BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Državljanstva, boravišta, udruge, lokacijske, građevinske i ine dozvole, povrat nacionalizirane imovine, komunalne naknade ...
#4001
Član 25 stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima F BiH Član 55. Zakona o upravnim sporovima F BiH

ODREDBE ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU KOJE SE PRIMJENJUJU SHODNO ODREDBI ČLANA 55. ZAKONA O UPRAVNOM SPORU SE IMAJU PRIMJENJIVATI SAMO UKOLIKO ZAKON O UPRAVNIM SPOROVIMA NE SADRŽI ODREDBE O POSTUPKU ZA TU KONKRETNU PRAVNU STVAR.

PA UKOLIKO SUD UTVRDI DA NEKI AKT NIJE UPRAVNI AKT PRIMJENOM ČLANA
25. STAV 1. TAČKA 2. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA, TREBA TUŽBU ODBACITI, A NE OGLASITI SE STVARNO I MJESNO NENADLEŽNIM.

Iz obrazloženja:

Rješenjem Kantonalnog suda u Livnu, broj: 10 0 U 002673 14 U od 20.08.2014. godine taj sud se oglasio stvarno nenadležnim da rješava o radno-pravnom statusu tužitelja M.B., te odredio da će se cijeli spis dostaviti kao stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Sarajevu.

Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda u Livnu tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U zahtjevu navodi (kao i u tužbi) da se cijeli postupak oko prestanka radnog odnosa proveo po odredbama Zakona o upravnom postupku pa da prema tome i stoji nadležnost Kantonalnog suda u Livnu za rješavanje po njegovoj tužbi za ispitivanje zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, a sve iz razloga što on nema uvjete za penzionisanje. Ističe da je tužbu podnio zbog šutnje uprave, jer po njegovom izjavljenom vanrednom pravnom lijeku nije rješeno preko 60 dana. Predložio je da se postupi po
„materijalnom Zakonu“.




odluke.

Tuženi nije dostavio odgovor na podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske


Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine F BiH”, broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. istoga zakona, pa je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Iz predmetnog spisa proizlazi da se prvostepeni sud rješenjem oglasio stvarno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari, jer u konkretnom slučaju akt koji se tužbom pobija o prestanku radnog odnosa nije upravni akt iz člana 4. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a prema članu 27. stav 2. tačka a. Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine je propisano da općinski sudovi su stvarno nadležni da u prvom stepenu sude u svim građanskim sporovima.




U pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja za ispitivanje zakonitosti rješenja tuženog od 04.03.2014. godine, kojim je otkazan radni odnos podnosiocu zahtjeva, odnosno 09.04.2014. godine- kojim je odbijena njegova žalba, ovaj sud je prethodno ispitao da li postoje procesno- pravne pretpostavke za podnošenje tužbe protiv osporenog rješenja i njegovo meritorno rješavanje, pa je našao da ne postoje iz sljedećih razloga:

Osporeno rješenje kojim se odbija žalba kao i prvostepeno rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja ne predstavljaju upravne akte i protiv njih se ne može ni pokrenuti upravni spor, a sve na osnovu odredbi članova 9. i 12. Zakona o upravnim sporovima. Naime, upravni spor se ne može voditi protiv akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora (član 12. stav 1. tačka 1. ZUS-a), a upravo radni sporovi su u nadležnosti redovnih sudova u parničnom postupku (odredbe članova 419. do 422. Zakona o parničnom postupku). Rješenje o prestanku radnog odnosa u smislu Zakona o radu (“Službene novine F BiH”, broj: 43/99 i 32/00) ne predstavlja upravni akt, jer se njime ne rješava neka upravna stvar,već se njime odlučuje o radnom odnosu po navedenom zakonu, pa se zaštita tog prava iz radnog odnosa ostvaruje kod nadležnog suda u redovnom parničnom postupku.

Kada je odredbama Zakona o upravnim sporovima regulisano neko pravno pitanje tada i ne može doći do primjene člana 55. istoga zakona tj. shodna primjena odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak, a u konkretnom slučaju sa jedne strane (kako je to gore navedeno) sporni akt nije upravni akt, a sa druge strane riječ je o stvari o kojoj se prema odredbama ovoga Zakona ne može voditi upravni spor (član 25. člav 1. tačka 5. ZUS-a), jer je članom 11. stav 1. tačka 1. istoga zakona regulisano da se upravni spor ne može voditi u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora.

Prema tome, pravilno je prvostepenji sud zaključio da u ovoj pravnoj stvari treba rješavati sud u parničnom postupku no međutim, nije trebao niti mogao se iz tih razloga oglasiti nenadležnim, nego tužbu odbaciti u upravnom sporu jer se tužbom osporava akt koji nije upravni akt i radi se o stvari o kojoj se ne može voditi upravni spor, a potom predmet će ustupiti nadležnom sudu.

Prigovor tužitelja da je on tužbom tražio rješavanje spora zbog šutnje uprave nisu tačni, jer tužbom na 6. stranica niti jednim slovom to ne spominje, nego upravo traži ispitivanje zakonitosti osporenih rješenja o prestanku radnog odnosa, a sem toga tužitelju i ovom sudu je poznato da je već podnosio tužbu zbog šutnje uprave, kao i da je već u toku radni spor kod Općinskog suda u Sarajevu.

Prema tome kako je rješenje prvostepenog suda doneseno uz povrede pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari to je ovaj sud na osnovu člana
46. stav 1. i 2. a u vezi sa članom 25. stav 1. tačka 2. i 5. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijano rješenje preinačio i na osnovu člana 36. istoga zakona, njegovu tužbu odbacio iz razloga gore navedenih.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH“, broj: 10 0 U 002673 14 Uvp od 15.01.2015. godine i Pravno shvatanje na Sjednici Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 03.02.2015. godine)


https://epravo.ba

A cell wide variety appearance up is important for[…]

NACRT ZAKON O UTVRĐIVANJU PORIJEKLA IMOVINE I POS[…]

Pravo na sticanje vlasnistva

Kojim putem da izjednačim vlasništvo u grun[…]