BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#795
Razvod braka sa zahtjevom za supružničko izdržavanje

Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U TREBINjU
Broj: ____________________
Trebinje, 17.04.2008. godine


Osnovni sud u Trebinju, i to sudija J. J., u pravnoj stvari tužilje D. J. iz Trebinja, Ul. Luke Vukalovića 10, koju zastupa punomoćnik R. R., advokat iz Trebinja, Ul. Desanke Maksimović 6, protiv tuženog R. J. iz Trebinja, Ul. Luke Vukalovića 10, radi razvoda braka i izdržavanja, po zaključenju glavne, nejavne rasprave dana 10.04.208. godine, održane u prisustvu tužilje, njenog punomoćnika i tuženog, donio je dana 17.04.2008. godine


P R E S U D U


Razvodi se brak zaključen u Dubrovniku 29.11.1989. godine između D. J. rođ. N. kći D. i R. J. sin A., upisan u matičnu knjigu vjenčanih koja se vodi za mjesto Dubrovnik, pod rednim brojem 70 za 1989. godinu.

Odbija se tužbeni zahtjev tužilje da se tuženi obaveže da poslije razvoda braka doprinosi za njeno izdržavanje.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.


O b r a z l o ž e nj e


Tužilja je u tužbi i tokom postupka navela da su parnične stranke zaključile brak pred matičarem opštine Dubrovnik 29.11.1989. godine. U braku nijesu imali djece. Živili su u Dubrovniku do 1991. godine kada su zbog ratnog sukoba u bivšoj SFR Jugoslaviji napustili Dubrovnik i nastanili se u Trebinju. Dok se nijesu preselili u Trebinje njihovi bračni odnosi su bili dosta dobri. Ali, nakon preseljenja u Trebinje, i zaoštravanja ratnog sukoba, život je i inače, posebno izbjeglica, postao težak. Muž je uglavnom bio na ratištu a ona je sama boravila u kući u kojoj su od opštine Trebinje dobili smještaj. Pošto djece nijesu imali sve je više dolazilo do zahlađenja u njihovim bračnim odnosima i udaljavanja jednog od drugog. Tužilja je često odlazila u Nikšić, odakle je bila rodom, i tamo je boravila kod sestre i zeta. Tako je nastavila i poslije rata, pazila je sestrinu djecu dok su njihovi roditelji bili na poslu. Potpuno se srodila sa sestrinom djecom i sve je rjeđe dolazila u Trebinje kod muža. On je bio potišten zbog tog što u braku nijesu imali djece i često joj je zbog tog prigovarao. Nakon rata zaposlio se kao bravar u preduzeću ''Hidroelektrane na Trebišnjici'' i imao solidnu platu, ali tužilji nije davao novac. Prigovarao joj je da joj novac treba davati sestra kojoj pazi djecu. Svaki put kad bi se susrela sa tuženim dolazilo je do svađe, a ti susreti nijesu ni ličili na susret muža i žene. U suštini, bračna zajednica nije ni postojala i tužilja je, kako je navela, praktično živjela sa sestrom, zetom i njihovom djecom u Nikšiću. Zahtijevala je da se njihov brak razvede ali i da tuženi doprinosi za njeno izdržavanje iznos od 20% od njegove plate koju zarađuje u preduzeću ''Hidroelektrane na Trebišnjici''. Navela je da je tuženi dobar bravar i može da radi i privatno i dodatno zarađuje, a ona, od kako je izgubila posao u Dubrovniku izbijanjem rata, više se nije mogla zaposliti. Završila je gimnaziju i sa takvom školskom spremom nemoguće je naći posao, pogotovu kad je već napunila 53 godine. Smatrala je da joj pravo na izdržavanje pripada na osnovu čl. 241. i 242. Porodičnog zakona (''Službeni glasnik RS'', broj 54/02-u daljem tekstu: PZ). Nema nikakve imovine, pošto su parnične stranke izgubile pravo na stan koji su imali u Dubrovniku, a odrekla se prava na nasljeđe u korist sestre koje bi joj pripalo poslije očeve smrti 1986. i majčine smrti 1987. godine.

U odgovoru na tužbu i tokom postupka tuženi nije sporio da su bračni odnosi parničnih stranaka odavno poremećeni i da zajednički život, praktično, i ne postoji. On je posebno istakao da tužilja, samo s vremena na vrijeme dolazi u Trebinje i da svaki put među njima dođe do verbalnog sukoba. Priznao je da je teško podnosio što nijesu mogli imati djece, ali nikad zbog toga nije prigovarao tužilji, kako je ona iznijela u tužbi. Tvrdi da tužilja u Trebinje dolazila samo da bi od njega uzela novac. Davao joj je koliko je mogao sve dok uoči Nove 2005. godine kada je tužilja došla iz Nikšića sa neka ''dva razbojnika'' i zahtijevala da joj odmah da 1.000,00 evra, tvrdeći da novac ima jer privatno radi, a u protivnom da će biti ''isprebijan od njenih ljudi''. Kako nije imao novca pozvala je telefonom nekoga i ubrzo su se pojavila dvojica momaka koji su ga fizički napali i pretukli. Tom prilikom zadobio je teške tjelesne povrede. Zbog toga su tužilja i ta dvojica mladića osuđeni. Tužilji je izrečena uslovna osuda. Istakao je da on nije kriv zbog poremećenih bračnih odnosa nego je isključiva krivica tužilje, pa je predložio da se brak razvede na osnovu krivice tužilje, te da se tužilja odbije sa zahtjevom za izdržavanje. U odnosu na zahtjev tužilje da tuženi doprinosi za njeno izdržavanje zato što ona nema posla niti se može zaposliti, tuženi je naveo da ni on nema stan nego plaća mjesečnu zakupninu za stan u iznosu od 200,00 KM, a da mu je mjesečna plata 700,00 KM i da privatno ne može raditi zato što je lošeg zdravlja, pati od reume i skleroze kičme. Tužilja radi kod njene sestre i zeta, praktično je njihov član domaćinstva, pa bez obzira što ne može naći posao sa završenom gimnazijom, ona ustvari dobija platu od sestre i zeta jer pazi njihovu kuću i djecu. Osim toga, tužilja se grubo i nedolično ponašala u bračnoj zajednici a da od tuženog nije bilo nikakvog povoda, izuzev što joj je rekao da nema novca koliko je tražila. Za taj postupak prema njemu izrečena joj je uslovna osuda, pa se njen zahtjev za izdržavanje može odbiti, kako zaključuje tuženi, na osnovu odredbe čl. 243. PZ-a.

Pred sudom su na glavnoj raspravi izvedeni sljedeći dokazi: uvid u izvod iz matične knjige vjenčanih Opštine Dubrovnik broj 67-32/07 od 20.08.2007. godine kojim je kao javnom ispravom dokazano da su parnične stranke bile u braku; uvjerenje preduzeća ''Hidroelektrane na Trebišnjici'' broj 24-07-5/08 od 24.01.2008. godine o visini zarade tuženog; uvjerenje Opštine Trebinje broj 54-01/07 od 12.12.2007. godine i uvjerenje Opštine Nikšić broj 24-17/07 od 19.12.2007. godine da tužena ne posjeduje nepokretnu imovinu; uvjerenje Zajednice za zapošljavanje opštine Trebinje broj 13-0-4/08 od 10.01.2008. godine da je tužena evidentirana kao nezaposleno lice; presuda Osnovnog suda u Trebinju broj K. 11/06 od 21.12.2006. godine kojom je tužilji izrečena uslovna osuda zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz čl. 208. st. 1. u vezi sa st. 3. Krivičnog zakona Republike Srpske; saslušanje parničnih stranaka.

Nakon što su pred sudom izvedeni dokazni i sud ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'', broj 58/03, 85/03 74/05 i 63/07), sa sigurnošću se može zaključiti da su bračni odnosi između parničnih stranaka teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv.

Odredbom čl. 52.st.1. PZ-a propisano je da bračni supružnik može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv.

Cilj braka je skladna zajednica života bračnih supružnika koja podrazumijeva zajednicu življenja, obostrano poštovanje, razumijevanje, povjerenje, međusobno pomaganje i sl. Ako se cilj braka ne ostvaruje usljed toga što su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv, svaki bračni supružnik ima pravo da traži razvod braka. Pri tome je bez značaja postojanje krivice na strani nekog od supružnika zbog uzroka koji su doveli do takvog stanja, nego je bitno da se svrha braka ne ostvaruje. U konkretnom slučaju bračni supružnici već duže vrijeme praktično i ne žive zajedno, a što među njima nije ni sporno, te sama ta činjenica ukazuje da i ne postoji zajednica života bračnih supružnika kao osnovno obilježje braka. Stoga je brak parničnih stranaka razveden na osnovu čl. 52.st.1. PZ-a.

U pogledu tužbenog zahtjeva kojim je tužilja tražila da tuženi doprinosi za njeno izdržavanje treba uzeti u obzir odredbu čl. 241. PZ-a kojom je propisano da bračni supružnik koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog supružnika srazmjerno njegovim mogućnostima.

Činjenicu da nema nepokretne imovine tužena je dokazala navedenim uvjerenjima nadležnih organa Opštine Trebinje i Opštine Nikšić, a činjenicu nezaposlenosti pomenutim uvjerenjem Zajednice za zapošljavanje Trebinje.

Međutim, tužilja je zdrava i sposobna i sa 52 godine života još uvijek u snazi, što ona nije ni sporila, dakle, sposobna za rad. Tuženi nije sporio, a i opšte je poznato, da se sa završenom gimnazijom veoma teško zaposliti. Ali, tužilja doprinosi u domaćinstvu svoje sestre i zeta, što je među strankama nesporno, pa joj oni obezbjeđuju najosnovnije uslove za život. S druge strane, tuženi, iako zarađuje oko 700,00 KM mjesečno, s obzirom na iznos koji izdvaja za zakupninu za iznajmljeni stan, te troškove struje i grijanja, proizilazi da svoju platu u cjelosti troši na vlastite potrebe.

No, čak i kada bi se moglo smatrati, a ne može, da tuženi ima mogućnost da doprinosi izdržavanju tužilje i da su ispunjene druge pretpostavke iz čl. 241. PZ-a, opet se ne bi moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu tužilje da tuženi doprinosi njenom izdržavanju.

Naime, odredbom čl. 243. PZ-a propisano je da su može odbiti zahtjev za izdržavanje ako izdržavanje traži bračni supružnik koji se bez ozbiljnog povoda od strane drugog bračnog supružnika grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici, ili ako bi njegov zahtjev predstavljao očitu nepravdu, za drugog bračnog supružnika.

Činjenice u vezi sa događajem koji je tuženi opisao u odgovoru na tužbu i na glavnoj raspravi, u kom događaju mu je tužilja uz pomoć dva lica nanijela teške tjelesne povrede, tražeći da joj da 1.000,00 evra, dokazane su presudom osnovnog suda u Trebinju broj K. 11/06 od 21.12.2006. godine kojom je tužilji izrečena uslovna osuda. I samo taj postupak tužene, po mišljenju ovog suda, nesumnjivo se može okarakterisati kao nedolično ponašanje u bračnoj zajednici, bez ikakvog povoda drugog bračnog supružnika, a u smislu čl. 243. PZ-a, pa i zbog toga ovaj tužbeni zahtjev treba odbiti.

O parničnim troškovima odlučeno je na osnovu odredbe čl. 77. PZ-a kojom je propisano da će o troškovima postupka u bračnom sporu sud odlučiti po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o razlozima pravičnosti. Uzimajući u obzir razloge pravičnosti sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.



S u d i j a
J.J.



POUKA O PRAVU NA IZJAVLjIVANjE PRAVNOG LIJEKA:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu Okružnom sudu u Trebinju u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

https://www.advokat.attorney/

Pozdrav imam sljedeći upit: put do naše p[…]

Prijedlog za izvršenje Dostavljam uz pri[…]

U R E D B U O USLOV1MAI NAČINU POLAGANJA STRUČNO[…]

Uredba O NAČINU FINANSIRANJA I UPRAVLJANJA GARANC[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja