BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#783
Naknada štete koju radnik trpi u vezi sa radom ili na radu

Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANJA LUCI
BROJ: ________________
DANA, 21.02.2008. godine


Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu S.T., u pravnoj stvari tužitelja Z.B. iz Banja Luke, Ulica Trnska broj 51., protiv tuženog „D.“ AD sa sjedištem u Ulici Omladinska broj 55. Banja Luka koga zastupa N.T., punomoćnik po zaposlenju, radi naknade štete, V.S. 27.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21.01.2008.god., u prisustvu tužitelja i punomoćnika tuženog, donio je dana 21.02.2008 godine slijedeću:


P R E S U D U


Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev i nalaže tuženom da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu i to:

- u iznosu od 4.500,00 KM (četiri hiljade petstot konvertibilnih maraka) na ime pretrpljenih fizičkih bolova,
- u iznosu od 3.5000,00 KM (tri hiljade petsto konvertibilnih maraka) na ime pretrpljenog straha,
- u iznosu od 9.000,00 KM (devet hiljada konvertibilnih maraka) na ime duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 21.2.2008. godine pa do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.

U ostalom dijelu odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom, preko dosuđenog iznosa.

Nalaže se tuženom da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 992,00 KM ( devetsto devedese dvije konvertibilnih maraka) sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude.

O b r a z l o ž e n j e

U tužbi podnesenoj kod ovoga suda dana 28.03.2006. godine tužitelj navodi da je 21.6.20005. godine kao polukvalifikovani (PK) radnik tuženog po nalogu neposrednog rukovodioca obavljao poslove štemanja zida na gradilištu u Mrkonjić Gradu na kojem je radio sa brigadom PK radnika i zidara, da su kritičnog dana radnici tuženog među kojim i tužitelj, dobili nalog poslovođe gradilišta da rade na štemanju zida, da tuženi nije obezbijedio skelu za obavljanje tih poslova i da su štemanje obavljali sa „improvizovane skele“ (sa daske postavljene na dva stuba), da je prilikom štemanja došlo do rušenja zida, usljed čega je tužitelj pao i zadobio teške tjelesne povrede u predjelu karlične kosti, desnog kuka, grudnog koša i obje noge. Dalje navodi da je time tužitelju prouzrokovana štetu u vidu pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, te da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu koju je tužitelj pretrpio na radu i u vezi sa radom.

Predlaže da sud donese presudu kojom će se tuženi obavezati da tužitelju nadoknadi štetu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 7.000,00 KM, za pretrpljeni strah u iznosu od 5.000,00 KM i za duševne bolova na ime umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 15.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

Tuženi u odgovoru na tužbu spori osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tvrdi da je tužitelj samovoljno vršio štemanje zida koji se „obrušio“, da mu za to nije dat nalog od strane poslovođe, da je tuženi tek počeo praviti skelu za štemanje zida i da je zbog toga bila postavljena navedena daska, te da je tužitelj isključivo odgovoran za predmetnu štetu, a da je u svakom slučaju doprinio nastanku štete.
Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Za rješavanje predmetnog spora u pogledu osnova zahtjeva u primjeni je odredba člana 173.i 174. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje: ZOO).

Nesporna činjenica među strankama je da je tužitelj na gradilištu tuženog dana 221.6.2006. godine pretrpio teške tjelesne povrede i da iste imaju karakter povreda na radu.

Sporna činjenica je da li je tužitelj radnje koje su prouzrokovale štetu preduzeo po nalogu neposrednog rukovodioca i da li je tuženi obezbijedio odgovarajuće uslove za bezbjedno obavljanje poslova u čijem vršenju je tužitelj povrijeđen, kao i postojanje pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženog, kao i postojanje doprinosa tužitelja štetnom događaju.

Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka N.K., Filipa Filipovića i svjedoka M.M., čitanje prijave o nesreći na poslu od 21.6.2005. godine, proveden je dokaz vještačenjem po vještaku građevinke struke D.T. i vještačenje po vještaku medicinske struke D.J.

Na osnovu izjave tužitelja saslušanog kao stranke i iskaza svjedoka utvrđeno je da je tužitelj kritičnog dana sa radnicima tuženog radio na štemanju zida i da su taj posao radili po nalogu poslovođe, da je po njegovom nalogu postavljena „improvizovana skela“ na način da je položena daska na dva stuba, sa koje su radnici tuženog vršili štemanje zida i da se zid srušio u momentu kada je tužitelj bio na skeli, da ga je zatrpao i da je tom prilikom zadobio teške tjelesne povrede.

Na osnovu prijave o nesreći na poslu utvrđeno je da je 21.06.2005. godine tužitelj zadobio tjelesne povrede na radu na način što je sa pomoćne skele vršio štemanje zida visine oko 4. m, da je do povrede došlo padom tužitelja sa skele usljed „obrušavanja zida“, da je tužitelj tom priliko koristio zaštitna sredstva (radno odijelo, šljem, rukavice, radne cipele) i da skela nije bila postavljena na propisan način.

Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke D.T. od 24.12.2007.godine utvrđeno je da je uzrok rušenja zida nepropisno i nebezbjedno postavljanje skele, što je u ovlaštenjima i u nadležnostima tuženog, a ne tužitelja. S obzirom na visinu zida od 3,80 m štemanje nije moglo započeti bez prethodnog montiranja skele, pa je osnovni uzrok predmetnog događaja nepropisno postavljanje skele sa koje se dati zadatak nije mogao bezbjedno obaviti, kako je to našao vještak.

Ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske broj 58/0/ do 63/07) sud je utvrdio da je uzrok predmetnog štetnog događaja opasna djelatnost tuženog i da tužitelj nije doprinio nastanku ni uvećanju štete. Ovakav zaključak proizlazi iz iskaza tužitelja i iskazi svjedoka N.K. i F.F. koji se podudaraju u odlučnim činjenicama u pogledu načina nastanka predmetnog događaja, što potvrđuje i sadržaj prijave na poslu. Navedeni svjedoci su svjedočili na osnovu svog ličnog saznanja i zapažanja, a svjedočili su na način koji su radnici tuženog obavljali štemanje zida i o načinu postavljanja skele, što ne spori ni svjedok tuženog poslovođa M.M., a upravo te okolnosti su odlučne za utvrđivanje uzroka predmetnog štetnog događaja. U prijavi o nesreći na poslu je navedeno da je tužitelj u konkretnom slučaju koristio zaštitna sredstva i da su poslovi „štemanja zida“ vršeni sa skele koja nije bila postaljena na propisan način, što se ima pripisati propustima tuženog u organizaciji posla.

Na osnovu iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, ovaj sud zaključuje da je tužitelj pretrpio štetu na radu i da se u vrijeme štetnog događaja ponašao na uobičajeni način kako su to činili i drugi radnici tuženog (sa dovoljno pažnje) tako da se to moglo desiti svakom drugom radniku da se nalazio na mjestu tužitelja, da je uzrok štete u organizaciji rada koju vrši tuženi i da je obaveza tuženog bila da stvori uslove za bezbjedno obavljanje poslova od strane radnika. Smatra se da je šteta nastala na radu ako je radnik pretrpio u toku obavljanja poslova zbog kojih je zasnovao radni odnos kod poslodavca. Štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi sa radom opredjeljuje funkcionalna povezanost obavljanja poslova i štetne posledice.

Stoga su bez osnova navodi tuženog o postojanju podijeljene odgovornosti, jer uzrok štete nije u radnjama tužitelja koji nije doprinio nastanku a ni uvećanju predmetne štete.

Prema izloženom, za štetu prouzrokovanu tužitelju odgovoran je tuženi po principu objektivne odgovornosti, kao lice koje se bavi opasnom djelatnošću (član 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje: ZOO).

Prema navedenim zakonskim odredbama kod utvrđivanja odgovornosti za štetu koja je nastala u vezi sa radom primjenjuje se načelo prezumirane uzročnosti, što znači da se pretpostavlja da je propustom preduzeće nastala šteta kao lica koje se bavi opasnom djelatnošću (jednako kao i imalac opasne stvari). Prilikom utvrđivanja odgovornosti tuženog kao lica koje se bavi opasnom djelatnošću, u smislu člana 177. ZOO-a tuženi (kao štetnik) se može osloboditi od takve odgovornosti jedino ako dokaže da je do štete došlo djelovanjem trećeg lica ili radnjom samog radnika, odnosno od uzroka koji se nalazi izvan stvari a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti ni izbjeći ili otkloniti, a teret dokazivanja tih okolnosti je na tuženom.

Tuženi izvedenim dokazima, nije dokazao da je uzrok predmetne štete radnja tužitelja ili trećeg lica pa se u konkretnom slučaju tuženi ne može osloboditi odgovornosti jer nije oborio pretpostavke uzročnosti iz člana 177. ZOO.

Na osnovu svega navedenog ovaj sud zaključuje da je tužitelj dokazao osnov svog potraživanja.

Sud je ocjenjujući visinu tužbenog zahtjeva primjenom člana 200. ZOO cijenio dokaze vještačenjem po vještaku medicinske struke B.B. koji je našao da je tužitelj u ovom štetnom događaju zadobio povrede: karlične kosti, iščašenje desnog kuka, povrede trbuha, desne slabine sa prsnućem desnog bubrega, slezene, širokog crijeva i naprsnuće desne potkoljenice, te povrede zgloba lijeve noge, gnojnu kolekciju u desnoj bubrežnoj i slezinskoj loži sa znacima sepse. Vještak je navedene povrede kvalifikovao – teškim i po život opasnim tjelesnim povredama, izjasnio se o toku liječenja i o komplikacijama koje su pratile sami tok liječenja što je imalo značaja za intenzitet trpljenja i družinu trajanja fizičkih bolova, straha i duševnih bolova.

Fizički bolovi kao oblik nematerijalne štete sastoje se u neprijatnostima koje prate sami tok liječenja. Tužitelj je operativno zbrinut, bio je duže vrijeme vezan za krevet, trpio je neprijatnosti prilikom šivanja rane i previjanja rane, primanja injekcija, infuzije, a bolničko liječenje i post-bolničko liječenje trajalo je duže vrijeme. S obzirom na dužinu trajanja ovog vida štete kao i na intenzitet, koji je prema nalazu vještaka trajao srednjeg-do jačeg stepena 20 dana, a srednjeg stepena dva mjeseca, ovaj sud nalazi da navedeni elementi opravdavaju dosuđivanje naknade za pretpljene fizičke bolove u iznosu od 4.500,00 KM.

Strah je najneprijatnije osjećanje i odnosi se na subjektivne doživljaje oštećenog lica. Intenzitet i dužina straha zavise od psihofizičkih svojstava organizma i ne postoje objektivni kriteriji za odmjeravanje straha. Pošto je tužitelj pretrpio teške povrede zbog kojih je izvršen operativni zahvat u predjelu slabinske regije, zbog primarnog straha, neizvjesnosti toka liječenja kao i ponovljenih operativnih zahvata u predjelu slabinske regije i desnog kuka, tužitelj je zbog psihofizičkih tegoba tretiran bolnički i ambulantno, strah se kod tužitelja ispoljavao u vidu: plašnje, strepnje, bojazni i zabrinutosti za konačan ishod i za posledice kako to vještak neuropsihijatar navodi u svom nalazu. Stoga je adekvatna naknada ovog vida štete u iznosu od 3.500,00 KM.

Navedene tjelesne povrede tužitelja imale su za posledicu 80% umanjenja životne aktivnosti a posledice povređivanja sastoje se u: odstranjenju desnog bubrega, slezene, dijela širokog crijeva kao i skvrčavanje desnog plućnog krila uz obilne ožiljne promjene, te od primarnog funkcionalnog oštećenja preostalog lijevog bubrega. Opisane posledice se manifestuju u svakodnevnom životu tužitelja u vidu nemogućnosti bilo kakvih fizičkih aktivnosti, smanjenju imuniteta, zamaranju, a posledice ovog vida štete su teške i trajne. S obzirom na stepen umanjenja životne aktivnosti, posledice ovog vida štete, intenzitet i dužinu trajanja duševnih bolova, posledica koje se manifestuju u svakodnevnom životu prilikom preduzimanja osnovnih životnih aktivnosti, životna dob tužitelja koji je u vrijeme povređivanja imao 50 godina, ovaj sud nalazi da naknada štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktinosti u iznosu od 9.000,00 KM je adekvatna obimu ove štete.

Cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, sud nalazi da je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa za svaki od traženih vidova štete, previsoko postavljen, jer naknada nematerijalne štete ne predstavlja „cijenu“ za povrijeđeni dio tijela i povrijeđeni tjelesni integritet oštećenog lica, već satisfakciju i služi za materijalno zadovoljenje potreba povrijeđnog da bi to zadovoljenje, bar donekle ublažilo patnje oštećenog. Zato ovaj sud nalazi, da je naknada dosuđena u iznosima navedenim u izreci ove presude odmjerena u skladu sa elementima koje ima u vidu odredba člana 200. stav 1. ZOO i da predstavlja „pravičnu“ novčanu naknadu za tražene vidove štete.

Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio zakonsku zateznu kamatu počev od donošenja presude u kom dijelu je zahtjev tužitelja usvojen.

Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 173., 174., 177 i člana 200. ZOO za odgovornost tuženog za predmetnu štetu i za utvrđenje obaveze tuženog na ispunjenje činidbe plaćanjem dosuđene naknade štete tužitelju.

Slijedom izloženog ovaj sud je primjenom člana 176. ZPP-a djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja a u preostalom dijelu ga odbio.

Odluka o troškovima spora zasniva se na primjeni člana 386. stav 2. ZPP-a kojom je propisano da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svojke troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Troškovi tužitelja u ukupnom iznosu od 1.600,00, KM se odnose na troškove takse na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 KM (ukupno na ime taksi 1.000,00 KM) na osnovu Tarifnog broja 1. tačka 1. i tačka 6. Tarifnog broja 2. tačka 1. Taksene tarife propisane zakonom o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske broj 18/99) i na ime troškova vještačenja po vještacima građevinske i medicinske struke u iznosu od po 300,00 KM. Kako je tužitelj djelimično uspio u parnici (sa 62%) srazmjerno tom uspjehu pripada mu naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 992,00 KM.


Sudija
S. T.

PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.

ZAKON O PRIZNAVANJU INOSTRANIH OBRAZOVNIH ISPRAVA […]