BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#765
Regresni zahtjev osiguravača za isplaćenu naknadu štete

Ovdje možete preuzeti ogledni primjer regresnog potraživanja organizacije za osiguranje koja je naknadila štetu oštećenom licu, a na to nije bila u obavezi prema zakonu ili ugovoru o osiguranju.

Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.

Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.

Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANjA LUCI
Broj: ____________________
Banja Luka, 22.02.2008. godine


Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu N. N., u pravnoj stvari tužitelja Organizacija za osiguranje „Z.“ Banja Luka koga zastupa punomoćnik po zaposlenju A.A., protiv tuženih G.B. iz Trna, Ulica Trnska bb, Opština Laktaši i S.S. iz Trna koga zastupa punomoćnik M.M., advokat iz Banja Luke, radi regresnog potraživanja, V.S. 17.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 22.01.1008. godine, u prisustvu punomoćnika tužitelja, prisustvu prvotuženog i punomoćnika drugotuženog donio je dana 22.02.2008. godine slijedeću:


P R E S U D U


Usvaja se regresni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog S. S., te se drugotuženi obavezuje da tužitelju plati iznos od 17.000,00 KM (sedamnaest hiljadakonvertibilnih maraka) sa zakonskom zateznom kamatom od 22.02.2008. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude, dok se tužitelj odbija sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka.

Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži da se prvotuženi G. B. obaveže da solidarno sa tuženim S. S. plati iznos od 17.000,00 KM (sedamnaest hiljada konvertibilnih maraka) sa zakonskom zateznom kamatom od 22.02.2008. godine do isplate i zahtjevom za naknadu troškova postupka.


O b r a z l o ž e nj e


U tužbi podnesenoj kod ovoga suda dana 03.03.2006. godine tužitelj navodi da je 01.05.2003. godine osiguranik tužitelja G.B. (u daljem tekstu: prvotuženi) kao imalac motornog putničkog vozila marke „Clio“ reg. oznake 142-N-121 osiguranog kod tužitelja od autoodgovornosti polisom broj 2121421 povjerio isto vozilo na upotrebu S.S.(u daljem tekstu: drugotuženi), koji je prema navodima tužbe, upravljajući navedenim vozilom prouzrokovao saobraćajnu nezgodu dana 01.05.2003. godine na putnom pravcu Banja Luka – Prijedor u mjestu zv. „Prijedorska petlja“ u kojoj je teško povrijeđen pješak D.D. iz Banja Luke. Dalje navodi, da je do nezgode došlo na način što je drugotuženi (vozač osiguranog vozila) koji se kretao u istom pravcu, u pravcu kretanja pješaka D.D. upravljao vozilom u alkoholiziranom stanju i da je tom prilikom zbog nedovoljnog bočnog odstojanja do pješaka, vozač vozila osiguranog kod tužitelja prednjim desnim dijelom vozila udario u zadnju lijevu stranu tijela pješaka i da je pri naletu vozila pješak, koji se kretao uz desnu ivicu kolovoza od udara vozila i udara prilikom pada, teško povrijeđen. Tvrdi da je iz osnova ovog štetnog događaja nakon okončanog krivičnog postupka i okončanog liječenja povrijeđenog D.D. tužitelj naknadio nematerijalnu štetu povrijeđenom pješaku u ukupnom iznosu od 17.000,00 KM dana 01.03.2006. godine. Regresnim zahtjevom traži da se tuženi obavežu da solidarno plate tužitelju iznos od 17.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2006. godine do isplate, uz naknadu troškova spora. Potraživanje u odnosu na prvotuženog je po osnovu vlasništva putničkog vozila koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi, a u odnosu na drugotuženog kao vozača vozila je po osnovu upravljanja vozilom u alkoholiziranom stanju. Osnov tužbenog zahtjeva zasniva na činjenici da je tužitelj u parničnom postupku u predmetu istoga suda broj P-1221/05 (kao tuženi) obavezan da naknadi nematerijalnu štetu tužitelju u tom predmetu D.D. u iznosu od 17.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i da je tu štetu naknadio.
Predleže da sud donese presudu kojom će se tuženi solidarno obavezati na isplatu iznosa od 17.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja odluke do isplate.
Prvotuženi u odgovoru na tužbu osporava osnov potraživanja ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani, a time osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je putničko vozilo čiji je vlasnik, dao na upotrebu drugotuženom kao svom radnom kolegi i prijatelju, da je drugotuženi osposobljen da upravlja istim i da nema odgovornosti ovog tuženog kao imaoca stvari za regresiranje tužitelja na ime isplaćene naknade štete oštećeniku, prouzrokovane osiguranim slučajem.
Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Drugotuženi osporava regresni zahtjev tužitelja i navodi da je nezgodu skrivio pješak D.D. nepropisnim kretanjem kolovozom predviđenim za kretanje motornim vozilom, da na tom dijelu putnog pravca nije bilo predviđeno kretanje pješaka, da vozilo kojim je upravljao kritičnog dana nije njegovo vlasništvo, da je tužitelj oštećenom licu (pješaku) nadoknadio štetu po osnovu osiguranja od autoodgovornosti i da nema pravo na regresno potraživanje od tuženih s obzirom da je šteta pokrivena ugovorom o osiguranju od autoodgovornosti.
Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 145 stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ", br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91), kojom je propisano da se smatra da je pod dejstvom alkohola (usljed čega se to lice pojavljuje kao regresni obveznik), lice sa više od 0,5‰ alkohola u krvi pod uslovom da je uzrok nezgode u alkoholiziranosti vozača vozila osiguranog kod osiguravača i člana 70. stav 3. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službeni glasnik Republike Srpske broj 14/00, dalje: ZOIL) kojom je predviđeno da Organizacija za osiguranje koja je nadoknadila štetu oštećenom licu, a nije bila u obavezi prema ovom zakonu ili ugovoru o osiguranju, ima pravo na regres prema licu odgovornom za štetu za isplaćeni iznos naknade, kamate i troškove.

Nesporno među strankama je da je prvotuženi imalac putničkog vozila koje je osigurano kod tužitelja od autoodgovornosti i da je tim vozilom na dan štetnog događaja upravljao drugotuženi.

Sporno je da li su solidarno odgovorna oba tužena, odnosno da li su regresni obveznici u konkretnom slučaju i imalac vozila osiguranog kod tužitelja (prvotuženi) i vozač tog vozila (drugotuženi), jer u konkretnom slučaju imalac vozila i vozač istog nisu u jednoj ličnosti.

Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tuženih u svojstvu parničnih stranaka, čitanjem spisa u predmetu istoga suda P-1221/05 te nalaza vještaka saobraćajen struke M.M. od 14.10.2005. godine i pravosnažne presude u tom predmetu od 13.02.2006. godine, polise broj 121421 o osiguranju vozila prvotuženog od autoodgovornosti, pročitana je potvrda tužitelja o isplati naknade štete D.D. od 01.03.2006. godine i čitanjem nalaza ljekara D.T. od 01.05.2003. godine o analizi krvi i urina drugotuženog na dan štetnog događaja.

Na osnovu iskaza tuženih saslušanih kao parničnih stranaka utvrđeno je da je prvotuženi kritičnog dana povjerio svoje vozilo drugotuženom na upotrebu, da je drugotuženi osposobljen za upravljanje putničkim vozilom i da je vozilo bilo u ispravnom stanju.

Na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke M.M. utvrđeno je da je da je štetno dejstvo alkohola pod čijim uticajem je bio vozač motornog vozila (tj. prvotuženi) isključivo doprinijelo nastanku nezgode i da predstavlja uzrok nezgode, da su ovi propusti posljedica nedovoljnog uvida vozača (zbog štetnog uticaja alkohola) u konkretnu saobraćajnu situaciju i da bi nezgoda bila izbjegnuta da je vozač držao dovoljno odstojanje, za što je prema istom nalazu, postojala tehnička mogućnost zbog preostalog dijela širine desne polovine kolovoza, te da da se oštećeni kretao uz desnu ivicu kolovoza, zauzimajući koridor od desnog ruba asfaltnog kolovoza za maksimalno 1,00 m, kakav način kretanja pješaka kolovozom bez izgrađene staze za pješake izvan kolovoza se, prema nalazu vješetaka, ne može smatrati nepropisnim.

Ocjenom izvedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postuku (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03 do 63/07, dalje: ZPP) ovaj sud zaključuje da je uzrok nezgode u propustima vozača vozila osiguranog kod tužitelja, da je pogrešna procjena saobraćajne situacije u konkretnim (naprijed opisanim) okolnostima ovog slučaja izazvana dejstvom alkohola u krivi kod drugotuženog jer je nalazom i mišljenjem vještaka ljekara od 1.5.2003. godine mjerenjem utvrđena količina alkohola u krvi kod ovog tuženog od 1,5 ‰ i da je ova količina alkohola doprinijela njegovom uvidu u konkretnu saobraćajnu situaciju i da je dovela do pogrešne njene procjene. Ovo tim prije kada se ima u vidu da se pješak D.D. kretao tako da u njegovom postupanju nema propusta kako je našao vještak, kom dokazu su tuženi samo paušalno prigovorili. Saobraćajna nezgoda je dakle, nastupila zbog nemogućnosti drugotuženog usljed njegovog alkoholiziranog stanja da u potpunosti i u skladu sa saobraćajnim propisima upravlja motornim vozilom što predstavlja uzrok predmetne saobraćajen nezgode, tako da između alkoholiziranosti drugotuženog i predmetne saobraćajne nezgode postoji uzročna veza. Uzrok nezgode je u postupanju vozača osiguranog vozila koji je nezgodu mogao izbjeći jer je za to postojala tehnička mogućnost koju prvotuženi nije iskoristio zbog pogrešne procjene saobraćajne situacije. S druge strane, pješak se kretao propisno i nije postojala tehnička mogućnost za izbjegavanje nezgode sa njegove strane. Kada se postupanju drugotuženog doda alkoholiziranost, činjenica da je upravljao opasnom stvari i opšte saobraćajno pravilo iz člana 24. Zakona o osnovama bezbjednosti sabraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ", br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91, dalje: ZOBS) kojim je propisana obaveza učesnika u saobraćaju da postupaju u skladu sa propisima o pravilima saobraćaja isključivi, uzrok predmetne saobraćajne nezgode u alkoholiziranosti drugotuženog.

Kod ovakvog stanja činjenica i među parničnim strankama nesporne činjenice da je tužitelj isplatio naknadu štete D.D. oštećenom u predmetnoj saobraćajnoj nezgodu u ukupnom iznosu od 17.000,00 KM (od čega na ime naknade za fizičke bolove iznos od 4.000,00 KM, naknade za pretrpljeni strah u iznosu od 3.000,00 KM; naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 8.000,00 KM i naknada za duševne bolove na ime naruženosti u iznosu od 2.000,00 KM), regresni zahtjev tužitelja zasnovan je na odredbi člana 70. st. 3. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službeni glasnik RS“ broj 14/00, u daljem tekstu: ZOIL). Prema ovoj odredbi, organizacija za osiguranje koja je naknadila štetu oštećenom licu, a nije bila u obavezi prema ovom zakonu ili ugovoru o osiguranju, ima pravo na regres prema licu odgovornom za štetu za isplaćeni iznos naknade, kamatu i troškove.

Po ocjeni ovoga suda, regresni obveznik prema tužitelju je drugotuženi (tj. vozač) a ne i prvotuženi kao imalac vozila koje je učestvovalo u predmetnoj nezgodi. Imalac opasne stvari (kakvo svojstvo ima motornog putničko vozilo u pokretu) odgovara u smislu odredbe člana 176. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje: ZOO), samo ako je istovremeno i štetnik, odnosno ako je vozilo povjerio licu koje nije stručno osposbljeno ili ako nije ovlašteno da upravlja motornim vozilom ili ako je šteta prouzrokovana iz osnova neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari. Proizlazi dakle, da je u slučaju alkoholiziranosti vozača i u slučaju kada je šteta posledica alkoholiziranosti, regresni obveznik isključivo vozač, a ne imalac motornog vozila (ukoliko ova dva lica nisu sadržano u jednoj ličnosti, kakav je ovdje slučaj) jer je uzrok nezgode alkoholizirano stanje vozača i upravljanje vozilom od strane takvog vozača a ne u opasnim svojstvima vozila (koje jeste opasna stvar kada je u pokretu) ali sa aspekta osnovanosti regresnog potraživanja, opasna stvar sama po sebi, bez alkoholiziranosti vozača vozila nije uzrok nezgode.

Prema tome, tužitelj koji je oštećenom naknadio štetu iz osnova predmetnog štetnog događaja koju je skrivio drugotuženi u pijanom stanju, stupa u prava oštećenog i može s osnovom zahtijevati da mu drugotuženi regresira plaćeni iznos, jer ovaj tuženi izvedenim dokazima nije dokazao da je šteta posljedica nekog drugog uzroka a ne njegovog postupanja uzrokovanog u alkoholiziranom stanju.

Stoga su neprihvatljivi navodi drugotuženog da sadržina alkohola u krivi u količini od 1,5 ‰ predstavlja „laku pripitost“ i da se s obzirom na intenzitet pripitosti i na njegove psihofizičke sposobnosti te životnu dob (drugotuženi je u vrijeme nezgode imao 45 godina života) uzrok nezgode ne može pripisati alkoholiziranom stanju ovog tuženog. Ovo iz razloga što je zakonom propisana granica dozvoljenosti alkohola u krvi kod vozača u vrijeme upravljanja motornim vozilom iznosila 0,5 ‰ tako da se saglasno odredbi člana 145. st. 2. ZOBS koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka predmetne saobraćajne nezgode smatra se lice sa više od 0,5‰ alkohola u krvi (kakav je slučaj kod drugotuženog) smatra se da je pod dejstvom alkohola usljed čega se to lice pojavljuje kao regresni obveznik, pod uslovom da je uzrok nezgode u alkoholiziranosti vozača vozila osiguranog kod osiguravača, kakav je slučaj u konkretnoj situaciji.

Iz navedenih razloga, zahtjev tužitelja za regres u odnosu na drugotuženog kao vozača vozila koji je skrivio nezgodu je osnovan, dok je zahtjev u odnosu na prvotuženog kao imaoca tog vozila, neosnovan.

Među parničnim strankama je nesporno da je tužitelj isplatio naknadu štete u ukupnom iznosu od 17.000,00 KM dana 01.06.2003. godine.

Ostvarenje regresnog prava tužitelja predviđenog naprijed navedenim zakonskim odredbama uslovljeno je ispunjenjem obaveze tužitelja iz kog osnova mu pripada regresno pravo. Sama riječ „regresirati“ znači naknaditi sebi pričinjenu štetu.

Šteta je definisana odredbom člana 155. ZOO kao umanjene nečije imovine (obična teta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Kako je tužitelj u toku postupka dokazao ispunjenje svoje obaveze na naknadu štete oštećenom D.D. (na šta je obavezan naprijed navedenom pravosnažnom presudom) dokazao je da je tim izdatkom (isplatom naknade oštećenom) umanjena njegova imovina. Stoga su ispunjene zakonom propisane pretpostavke u odnosu na drugotuženog za traženu naknadu štete tužitelju, prema pravilima regresnog potraživanja.

Tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od 22.02.2006. godine kao dana presuđenja pa do isplate, kako je tužitelj zahtijevao kamatu, mada kod regresnog tužbenog zahtjeva kamata dospijeva od dana kada je tužitelj isplatio naknadu štete oštećenom čije se regresiranje traži (član 186. ZOO). Međutim, sud sudi u granicama tužbenog zahtjeva (član 2. st. 1. ZPP) pa je kamatu dosudio onako kako je tužitelj zahtjevom iz tužbe tražio.

Neosnovani su navodi drugotuženog da regresni zahtjev tužitelja nije postavljen u okviru osigurane sume i da je najniža osigurana suma na koju se mora ugovoriti osiguranje autoodgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, u periodu relevantnom za odlučivanje o predmetu spora iznosila 10.000,00 KM za „ostala vozila“ u koju kategoriju vozila spada putničko vozilo prvotuženog koje je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tužtielja. Ova činjenica je bila od pravnog značaja u parnici u kojoj je pravosnažnom presudom tužitelj obavezan da oštećenom naknadi nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 17.000,00 KM sa pripadajućom kamatom. Međutim, prigovor u pogledu sume osiguranja mjerodavne za utvrđivanje pokrivenosti štete osiguranom sumom čak i da je ta činjenica relevantna za odlučivanje o predmetu spora, ne bi bio osnovan jer je Odlukom o određivanju sume osiguranja broj 02/1-020-458/99 od 13.05.1999. godine („Službeni glasnik RS“ broj 14/99) utvrđena najniža suma osiguranja za „ostala motorna vozila“ za štetu na licima u iznosu od 275.000,00 KM.

Nisu osnovani prigovori drugotuženog da je sud počinio povredu odredaba parničnog postupka o pravilima zastupanja kada je uskratio N.N. zastupanje drugotuženog na ročištu za glavnu raspravu. Naime, na pripremnom ročištu u ovoj parnici pored punomoćnika drugotuženog-advokata, ovog tuženog je zastupa i punomoćnik N.N. prema datoj punomoći kao srodnik po krvi ovog tuženog. Tužitelj je prigovorio toj punomoći drugotuženog, navodeći da imenovani ne spada u krug srodnika po krvi drugotuženog, kakav stepen srodstva je za zastupanje predviđen odredbom člana 301. ZPP i da su mu te činjenice poznate iz ličnog saznanja. Sud je na pripremnom ročištu 22.01.2008. godine dozvolio zastupanje drugotuženog i po punomoćniku N.N., s tim da je drugotuženom i ovom punomoćniku ostavio rok od osam dana da dostave dokaze o krvnom srodstvu pomenutog punomoćnika i drugotuženog. Kako ni jedan od njih u ostavljenog im roku, a i nakon toga (sve do dana održavanja glavne rasprave) nisu dostavili dokaze o tome, sud je na glavnoj raspravi uskratio N.N. zastupanje drugotuženog po ovom punomoćniku, jer nisu dokazali da je ovakvo zastupanje u skladu sa odredbom člana 301. st. 2. ZPP. Zato nemaju mjesta prigovori drugotuženog istaknuti na glavnoj raspravi da je time sud počinio povredu odredaba parničnog postupka o zastupanju. Suprotno tim prigovorima sud je pazeći na pravila o zastupanju po službenoj dužnosti, a imajući u vidu i prigovore od strane tužitelja, pružio mogućnosti drugotuženom i punomoćniku N.N. da dokažu ispunjenje zakonom propisanih uslova za zastupanje drugotuženog po ovom punomoćniku, a kada to nisu dokazali, sud je primjenom člana 301.st .2 ZPP uskratio N.N. da zastupa drugotuženog u ovoj parnici.

Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz odredba člana 145 stav 2. ZOBS-a, člana 70. stav 3. ZOIL i člana 176. ZOO-a za utvrđenje postojanja obaveze drugotuženog na ispunjenje činidbe plaćanjem dosuđenog iznosa, a da ta obaveza ne postoji u odnosu na prvotuženog.

Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a djelimično uvažio regresni zahtjev tužbe u odnosu na drugotuženog, dok je odbio tužitelja sa regresnim zahtjevom u odnosu na prvotuženog.

Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka (kako u odnosu na drugotuženog prema kojem je uspio u parnici, tako i u odnosu na prvotuženog u odnosu na koga je u cjelini odbijen sa tužbenim zahtjevom), na ime takse na tužbu i takse na presudu u iznosu od po 500,00 KM koji je postavljen u skladu sa Tarifnim brojem 1. tačka 1. Taksene tarife („Slubženi glasnik RS“ broj 18/99) i pored toga što je tužitelj usipio u ovom sporu u odnosu na drugotuženog, jer tužitelj nije do zaključenja glavne rasprave postavio zahtjev za naknadu troškova spora. Takav zahtjev nije sadržan u tužbi, u podnescima, a tužitelj nije ni na glavnoj raspravi tražio troškove spora već je to učinio podneskom od 27.02.2008. godine (dakle pet dana nakon zaključenja glavne rasprave) što je u suprotnosti sa članom 396. st.2. ZPP, zbog čega je odbijen sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva.



Sudija
N. N.

PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 30 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.

izvor http://epravo.ba

Pozdrav imam sljedeći upit: put do naše p[…]

Prijedlog za izvršenje Dostavljam uz pri[…]

U R E D B U O USLOV1MAI NAČINU POLAGANJA STRUČNO[…]

Uredba O NAČINU FINANSIRANJA I UPRAVLJANJA GARANC[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja