BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By pravnik
#766
Naknada štete po Zakonu o zaštiti od klevete

Ovdje možete preuzeti ogledni primjer presude kojom se obavezuju tuženi da tužitelju solidarno nadoknade štetu zbog klevete.

Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.

Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.

žBosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANJA LUCI
Broj: ____________________
Banja Luka, 21.2.2008. godine


Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu M.M., u pravnoj stvari tužitelja N.N. iz Banja Luke, Ulica „Rudi Čajavec“broj 21., zastupanog po punomoćniku G. G. advokatu iz Banja Luke, protiv tuženih nedjeljni list „L.“ D.O.O Banja Luka sa sjedištem u Ulici Borik broj 88. koga zastupa zakonski zastupnik B.B. iz Banja Luke, Zalužani broj 100. i D.D. iz Banja Luke, Ulica Rudi Čajavec broj 117. koje zastupa R. R. advokat iz Banja Luke, radi naknade štete, V.S. 50.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21.1.2008. godine, u prisustvu punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženih, donio je dana 21.2.2008. godine slijedeću:


P R E S U D U


Obavezuju se tuženi da tužitelju solidarno nadoknade štetu zbog klevete u iznosu od 8.000,00 KM (osam hiljada konvertibilnih maraka), sa zakonskom zateznom kamatom od 21.2.2008. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 520,00 KM, (petstotina dvadeset konvertibilnih maraka), sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude, dok se tužitelj odbija sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa.


O b r a z l o ž e nj e

U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 01.09.2007. godine tužitelj navodi da su tuženi nedjeljni list „L.“ DOO Banja Luka (u daljem tekstu: prvotuženi) i D.D. iz Banja Luke (u daljem tekstu: drugotuženi) u članku koji je objavljen dana 21.6.2007. godine u broju lista 246/07, čiji je izdavač prvotuženi a autor drugotuženi na drugoj stranici pod naslovom „Funkcioner pokrao imovinu iz opštinskog budžeta“ iznijeli neistinite činjenice o tužitelju navodeći da je „koristeći svoju funkciju i političku pripadnost zloupotrijebio položaj i da je svojom funkcijom ostvario korist, da je pokrao opštinski buđžet i tim sredstvima kupio sebi imovini velike vrijednosti, vilu površine 300 m2 u Banja Luci i stan površine 200 m 2 u Neumu“ i da su na taj način (pisanim tekstom, fotografijom) uz navođenje imena i prezimena tužitelja, da navedena imovina nije njegovo vlasništvo čime je, iznošenjem u javnost „neistinitih činjenica“, učinjena kleveta, a tužitelju prouzrokovana šteta nanesena ugledu tužitelja.
Predlaže da sud donese presudu kojom će se tuženi obavezati na nakadu nematerijalne štete tužitelju na ime klevete u iznosu od od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21.6.2007. godine do isplate uz naknadu troškova spora u iznosu od 3.250,00 KM.
Tuženi u odgovoru na tužbu navodi da su se u pisanju predmetnog teksta kretali u granicama dopuštenosti iznošenja i pronošenja, da je „izvor“ od koga su tuženi dobili informaciju o ovim činjenicama tvrdio da su iznesene činjenice istinite, da prvotuženi nije imao razloga da ne povjeruje novinaru a da ni drugotuženi nije imao razloga da ne vjeruje „svom izvoru“ i da pisanim člankom nisu povrijedili ugled tužitelja za čiju povredu traži naknadu štete.
Predlažu da se tužbeni zahtjev odbije i da se tužitelj obaveže da im naknadi troškove spora prema priloženom troškovniku.

Tuženi se poziva na slobodu izražavanja, kao jednu od ustavom i zakonom garantovanih sloboda predviđena članom II/3 h Ustava BiH (prema kojem sva lica na teritoriji BiH uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. istog člana što uključuje i h), poglavlja II Ustava Republike Srpske kao i člana 10. Evropske konvencije i odredbom člana 1. ZOK).

Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana člana 5. Zakona o kleveti („Službeni glasnik RS“ broj 37/01, dalje:ZOK), kojom je propisano da svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog,kao i i pravno lice koje je objavilo izražavanje identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača, a nije kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, člana 11. istog zakona kojim je propisana naknada štete nanesene ugledu oštećenog, kao i odredbe člana 154. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje: ZOO), i člana 158. istog zakona, jer je štetnik za ovaj vid štete odgovoran po principu subjektivne odgovornosti (po principu krivice).

Nesporno među strankama je da su prvotuženi (kao izdavač) i drugotuženi (kao autor) objavili u nedjeljnom listu „L.“ DOO Banja Luka broj 246/07 od 21.06.2007. godine tekst sa fotografijama tužitelja pod naslovom „Funkcioner pokrao imovinu iz opštinskog budžeta“.

Sporno je da li se predmetni tekst koji su objavili tuženi može definisati „iznošenjem i pronošenjem neistinite činjenice i da li se s obzirom na to može definisati klevetom, a s tim u vezi sporna je odgovornost tuženih za naknadu štete po ovom osnovu.

Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka A.K. i I.M., čitanjem članka koji je objavljen u nedjeljnom listu „L.“ DOO Banja Luka od 21.06.2007. godine pod naslovom „Funkcioner pokrao imovinu iz opštinskog budžeta“, čitanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 05.05.2005. godine između A.K. i D.D. ovjerenog kod Osnovnog suda u Banja Luci pod brojem I-OV- 148/05 dana 10.05.2005. godine, čitanjem zemljišno-knjižnog uloška za te nekretnine broj 11/05 od 10.01.2008. godine, čitanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog dana 07.07.2006. godine između I.M. i R.K. o prodaji stana i rješenja Republičke uprave za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Neum broj 412/06 od 14.10.2006. godine o upisu prava svojine na stanu (označenom u ugovoru) u knjigu položenih ugovora, te su pročitani nalaz vještaka medicinske struke J.S. od 12.12.2007. godine i tekst tužitelja o njegovom reagovanju na sporne članke objavljen u istom dnevnom listu od 05.07.2007. godine.

Tužitelj saslušan kao stranka izjavio je da su tuženi neistinito iznijeli i pronijeli činjenice da je tužitelj pokradenim novčanim sredstvima iz opštinskog budžeta kupio sebi nekretnine velike vrijednosti i to vilu u Banja Luci površine 300 m2 i stan u Neumu površine 200 m2 da, ta imovina nije vlasništvo tužitelja nego da je pomenuta vila, vlasništvo A.K. a stan u Neumu da je vlasništvo I. M.i da su iznošenjem i pronošenjem ovih „neistinitih činjenica“ povrijedili njegovu čast i ugled koji je uživao kao ugledni građanin i kao javna ličnost, da je funkcioner u gradskoj upravi i da iza sebe ima u svojoj radnoj i profesionalnoj karijeri i vidne rezultate, da se objavljivanje ovih činjenica manifestovalo u samom odnosu tužitelja sa bliskim prijateljima, čak i sa nekim srodnicima, da izbjegavaju svaki kontakt sa tužiteljem, da kada se objavi članak ovakvog sadržaja, sredina takvo lice „smatra kriminalcem“ i da su tužitelju time nanesene neprijatnosti u vidu duševnih bolova, da to teško podnosi, da se odrazilo na njegovo zdravstveno stanje da je od tada pod stalnom liječničkom kontrolom jer je inače narušenog zdravlja i da to dokazuje nalazima ljekara iz perioda nakon objavljivanja predmetnog članaka kao i nalazom vještaka medicinske struke.

Drugotuženi saslušan kao stranka izjavio je da je sporni članak napisan u granicama i okvirima dopuštenosti iznošenja i pronošenja činjenica, da je od „svog izvora“ dobio informaciju da su činjenice koje su sadržane u spornom članku provjerene i da su istinite, te da pisanje tuženih ne predstavlja iznošenje njihovog ličnog stava u odnosu na tužitelja i da zbog toga, kao i zbog činjenice da su tuženi u narednom listu objavili pisani tekst tužitelja kao reagovanje na sporne članke, da nema odštetne odgovornosti tuženih za traženi vid štete.

Svjedok A.K. izjavila je da je stambeno-poslovni objekat koji se nalazi u Banja Luci (koji je u opisan u predmetnom članku tuženih) njeno vlasništvo, da je navedenu vilu kupila od D.D. na osnovu ugovora o prodaji zaključenog 05.05.2005. godine ovjerenog kod Osnovnog suda u Banja Luci pod brojem I-OV- 148/05 dana 10.05.2005. godine i da je ugovor proveden upisom u zemljišno-knjižni uložak broj 11/05 od 10.01.2008. godine u kojem su navedene nekretnine upisane na njeno ime, da objekat od tada koristi sa svojom porodicom. Tvrdi da su ove činjenice „opšte poznate“, da „izvor tuženih“ nije mogao dobiti drugačinu informaciju, za koju tvrde da je „provjerena“ da činjenice u pogledu predmetne imovine, nisu mogle ostati nepoznate tuženima kada su predmetne nekretnine „u gradu nazvane A. vila“, te da nema osnova za povezivanje tužitelja sa tim nekretninama, samo zbog toga što je ovaj svjedok sestra tužitelja.

Svjedok I.M. je izjavio da je vlasnik stana koji se nalazi u Neumu Šetalište broj 350. površine 200 m2 na osnovu ugovora o kupoprodaji stana zaključenog dana 07.07.2006. godine između R.K. (kao prodavca) i I.M. (kao kupca) o prodaji predmetnog stana i rješenja Republičke uprave za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Neum broj 412/06 od 14.10.2006. godine o upisu prava svojine na tom stanu u knjigu položenih ugovora, da stan koristi za vlastite potrebe, te da njegova imovina nije istovremeno i imovina tužitelja, koji je brat svjedoka, kako su to tuženi neistinito pokušali prikazati u javnosti.

Vještak medicinske struke J.S. u nalazu od 12.12.2007. godine navodi da se, analizirajući ličnost tužitelja može primijetiti da tužitelj ispoljava određenu emocionalnu labilnost, pad tolerancije na frustracije, da u skladnoj porodičnoj situaciji, na radnom mjestu i socijalnom okruženju „funkcioniše“, a da u frustacionim situacijama reaguje „burnije od skladnih, uravnoteženih stabilnih i socijalno dobro adaptiranih ličnosti“. Dalje navodi, da je tužitelj od dana objavljivanja predmetnog članka na liječničkom tretmanu i pod stalnim nadzorom i kontrolom zbog psihičkih problema, s obzirom na psihofizička svojstva i na strukturu njegove ličnosti, da tužitelj zbog objavljenog članka duševno pati, da ova duševna patnja može reaktivno kod tužitelja da ispoljava negativnu energiju u vidu afekta, zlobe, mržnje, gnjeva ili osvetoljubivosti i agresivno ponašanje. Vještak zaključuje da je tužitelj zbog sadržaja teksta spornog članka osjećao duševne bolove „jačeg stepena 5 dana a srednjeg mjesec dana“.

Iz ugovora o kupoprodaji nekretnina stambeno poslovni objekat površine 300 m2 zaključenog 05.05.2005. godine između A.K. i D.D. ovjerenog kod Osnovnog suda u Banja Luci pod brojem I-OV- 148/05 dana 10.05.2005. godine i sadržaja zemljišno-knjižnog uloška broj 11/05 od 10.01.2008. godine proizlazi da su je tim ugovorom izvršeno prometovanje između ovih ugovornih strana i da su navedene nekretnine vlasništvo A.K., kao kupca tih nekretnina, što proizlazi i iz sadržaja zemljišo knjižnog uloška broj 11/05 od 10.01.2008. godine u kojem su predmetne nekretnine upisane na njeno ime.

Iz ugovora o kupoprodaji stana zaključenog 07.07.2006. godine između i R.K. (kao prodavca) i I.M. (kao kupca) o kupoprodaji stana koji se nalazi u Neumu , Šetalište broj 350 proizlazi da je navedenim ugovorom izvršeno prometovanje predmetnog stana između tih ugovornih strana i da tužitelj nije subjekt tog obligaciono pravnog odnosa. Isto utvrđenje proizlazi i iz sadržaja rješenja Republičke uprave za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Neum broj 412/06 od 14.10.2006. godine kojim je pravo svojine na stanu upisano na ime I.M. kao kupca stana.

Ocjenom izvedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postuku (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03 do 63/07, dalje: ZPP) sud je utvrdio: da su tuženi (prvotuženi kao izdavač dnevnog lista, a drugotuženi kao autor teksta) u objavljenom članku u navedenom nedjeljnom listu u broj 246/07 od 21.6.2007. godine na drugoj stranici lista objavili tekst pod naslovom „Funkcioner pokrao imovinu iz opštinskog budžeta“ a ispod teksta je objavljena fotografija tužitelja ispod koje je napisano ime i prezime tužitelja. Utvrđeno je takođe, da predmetna imovima nije vlasništvo tužitelja. Stambeno poslovni objekat (u članku nazvan „vila“) vlasništvo je A.K. što nesumnjivo proizlazi iz sadržaja ugovora o kupoprodaji te nepokretnosti, iz sadržaja zemljišno knjižnog uloška u koji je upisana ta nekretnina, kao i iz iskaza ovog svjedoka.

Suprotno sadržaju spornog teksta, stan koji se nalazi u Neumu, bliže označen u istom članku, takođe nije vlasnišvo tužitelja, nego je vlasništvo svjedoka I.M. što proizlazi iz ugovora o kupovini stana, iz rješenja Republičke uprave za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Neum broj 412/06 od 14.10.2006. godine o upisu prava svojine na stanu u knjigu položenih ugovora, na ime tužitelja, te iz iskaza ovog svjedoka.

Prema tome, tuženi su po ocjeni ovoga suda, objavljivanjem predmetnog članaka u javnosti objavili neistinite činjenice. Pod činjenicom ili činjeničnom tvrdnjom se podrazumijeva ono čija istinitost odnosno neistinitost se može dokazati i za svakog, prihvatljivo utvrditi. Uloga tužitelja, kao funkcionera lokalne uprave i kao stranačkog funkcionera, za koga su tuženi pisanom riječju i slikom naveli da je svojom funkcijom ostvario korist i da je „pokrao opštinski budžet i da je tim sredstvima sebi kupio imovinu velike vrijednosti“, a da za te činjenice u toku postupka pred ovim sudom tuženi nisu sudu pružili dokaz za ono što tvrdi u pogledu iznesenih činjenica (pokradene imovine iz budžeta i kupovine od strane tužitelja imovine veće vrijednosti tim sredstvima), neistinito je prikazana. Zato, predmetni tekst sa naslovom, fotografijom i svojim sadržajem, govori da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju i pronošenju neistinitih činjenica i činjeničnih tvrdnji o ličnosti tužitelja, iznesenih u javnost od strane tuženih, čime su tuženi, prikazujući tužitelja na taj način u negativnom svjetlu i identifikujući tužitelja trećem licu (tj. javnosti) u takvom svjetlu, narušili ugled tužitelja objavljivanjem neistinitih činjenica, za što su odgovorni i to prvotuženi, kao izdavač izražavanja, a drugotuženi u svojstvu autora tog izražavanja.

Osnov odgovornosti za štetu pričinjenu klevetom proizlazi iz odredbe člana 5. ZOK, člana 154. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje: ZOO), i člana 158. istog Zakona jer je štetnik za ovaj vid štete odgovoran po principu subjektivne odgovornosti (po principu krivice). Za odštetnu odgovornost tuženih neophodno je dakle utvrditi: da li je predmetno iznošenje i pronošenje sadržano u spornim člancima (u vidu slike i riječi) istinitog ili neistinitog sadržaja, i dali se s obzirom na to može definisati klevetom te da li je time, s obzirom na stepen krivice, pričinjena šteta tužitelju i u čemu se ona sastoji.

Odredbom člana 1. st. 1. ZOK propisano je da se ovim zakonom uređuju prihvatljiva ograničćenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem i pronošenjem nečeg neistinitog. Ovom (a ni drugom zakonskom odredbom) nije definisan pojam „prihvatljiva ograničenja“ slobode izražavanja, a odredbom člana 2. ovog Zakona, koja definiše pojam „tumačenje zakona“ propisano je da se isti zakon tumači tako da se u najvećoj mjeri obezbijedi pristup slobode izražavanja. Prema tome, pojam „prihvatljivo ograničenje slobode izražavanja“ sa aspekta građanske odštetne odgovornosti koju predviđa ZOK prepoznaje, utvrđuje i definiše sud u svakom konkretnom slučaju, na osnovu okolnosti konkretnog slučaja i on predstavlja pravni standar i „granice“ između obezbjeđenja principa slobode izražavanja i prihvatljivih ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odštetne odgovornosti utvrđuju u svakom konrketnom slučaju.

Sadržajem prava ličnosti (između ostalih garantovanih prava) čine i pravo na čast i ugled kao izraz specifične socijalne funkcije čovjeka i socijalnog ugrožavanja njegove ličnosti. Postojanje duševnog bola kao uslov za dosuđivanje novčane naknade i sam pojama duševnog bola treba shvatiti kao manifestaciju određenih emocija koje su izražene kod tužitelja, što je vidljivo iz samog njegovog iskaza, a ne samo kao uobičajeno klasično shvatanje ovog pojma.

Sve navedeno upućuje na zaključak da su tuženi, koristeći svoje pravo slobodnog izražavanja iznijeli i pronijeli neistinite tvrdnje u pogledu ličnosti tužitelja. Tuženi, po ocjeni ovoga suda, to što su - i kako su o tužitelju pisali, ničim nisu dokazali: nisu ni jednu od negativnosti navedene u spornom članku koje su pripisali tužitelju, argumentovano doveli u vezu sa postupanjem (činjenjem ili nečinjenjem tužitelja). Pri iznošenju navedenih tvrdnji izgubili su iz vida Ustavom, Evropskom konvecijom i Zakonom zagarantovano pravo zaštite ugleda svakog fizičkog i pravno lica i da se sloboda izražavanja „mjeri“ međunarodno prihvaćenim standardima, a da je svako prekoračenje te granice, sankcionisano odštetnom odgovornošću štetnika.

Prema članu 11. ZOK naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj štete. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, a jedna od tih mjera je i objavljivanje ispravke (koja je u konkretnom slučaju objavljena).

Pravična naknada kao oblik otklanjanja posledica sastoji se u isplati novčanih sredstava kao satisfakcija za pretrpljenu nematerijalnu štetu i služi za uspostavljanje narušene psihičke ravnoteže kod oštećenog. Prilikom odmjeravanja visine naknade sud je vodio računa o tome da je dnevni list u kojem su objavljeni sporni članci – velikog tiraža, da je dostupan na širem područu u oba entiteta u BiH a time i dostupan velikom broju čitalaca, da su predmetni članci neistinitog sadržaja, (jer tuženi suprotno nisu dokazali), da su pronošenjem i iznošenjem spornim tekstovima tužitelju pričinjene duševne patnje i da mu je to nanijelo neprijatnosti. Navedene okolnosti, kao i struktura same ličnosti tužitelja (koju je sud cijenio na osnovu iskaza), cijeneći i nalaz vještaka neuropsihijatra J.S. iz kojeg je vidljivo da je tužitelj od dana objavljivanja prvog članka, na liječničkom tretmanu zbog psihičkih smetnji, ukazuje da je tužitelj zbog navenog objavljenog članka pretrpio duševne patnje koje po intenzitetu i dužini trajanja i posledicama (o čemu se takođe izjasnio vještak), opravdavaju dosuđivanje naknade u iznosu od 8.000,00 KM kao iznosu adekvatnom obimu štete. Pri odmjeravanju visine naknade sud je cijenio i činjenicu da je objavljivanjem rekcije tužitelja na predmetni članak, bar donekle ublažio štetu.

Stoga je sud, cijeneći elemente iz člana 200. st. 1. ZOO u skladu sa odredbom člana 11. ZOK tužitelju dosudio naknadu u tom iznosu, a preko dosuđenog iznosa tužitelja je odbio sa zahtjevom, kao previsoko postavljenim.

Po ocjeni ovoga suda, neosnovani su navodi tuženih sa glavne rasprave da tužitelj nije na pouzdan način dokazao trpljenje štete zato što to nisu potvrdili svjedoci i da se iz tih razloga smatraju nedokazanim činjenični navodi tužitelja na kojima se zasniva njegov tužbeni zahtjev. Suprotno ovim navodima, sud nalazi da je u izvedenim dokazima, a prije svega u nalazu vještaka medicinske struke i iskazu tužitelja, imao dovoljan oslonac za zaključak o prouzrokovanju štete tužitelju od strane tuženih, kao i za odmjeravanje visine ove naknade. S obzirom na pravnu prirodu ovog vida štete, koja je predstavljala skup subjektivnih osjećanja oštećenog izazvanih određenim postupanjem tuženih, postojanje štete, njen obim, intenzitet i dužinu trajanja, tužitelj kao oštećeni može na pouzdan način dokazati prvenstveno svojim subjektivnim prikazom samog osjećaja tog konretnog događaja i prikazom posledica kako su se manifestovale kod tužitelja, a sve te elemente prvenstveno daje oštećeni u svom iskazu, kakav je slučaj i u voj pravnoj stvari gdje je tužitelj u svom iskazu prikazao kako je u okolnostima konkretnog slučaja pisanje tuženih subjektivno doživio i kako se sve to odrazilo na njegovo duševno stanje.

Nisu osnovani ni prigovori tuženih da je sud počinio povredu odredaba parničnog postupka time što nije dozvolio izvođenje dokaza saslušanjem svjedokač čije saslušanja su predložili na glavnoj raspravi. Ovo iz razloga što tuženi izvođenje ovog dokaza nisu predložili na pripremnom ročištu niti su dokazali da bez svoje krivice ovakav prijedlog nisu mogli staviti najkasnije na pripremnom ročištu (član 102. stav 2. ZPP-a)

Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz čl.5. i čl.11. ZOK, te čl. 154. stav 1., čl.158. i čl. 200 ZOO za utvrđivanje postojanja obaveze tuženih na ispunjenje činidbe naknadom štete nanesene ugledu tužitelja, na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

Tužitelj je djelimično uspio u sporu sa 16% pa mu pripada naknada troškova spora i to srazmjerno uspjehu u sporu (član 386. st.2.ZPP). Tužitelja je zastupao advokat i naknada se obračunava u skladu sa Tarifom o naknadi i nagradi za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) i to na ime: sastava tužbe od 300 bodova (Tarifni broj 2 – osnov za obrčaun je označena vrijednost spora od 50.000,00 KM), na ime zastupanja na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu po 300 bodova, što (prema vrijednosti boda od 2,00 KM) iznosi ukupno 900 bodova, koje pravne radnje je za tužitelja preduzima punomoćnik, advokat). Naknada za paušal od 25% (Tarifni broj 12) što iznosi 225 bodova, dakle ukupno 1.125 bodova odnosno 2.250,00 KM, te na ime takse na tužbu i takse na presudu i znosu od po 500,00 KM što ukupno iznosi 3.250,00 KM. Pošto je tužitelj djelimično uspio u sporu, srazmjerno uspjehu u sporu pripada mu naknada u iznosu od 520,00 KM. Sud nije priznao tužitelju naknade troškova na ime sastava podneska od 18.01.2007. godine, jer po ocjeni suda, preduzimanje te pravne radnje nije bilo nužno za vođenje parnice, pošto je navode iz podneska tužitelj mogao sudu prezentovati na glavnoj raspravi (član 387. st.1. ZPP.).

Sudija:
M.M.

PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 30 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 4 primjerka.

Izvor: http://www.medijator-prnjavorac.com
Unuane protiv Engleske

Unuane v. the United Kingdom (br. 80343/17), 24.11[…]

Le Mailloux protiv France (br. 18108/20), 3.12[…]

Yevgeniy Dmitriyev v. Russia (br. 17840/06), 1.1[…]

Danilov protiv Rusije

Danilov protiv Rusije (br. 88/05), 1.12.2020.[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja