BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By pravnik
#2309
Troskovi lijecenja u inostranstvu AP 1465/10



Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1465/10, rješavajući apelaciju „Euroherc osiguranja“ dd Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Euroherc osiguranja” dd Sarajevo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 000439 09 Gž od 17. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 000439 08 P od 30. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

„Euroherc osiguranje“ dd Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Odvjetnički ured Milas, Marinović & partneri iz Ljubuškog, podnio je 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 000439 09 Gž od 17. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 000439 08 P od 30. septembra 2009. godine.
Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 000439 08 P od 30. septembra 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Mile Pavlovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da mu na ime naknade nematerijalne štete u vidu pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova, straha, za troškove liječenja i izgubljene zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog plaćanja naknade drugim osobama, isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.246,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate a sve u roku od 30 dana. U preostalom dijelu, preko dosuđenog, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen.
U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da se oktobra 2007. godine u mjestu i na način preciziran u presudi, dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je povrijeđen tužitelj a koju je skrivio vozač poimenično naveden u presudi, čije je vozilo bilo osigurano od autoodgovornosti kod apelanta te da je navedeni vozač na taj način tužitelju pričinio štetu čiju naknadu je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio. Navedeno je da je nakon kombiniranog prometno-medicinskog i medicinskog vještačenja utvrđeno da tužitelj nije doprinio nastanku težih ozljeda koje je zadobio te je Općinski sud obavezao apelanta na plaćanje naknade za pretrpljene fizičke i duševne bolove u iznosima preciziranim u presudi. Općinski sud je naveo da je tužitelj tražio i naknadu troškova liječenja, prevoza radi liječenja kao i izgubljene zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog plaćanja naknade drugim osobama.
S tim u vezi Općinski sud je obrazložio da je na osnovu liječničkih nalaza i ispostavljenih računa utvrđeno da je tužitelj više puta obavljao osnovne i kontrolne preglede kod raznih liječnika u Mostaru, Ljubuškom, Fojnici i Splitu. Navedeno je da tužitelj zbog zadobijenih povreda nije mogao sam upravljati vozilom koje mu je bio neophodno za prevoz već je koristio usluge drugih osoba, zbog čega je taj sud, shodno odredbama člana 195. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» br. 29/03-u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao apelanta na isplatu troškova za liječenje i prevoz u iznosima preciziranim u presudi dok je zahtjev za isplatu troškova liječenja preko dosuđenog iznosa, odbio kao neosnovan. Obrazloženo je i da je nesporno da se tužitelj kao registrirani proizvođač bavi poljoprivrednom djelatnošću i da je u vrijeme trajanja liječenja bio prinuđen plaćati nadničare za obradu imanja jer nije bio u mogućnosti sam obavljati potrebne radove zbog čega je Općinski sud, također, shodno odredbama člana 195. ZOO obavezao apelanta da tužitelju i na ime izgubljene zarade za vrijeme liječenja isplati iznos preciziran u presudi.
Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 63 0 P 000439 09 Gž od 17. februara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je suprotno neosnovanim žalbenim navodima, prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i da je za svoju odluku dao valjane razloge koje u cjelosti prihvata i taj sud jer je nesporno da je tužitelj za vrijeme privremene spriječenosti za rad bi primoran platiti naknadu drugim osobama u dosuđenom iznosu. Navedeno je i da je neosnovan žalbeni navod vezan za dosuđene troškove liječenja jer je, kako je obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud dosudio tužitelju iznos koji adekvatan troškovima kojima je tužitelj bio izložen. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, u te troškove svakako treba priznati i troškove koji su plaćeni za pruženu liječničku pomoć izvan granica BiH bez obzira što za takvo liječenje tužitelj nije imao odobrenje liječničke komisije jer je nesporno da ovakvu pomoć tužitelj nije zatražio iz obijesti već iz potrebe zbog povrede koja je izazvana krivicom apelantovog osiguranika. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da ne spori visinu naknade za nematerijalnu štetu te da je istu odmah nakon pravosnažnosti presudi i isplatio tužitelju, ali da su sporni troškovi liječenja i naknade zbog izgubljene zarade. Navodi da je tužitelj morao imati uputnicu za liječenju u inostranstvu te pošto je nije imao ne može mu ni pripadati naknada za ovakvo liječenje budući da su zakoni iz oblasti zdravstva lex specialis u odnosu na ZOO. Smatra da tužitelj nije imao pravo ni na naknadu troškova prevoza u dosuđenom iznosu jer su mu ti troškovi morali biti obračunati u visini cijene karte za javni prevoz a ne prevoz automobilom. Apelant također navodi da je već u postupku pred redovnim sudovima isticao da je pogrešno utvrđeno da je tužitelj u vrijeme povrede morao propustiti obavljanje poljoprivredne djelatnosti a sudovi pri tome ne vode računa o tome da se sve dešavalo u vrijeme zimskih mjeseci sa velikim brojem kišni i hladnih dana i praznika kada sigurno nema intenzivnih radova te da je apelant moga obavljati poslove kao i ranije.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.



Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su djelimično usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obavezali apelanta da tužitelju isplati naknadu za troškove liječenja, prevoza i zbog izgubljene zarade za vrijeme dok je bio nesposoban za rad, a data obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji ponavlja tvrdnje koje je već isticao u postupku pred redovnim sudovima te da su redovni sudovi u vezi s tim tvrdnjama u osporenim presudama dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie)
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić


Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com

Tacno to znaci

Pozdrav imam sljedeći upit: put do naše p[…]

Prijedlog za izvršenje Dostavljam uz pri[…]

U R E D B U O USLOV1MAI NAČINU POLAGANJA STRUČNO[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja