčarenja lica mislio da se radi npr., o Albancima, a radilo se o Kurdima, ili ako je prenosio supstance za spravljanje jedne vrste droge, pogrešno misleći da se radi o drugoj vrsti.
Stvarna zabluda u širem smislu - zabluda o okolnostima koje isključuju protivpravnost djela, tj. okolnostima koje bi, ako bi uistinu postojale, to djelo činile dopuštenim. Postoji kada je u vrijeme izvršenja djela učinilac pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi da su one stvarno postojale to djelo bilo dozvoljeno. Dakle, ovdje se ne radi o zabludi o biću kriv. djela, već o zabludi o okolnostima koje se nalaze van bića kriv. djela i koje imaju karakter osnova isključenja opasnosti i/ili protivpravnosti djela, pa samim tim i postojanja kriv. djela u cjelini. Iako je ovdje učinilac svjestan bića kriv. djela, ipak se radi o zabludi koja je po svom efektu i učincima jednaka zabludi o biću kriv. djela, jer se radi o zabludi o činjenicama koje su materijalni osnov razloga isključenja protivpravnosti. Učinilac ovdje pogrešno smatra da postoji neka okolnost koja opravdava njegovo djelo, činjenična situacija koja daje legitimitet njegovom ponašanju, što znači da njegov postupak nije upravljen na ostvarenje protivpravnog djela, pa stoga ni nema razloga da se tako ne ponaša. Ako npr. policajac hapsi jedno lice u pogrešnom uvjerenju da je to učinilac razbojništva za kojim je raspisana potjernica, ili vojnik u ratu ubija svog vojnika misleći da je neprijateljski, provaljivanje u susjedov stan pogrešno misleći da iz njega teče voda ili se doziva u pomoć, i sl. Sličnog su karaktera i neki drugi slučajevi koji spadaju u ovaj oblik zablude, kao npr. putativna nužna odbrana ili krajnja nužda. npr. tokom svađe jedan od učesnika poteže za pištolj, a poznat je kao brz na pištolju, a drugi naspram njega poteže pištolj i ubija prvog, ali na način da bi sud utvrdio da je djelo učinjeno u putativnoj (uobraženoj) nužnoj odbrani u uslovima stvarne zablude.
Bez obzira što se u prvom slučaju radi o okolnostima koje se nalaze u zakonskom opisu bića kriv. djela, a u drugom o okolnostima van bića kriv. djela, i jedna i druga prema zakonskom tekstu imaju iste krivičnopravne efekte. To je stoga što su i jedne i druge okolnosti, iako različite, od podjednakog značaja, pa će i zabluda o njima pod istim okolnostima u principu imati isti značaj i dejstvo. Stoga i navedena podjela na stvarnu zabludu u užem i širem smislu, koja je uobičajena u našoj literaturi, nije od posebnog praktičnog značaja.

(2) Već je navedeno da stvarna zabluda uvijek isključuje umišljaj, jer učiniocu nedostaje svijest neophodna za postojanje umišljaja. Međutim, to ne znači da ona u svakom slučaju negira svaki oblik krivice. Da bi se znalo kakvo dejstvo na krivicu odnosno krivicu učinioca ima ova zabluda, potrebno je utvrditi da li je učinilac za tu zabludu kriv ili nije, tj. da li je zabluda u kojoj se našao rezultat njegove nepažnje koju je, da je bio obazriviji, trebao i mogao izbjeći. Drugim riječima, treba utvrditi da li se navedena zabluda učiniocu može staviti na teret ili ne može, odn. da li je ona bila skrivljena ili neizvinjavajuća, ili je bila neskrivljena ili izvinjavajuća. U našoj krivičnopravnoj literaturi u tom smislu se uglavnom govori o tzv. otklonjivoj ili neotklonjivoj
stvarnoj zabludi. Dakle, stvarna zabluda može biti otklonjiva i neotklonjiva:
a) Otklonjiva stvarna zabluda - postoji kada se učinilac nalazi u zabludi usljed nehata; dakle, to je nehatno skrivljena stvarna zabluda, što znači da je on bio dužan i mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Kod otklonjive stvarne zablude ne isključuje se krivica učinioca, te će učinilac biti odgovoran za nehatno izvršenje djela, ako je za to djelo predviđeno kažnjavanje za nehat.
b) Neotklonjiva stvarna zabluda - postoji kada učinilac nije bio dužan da ima, niti je mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Učinilac koji se nalazio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi nije kriv, jer takva zabluda isključuje njegovu krivnju.
Praktično, to znači da ukoliko se utvrdi da postoji stvarna zabluda, onda se neće pristupati ispitivanju da li je riječ o otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludu, ukoliko se radi o kriv. djelu za koje zakon ne propisuje kažnjavanje i za nehatno izvršenje takvog djela.
Ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neku kvalifikatornu okolnost, postojaće njegova odgovornost samo za osnovni oblik djela, dok će u slučaju postojanja zablude u odnosu na neku privilegujuću okolnosti, ipak odgovarati samo za privilegovani oblik djela.

Posebni slučajevi stvarne zablude:
1. zabluda o objektu (error in objecto) - postoji kada učinilac vrši krivčno djelo na jednom objektu, pogrešno misleći da se radi o drugom objektu. Ako se u oba slučaja radi o krivičnom djelu i zaštićenim objektima iste vrijednosti, postojanje zablude je pravno irelevantno. npr. učinilac ukrade ovcu vlasništvo lica A, misleći da je ona vlasništvo lica B. Međutim ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neke osobine ili svojstva objekta, koje ujedno predstavljaju i obilježja krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna. npr. ako neko oduzme tuđu stvar ne znajući da se radi o stvari od posebnog istorijskog značaja, neće odgovarati za tešku krađu, već za običnu krađu
2. zabluda o licu (error in persona) - to je poseban oblik zablude o objektu, kada se čovjek pojavljuje kao objekt krivčnog djela, npr. učinilac u mraku sačeka neko lice i napadne ga misleći da je to lice sa kojim ima sukob, međutim utvrdi se da je to sasvim drugo lice. Ovdje se neće raditi o stvarnoj zabludi, jer sva lica uživaju jednaku krivično-pravnu zaštitu, pa nije bitno prema kome je usmjeren napad. Međutim ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neke osobine ili svojstva lica, koje ujedno predstavljaju i obilježja krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna. npr. ako službeno lice u institucijama BiH ograniči slobodu kretanja licu pod međunarodnopravnom zaštitom, pogrešno misleći da se radi o nekom drugom licu, neće odgovarati za krivično djelo Ugrožavanja lica pod međunarodnopravnom zaštitom iz čl. 192. KZ BiH, već za kriv. djelo protivpravnog lišenja slobode iz čl. 147. KZ BiH.
3. promašeni udarac (aberatio ictus sive impetus) - postoji kada učinilac preduzima radnju radi izvršenja djela prema jednom objektu, a posljedica nastupi na drugom objektu. Ovdje se ustvari ne radi o stvarnoj zabludi, nego o skretanju kauzalnog ili uzročnog toka prema drugom objektu. npr. lice A puca na lice B ali ga promaši i pogodi lice C, ili prilikom pucanja na lice A dođe do rikošeta (odbijanja zrna od tvrdi predmet) i povređivanja nekog lica prema kome nije usmjeren napad. U ovom slučaju naša sudska praksa i pravna teorija zauzimaju stanovište prema kome će se raditi o pokušaju ubistva lica prema kome je pucano i ubistva iz nehata lica koje je metak pogodio. Ta dva djela tretiraju se kao djela u sticaju. Aberacije su veoma slične zabludama o kauzalitetu i postoje kada učinilac nije prouzrokovao posljedicu na željenom nego na nekom drugom objektu. Ovdje se ne radi u pravom smislu o stvarnoj zabludi, već je u pitanju devijacija u izvođenju radnje, skretanju udarca, pogrešnom smjeru radnje radi toga što je loše izvedena pa je stoga promašila željeni cilj. Npr. učinilac je u namjeri ubistva bacio kamen na komšiju u vrtu, ali je pogodio njegovu suprugu pored njega; pucao je na jedno lice a pogodio drugo; supruga je htjela otrovati muža, ali je otrovano vino koje je stavila na sto popilo drugo lice; (aberacije s objektom iste vrijednosti); ili, učinilac je pucao na zvijer a pogodio je prolaznika (aberacije s objektom različite vrijednosti). Prema pretežnom shvatanju u ovakvim slučajevima postoji idealni sticaj pokušaja željenog krivičnog djela i nehatnog krivičnog djela stvarno izvršenog prema drugom objektu. Valja ipak upozoriti da, se u zavisnosti od slučaja, treba ispitati da li je učinilac dopuštao mogućnost da pogodi drugo lice, što se raspravlja po pravilima alternativnog umišljaja (dolus alternativus). Ako je on s tim računao, tada se neće raditi o aberatio ictus-u.
4. zabluda o kauzalitetu - postoji kod učinioca koji je odvijanje radnje, odn. kauzalnog toka zamislio na jedan način a to se dogodilo na drugi način, tj. posljedica je prouzrokovana na drukčiji način nego što je učinilac zamislio; predstavljeni i stvarni odnosno realizovani kauzalni tok se ne poklapaju. Za ocjenu krivičnopravnog značaja ove zablude mjerodavan je sam karakter i stepen odstupanja. S obzirom da nije moguće uvijek sagledati kauzalni tok u svim detaljima i pojedinostima, zabluda će biti irelevantna ako su u pitanju nebitna odstupanja stvarnog od zamišljenog kauzalnog toka. Tako npr. učinilac je radi ubistva bacio žrtvu s mosta u vodu da se utopi, ali je žrtva umrla prije radi srčanog udara i sl. Ovdje su odstupanja nebitna i stoga su irelevantna pa umišljajna odgovornost ostaje. Tek ako se radi o bitnim odstupanjima radi će se o zabludi koja je od značaja i koja isključuje umišljaj u odnosu na posljedicu.

http://www.epravo.ba
RAZVOD BRAKA u BiH

Pravoslavna ili katolička crkva? Najbolje bi bilo[…]

Doroż protiv Poljske

Doroż protiv Poljske 29.10.2020. Povreda član[…]

Aplikacija odbačena kao ratione personae nedopusti[…]

Ayetullah Ay protiv Turske Povreda člana 6. s[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja