BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Ugovori razne osnove, odgovornost za štete po raznim osnovana, izvanugovorni odnosi, osiguranja...
User avatar
By Lega
#4057
OSIGURANjE TREĆEG LICA
Zakon o obligacionim odnosima

čl. 946 i 957

Ako tužitelji, kao osiguranici, nakon zaključenja ugovora o osiguranju i izdavanja polica osiguranja nisu nikada tuženom kao osiguravatelju dali bilo kakvu pismenu saglasnost za određivanje korisnika ili izjavu u pogledu navedenih ugovora, oni nisu aktivno legitimisani za ostvarenje prava na naknadu štete u iznosu koji odgovara iznosu osigurane svote za slučaj doživljenja.

Obrazloženje:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđivanje ništavosti Odluke prvotužene od 12. 11.2007. godine i Sporazuma zaključenog između prvotuženog i drugotuženog od 28. 1.2008. godine, te isplatu naknade štete u iznosu koji odgovara iznosu osigurane svote za slučaj doživljenja na osnovu Ugovora o kolektivnom osiguranju života od 24. 12. 1 997. godine zaključenog između prvotuženog kao ugovaratelja i drugotuženog kao osiguravatelja.

Iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, koja je kao pravilna prihvatio i drugostepeni sud, proizlazi da su tužitelji zaposlenici ili su bili zaposlenici kod prvotuženog JP E... H. d.d. M... u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kolektivnom osiguranju ili za vrijeme njegovog trajanja; da su prvotuženi, kao ugovaratelj osiguranja, i drugotuženi C... osiguranje d.d. Lj..., kao osiguratelj, dana 24. 12. 1997. godine zaključili ugovor o kolektivnom osiguranju života za sve uposlenike prvotuženog, među kojima su i tužitelji; da je u ugovoru kao korisnik osiguranja za slučaj smrti osiguranika naznačena njegova obitelj, ali uz posebnu suglasnost ugovaratelja - prvotuženog, a kao korisnik osiguranja za slučaj doživljenja (istek osiguranja) je naznačen svaki uposlenik osobno, ali uz posebnu suglasnost prvotuženog kao ugovaratelja; da je ovo osiguranje zaključeno na period od 10 godina od 1. 1. 1998. godine do 31. 12. 2007. godine; da su pojedinačnim policama za kolektivno osiguranje života tužitelja u ovom postupku od br.... do... od 24. 12. 1997. godine, tužitelji kao zaposlenici prvotuženog bili osigurani kolektivnim osiguranjem života na temelju Posebnih uslova za kolektivno osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja i dopunskim osiguranjem od nezgode po Dopunskim uslovima za osiguranje od posljedica nesretnog slučaja uz osiguranje života; da je prvotuženi JP E... H. d.d. M... plaćao premije osiguranja po predmetnom ugovoru o osiguranju; da tužitelji nisu potpisali predmetne police osiguranja, niti su dali pismenu suglasnost u odvojenom pismenu uz naznaku osigurane svote; da je do prve promjene ugovora o kolektivnom osiguranju i polica osiguranja došlo 2003. godine kada je mijenjan korisnik osiguranja na način da je izostavljena do tada predviđena posebna saglasnost ugovaratelja osiguranja; da je Uprava prvotuženog dana 12. 11. 2007. godine donijela odluku broj:... kojom je jednostrano odredila da je to društvo korisnik osiguranja po navedenom ugovoru o osiguranju za slučaj doživljenja ili kod otkupa osiguranja; da su tuženi dana 28. 1.2008. godine zaključili međusobni sporazum kojim je, u članu 3. ugovoreno da će drugotuženi C...osiguranje d.d. Lj... obavezu isplate osigurane svote i dobiti izvršiti prvotuženom JP E... H. d.d. M...

Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su odbili tužbene zahtjeve svih tužitelja, cijeneći da tužitelji nisu stekli status korisnika osiguranja, jer nisu potpisali ponudu za zaključenje ugovora o osiguranju, niti policu osiguranja, nisu dali pismenu saglasnost za zaključivanje ugovora u njihovu korist, niti su prihvatili koristi iz osiguranja. Nižestepeni sudovi zaključuju da ugovor o kolektivnom osiguranju zbog nedostatka saglasnosti tužitelja u smislu odredbe člana 946. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima nije punovažan pravni posao, te da zbog toga pobijani Sporazum o ispunjenju obaveza od 28. 1. 2008. godine i Odluka prvotuženog od 12. 11. 2007. godine nisu mogli proizvesti posljedice koje bi utjecale na prava tužitelja. Takođe iz njihovih sredstava nije plaćana premija osiguranja, niti je iznos premije koju je uplaćivao prvotuženi kao ugovaratelj refundiran iz plaća tužitelja, pa im ne pripada pravo na isplatu traženih iznosa.

Odluke nižestepenih sudova su zakonite, ali po ocjeni ovog suda iz drugih razloga, a ne iz razloga navedenih u tim odlukama.

Osnovano revidenti prigovaraju da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je predmetni ugovor o kolektivnom osiguranju ništav. Prema odredbama člana 946. Zakona o obligacionim odnosima, osiguranje života može se odnositi na život ugovarača osiguranja, a može se odnositi i na život nekog trećeg (stav 1). Ako se osiguranje odnosi na slučaj smrti nekog trećeg, za punovažnost ugovora potrebna je njegova pismena saglasnost data u polisi ili u odvojenom pismenu, prilikom potpisivanja polise sa naznačenjem osigurane svote (stav 3). Po ocjeni ovog suda, međutim, odredba člana 946. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se primijeniti u konkretnom slučaju, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete zbog neisplaćivanja osigurane svote po osnovu osiguranju za slučaj doživljenja, a ne po osnovu osiguranja za slučaj smrti. Ovaj sud stoga cijeni da predmetni ugovor o kolektivnom osiguranju, u pogledu osiguranja za slučaj doživljenja, predstavlja valjan pravni posao.

Bez osnova je, međutim, revizijski prigovor da je odredba o određivanju djelatnika tuženog kao korisnika postala neopoziva samim ponudama za zaključenje ugovora o osiguranju.

Odredbama člana 957. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da ugovarač osiguranja života može u ugovoru, kao i nekim kasnijim pravnim poslom, odrediti lice kome će pripasti prava iz ugovora, a ako se osiguranje odnosi na život nekog drugog lica, za određivanje korisnika potrebna je i njegova pismena saglasnost.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelji, kao osiguranici, nisu nakon zaključenja ugovora o osiguranju i izdavanja polica osiguranja, nikada prvotuženom dali bilo kakvu pismenu saglasnost ili izjavu u pogledu navedenih ugovora, pa tako ni pismenu saglasnost za određivanje korisnika. Iz tog razloga, ovaj sud cijeni da su bez pravnog dejstva kako prvobitna odredba ugovora o osiguranju kojom se kao korisnici za slučaj doživljenja određuju djelatnici uz saglasnost ugovaratelja, tako i kasniji zahtjevi prvotuženog za izmjenu ove odredbe - iz 2003. godine kojima se za korisnike određuju djelatnici, te iz 2007. godine kojima se kao korisnik određuje ugovaratelj.

Posebnim uvjetima drugotuženog za kolektivno osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja (u daljem tekstu: Posebni uvjeti), koji su sastavni dio predmetnog Ugovora o kolektivnom osiguranju života, u članu 13. stav 6, propisano je da za slučaj doživljenja ili kod otkupa osiguranja, ako nije drugačije ugovoreno, korisnik je ugovaratelj osiguranja. Budući da su ugovorne odredbe o određivanju korisnika bez dejstva, to se primjenom citirane odredbe Posebnih uvjeta, korisnikom osiguranja smatra prvotuženi kao ugovaratelj osiguranja.

U takvim okolnostima, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno postupili odbivši zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti Odluke prvotuženog od 12. 11.2007. i Sporazuma o ispunjenju obaveza od 28. 1.2008. godine.

Za utvrđenje ništavosti Odluke prvotuženog od 12. 11. 2007. godine nema pravnog osnova, jer navedena odluka predstavlja jednostrani akt Uprave prvotuženog i sama po sebi ne proizvodi bilo kakvo dejstvo u pogledu prava tužitelja. Budući da se ne radi o ugovoru, nego o jednostranom pravnom aktu, nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje ništavosti iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

Neosnovan je i zahtjev za utvrđenje ništavosti Sporazuma od 28. 1.2008. godine. Kao što je navedeno, u skladu s citiranom odredbom Posebnih uvjeta, korisnik osiguranja za slučaj doživljenja jeste prvotuženi, pa zaključenje sporazuma između tuženih o ispunjenju obaveza iz predmetnog Ugovora o kolektivnom osiguranju života, kojim se drugotuženi kao osiguravatelj obavezuje isplatiti osiguranu svotu prvotuženom kao korisniku osiguranja, nije protivno prinudnim propisima.

S obzirom na sve navedeno, ovaj sud nalazi da na osnovu predmetnog ugovora o kolektivnom osiguranju, kao ni na osnovu eventualnog drugog pravnog posla između tužitelja i tuženih, nije nastala obaveza niti za prvotuženog da tužitelje označi kao korisnike osiguranja, niti za drugotuženog da im u tom svojstvu isplati osiguranu svotu. Tuženi, dakle, nisu postupili suprotno ugovornim odredbama, pa nema osnova za isplatu naknade štete zbog neispunjenja ugovorne obaveze u smislu odredbi čl. 262. stav 2. i 266. Zakona o obligacionim odnosima. Takođe nema osnova za isplatu naknade štete po osnovu deliktne odgovornosti tuženih u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, jer na strani tuženih nije došlo do bilo kakvog protivpravnog postupanja koje bi dovelo do štete na strani tužitelja.

Pravilno je stoga tužbeni zahtjev odbijen i u dijelu kojim je tražena isplata novčanih iznosa po osnovu naknade štete."



(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 P 080059 19 Rev od 5.12.2019. godine)


Izvor: https://advokat-prnjavorac.com/naknada-stete-BiH.html

U redu. Hvala na odgovoru.

Grubnyk v. Ukraine

Grubnyk v. Ukraine Povreda člana 5. st. 1 EK; N[…]

Ragı Zarakol v. Turkey

Ragı Zarakol v. Turkey Povreda člana 5. EK […]

Kotilainen i drugi protiv Finske Nema povrede[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja