BiH Pravo 2019.

Bosanskohercegovački pravni portal

Državljanstva, boravišta, udruge, lokacijske, građevinske i ine dozvole, povrat nacionalizirane imovine, komunalne naknade ...
User avatar
By pravnik
#3169
Atanasovski protiv Makedonije
(predstavka br. 36815/03) - 14. januara 2010.

1. Osnovne cinjenice

Podnositelj predstavke, Petar Atanasovski, državljanin je Makedonije. Nakon što je 30 godina bio zaposlen u „Aparati za domakinstvo”, kompaniji u društvenom vlasništvu, premješten je na radno mjesto tehnologa 1997. godine.
Nakon toga je podnio tužbu kojom je tražio poništenje odluke o premještaju, s obzirom da nije posjedovao iskustvo i nikad ranije nije radio na tom radnom mjestu.
Dana 21. maja 1997. godine prvostepeni sud u Bitoli („prvostepeni sud”) odbio je tužbeni zahtjev podnositelja predstavke.
Dana 29. septembra 1997. godine Apelacioni sud u Bitoli ukinuo je presudu prvostepenog suda i naložio prvostepenom sudu da ispita kakav je status podnositelj predstavke imao kod poslodavca; da li je i kako postupak likvidacije, koji je u međuvremenu pokrenut nad poslodavcem, uticao na radni odnos podnositelja predstavke i da li je izvršeno restrukturiranje poslodavca.
Dana 29. marta 1999. godine usvojen je tužbeni zahtjev podnositelja predstavke. Dana 29. septembra 1999. godine Apelacioni sud u Bitoli ukinuo je presudu
prvostepenog suda našavši da je odluka o premještaju podnositelja predstavke
obrazložena. Međutim, naredio je prvostepenom sudu da utvrdi da li je taj premještaj
opravdan.
Dana 26. marta 2000. godine prvostepeni sud, odlučujući o predmetu po treći put, usvojio je tužbeni zahtjev podnositelja predstavke i poništio odluku o premještaju. Sud je ustanovio da je podnositelj predstavke radio za istog poslodavca od 1996. godine na različitim radnim mjestima i da nisu utvrđeni konkretni razlozi za njegov premještaj. Sud je zaključio i da je premještaj bio neopravdan, s obzirom na starosnu dob podnositelja predstavke i činjenicu da nije posjedovao iskustvo za novo radno mjesto.

Dana 24. maja 2001. godine Apelacioni sud u Bitoli odbio je žalbu poslodavca i potvrdio odluku nižeg suda.
Po reviziji, Vrhovni sud je odbio tužbeni zahtjev podnositelja predstavke iz maja 2003. godine. Utvrdio je da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i da poslodavac ima pravo da vrši procjenu potrebe za premještaj, te da je u njegovom obrazloženju bilo dovoljno da se pozove na relevantne odredbe domaćeg radnog zakonodavstva.

2. Odluka Suda

Podnositelj predstavke se žalio Evropskom sudu za ljudska prava smatrajući da dužina postupka nije bila u skladu sa zahtjevom o „razumnom trajanju” i da je Vrhovni sud odlučio u njegovom slučaju protivno prethodno utvrđenoj sudskoj praksi bez iznošenja razloga za odstupanje. Iznio je navode o povredi člana 6(1) Konvencije.

Clan 6

Dužina postupka
Sud je istakao da je u vremenskom periodu za koji je nadležan postupak trajao duže od šest godina i jednog mjeseca za odlučivanje na tri nivoa nadležnosti. Ocijenio je da se predmetni slučaj nije odnosio na odlučivanje o kompleksnim pitanjima. Suprotno navodima Vlade, nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi da je postupak odložen zbog zahtjeva podnositelja predstavke u vezi sa drugom tužbom koju je on podnio zbog otkaza na poslu.
Sud je stoga jednoglasno odlučio da je sveukupna dužina trajanja postupka nerazumno duga i protivna članu 6 (1).
Pravo na obrazloženu presudu
Vlada je tvrdila da je odluka Vrhovnog suda u slučaju podnositelja predstavke dosljedna, što je, međutim, podnositelj predstavke osporio. Sud je istakao da pitanje o tome da li je sud ispunio svoju obavezu da iznese razloge, koja proističe iz člana 6, može jedino biti riješeno u svjetlu okolnosti datog slučaja.
Sud je primijetio da je Vrhovni sud promijenio svoju sudsku praksu u predmetu podnositelja predstavke donošenjem odluke koja je u suprotnosti sa već utvrđenom sudskom praksom o tom pitanju. Dalje, Sud je istakao da razvoj sudske prakse sam po sebi nije u suprotnosti sa vladavinom prava, budući da bi neuspjeh u očuvanju



68 69



dinamičnog pristupa predstavljao rizik da postane prepreka reformi ili poboljšanju. Međutim, postojanje utvrđene sudske prakse bi se trebalo uzeti u obzir u procjeni stepena obrazloženja koje se treba dati u jednom predmetu.
U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odstupio od sudske prakse oba niža suda i svoje vlastite sudske prakse o datom pitanju. S obzirom na okolnosti slučaja, Sud je ocijenio da je ustanovljena sudska praksa obavezivala Vrhovni sud da iznese jače suštinske navode o razlozima za odstupanje. Vrhovni sud je također bio dužan da podnositelju predstavke detaljnije obrazloži zašto je u njegovom slučaju drugačije odlučeno u odnosu na već postojeću sudsku praksu. Nije dovoljan samo navod da poslodavci više nemaju obavezu da iznesu konkretne razloge za premještaj, već samo obavezu da se pozovu na jedan od razloga koji su utvrđeni Kolektivnim ugovorima. Iako je tehnika oskudnog obrazloženja najviših sudova, u principu, prihvatljiva, u okolnostima predmetnog slučaja nisu zadovoljeni zahtjevi prava na pravično suđenje.


Clan 41

Sud je podnositelju predstavke dosudio iznos od 2.600 eura na ime nematerijalne štete.

Nedostatak adekvatnog obrazlozenja (u kontek stu […]

Obrazlozenja odluka redovnih sudova ne sadrze jas[…]

Revizioni sud nije obrazlozio kako je dosao do za[…]

Redovni sud nije izvrsio svoju obavezu da navede […]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja