BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#757
Utvrđenje da se zahtjev radnika smatra prihvaćenim

Ovdje možete preuzeti ogledni primjer presude kojom se utvrđuje da se zahtjev radnika smatra prihvaćenim, jer o istom poslodavac nije odlučio u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva u skladu sa odredbom člana 104. Zakona o radu Republike Srpske.

Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.

Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.

Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANЈOJ LUCI
Broj: ____________________
Banja Luka, 21.2.2008. godine



Osnovni sud u Banjoj Luci po sudiji pojedincu D.D., u pravnoj stvari tužitelja R.R. iz Banja Luke, Ulica Naselje sunca broj 117., protiv tuženog A.D. „T.“ Exsport-Import Banja Luka sa sjedištem u Ulici Bijeli Božur broj 14. Banja Luke koga zastupa zakonski zastupnik D.D. iz Banja Luke Zalužani broj 505., radi poništenja rješenja, V.S. 13.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 21.1.2008. godine, u prisustvu tužitelja i zakonskog zastupnika tuženog, donio je dana 21.2.2008. godine slijedeću:


P R E S U D U


Usvaja se zahtjev tužitelja te se poništava rješenje tuženog broj 01-N-216/07 od 21.6.2007. godine, kojim je tužitelju sa tim danom prestao radni odnos kod tuženog, te se slijedom toga tuženom nalaže da tužitelja vrati na ranije ili na drugo odgovarajuće radno mjesto i da mu isplati naknadu plate u mjesečnom iznosu od po 350,00 KM ( tristo pedeset konvertibilnih maraka) počev od 22.06.2007. godine pa do vraćanja na rad sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, računajući kao dan dospjelosti svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.

Nalaže se tuženom da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.050,00 KM ( tri hiljade pedeset konvertibilnih maraka) u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.

U preostalom dijelu tužba tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.


O b r a z l o ž e n j e


U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 23.11.2007. godine tužitelj navodi da je kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, da je sa tuženim zaključio ugovor o radu 21.8.2001. godine pod brojem 21/01 za radno mjesto „glavni knjigovođa“ da mu je rješenjem tuženog broj 01-N-216/07 od 21.6.2007. godine sa tim danom tuženi otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza iz člana 91. stav 3. Zakona o radu (člana 98. stav 3. Zakona o radu-prečišćeni tekst), smatra da je to rješenje nezakonito. Dalje navodi da je protiv tog rješenja podnio zahtjev tuženom za zaštitu povrijeđenog mu prava dana 20.7.2007. godine kojim je tražio poništenje rješenja tuženog broj 01-N-216/07 od 21.06.2007. godine o prestanku radnog odnosa otkazom ugovora o radu od strane tuženog zbog teže povrede radnih obaveza, vraćanje na rad i isplatu naknade plate od 21.06.2007. godine do dana vraćanja na rad, te da o tom zahtjevu tuženi nije odlučio u okviru zakonom propisanog roka, pa ni do dana podnošenja ove tužbe.
Predlaže da sud donese presudu i da utvrdi da je njegov zahtjev broj 55/07 od 20.7.2007. godine prihvaćen, pa slijedom toga da se osporeno rješenje tuženog broj 01-N-216/07 od 21.6.2007. godine kojim je tužitelju prestao radni odnos, poništava i da se tuženi obaveže da tužitelja vrati na rad i da mu isplati naknadu plate koju bi primao da nije bilo nezakonitog otkaza ugovora o radu u mjesečnim iznosima od po 350,00 KM od dana prestanak radnog odnosa do vraćanja na rad, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, računajući kao dan dospjelosti svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec.

Tuženi u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj počinio povredu radne dužnosti 15.3.2007. godine na način što je samovoljno napustio radno mjesto u trajanju od pola radnog dana radi obavljanja privatnog posla, da je tuženi rješenjem broj 21/07 od 27.03.2007. godine upozorio tužitelja na takvo ponašanje, smatrajući da će upozorenje imati „vaspitni karakter“ te da je tužitelj suprotno očekivanju tuženog, ponovio povredu radne obaveze time što je 23.5.2007. godine zakasnio na posao (na posao došao u 11,00 časova mada radno vrijeme počinje u 8,00 časova), a da o tome nije obavijestio svog pretpostavljenog, niti je zakašnjenje opravdao. Navodi da tuženi nije odlučio po podnesenom zahtjevu tužitelja jer smatra da je pobijano rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno nakon ponovljenog propusta tužitelja, koje se smatra težom povredom radnih obaveza za koje se može otkazati ugovor u skladu sa zakonom i da je pobijano rješenje o otkazu ugovora o radu, zakonito.
Predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 104. Zakona o radu („Službeni glasnik“ RS broj 38/00, 4/00, 47/02, 38/03, 66/02 i 20/07, dalje: ZOR - član 117. Zakona o radu –prečišćeni tekst „Službeni glasnik RS“ broj 55/07- dalje: ZOR-prečišćeni tekst), kojom je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarenje tog prava. Prema stavu 2. ovog člana, zahtjev se može podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja na povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede, a po stavu 3. ovog člana, zahtjev poslodavcu nema suspenzivno dejstvo i ne odlaže izvršenje rješenaj ili radnji protiv kojih je podnesen zahtjev radnika za zaštitu prava, osim tom odredbom, predviđenog izuzetka. Istom odredbom nije propisana forma zahtjeva već je predviđena mogućnost podnošenja zahtjeva u usmenom i u pismenom obliku. Stavom 5. ove zakonske odredbe izrečena je dužnost poslodavcu da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen.

Odredbom člana 91. stav 3. ZOR-a (član 98. stav 3. ZOR-prečišćeni tekst) propisano je da ako radnik učini propust u radu ili u vezi sa radom koji se ne smatra težom povredom radnih obaveza, poslodavac će ga pismeno upozoriti na takvo ponašanje, pa ukoliko radnik i pored tog upozorenja ponovi isti ili drugi propust, takvo ponovljeno ponašanje, smatraće se težom povredom radnih obaveza zbog koje poslodavac može otkazati ugovor o radu.

Pravilnikom o radu tuženog broj 1421/05 od 21.2.2005. godine definisane su povrede radnih obaveza. Prema članu 15. Pravilnika, lakše povrede radnih obaveza su propusti koje radnik učini u radu ili u vezi sa radom, a koje se ne smatraju težom povredom radnih obaveza u smislu Zakona o radu. Tačkom 4. ovog člana kao lakša povreda radnih obaveza propisano je „samovoljno neopravdano napuštanje radnog mjesta duže od jednog časa u toku radnog dana“, a tačkom 9. propisana je povreda „neopravdano zakašnjenje na posao duže od jednog časa u toku radnog dana“.

Nesporno među strankama je da je tužitelj 15.03.2007. godine napustio radno mjesto, zbog čega je upozoren od strane tuženog na takvo ponašanje, da je 23.05.2007. godine zakasnio na posao 3 časa i da je nakon toga tuženi spornim rješenjem otkazao tužitelju ugovor o radu, te da je tužitelj u okviru zakonom propisanog roka podnio zahtjev protiv rješenja o otkazu ugovora o radu, o kojem tuženi nije odlučio.

Sporno je tumačenje norme tj. da li je tuženi, propuštanjem da o zahtjevu tužitelja odluči u propisamom roku „sankcionisan“ time da se zahtjev tužitelja (po samom zakonu), smatra prihvaćenim i da li se slijedom toga, pobijano rješenje tuženog poništava i uspostavlja raniji radno pravni status tužitelja.

Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, čitanjem pismenog upozorenja tuženog broj 28/07 od 27.3.2007. godine o ponašanju tužitelja na dan 15.3.2007. godine, čitanjem rješenja tuženog broj 01-N-217/07 od 21.06.2007. godine o otkazu ugovora o radu tužitelju, čitanjem zahtjeva tužitelja broj 55/07 od 20.07.2007. godine podnesenog tuženom.

Na osnovu iskaza tužitelja saslušanog kao stranke utvrđeno je da je tužitelj napustio radno mjesto dana 15.03.2007. godine bez odobrenja rukovodioca zbog čega je upozoren od strane tuženog na takvo ponašanje, da je zakasnio (oko 3 časa) na posao 23.05.2007. godine, i da je tuženi takvo, ponovljeno ponašanje smatrao težom povredom radne obaveze zbog koje je spornim rješenjem utvrdio prestanak radnog odnosa tužitelju, da se tužitelj obratio tuženom sa zahtjevom broj 55/07 od 20.07.2007. godine za poništenje rješenja tuženog, o kom zahtjevu tuženi nije odlučio u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva.

Na osnovu rješenja tuženog broj 28/07 od 27.03.2007. godine utvrđeno je da je tužitelj upozoren zbog toga što je 15.03.2007. godine izvršio propust na radu neopravdanim napuštanjem radnog mjesta bez odobrenja rukovodioca, da je time počinio lakšu povredu radnih obaveza, te je upozoren da će eventualno ponovljeno činjenje lakše povrede radne dužnosti takvo ponašanje i propuste tužitelja kvalifikovati težom povredom radne dužnosti za koju se prema ZOR može izreći disciplinska mjera, otkaz ugovora o radu od strane poslodavca zbog učinjene teže povrede radne dužnosti.

Na osnovu rješenja tuženog broj 01-N-217/07 od 21.06.2007. godine utvrđeno je da je tuženi tim rješenjem otkazao tužitelju ugovor o radu bez otkaznog roka i da je utvrđen prestanak radnog odnosa sa 21.06.2007. godine otkazom ugovora o radu od strane tuženog zbog teže povrede radnih obaveza koja je po zakonu nastupila nakon što su učinjene dvije lakše povrede radnih obaveza.

Zahtjevom tužitelja broj 55/07 od 20.07.2007. godine, tužitelj je tražio da tuženi preispita sporno rješenje kojim mu je prestao radni odnos otkazom ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza. zahtjevom (o kome tuženi nije odlučio) ne spori činjenice da je napustio radno mjesto i da je zakasnio na posao u dane navedene u rješenju o prestanku radnog odnosa u navedenom trajanju, s tim što navodi da napuštanje posla i zakašnjenje na posao nije mogao opravdati iz objektivnih razloga.

Ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postuku (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03 do 63/07, dalje: ZPP), sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe člana 104. ZOR (član 117. ZOR-prečišćeni tekst). Kako prema izvedenim dokazima i nespornim navodima parničnih stranaka, tuženi u konkretnom slučaju nije odlučio o zahtjevu kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženi obezbijedi ostvarenje prava povrijeđenih spornim rješenjem o otkazu ugovora o radu, poništenjem tog rješenja i nametanjem obaveze tuženom da tužitelja vrati na rad, na ranije ili na drugo odgovarajuće radno mjesto uz obavezu da mu tuženi isplati naknadu plate (čija visina je među parničnim strankama nesporna) po shvatanju ovoga suda, po samom zakonu smatra se da je zahtjev tužitelja, prihvaćen. Zakonska formulacija „smatara se da je zahtjev prihvaćen“ predstavlja pravni standard i po svom sadržaju i smislu, pravno je jednaka sa pojom „smatra se da je zahtjev usvojen“.

Po ocjeni suda, zakonodavac je tom odredbom izrekao dužnost poslodavcu da o zahtjevu odluči u okviru propisanog roka uz istovremeno izricanje sankcije poslodavcu za nepostupanje u okviru datog mu (zakonom propisanog) roka. Stoga se u slučaju da poslodavac ne odluči o zahtjevu u zakonskom roku, po samom zakonu smatra takav zahtjev prihvaćenim, pri čemu sud ne ispituje i ne utvrđuje da li je bilo zakonskog osnova za donošenje spornog rješenja o otkazu ugovora o radu i ne utvrđuje njegovu zakonitost, jer sama činjenica da poslodavac (tuženi) nije odlučio o zahtjevu tužitelja u skladu sa zakonom, sporno rješenje čini zakonitim. Ova zakonska odredba imperativnog je karaktera, ne daje u dispoziciju strankama ni sudu njenu primjenu, pa sud u slučaju kada su ostvarene zakonom propisane pretpostavke za njenu primjenu (kakava je situacija u konkretnom slučaju) u vidu prethodnog pitanja određuje, da se zahtjev smatra prihvaćenim.

Pravne posljedice ovakve odluke sastoje se u reintegraciji radnika. Stoga je tuženi obavezan da tužitelja vrati na rad na ranije radno mjesto ili drugo odgovarajuće radno mjesto i da tužitelju isplati naknadu plate u mjesečnom iznosu od po 350,00 KM za period od 21.06.2007. godine do dana vraćanja na rad, sa pripadajućom kamatom kao u izreci ove presude.

Zato su bez pravnog značaja i ne doprinose drugačijem presuđenju navodi tuženog da je sporno rješenje doneseno u skladu sa odredbom člana 91. stav 3. ZOR-a (član 98. stav 3. ZOR-prečišćeni tekst), da je postupak koji je prethodio donošenju istog proveden u skladu sa članom 115. istog Zakona (člana 128. ZOR-prečišćeni tekst) i da je tuženi pružio tužitelju mogućnost da bude saslušan i da u tom postupku iznese svoju odbranu.

Po ocjeni ovoga suda, nije dozvoljena tužba tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje da je zahtjev tužitelja 55/07 od 20.07.2007. godine o otkazu ugovora o radu, prihvaćen. Ovo iz razloga što postavljanjem dijela tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, za vraćanje tužitelja na rad i za isplatu nakande plate, tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u utvđujućem dijelu. Postojanje pravnog interesa, procesna je pretpostavka dopuštenosti tužbe, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti. Kod ocjene postojanja pravnog interesa polazi se od toga da li se tužitelj može nadati „pravnoj koristi“ od odluke kojom bi njegov zahtjev bio usvojen. U slučaju kada, sve i kad bi utvrđujući dio tužbenog zahtjeva tužitelja bio osnovan, od povoljne presude o tom dijelu tužbnog zahtjeva ne bi imao drugačije i kvalitetnije „pravne koristi“ od one koju već ima ili koju bi na drugi način mogao ostvariti, ima mjesta odbacivanju tužbe zbog nedostatka pravnog interesa. Ovaj sud nalazi, da tužitelj ne bi imao drugačije ni kvalitetnije pravne koristi od presude kojom bi utvrđujući dio tužbe bio usvojen od pravne koristi koju ima od presude kojom je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva za poništenje spornog rješenja o otkazu ugovora o radu i o reintegraciji tužitelja, što je svrha vođenja ove parnice.

Zato je tužba u ovom dijelu odbačena zbog nedostatka pravnog interesa primjenom odredbe člana 54. ZPP-a u vezi sa članom 98. istog zakona.

Međutim, ovaj sud je o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva sudio u vidu prethodnog pitanja. Prema članu 12. ZPP-a kad odluka suda zavisi od od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili neki drugi nadležni organ, sud može sam riješiti to pitanje ako nije posebnim propisima drugačije određeno. Odlučujući o utvrđujućem dijelu tužbe kao o prethodnom pitanju, sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 104. ZOR (član 117. ZOR-prečišćeni tekst) za utvrđenje da se zahtjev kojeg je tužitelj podnio protiv rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, smatra prihvaćenim, a slijedom toga poništeno je rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu i tuženi je obavezan da tužitelja vrati na rad i damu isplati naknadu plate za sporni period.

Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 104. u vezi sa članom 91. stav 3. ZOR (član 117. u vezi sa članom 98. stav 3. ZOR-prečišćeni tekst) za poništenje rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu tužitelju, za vraćanje tužitelja na rad i naknadu plate za period od 21.06.2007. godine do dana vraćanja na rad.

Stoga je ovaj sud primjenom odredbe člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je poništio pobijano rješenje i odlučio o reintegraciji tužitelja na način kako je to navedeno u izreci ove presude, a odbacio je tužbu u utvrđujućem dijelu kao nedopuštenu primjenom člana 198. u vezi sa članom 98. i članom 54. istog zakona.

Odluka o troškovima spora zasniva se na primjeni člana 386. stav 3. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. Troškovi tužiteljice u ukupnom iznosu od 3.050,00 se odnose na preduzimanje pravnih radnji po punomoćniku, advokatu: za sastav tužbe u iznosu od 500,00 KM, zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 480,00 KM u skladu sa Tar. br. 2., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske br. 68/05), za odsustvo iz kancelarije od 3. časa u iznosu od 180,00 KM u skladu sa Tar. br. 9., i na ima paušala od 25% u iznosu od 410,00 KM u skladu sa Tar. br. 12. što iznosi ukupno 2.050,00 KM, kao i troškove takse na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 KM (ukupno na ime taksi 1.000,00 KM) na osnovu Tarifnog broja 1. tačka 1. i Tarifnog broja 2. tačka 1. Taksene tarife propisane zakonom o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske broj 18/99).

Sudija
D. D.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.

izvor http://epravo.ba

U redu. Hvala na odgovoru.

Grubnyk v. Ukraine

Grubnyk v. Ukraine Povreda člana 5. st. 1 EK; N[…]

Ragı Zarakol v. Turkey

Ragı Zarakol v. Turkey Povreda člana 5. EK […]

Kotilainen i drugi protiv Finske Nema povrede[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja