BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Postavite pitanje i raspravite konkretna pravna pitanja koja ne spadaju u neku od drugih kategorija u ovom forumu
User avatar
By pravnik
#926
ZAMJENA IZREČENE KAZNE ZATVORA NOVČANOM KAZNOM

Autor:
Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Lejla Garaplija, pravna savjetnica u Sudu Bosne i Hercegovine

1. Uvod

Izmjene u strukturi kriminaliteta i izuzetno povećanje zatvorske populacije, posebno one sa kratkim kaznama zatvora, nametnuli su potrebu da se traga za rješenjima kojima bi se ostvarili ciljevi kažnjavanja kao i primjenom kazne, a istovremeno otklonila njena negativna dejstva. Treba naglasiti da se zapravo radi o veoma staroj ideji čijim se utemeljivačem smatra E. Ferri koji je, u svom sistemu mjera socijalne zaštite, isticao potrebu zamjene kratkotrajnih kazni zatvora izrečenih manje opasnim delinkventima sa probacijom ili institucijom naknade štete. Ova ideja je u krivičnom pravu i kriminalnoj politici posebno osnažena u vremenu Franza v. Liszta koji je smatrao da kratkotrajne kazne zatvora nisu odgovarajuće krivične sankcije, da su one neprikladne za ostvarivanje tretmana prevaspitanja, da su štetne i da umjesto resocijalizacije dovode do desocijalizacije primarnih učinilaca krivičnih djela njihovim izlaganjem uticaju iskusnijih, odnosno profesionalnih kriminalaca. Posmatrano iz današnjeg vremena, tome se posebno mogu dodati i štetne posljedice koje se sastoje u gubljenju zaposlenja, ostvarivanju privredne ili neke druge djelatnosti i stvaranju prihoda, odvajanju od porodice, ali isto tako i velikim troškovima države oko organizacije izvršenja takvih kazni.1



1 Međutim, valja imati u vidu da u krivičnopravnoj teoriji postoji i shvatanje koje opravdava kratkotrajne kazne zatvora. Riječ je o jednom drugačijem pristupu koji ima pozitivan stav prema kratkim kaznama zatvora; zagovornici ovog shvatanja se zalažu za njihovu reafirmaciju. Takav zaokret koji se desio u kriminalnoj politici dobrim dijelom je podstaknut neuspjehom modela resocijalizacije, skoro bi se moglo reći krahom tretmanske koncepcije. Time su oslabljene pozicije individualne prevencije i individualizacije u kažnjavanju, pa sve veći značaj u odmjeravanju kazne ponovo dobija princip srazmjernosti između težine djela i kazne. Ovakav obrt u krivičnom pravu naročito je intenziviran u skandinavskim zemljama i SAD. Stoga se ponekad naglašava da je kaznama zatvora glavna prednost upravo njihovo kratko trajanje, pa se stoga smatra da ih savremeno krivično pravo ne samo da ne može odbaciti, nego se čak govori o renesansi ovih kazni. Ovo shvatanje ili novi pristup kratkotrajnim kaznama zatvora koji se temelji na tzv. terapijskom šoku (tzv. šok terapija) nastao je u engleskom pravu (short sharp shock). Ono se zasniva na stavu da postoje i takvi učinioci krivičnih djela kod kojih su dosta efikasne i kratke kazne zatvora koje ga jasno upozoravaju da je izabrao pogrešan životni put, a koje opet nemaju posebno negativno dejstvo ni za osuđenog ni za društvo. Ova ideja je jedno vrijeme bila prihvaćena u Krivičnom zakoniku Švajcarske koji je predviđao posebnu kratkotrajnu kaznu zatvora (Haftstrafe arrest) koja je mogla trajati od jednog dana do tri mjeseca i izvšavala se u posebnim zatvorima kako bi se onemogućio negativni uticaj starijih zatvorenika (§. 39.). Osuđenicima na ove kazne je bilo omogućeno da sami biraju rad koji im odgovara, što uključuje i rad izvan zatvora.



Ovo pitanje je u današnje vrijeme postalo globalni problem koji je u manjoj ili većoj mjeri prisutan u gotovo svim zemljama i to predstavlja jedan od najozbiljnijih izazova savremenog sistema izvršenja krivičnih sankcija u kome dominira kazna zatvora.2 Može se reći da se u tom pogledu već neko vrijeme savremena kaznena politika nalazi u fazi koja bi se mogla označiti kao veliko preispitivanje sistema krivičnih sankcija; traženja adekvatnih zamjena za kaznu zatvora, posebno one kraćeg trajanja, a sve u cilju prevazilaženja stanja u kojem se nalazi kazna zatvora i ustanove za njeno izvršenje. Mnoge zemlje, naročito u zadnjih nekoliko decenija, su otvorile proces forsiranog uvođenja različitih krivično-pravnih mjera ili sankcija iz domena alternativne krivično-pravne reakcije, kako bi se otklonile negativne posljedice primjene kazne lišenja slobode (prvo Engleska i Francuska, a u novije vrijeme i mnoge druge zemlje). Pored novčane kazne i uslovne osude (sa različitim varijantama), kao već provjerenih i moglo bi se reći klasičnih alternativa kazni lišenja slobode, tu je i mjera opštekorisnog rada ili rada za opšte dobro na slobodi (community service; gemeinnutzige Arbeit), zatim polusloboda ili djelimično izvršenje kazne zatvora (semi-liberte, semidetention); kućni zatvor (house Arrest, Detenzione domisiliare); zadržavanje krajem nedjelje (Weekend Detention); ustanova izuzetnosti kratkih kazni zatvora prema kojoj se kazna zatvora u kratkom trajanju (uglavnom do šest mjeseci) izriče samo izuzetno, kao krajnje sredstvo. Tu su i neke druge sasvim specifične alternativne mjere, kao što je izdržavanje kazne u nekoj zdravstvenoj ili drugoj sličnoj ustanovi (npr. u Engleskoj – „hospital order“); uslovna obustava krivičnog postupka ili tzv. skretanje (diversion); naknada štete ili restitucija (Engleska i Švedska); različite profesionalne zabrane (Francuska, Švedska i Holandija); mjere kontrolisane slobode (zaštitni nadzor) i dr.

2. Rješenje u našem krivičnom zakonodavstvu

1. Zamjena pravosnažno izrečene kazne zatvora novčanom kaznom koju je prihvatilo naše krivično zakonodavstvo izmjenama iz 2010. godine (čl. 42a KZ BiH, 43a KZ FBiH, čl. 33. st. 2. KZ RS i čl. 43a KZ BD BiH) nije posve nova krivičnopravna ustanova u našem krivičnom zakonodavstvu. Slično rješenje je poznavao i raniji Krivični zakonik RS iz 2000. godine koji je predviđao da izrečenu kaznu zatvora do tri mjeseca sud može, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom, a izuzetno i radom za opšte dobro na slobodi (čl. 36. st. 3.). Izmjenama KZ RS iz 2003. godine ta odredba je preuzeta, ali je izostavljena mogućnost


2 Da je to tako potvrđuje i stanje u najrazvijenijim zemljama, posebno u SAD u kojima, iako se stalno grade novi zatvori, broj zatvorske populacije je u porastu, što je u najvećoj mjeri posljedica strogosti zakona koji se odnose na neovlašteni promet opojnim drogama. To, kao i ekonomska kriza, su primorali SAD da na nacionalnom nivou postignu konsenzus o neophodnosti smanjenja zatvorske populacije, o čemu je nedavno govorio i sam predsjednik SAD B. Obama, naglašavajući i sam posebno strogost zakonodavstva o drogama.



zamjene radom za opšte dobro na slobodi (čl. 33. st. 2.). Nešto drugačiju odredbu predviđao je i Krivični zakon Federacije BiH iz 1998. godine u odredbi člana 37. stava 3. u kojoj je bilo predviđeno da „sud kad odmjeri i izrekne kaznu zatvora u trajanju do tri mjeseca, može istodobno odlučiti da se ta kazna, uz pristanak osuđenog, zamijeni novčanom kaznom, a iznimno i radom za opće dobro na slobodi“. Ovo rješenje Krivični zakon Federacije iz 2003. godine nije preuzeo. Važeći KZ FBiH u odredbi člana 43c. predviđa da lica kojima je izrečena kazna zatvora do jedne godine tu kaznu mogu izdržavati i kao kućni zatvor sa elektronskim nadzorom.

Sva navedena rješenja su na liniji tzv. alternativne krivičnopravne reakcije u odnosu na lakše oblike kriminala, odnosno rješenja kojima se otvara mogućnost otklanjanja primjene kratkotrajnih kazni zatvora i niza negativnih posljedica koje izvršenje takvih kazni može da ima.

2. Prihvatajući u naše krivično zakonodavstvo ovakvog rješenja kojim se daje mogućnost zamjene (u suštini otkupa kazne zatvora, „kupovanje slobode“) kazne zatvora do godinu dana (u KZ RS do šest mjeseci) novčanom kaznom, podrazumijeva da je naš zakonodavac ocijenio da postojeći sistem alternativnih krivičnih sankcija koji postoji u našem krivičnom zakonodavstvu nije dovoljan ili funkcionalan, pa ga je trebalo dopuniti i sa ovakvom „alternativnom mjerom“. Kako nema nikakvog zvaničnog obrazloženja, o razlozima kojima se pri tome rukovodio zakonodavac možemo samo nagađati. Sigurno je jedino to da ovakvom zakonodavčevom izboru nije prethodilo ozbiljno i studiozno ispitivanje i analiza efekata primjene (bolje reći neprimjene, jer se rad za opšte dobro na slobodi i novčana kazna u dnevnim iznosima ne primjenjuju) drugih alternativnih krivičnih sankcija koje postoje u našem krivičnom zakonodavstvu. Logičnim se nameće pitanje, zašto se zakonodavac opredijelio za ovo izuzetno rješenje (ni jedna zemlja u okruženju ne sadrži ovakvu odredbu), a ne neko od rješenja koje je u zakonodavstvu poznato i već provjereno. Ovdje se prvensteno misli na zamjenu izrečene kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi koja mogućnost već postoji u našem krivičnom zakonodavstvu i što je prihvaćeno u najvećem broju zakonodavstava. Zamjena kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi je najcjelishodnije rješenje i najviše odgovara u postizanju krivičnopravnih ciljeva koji se u ovakvim slučajevima žele postići, što je već pokazala praksa primjene ove alternativne mjere u mnogim zemljama. Time bi se istovremeno otklonila i sva negativna dejstva, ne samo kratkog zatvaranja, već i niz problema koje je izazvalo ovakvo rješenje i njegovo različito tumačenje i primjena u praksi, a što je već dovelo do ozbiljnih nejednakosti osuđenih učinilaca na kaznu zatvora u istom trajanju.3

3 Pored ostalog, loša strana ovakvog rješenja sastoji se i u tome što ono pogoduje tzv.
„štimanju“ kazni u praktičnoj primjeni, kako bi se omogućilo njihovo otkupljivanje. To je posebno istaknuto i na Panelu za ujednačavanje sudske prakse održanom od 02. juna 2015. godine u VSTV, pri čemu je navedeno da u praksi već ima takvih slučajeva. Ovu slabu




Jedno od rješenja je i već poznato rješenje iz nekih zakonodavstava prema kojem se kazna zatvora do šest mjeseci izriče samo izuzetno kada je ona neophodna, odnosno samo ako posebne okolnosti djela i učinioca pokazuju da je neophodno izreći kaznu lišenja slobode. Takvo rješenje sadrži npr. §. 47. KZ Njemačke pod naslovom „Izuzetno izricanje kratkih kazni zatvora“, a isto tako i §.
47. KZ Austrije i §. 41. KZ Švajcarske. Gotovo istu odredbu ima i novi KZ Hrvatske (na snazi od 1. jan. 2013. godine) koji u odredbi čl. 45. predviđa da
“kaznu zatvora u trajanju do šest mjeseci sud može izreći samo ako se može
očekivati da se novčana kazna ili rad za opće dobro neće moći izvršiti ili ako se novčanom kaznom, radom za opće dobro ili uvjetnom osudom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja”.

3. Neka krivična zakonodavstva za ovakve situacije predviđaju i neka druga rješenja. Tako npr. Krivični zakonici Srbije i Crne Gore daju mogućnost da “učiniocu krivičnog dela kome je izrečena kazna zatvora do jedne godine, sud može istovremeno odrediti da će se ona izvršiti tako što će je osuđeni izdržavati u prostorijama u kojima stanuje ukoliko se s obzirom na ličnost učinioca, njegov raniji život, njegovo držanje posle učinjenog dela, stepen krivice i druge okolnosti pod kojima je delo učinio može očekivati da će se i na taj način ostvariti svrha kažnjavanja” (čl. 45. st. 5. KZ Sr.; čl. 45. st. 5. KZ CG). Dakle, slično našem rješenju rada za opšte dobro na slobodi, sud može učiniocu kome je izrekao kaznu zatvora do jedne godine, shodno ocjeni navedenih okolnosti, istovremeno odrediti da se ona izvršava u prostoru u kojem stanuje, tj. u tzv. kućnom zatvoru. Ovakvu mogućnost kod nas predviđa i KZ FBiH (čl. 43c). Dakle, umjesto da se prihvate već provjerena rješenja i modeli, odnosno da se konačno započne sa izricanjem rada za opšte dobro na slobodi, kao i novčane kazne u dnevnim iznosima (model koji je kod nas predviđen kao primaran i svaka presuda bi morala sadržavati obrazloženje zbog čega je novčana kazna izrečena u određenom, a ne u dnevnom iznosu), naš zakonodavac se opredijelio za najkomotnije rješenje. Takvo rješenje jest najednostavnije i ne zahtijeva bilo kakvo angažovanje nadležnih organa vlasti a donosi prihode, ali se pri tome posve zanemaruju ciljevi i svrha postojanja i primjene krivičnog prava. Na kraju, različito tumačenje i primjena ove ustanove dovodi do nejednakog položaja osuđenih učinilaca krivičnih djela sa istim


stranu ovakvog rješenja svakako ne bi trebalo potcjenjivati, jer je teško tvrditi da u praksi neće biti zloupotreba u primjeni ove ustanove. Već je u našoj praksi primjene odredbe iz člana 42a bilo i takvih slučajeva u kojima su sudovi izricali kazne zatvora od jedne godine za krivična djela sa prilično visokom minimalnom propisananom kaznom zatvora za taj oblik djela (tri godine), ublažavajući kaznu po osnovu osobito olakšavajućih okolnosti (porodična situacija, korektno držanje optuženog na sudu, ranija neosuđivanost), iako se radi o višekratnom ponovljenom izvršenju djela, visokom stepenu krivične odogovornosti, imovinskoj koristi koja nekoliko puta prelazi prag kvalifikatorne okolnosti i sl. Indikativno je da se to čini kod krivičnih djela kod kojih je to najmanje kriminalnopolitički opravdano, kao što su djela poreske utaje i djela organizovanog kriminala.



izrečenim kaznama, što istovremeno predstavlja kršenje principa ravnopravnosti građana pred zakonom, odnosno princip vladavine prava kao osnov pravne sigurnosti u društvu.

3. Tumačenje i primjena ove ustanove

3.1. Da li se mijenja-preinačava pravosnažna presuda kojom je izrečena kaznu zatvora. Imajući u vidu dosadašnje različito postupanje sudova u primjeni ove ustanove, teško je naći odredbu materijalnog krivičnog prava koja je izazvala takve probleme u njenoj praktičnoj primjeni (reklo bi se: „ni manje odredbe ni većih problema“). Ne radi se o uobičajenim razilaženjima u shvatanju određenog krivičnopravnog pitanja, već o posve suprotnim stavovima u njegovom tumačenju i primjeni. To je na kraju dovelo do posve različite primjene ove ustanove u praksi i do nejednakog položaja osuđenih učinilaca krivičnih djela kojima su izrečene kazne zatvora u istom trajanju. Ovo nije posljedica samo različitog regulisanja ovog instituta, već i nepreciznog ili „nespretnog“ formulisanja i određenja nekih pitanja vezanih za njegovu primjenu. To se prvenstveno odnosi na pitanje njegove obavezne ili fakultativne primjene (atribut „može“ sugeriše fakultativnost u primjeni), ali i prirodu postupka u kojem se odlučuje o zahtjevu osuđenog o zamjeni kazne zatvora, a time i formu same sudske odluke (presuda ili rješenje), itd. Tome na izvjestan način doprinosi i sam njen naziv: „zamjena kazne zatvora“, što po nekim shvatanjima upućuje na ponovnu sudsku ocjenu opravdanosti takve zamjene. To se i naglašava u Materijalu Vrhovnog suda FBiH koji je raspravljan na Panelu za ujednačavanje sudske prakse održanom 2. jula 2015. godine, pri čemu se ističe da i sam naziv „zamjena kazne zatvora“ ukazuje na takvu prirodu postupka. Tu su svakako i dva modela novčane kazne koji su predviđeni kao mogući oblici zamjene, iako novčanu kaznu po modelu dnevnih iznosa, kako je već rečeno, naši sudovi uopšte ne izriču. Prilikom razmatranja i prihvatanja ovakvog rješenja naš zakonodavac je sve ovo trebao imati u vidu.

Kao što je već navedeno, različita primjena ove ustanove dovela je do nejednakog položaja osuđenih lica, odnosno nejednake primjene krivičnog prava na iste slučajeve. To je bio razlog (kako se navodi u Materijalu na navedenom Panelu) što je Krivično odjeljenje Vrhovnog suda FBiH već 1. januara 2011. godine usvojilo Pravno shvatanje (u daljem tekstu Pravno shvatanje VS FBiH) u kojem su u vezi sa ovim pitanjem zauzeti određeni stavovi koji se odnose na njegovo tumačenje i primjenu, a sve u cilju ujednačavanja sudske prakse u primjeni ovog instituta. Kakve je razmjere različito postupanje u primjeni ove ustanove dobilo, pokazuje i činjenica da je ovo pitanje bilo predmetom raspravljanja i na Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Valja naglasiti da tumačenje ove ustanove od strane Ustavnog suda BiH (Odluka Ustavnog suda u predmetu broj: AP 2809/12 od
24. maja 2013.) nije na liniji stavova zauzetih u Pravnom shvatanju Vrhovnog suda FBiH, kao ni stavova dobrog dijela sudske prakse u Bosni i Hercegovini. Iz obrazloženja navedene odluke Ustavnog suda se jasno vidi da je ovaj sud prihvatio shvatanje i tumačenje odredbe iz člana 42a KZ BiH dato u predmetu, broj: S1 2 K



006662 12 Kž od 29.02.2012. godine (Odluka Apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu I. Č. kojom je preinačena odluka prvostepenog suda i prihvaćen zahtjev osuđenog da se izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom u dnevnom iznosu).

Uz dužno poštovanje autoriteta Vrhovnog suda FBiH i kolega iz Krivičnog odjeljenja i značaja njihovih odluka i stavova, čini se da je navedeno Pravno shvatanje prije usvajanja nedovoljno prostudirano. Naime, entitetski sudovi su u najvećoj mjeri, u razmatranju zahtjeva osuđenih, slijedili navedene stavove i odbijali zahtjeve kao neosnovane, pozivajući se uglavnom na samu prirodu i težinu krivičnog djela, kao i neke druge okolnosti (npr. da se radi o povratniku), pa se u tom smislu ocjenjuje da se sa novčanom kaznom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja. Ovakav pristup u tumačenju ove ustanove upravo je na linji stava iz navedenog Pravnog shvatanja VS FBiH prema kojem se o zahtjevu osuđenog odlučuje nakon održanog ročišta na kojem se kontradiktorno raspravlja o zahtjevu, odnosno svim relevantnim okolnostima koje se odnose na ličnost osuđenog i učinjeno krivično djelo, kao i o svrsi kažnjavanja i svrsi izvršenja kazne (tač. 3 i 6). To praktično znači da se ponovo preispituje pravnosnažno izrečena kazna, ponovo cijeni priroda i težina krivičnog djela, okolnosti koje se odnose na ličnost osuđenog učinioca krivičnog djela, srazmjernost tako izrečene kazne sa težinom djela i mogućnost postizanja svrhe kažnjavanja. Nije teško zaključiti da se ovdje zapravo radi o ponovnom suđenju, preispitivanju i preinačenju pravosnažne presude, a da za to u zakonu nisu predviđeni bilo kakvi osnovi i poseban postupak, što je u nekim drugim sličnim situacijama predviđeno, npr. u žalbenom postupku ili ponavljanju krivičnog postupka: pravom i nepravom.

Navedeni stav Vrhovnog suda FBiH je iznesen od strane sudija i na navedenom Panelu za ujednačavanje sudske prakse u krivičnopravnoj oblasti (izlagači sudije M. Hadžiomeragić i Lj. Filipović). Naime, u pisanom materijalu koji je predočen na tom Panelu, zastupa se i dalje stanovište da se to čini nakon održanog ročišta na kojem je strankama i braniocu omogućeno kontradiktorno raspravljanje o zahtjevu odnosno okolnostima koje su od značaja za donošenje odluke o zahtjevu. Prema tom tekstu, odredbe u kojima je predviđena predmetna zamjena kazne zatvora novčanom kaznom podrazumijevaju mijenjanje pravosnažne presude u pogledu izrečene kazne, pa je stoga to nužno i činiti na jednom takvom ročištu i to presudom, jer je u svim procesnim zakonima predviđeno da se kazne izriču samo presudom. Pri tome se ukazuje da na to upućuje i sam naziv „zamjena kazne zatvora“. Pored toga, pravi se i poređenje sa institutom nepravog ponavljanja krivičnog postupka iz člana 34a ZKP FBiH kod kojeg se, kako se ističe, takođe radi o preinačenju pravomoćnih presuda u odluci o kazni bez ponavljanja krivičnog postupka, a koje se takođe vrši presudom (str. 3. Materijala).

Ovakvo shvatanje i tumačenje krivičnopravne prirode ove ustanove nije pravilno i prihvatljivo, a pogotovo nije prihvatljivo navedeno poređenje sa

[52]



institucijom nepravog ponavljanja krivičnog postupka, niti pozivanje na sam naziv ove ustanove. Prvo, ovdje se ne radi o mijenjaju pravosnažne presude u pogledu kazne, niti se radi o „izricanju“ već o „zamjeni“ (kao i kod zamjene novčane kazne supletornim zatvorom), što predstavlja samo poseban način ili model izvršenja već izrečene kazne presudom koja je postala pravosnažna. U suštini, ovdje je riječ o otkupu pravnosnažno izrečene kazne zatvora do jedne godine, a ne o ponovnom suđenju, jer je ono već okončano. Drugo, krivičnopravna priroda ove i ustanove nepravog ponavljanja krivičnog postupka se bitno razlikuju, jer kod nepravog ponavljanja zakon izričito govori o preinačenju pravosnažne presude zbog pogrešne primjene odredaba o odmjeravanju kazne za djela u sticaju i o izricanju (jedinstvene) kazne. Riječ je, dakle, o kazni koja je pogrešno izrečena odnosno odmjerena, jer je povrijeđena zakonska norma koja se odnosi na odmjeravanje kazne za krivična djela koja se nalaze u sticaju (na štetu osuđenog), pa to valja ispraviti u ponovnom postupku u kojem, i pored toga, nema suđenja u pravom smislu. Ništa od navedenog nije predviđeno u odredbama o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom, niti je zakon za ovu situaciju predvidio poseban postupak kao što je to učinio kod nepravog ponavljanja.

Ni stav prema kojem na ovakvo postupanje sudova u primjeni ove ustanove ukazuje i sam njen naziv, takođe nije osnovan. Naime, ako se ima u vidu krivičnopravna priroda i namjena ove ustanove, onda nije teško zaključiti da se radi o odredbi sličnoj intistutu „zamjene novčane kazne kaznom zatvora“ (dakle isti naziv) njenim prostim prevođenjem u tzv. supletorni zatvor, s tom razlikom što je ovdje zamjena kazne zatvora novčanom kaznom uslovljena zahtjevom osuđenog, tj. prepuštena je njegovom vlastitom izboru. Dakle, ako se bez ikakvih dodatnih i posebnih uslova novčana kazna kao lakša (i to do visine kazne propisane za to djelo-sic!)4, bez održavanja ročišta na koje se pozivaju stranke i branilac i preinačavanja pravosnažne presude kojom je ta kazna izrečena, može da prevede u zatvor kao težu kaznu za osuđenog, zašto bi se u obrnutom slučaju, kada se teža kazna, tj. kazna zatvora prevodi u lakšu - novčanu kaznu, postavljali neki dodatni uslovi, a pogotovo oni koji se odnose na ponovnu ocjenu težine i prirode krivičnog djela, zatim okolnosti vezane za ličnost osuđenog, svrhu kažnjavanja, itd. Kao što je već rečeno, to bi se pretvorilo u ponovno suđenje, ponovnu ocjenu okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne, a to je sve perfektuirano već postojećom presudom koja je pravnosnažna i više ne može biti preispitivana, osim pod zakonom predviđenim uslovima, a to nikako nije ova situacija.

3.2. Da li je primjena ove krivičnopravne ustanove obavezna ili fakultativna. Kada je u pitanju stav iz Pravnog shvatanja VS FBiH prema kojem je primjena ove ustanove fakultativna, valja reći da je u najvećoj mjeri to posljedica pogrešne upotrebe izraza „može“ koji zaista upućuje na fakultativnost u njenoj primjeni. Zakonopisac je ovdje pogriješio, iako prema mišljenju nekih članova

4 O kritici ovakvog rješenja kod zamjene novčane kazne supletornim zatvorom, vidi Babić, Miloš, Izmjene Krivičnog zakona BiH iz 2010. godine, Bilten Suda BiH broj 4/2014, str. 18.



Tima koji su radili predmetnu izmjenu KZ, taj izraz je podrazumijevao fakultativnost samo u kontekstu podnošenja zahtjeva optuženog, a ne i to da li će sud ili neće prihvatiti ovu zamjenu po jednom od predviđenih modela. Ovu nepreciznost krivičnih zakona, Ustavni sud je navedenom odlukom promijenio i u tom smislu već su učinjene intervencije u zakonskim tekstovima ovih odredaba, čime je ova dilema u primjeni ovih odredaba otklonjena. Istina, to nije do kraja učinjeno jer u KZ RS ta korekcija još nije izvršena (autori nisu našli da je to učinjeno i u KZ BD BiH). Na navedenom Panelu u VSTV i sudije iz RS su istakle da i dalje ostaju pri stavu da ova zamjena kazni podliježe ponovnoj ocjeni suda, tj. vrednovanju svih okolnosti koje su od značaja za donošenje odluke o zamjeni. Pri tome se posebno ističu neke od okolnosti koje su od posebnog značaja pri izboru i odmjeravanju kazne, kao što je to npr. okolnost da se radi o osuđenom učinicu koji je povratnik.

Ni ovo shvatanje nije osnovano, jer previđa činjenicu da je kod ove ustanove relevantna samo izrečena kazna, pa su osuđeni učinioci sa kaznom u istom trajanju u posve jednakoj krivičnopravnoj poziciji, pa i onda kada se odlučuje o njihovom zahtjevu za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. To radi toga što više nema osnova za dodatno ispitivanje i ocjenu već vrednovanih okolnosti koje je sud cijenio kao relevantne u predmetnom slučaju i na osnovu toga izvršio izbor i odmjerio kaznu. To znači da između kazni zatvora izrečenih u jednakom trajanju nema razlike, jer se zasnivaju na istoj težini krivičnog djela i svim drugim okolnostima koje je sud već cijenio. Dakle, sva lica pravnosnažno osuđena na kaznu zatvora u istom trajanju (npr.od šest mjeseci ili godinu dana) imaju istu krivičnopravnu poziciju kada je u pitanju zamjena iz člana 42a KZ BiH, bez obzira na vrstu krivičnog djela i okolnosti pod kojim je ono učinjeno.

Može se, dakle, zaključiti da iz prirode i namjene (otklanjanje štetnih posljedica zatvorskih kazni, rasterećenje zatvorskih ustanova – Preporuka Savjeta Evrope5) navedene ustanove proizilazi da njena primjena ne podliježe naknadnoj ocjeni opravdanosti zamjene pravosnažno izrečene kazne zatvora do jedne godine (ili šest mjeseci) novčanom kaznom. Ova dilema je otklonjena navedenom Odlukom Ustavnog suda u kojoj je izričito navedeno da je primjena ove odredbe obavezna. Kao što je već istaknuto, jedino ostaje pitanje primjene ove ustanove u RS, jer u KZ RS nije učinjena izmjena u smislu odluke Ustavnog suda, a ni raspoloženje da se odredba iz člana 33. stava 2. obavezno primjenjuje, jer to, kako su istakle sudije iz RS na navedenom Panelu, nije opravdano u svim slučajevima u kojima je izrečen zatvor do šest mjeseci. Već je rečeno zbog čega ovaj stav nije osnovan, pa stoga nije potrebno ponovo obrazlagati da su osuđeni učinioci sa istim kaznama u istoj krivičnopravnoj poziciji. Pored toga, ako se pažljivije analizira

5 Preporuka br. R (99) 22 Komiteta ministara Savjeta Evrope državama članicama o prenatrpanosti zatvora i porastu broja zatvorenika – Council of Eujrope, Committee of Ministers: Recommendation No. R (99) 22 concerning prison overcrowding and prison population inflation.



tekst odredbe iz člana 33. stava 2. u vezi sa tekstom odredbe iz člana 36. stava 2. i
3. KZ RS na koje ona upućuje (zamjena neplaćene novčane kazne zatvorom), onda je diskreciona ocjena suda o primjeni odredbe iz člana 33. stava 2. dosta upitna.
Naime, kako se ova odredba odnosi na zamjenu novčane kazne zatvorom, a koja se
čini bez odlaganja i bez posebnih ročišta u kojima se preinačava pravnosnažna presuda, to znači da i u ovoj situaciji sud postupa shodno ovoj odredbi, tj. bez odlaganja zamjenjuje kaznu zatvora novčanom kaznom.

3.3. Pitanje modela novčane kazne kojim se zamjenjuje kazna zatvora. Pitanje načina zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom izaziva posebne probleme u primjeni ove ustanove i njegovo različito tumačenje u najvećoj mjeri dovodi do različitog položaja osuđenih lica. Kao i kod novčane kazne i ovdje je svrha modela novčane kazne u dnevnim iznosima da se osuđena lica učine jednakopravnim u primjeni zakona, shodno njihovom imovnom stanju. Međutim, teško je očekivati da sudovi u primjeni ove ustanove koriste ovaj model novčane kazne, ako to ne čine kod primjene novčane kazne kao krivične sankcije. Stoga sudovi u većini slučajeva odbijaju takve zahtjeve kao neosnovane, nalazeći da optuženi nije priložio svu neophodnu dokumentaciju na osnovu koje može valjano utvrditi imovno stanje učinioca, pa zamjenu vrše po modelu određenih iznosa, uzimajući 100,00 KM kao jedan dan zatvora.

Zbog svih navedenih problema u primjeni, trenutno preovlađuje stav da model određenih iznosa treba prihvatiti kao jedini model u primjeni ove ustanove u budućim izmjenama krivičnih zakona. U navedenom Materijalu Vrhovnog suda FBiH sugeriše se i jedan novi, kombinovani model kao prihvatljiviji u ovakvim slučajevima. Naime, kako bi se osigurala jednakost građana pred zakonom i omogućilo poštovanje principa prema kojem je u odmjeravanju novčane kazne potrebno uzimati u obzir imovno stanje učinioca, predlaže se primjena modela određenih iznosa, odnosno pravilo prema kojem se dan zatvora izjednačava sa 100,00 KM, ali samo prema onim osuđenim učiniocima koji su slabijeg imovnog stanja, odnosno kod kojih visina dnevnog iznosa ne prelazi 100,00 KM. Drugi model bi se primjenjivao prema onim bogatijim, tj. prema onim osuđenim učiniocima kod kojih visina dnevnog iznosa prelazi granicu od 100,00 KM. U ovom slučaju bi se jedan dan zatvora izjednačavao sa jednim dnevnim iznosom i broj dana novčane kazne bi se množio sa visinom jednog dnevnog iznosa. U svim ovakvim slučajevima visina novčane kazne kojom je zamijenjena kazna zatvora bi bila veća od najvećeg zbira novčane kazne dobijene primjenom modela u fiksnim iznosima (36.500,00 KM), a ako bi kod nekih osuđenih učinilaca visina jednog dnevnog iznosa bila veća, npr. dva ili više puta, onda bi i visina novčane kazne bila toliko puta veća od najveće koja se dobija po drugom modelu.

Iako se ovaj model temelji na potrebi osiguranja jednakosti građana i poštovanju principa prema kojem je nužno uvažavanje imovnog stanja pri odmjeravanju novčane kazne (tako se ističe u navedenom Materijalu), nije teško zaključiti da se upravo prema osuđenim učiniocima ove kategorije (koji su lošijeg



imovnog stanja) odstupa od tih principa i primjenjuje model određenih iznosa. To djelimično stoji samo u odnosu na drugu kategoriju, ali kako njima ne odgovara upravo ovaj model novčane kazne, oni bi vjerovatno u najvećem broju slučajeva tražili navedenu zamjenu u određenim iznosima (100,00 KM jedan dan). U svim takvim slučajevima sud bi bio u obavezi da utvrđuje imovno stanje osuđenog učinioca kako bi ispitao postojanja eventualnog osnova za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom po modelu dnevnih iznosa. Teško je očekivati da bi naši sudovi na taj način postupali, ako se ima u vidu da to ne čine ni prilikom izricanja novčane kazne, iako im je to zakonska obaveza (npr. čl. 36. st. 1. KZ BiH).

Sve izneseno pokazuje da je naše rješenje o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom izuzetno problematično i stoga valja ozbiljno razmisliti o njegovom napuštanju ili drugačijem zakonskom uređenju ove ustanove. Ovo pogotovo ako se ima u vidu da već imamo rad za opšte dobro na slobodi, alternativnu krivičnu sankciju koja je u ovakvim slučajevima najprihvatljivija i, kako je već rečeno, u gotovo svim zemljama primjena ove mjere ima dobre rezultate. Pored toga, u eventualnoj novoj izmjeni krivičnog zakona u vezi sa ovakvim slučajevima, bilo bi dobro da zakonodavac razmisli o prihvatanju već navedenog rješenja nekih zakonodavstava o izuzetnoj primjeni kazni zatvora do šest mjeseci, čime bi se otklonili mnogi problemi vezani za krivičnopravne situacije na koje se odnosi ustanova zamjene kazne zatvora novčanom kaznom. U istom smislu bi se moglo razmisliti o prihvatanju odredbe da se za sva krivična djela za koja je propisana kazna zatvora do tri godine može izreći i novčana kazna ukoliko sud ocijeni da se sa tom kaznom može postići na bolji ili isti način svrha kažnjavanja kao i sa kaznom zatvora.

4. Neka posebna pitanja u vezi sa primjenom ove ustanove

4.1. Krivičnopravne posljedice preinačavanja presude Primjena odredba o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom na način koji zagovara Vrhovni sud FBiH otvara neka značajna krivičnopravna pitanja. Već je prethodno postavljeno pitanje krivičnopravnog osnova za preispitivanje pravosnažno izrečene kazne zatvora i pitanje procesnih odredbi na kojima sud temelji preispitivanje tako izrečene kazne (što bi moralo da stoji u obrazloženju nove presude). Ako se to čini nakon ovako provedenog postupka poslije kojeg je novom presudom izrečena nova (novčana) kazna, to bi trebalo da znači da ranija presuda i kazna zatvora više ne egzistiraju. Odmah se otvara sljedeće pitanje ili problem: šta će biti ukoliko osuđeni ne plati novčanu kaznu ili je plati samo djelimično; kako će sud odlučiti o izvršenju kazne zatvora, jer te kazne više nema. Ovdje nije riječ o neplaćenoj novčanoj kazni koja se prevodi u supletorni zatvor, jer se u odredbi stava 3. član 42a KZ BiH kaže da sud donosi „odluku o izvršenju kazne zatvora“ (a ne o zamjeni novčane kazne zatvorom), koje u ovom slučaju nema. Ovakva situacije će se kod nas dešavati često, s obzirom da većina osuđenih učinilaca zahtijeva zamjenu po modelu dnevnih iznosa, a sud prihvata drugi model koji njima ne odgovora, nakon čega slijedi žalba, pa dalji zahtjevi za odgađanje plaćanja ili plaćanje u ratama, a sve u



cilju izbjegavanja izvršenja bilo koje kazne i s krajnjim ciljem „uvlačenja“ u zastaru. Zapravo, može se reći da ovdje više ne bi bilo moguće izvršenje kazne ukoliko osuđeni odbije platiti novčanu kaznu, jer izrečene kazne zatvora više nema, a izvršenje novčane kazne prinudno nije moguće, niti se ona kao takva može pretvoriti u zatvor, jer u stavu 3. člana 42a stoji da ukoliko se novčana kazna ne plati u roku iz stava 1., sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora, a koje više nema.

Nadalje, postavlja se pitanje koja će od ove dvije kazne biti uvedena u kaznenu evidenciju, što za sobom povlači pitanje pravnih posljedica osude; njenog brisanja i davanja podataka iz kaznene evidencije; koja kazna je relevantna kada su u pitanju rokovi zastarjelosti, da li apsolutni rok teče od momenta izricanja jedne ili druge kazne, da li se navedenom zamjenom prekida rok relativne zastarjelosti, itd., itd. Imajući u vidu da se po navedenom shvatanju preinačava pravosnažna presuda u dijelu o izrečenoj kazni, te da je nova (novčana) kazna izrečena presudom, to bi značilo da je u ovakvoj situaciji relevantna novoizrečena novčana kazna, što nije prihvatljivo jer ne odgovara prirodi ove krivičnopravne situacije.

4.2. Pitanje otkupa jedinstvene kazne za krvična djela u sticaju. U primjeni ove ustanove mogu da nastanu i neki drugi sasvim specifični problemi. Oni su se već pojavili u situacijama kada je odmjerena jedinstvena kazna za krivična djela u sticaju, pa se nametnulo pitanje da li se za neke od utvrđenih kazni zatvora do jedne godine, u slučajevima kada je žalbeni sud prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio, a u drugom dijelu ukinuo, takva kazna može otkupiti prije nego je drugostepeni postupak u predmetnom slučaju okončan. Ima mišljenja da bi to trebalo omogućiti, jer je u tom dijelu presuda postala pravnosnažna i stoga nema razloga da se osuđenom onemogući primjena zakonske odredbe koja mu daje takvu mogućnost.

Ovakvo stanovište krivičnopravno nije osnovano i takvu mogućnost u ovakvoj situaciji treba isključiti. Radi se, naime, o tome što u ovom slučaju nema izrečene kazne, jer je kazna za pojedina djela koje ulaze u sastav jedinstvene ili zajedničke kazne samo utvrđena kao dio jedinstvene nepravnosnažno izrečene kazne (stoga se u takvim slučajevima osuđeni ne može ni upućivati na izdržavanje takve kazne). To bi zapravo značilo da se jedinstvena kazna zatvora izrečena za krivična djela u sticaju može otkupljivati u dijelovima, za pojedina krivična djela. Dakle, u ovakvim slučajevima može se, u smislu navedenih odredbi, zamjenjivati samo pravnosnažno izrečena jedinstvena kazna, a ne i pojedine utvrđene kazne koje kao takve krivičnopravno nemaju bilo kakvo dejstvo. U protivnom, moglo bi se doći u posve paradoksalne situacije, s obzirom da bi se moglo desiti da osuđeni učinilac u takvim slučajevima otkupi utvrđenu kaznu zatvora od jedne, a nakon okončanja drugostepenog postupka, sud mu i za preostalo(la) djela utvrdi kaznu ili jedinstvenu kaznu zatvora do jedne godine koju takođe otkupi.



4.3. Odlučivanje po zahtjevu za zamjenu samo po jednom modelu. U većini slučajeva, osuđena lica svoje zahtjeve postavljaju tako da zamjenu izrečene kazne zatvora traže samo po jednom modelu, gotovo redovno po modelu dnevnih iznosa. Ukoliko sud ne nađe da su ispunjeni uslovi za zamjenu kazne zatvora po tom modelu, gotovo redovno odobrava zamjenu po drugom modelu. U žalbama osuđenih katkada se u vezi sa tim postavljaju prigovori kojima se ukazuje da je to neosnovano, pri čemu se ističe da sud može da odluči samo u odnosu na onaj model za koji se osuđeni u svom zahtjevu opredijelio, te mu ne može zahtjev odobriti po drugom modelu. Ovo se obrazlaže na način da sud ne može optuženom odrediti ono što on nije tražio, te se ističe da je sud prekoračio svoje ovlaštenje (tako npr. u žalbi u predmetu, broj: S1 3 K 017724 15 Kž 2, od 26.02.2015. godine).

Ovakav stav nije osnovan jer optuženi u svom zahtjevu traži zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom i naravno on se opredjeljuje za model koji je za njega povoljniji, ali samo pod uslovom da za to ima osnova, što sud cijeni na osnovu odgovarajuće, uz zahtjev priložene dokumentacije. Ako sud nađe da za taj model nema osnova, onda nije potrebno odbijati takav zahtjev kao neosnovan, već taj zahtjev može da odobri primjenjujući drugi model, što na kraju proizlazi i iz pravila odmjeravanja novčane kazne (vidi član 46. stav 1. KZ BiH). Ovakvo rješenje je i praktičnije, jer ukoliko optuženom i ovaj model odgovara više od kazne zatvora, zašto bi se to činilo u dva navrata, odnosno postupka. A ako mu to ne odgovara, situacija je posve jasna, jer neplaćanjem novčane kazne u predviđenom roku (30 dana), sud donosi odluku o izvršenju kazne zatvora ili u slučaju djelimičnog plaćanja, preostalog dijela te kazne.

4.4. Na kraju se može zaključiti da iz prirode i namjene ove krivičnopravne ustanove proizlazi da njena primjena ne podrazumijeva promjenu ili preinačenje pravnosnažne presude kojom je izrečena kazna zatvora, kao ni naknadnu ocjenu opravdanosti zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom. To znači da za njenu primjenu nije potrebno zakazivanje posebnog ročišta na kojem bi strankama i braniocu bilo omogućeno kontradiktorno raspravljanje o zahtjevu osuđenog, odnosno okolnostima koje se odnose na ličnost osuđenog i učinjeno krivično djelo, kao i svim drugim okolnostima relevantnim za odmjeravanje kazne i svrsi kažnjavanja. Sud o zahtjevu osuđenog odlučuje u formi rješenja kojim se prihvata zahtjev osuđenog za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom po jednom od navedenih modela, a što zavisi od ocjene suda o ispunjenosti uslova za zamjenu.


Autor:
Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Lejla Garaplija, pravna savjetnica u Sudu Bosne i Hercegovine

Pozdrav imam sljedeći upit: put do naše p[…]

Prijedlog za izvršenje Dostavljam uz pri[…]

U R E D B U O USLOV1MAI NAČINU POLAGANJA STRUČNO[…]

Uredba O NAČINU FINANSIRANJA I UPRAVLJANJA GARANC[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja