- Sun Sep 13, 2015 2:38 pm
#279
NAČELO IN DUBIO PRO REO
(Član 3. stav 2. ZKP FBiH) *
Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. (in dubio pro reo)
Ovo načelo se dakle odnosi samo na odlučne (pravno relevantne, bitne) činjenice
Shodno ovom načelu, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se odraziti u korist optuženog – pa će sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog.
Načelo in dubio pro reo, u sebi, dakle, sadrži dva pravila:
1) Prvo pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog - one moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću. Ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene, tj. smatraju se neutvrđenim.
2) Drugo pravilo se veže uz činjenice koje idu u korist optuženog - ove se činjenice uzimaju za utvrđene čak i onda ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije.
(Član 3. stav 2. ZKP FBiH) *
Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. (in dubio pro reo)
Ovo načelo se dakle odnosi samo na odlučne (pravno relevantne, bitne) činjenice
Shodno ovom načelu, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se odraziti u korist optuženog – pa će sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog.
Načelo in dubio pro reo, u sebi, dakle, sadrži dva pravila:
1) Prvo pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog - one moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću. Ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene, tj. smatraju se neutvrđenim.
2) Drugo pravilo se veže uz činjenice koje idu u korist optuženog - ove se činjenice uzimaju za utvrđene čak i onda ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije.