BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Medunarodno privatno pravo i Medunarodno javno pravo
User avatar
By pravnik
#1712
Pojam i vrste ugovora

Međun. ugovor se sastoji u saglasnosti volja 2 ili više subjekata međunarodnog prava! Cilj je postizanje određenog učinka po međunarodnom pravu.  Ugovori mogu biti:
a. dvostrani / mnogostrani
b. sastavljeni u jednoj ispravi / više imeđusobno povezanih isprava (note)
c. pisani / u drugom obliku

Da bi ugovor ostvarivao namjeravani učinak, mora ispunjavati sljedeće uvjete:
(1) ugovorne stranke moraju biti subjekti međunarodnog prava
(2) predmet ne smije biti nedopustiv – Pravno nedopustiv je onaj ugovor:
i. kojeg je materijalno nemoguće izvršiti
ii. koji je u sukobu s nekom imperativnom normom (ius cogens)
(3) Izražena volja odgovara stvarnoj volji (u suprotnom mane volje  nevaljanost)
(4) Posebna forma nije propisana


Svi ugovori na snazi u načelu jednako obvezuju sve njihove stranke. U pravilu ne postoji hijerarhija između ugovora nalik na hijerarhiju pravnih normi i pravnih akata u unutarnjem pravu. Djelomični izuzetak od tog pravila je Povelja UN-a.
Nemoguće je dosljedno izvršiti podjelu svih međunarodnih ugovora prema njihovom sadržaju. Međutim, neke podjele ugovora/ugovornih propisa nisu bez osnove. Npr.:

1.) ugovori sklopljeni u pisanom ili nekom drugom obliku – to je prva podjela! Usmeni ugovori su danas vrlo rijetki, ali ukoliko postoje, onda njihove stranke obvezuju kao i pismeni ugovori. Danas su nezamislivi usmeni ugovori koji ostaju nepisani! Većinom se o njima sastavlja zapisnik čime dobija pismenu formu.

2.) Dvostrani i mnogostrani ugovori – u 19. st. su mnogovstrani ugovori bili toliko rijetki da su činili izuzetke. Gotovo su svi bili dvostrani. U 20.st. je ta praksa potpuno promijenjena. Ovi ugovori se razlikuju u sljedećem:

Mnogostrani Dvostrani

- mnogi predviđaju vlastita pravila o naknadnoj izmjeni/reviziji njihova teksta
- ako je sklopljen na početno razdoblje od 5 ili više godina, ugovor ostaje na snazi i po isteku tog roka između preostalih članica, ako se neka država jednostrano povuće nakon isteka tog roka
- propisi o prestanku i suspenziji ovih ugovora zbog bitne povrede neke od stranaka su mnogo složeniji
- tekst ugovora se ne može promijeniti bez saglasnosti druge stranke
- ako je sklopljen na početno razdoblje od 5 ili više godina, a moguće ga je po isteku roka jednostrano otkazati, takvim otkazom se on okončava
- bitna povreda ovog ugovora od 1 stranke ovlašćuje drugu da se pozove na tu povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene

3.) Ugovor-zakon i ugovor-pogodba – Ova podjela smatrala se bitnom, da bi se potom počela zanemarivati. Heinrich Triepel je utemeljio ovu podjelu smatrajući sljedeće:
a. Ugovor-zakon (Vertrag) se sastoji u stapanju volja njegovih stranaka usmjerenih ka istom cilju. U stvari se radi o jedinstvenoj volji svih stranaka. Takvim ugovorom sve njihove stranke preuzimaju iste pravne obveze. Oni su slični zakonima u domaćim pravnim porecima država.
b. Ugovor-pogodba nastaje na osnovu volja njegovih stranaka različitog sadržaja, ali koje smjeraju istom cilju i uzajamno se dopunjuju (npr. kupovina i prodaja). Ovi ugovori nisu izvor međunarodnog prava, već samo pravni poslovi. Oni su slični kontraktima u domaćim pravima.

4.) Ugovori – ustavi međunarodnih organizacija – Ovi ugovori imaju različite funkcije. Svaki od njih je izvor prava i dužnosti za sve njegove stranke koje tim ugovorom ustanovljavaju dugoročni okvir međusobne suradnje. Nemaju ograničenja u trajanju. Istovremeno se rađa novi subjekt međunarodnog prava.
Većina tih ugovora isključuje mogućnost ulaganja rezervi na njih. Većina njih propisuje postupak za njihove naknadne izmjene i dopune. Da bi te izmjene stupile na snagu za sve države članice organizacije, ne traži se jednoglasnost, nego neka kvalificirana većina.
Nezadovoljna članica, ako ne želi pristati na takve izmjene, može samo napustiti organizaciju.

5.) Politički sporazumi – Neki smatraju da postoji posebna vrsta ugovora koje države sklapaju s namjerom da ih obavežu samo moralno ili politički, a da time ne preuzmu nikakvu obavezu.  Ovakva podjela u praksi nije opravdana!
2. Sposobnost sklapanja ugovora:

(A) Sve suverene (neovisne) države su subjekti međunarodnog prava i to njihovo svojstvo ne ovisi o njihovom priznanju od drugih država. Njihova sposobnost sklapanja svih vrsta ugovora nije ničim ograničena.
(B) Sposobnost federalnih jedinica – Federalne jedinice mogu imati sposobnost sklapanja ugovora ako se na tu sposobnost pristaje u saveznom ustavu i u njemu propisanim granicama.
(C) Vatikan – Država Vatikanskog Grada/Sveta Stolica je danas općenito priznata kao poseban subjekt međunarodnog prava

(D) Međuvladine organizacije – Nema sumnje da gotovo sve međuvladine organizacije imaju objektivni međunarodni subjektivitet. One su subjekti međun. prava, ali za razliku od država ne uživaju opću, već specijalnu nadležnost. Izvan povjerenih ovlasti, i izvan njeezinih funkcija, nijedna organizacija nema pravo sklapati ugovore s bilo kojim drugim subjektom međun. prava.

(E) Ustanici u nekom oružanom sukobu – nemaju svojstvo subjekta međunardonog prava erga omnes. Imaju ograničeno međunarodno svojstvo subjekta, te time i ograničenu sposobnost sklapanja ugovora  tu ograničenu sposobnost stiču tek aktom priznanja, i to samo u odnosu na državu koja ih je priznala.

https://www.pravobih.com/

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Simić protiv Bosne i Hercegovine 19.05.2022. Simi[…]