BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Postavite pitanje i raspravite konkretna pravna pitanja koja ne spadaju u neku od drugih kategorija u ovom forumu
#751
Kratka analiza sudske prakse u primjeni Zakona o zaštiti od klevete

U ovoj kratkoj analizi dosadašnje primjene entitetskih Zakona o zaštiti od klevete pokušaću da se u nekoliko tematskih poglavlja osvrnem na neke nedoumice i dileme koje su se pojavile u dosadašnjoj sudskoj praksi u primjeni ovih zakona, posebno u Federaciji BiH. Cilj ove analize bi bio da potakne diskusiju i razmjenu mišljenja među kolegama koje se bave ovom oblasti prava, a sastavljena je bez pretenzija da daje konačne odgovore na neka sporna pitanja.

Uvod

Zakon o zašiti od klevete u Federaciji BiH objavljen je u Službenim novinama Federacije BiH 59 od 28. 11. 2002 godine, a stupio je na snagu slijedećeg dana. Što se tiče Zakona o zaštiti od klevete Republike Srpske, usvojen je na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske održanoj 24., 25. i 26. jula 2001. godine. Budući da ovi zakoni na gotovo identičan način regulišu ovu materiju, u svojoj analizi ću se ograničiti na federalni zakon, uz ukazivanje na neke manje razlike koje među njima postoje.

Razlozi za donošenje Zakona o zaštiti od klevete

U pravosudnoj reformi koja se već niz godina odvija u Bosni i Hercegovini, a na njenom legislativnom nivou, u sklopu izmjene postojećih propisa pojavila se potreba i za donošenjem novog zakona koji bi regulisao pitanje odgovornosti za klevetu. Osnovna ideja kod donošenja novih zakona je bila dekriminalizacija klevete, koja bi trebala da doprinese većoj slobodi izražavanja medija, pa tako i opštoj demokratizaciji društva. Također se prilikom donošenja zakona težilo i usvajanju recentnih evropskih standarda u ovoj oblasti, izraženim ponajprije u članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Tako je odlučeno da odgovornost za klevetu bude građansko-pravne prirode i da se ovim zakonima zapravo reguliše naknada štete nanesene nečijem ugledu klevetničkim izražavanjem. Ovde treba napomenuti da prema međunarodnim standardima u ovoj oblasti, krivično gonjenje za djelo klevete samo po sebi ne predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, budući da se eventualna povreda tog člana, kao i ostalih odredbi Konvencije, utvrđuje u svakom konkretnom slučaju koji se pojavi pred Evropskim sudom. Tako je u velikom broju država članica Vijeća Evrope, kao i državama koje su naši susjedi, oblast klevete još uvijek regulisana u krivično-pravnom zakonodavstvu. Međutim, Evropski sud je ipak u svojim odlukama iznio stanovište da je među različitim miješanjima u slobodu izražavanja nakon što je nešto izrečeno, za samu slobodu izražavanja vjerovatno najopasnija krivična osuda i kazna. Čak i u slučajevima kad su krivične kazne bile, zapravo, relativno male novčane kazne, Sud je bio protiv njih, jer mogu predstavljati implicitnu cenzuru. Stoga se regulisanje odgovornosti za klevetu u građansko-pravnoj oblasti može smatrati velikim korakom naprijed u ostvarenju najviših međunarodnih stadarda u domenu slobode izražavanja.

Mada su ovi zakoni donešeni relativno davno, njihova praktična primjena je počela tek u 2004 godini. Prevashodni razlog za ovo stanje predstavlja neiskustvo sudija, kao i drugih učesnika u postupku u ovoj oblasti, i na neki način izbjegavanje donošenja odluka, te su predmeti ove vrste sporo, bolje rečeno nikako rješavani do donošenja novih entitetskih Zakona o parničnom postupku. Naime, ovim procesnim zakonima je znatno ubrzan prvostepeni parnični postupak i ograničena mogućnost odlaganja ročišta i drugih načina za

odugovlačenje postupka. Stoga su prve presude iz ove oblasti donešene početkom 2004. godine, od strane Kantonalnih sudova u Federaciji. Treba napomenuti da je u prvobitnom tekstu federalnog zakona bilo regulisano da su za suđenje u prvom stepenu u predmetima naknade štete zbog klevete, ukoliko je do izražavanja došlo u medijima, nadležni Kantonalni sudovi. Budući da su predmeti u kojima sporno izražavanje nije objavljeno u medijima ekstremno rijetki, Kantonalni sudovi su po pravilu odlučivali u prvom stepenu, pa je drugostepeni sud bio Vrhovni sud Federacije BiH, zahvaljujući kojoj okolnosti sada postoji određena sudska praksa Vrhovnog suda. U Republici Srpskoj je situacija drugačija, pošto su u prvom stepenu u predmetima ove vrste sudili Osnovni sudovi. Nakon izmjena federalnog Zakona o zaštiti od klevete, nadležnost u prvom stepenu je i u Federaciji prebačena na Općinske sudove, što je po mom mišljenju i logično.

Karakteristika prvih tužbi podnesenih na osnovu novog zakona su enormno visoki tužbeni zahtjevi, koji su se kretali i oko 1 milion KM, što je vjerovatno rezulat nerealnih očekivanja i neiskustva pravnika koji su pisali ove tužbe, a naravno i nepostojanja sudske prakse u ovom pogledu. Također se specifičnost ogledala u tome što je veliki broj postupaka vođen po tužbi novinara i medija, protiv drugih novinara i medija, što nije zabilježeno u drugim zemljama. Inače, zbog nedostatka domicilne sudske prakse, neophodno je bilo direktno primjenjivati međunarodne standarde iz ove oblasti, posebno standarde sadržane u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a tako i u presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Ovde valja napomenuti da u sudsku praksu (case law) u vezi tumačenja i primjene Europske konvencije osim odluka Europskog suda spadaju i presude nacionalnih sudova u kojima je izravno primjenjena Konvencija. Europski sud je svojom jurisprudencijom znatno uticao na zakodavnu i sudsku praksu zemalja članica, a na njegove presude se često pozivaju sudovi zemalja koje nisu članice Vijeća Europe
Član 10. Evropske konvencije glasi:
''(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva''.

Dakle, ukoliko pažljivo razmotrimo stav 2. člana 10. Evropske konvencije zapazićemo da materija entitetskih Zakona o zaštiti od klevete tretira samo jednu usku oblast zaštićenih objekata iz ovog stava, tj. zaštitu ugleda ili prava drugih. Nažalost, upravo iz ove oblasti nije lako naći presude Evropskog suda u Strazburu koje mogu biti od interesa za primjenu u našoj praksi, budući da je praksa Evropskog suda daleko obimnija kada su drugi zaštićeni objekti bili predmet spornog izražavanja, kao što su interes nacionalne sigurnosti i spriječavanje nereda ili zločina. Za našu praksu zanimljiva je i oblast koja obuhvata zaštitu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva, pa ću pri kraju ove analize navesti nekoliko stavova Evropskog suda po tom pitanju.
Sada namjeravam analizirati pojedine članove Zakona o zaštiti od klevete FBiH, i dileme koje proističi iz njihove primjene:

Definicija klevete

Prema zakonu, kleveta je radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Kleveta se inače u teoriji često definiše kao neistinita komunikacija koja šteti ugledu druge osobe ili kao nezakonit čin namjere i nepažnje kojim se uzrokuje povreda druge osobe putem iznošenja ili širenja neistinitih činjenica trećoj osobi. Zakonska definicija klevete podrazumijeva da pored istinitih postoje i neistinite činjenice, što zbunjuje mnoge kolege koje sa pravom smatraju da ukoliko neka činjenica nije istinita, onda to i nije činjenica, međutim ova lingvistička nepreciznost nema velikog uticaja na primjenu zakona u praksi. Predmet pronošenja ili iznošenja mogu biti samo tvrdnje koje se odnose na određeni događaj, objektivna stanja, radnje, pojave i slično čija se istinitost može objektivno utvrđivati i ocjenjivati, dok se tvrdnje koje predstavljaju samo vrijednosne sudove ne mogu smatrati klevetom. Sadržina tvrdnji treba se odnositi na radnje, događaje i sl. iz prošlosti ili sadašnjosti, dok tvrdnje o eventualnim i budućim događajima ne mogu biti pravno relevantne.

Veoma često predstavnici medija u kome je objavljeno sporno izražavanje ističu da oni nisu prvi iznijeli takvo izražavanje, već da su ga prenijeli iz nekog drugog medija, te samim tim smatraju da nisu odgovorni za štetu nastalu istim. Naravno da je ovakvo mišljenje pogrešno i da odgovornost za pronošenje takvog izražavanja postoji, shodno gore naveenoj izričitoj zakonskoj odredbi. Ovo potvrđuje i dosadašnja sudska praksa kod nas. Takva je situacija i u drugim pravnim sistemima, a kao primjer navodimo izvod iz odluke Vrhovnog suda Hrvatske, I Kž-670/76: ''Radnja klevete ne sastoji se samo u iznošenju, tj. u saopćavanju nekog vlastitog saznanja i uvjerenja stečenog vlastitim opažanjima, već i u pronošenju tj. u saopćavanju nečeg kao tuđeg saznanja ili mišljenja.'' U pogledu ovog pitanja, prema opšte prihvaćenim međunarodnim standardima, smatra se da ipak novinari imaju pravo i iz drugih medija prenositi informacije kojima se povrijeđuje nečiji ugled, ali pod uslovom da su te informacije vjerno citirane, i da su prenijete uz primjerenu dozu pažnje, kao i da je eventualno i strani na koju se odnosi sporno izražavanje data mogućnost komentiranja i reagiranja.

U ovom poglavlju valja napomenuti da i iznošenje svakog vrijednosnog suda ipak ne uživa apsolutnu zaštitu Europskog suda. Naime, procjenjuje se da li je izjava činjenično opravdana i iznijeta u dobroj vjeri i u javnom interesu, tj. da li je pretjerana.

Identifikacija

Tvrdnje koje predstavljaju klevetničko izražavanje treba da se odnose na tačno određenu osobu. Određenost osobe na koju se odnosi kleveta može biti izričita, a može biti i takva da se osoba ne mora izričito imenovati, dovoljno je da se prema okolnostima iznesenim u izjavi zna na koga se izjava odnosi. U praksi može doći do problema u pogledu identifikacije određene osobe, pogotovo kada se spominje samo njeno ime i prezime, a to ime je često u našoj zemlji. Kao primjer navodimo presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-117/03 od 17.08.2004.godine, u slučaju u kome je tužitelj Dušan Lukić, a zbog članka u kome je objavljeno da je izvjesni Dušan Lukić za vrijeme rata bio učesnik nemilih događanja u Doboju. Ovom presudom je odbijen tužbeni zahtjev zbog nedostatka identifikacije tužitelja, a u obrazloženju je između ostalog navedeno i sljedeće:

''Kao jedan od elemenata koji treba da se ispune da bi došlo do izražavanja koje se može smatrati klevetom, potrebno je da postoji identifikacija fizičkog ili pravnog lica trećem licu. U konkretnom slučaju, ovaj sud smatra da u spornom izražavanju nema ovog elementa. Naime, lice koje se spominje kao član rukovodstva SDS-a, a navedeno u izjavi svjedoka koja je prenešena u članku, označeno je samo kao ''Dušan Lukić''. Uz ovo ime nije navedeno ni jedno drugo obilježje tog lica, npr. profesija, ime oca, ili adresa stanovanja. Notorno je da su ime Dušan i prezime Lukić veoma česti u Bosni i Hercegovini. U ovom postupku nije bilo moguće utvrditi da je za vrijeme kada su se zbivali događaji opisani u svjedočenju, a objavljeni u članku, u Doboju postojao samo jedan Dušan Lukić i to baš tužitelj. Nadalje, u članku je precizno navedeno da se radi o izjavi svjedoka čiji su inicijali navedeni i koja je u članku stavljena između navodnika. U cjelokupnom članku, koji je veoma obiman, uglavnom se govori o ratnim aktivnostima Borislava Paravca i drugih lica, dok se ime Dušan Lukić više nigdje ne spominje. Imajući gore navedeno u vidu, ovaj sud je mišljenja da nisu ispunjeni uslovi predviđeni Zakonom o zaštiti od klevete, a da se sporno izražavanje može smatrati klevetom.''

Rješavajući po žalbi na gore navedenu presudu, Vrhovni sud Federacije je u svojoj presudi broj GŽ-130/04, kojom je potvrdio prvostepenu presudu, naveo:

''Da se ne bi ponavljali razlozi prvostepenog suda, ovaj sud još primjećuje da suprotno žalbenim tvrdnjama ime Dušan i prezime Lukić jesu česti u našoj zemlji. U spornom članu nabrajaju se glavni rukovodioci SDS-a u Doboju sa označenom funkcijom bilo kao ženski policajac, predsjednik izvršenog odbora, profesor, ljekar, predsjednik SDS-a, dok kod imena Dušan Lukić izostaje advokat ili bivši sudija, a da se radilo upravo o tužitelju sigurno bi i to bilo označeno pa je predpostaviti, obzirom da je tužilac ugledna ličnost kao advokat u Doboju koji nije malo mjesto sigurno bio označen funkcijom. Dakle, ovaj sud vjeruje tužiocu da on nije lice označeno u navedenom spornom članku ali pod tim imenom i prezimenom bez bliže oznake nije jasno zbog čega se tužitelj i našao prozvanim.''

Poseban problem predstavlja slučaj u kome se sporno izražavanje odnosi na grupu ljudi. U jednom takvom slučaju Kantonalni sud u Sarajevu je odbio tužbeni zahtjev, te u presudi broj P - 75/03 od 12.11.2004.godine, između ostalog naveo i sljedeće:

''Prema tome, kao jedan od elemenata koji treba da se ispuni da bi došlo do izražavanja koje se može smatrati klevetom, jeste postojanje identifikacije fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Ovaj sud smatra da u spornom izražavanju nema ovog elementa. Naime, tuženi u svojim izjavama spominje ''Avaz'' i naziva ga ''zločinačkom medijskom organizacijom'', navodi da ''Avazove laži koriste političkim ciljevima visokog predstavnika'', te da ''Dnevni Avaz djeluje po mjeri nove bošnjačke mafije..., rekao bi da su oni medijska Al-Kaida'', i dr. Dakle tuženi, u svom izražavanju, govori o ''Dnevnom Avazu''' i ''Avazu', tj. o dnevnom listu i njegovom izdavaču. U izjavama se ne navodi ime ni jednog od tužitelja. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojedinci u grupi mogu biti ovlašteni da tuže za klevetu pod uslovom da mogu da dokažu da su lično identifikovani i direktno pogođeni. U konkretnom slučaju, po mišljenju ovog suda, tužitelji očigledno nisu lično identifikovani trećim licima, niti su u toku postupka dokazali da su direktno pogođeni izražavanjem tuženog. Izražavanje se naime odnosi općenito na ''Avaz'', kao pravno lice i ''Dnevni Avaz'' kao dnevni list, a tuženi u izražavanju ne spominje novinare ''Avaza'', ni pojedinačno a ni ukupno, već govori o ''medijskoj organizaciji'' i ''grupi ljudi''. Ovaj sud smatra da javnost, tj. čitaoci listova u kojima je objavljeno sporno izražavanje, nisu imali razloga da poistovjete sve novinare lista ''Dnevni Avaz'' sa formulacijama koje tuženi navodi u spornim izražavanjima. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja da su oni u spornim člancima etiketirani kao pripadnici terorističke i mafijaške organizacije, jer se oni ne identifikuju kao takvi trećim licima, tj.javnosti. Prema tome, budući da ne postoji jedan od Zakonom predviđenih elemenata za postojanje klevete, sporno izražavanje se ne može smatrati klevetničkim.''
Pitanje eventualne uvrede

U sudskoj praksi se pojavilo i pitanje osnovanosti zahtjeva za naknadu štete postavljenih u smislu Zakona o zaštiti od klevete, kada se u postupku utvrdi da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, ali se ustanovi postojanje izražavanja koje predstavlja uvredu kojom je nanesena nematerijalna šteta. U nekim slučajevima su sudovi odbijali tužbeni zahtjev ako bi ustanovili postojanje samo uvrede. Medjutim, po pravilima parničnog postupka, sud nije vezan pravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva, pa ne postoje formalno-pravne prepreke da se u takvim slučajevima dosudi naknada štete i za počinjenu uvredu, u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Ovakvo mišljenje je iznio i Ustavni sud BiH u predmetu broj AP 1064/05:
''Međutim, iako Zakonom o zaštiti od klevete nije predviđena mogućnost sudske odgovornosti za uvredu, jer se njime podržava «pravo na izražavanja (…) koja mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti» (…), to ne znači i da se podržava neprofesionalno i zlonamjerno postupanje. Mogućnost sudske odgovornosti za uvredu i dalje postoji. Naime, ZOO predviđa da za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti sud može, ako smatra da okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu materijalne štete...
Imajući u vidu navedeno, osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena je ravnoteža između slobode medija i prava na zaštitu časti i ugleda tužiteljice. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda ocijenili da postoji «hitna društvena potreba» koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se može zaključiti kako su redovni sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.''
Vrsta štete

Kako je vidljivo iz člana 1. Zakona o zaštiti od klevete, zakon ne specificira vrstu štete koja može nastati nanošenjem povrede ugleda pravnog lica, iz čega proističe sljedeća dilema - da li pravnom licu može nastati nematerijalna šteta iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica? Članom 15. Zakona regulisano je da se u odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine. To znači da se u konkretnoj situaciji supsidijarno ima primjeniti Zakon o obligacionim odnosima, koji regulira naknadu štete. U smislu člana 200 stav 1 ZOO, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava i smrti bliskog lica kao i za strah, sud će ako nadje da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. Prema tome, da bi nastupila nematerijalna šteta zbog povrede ugleda, podrazumijeva se i postojanje duševnih bolova, kao uslov koji se prethodno mora ispuniti. Notorno je da pravna lica ne mogu osjećati duševne bolove, pa tako ni duševne bolove nastale usljed povrede ugleda. Stoga je u nekim presudama izraženo mišljenje da u slučaju povrede ugleda pravnog lica može nastati samo materijalna, a ne i nematerijalna šteta. Međutim, stav Vrhovnog suda Federacije, izražen u presudi broj GŽ-22/05 od 15.03.2005 godine je sljedeći:

''Dakle, ovaj sud primjećuje da je izostajanjem žalbe prvotužitelja bilo moguće održati odluku u pogledu dosuđene naknade, iako je prvostepeni sud dao pogrešne razloge kada je odbio prvotužitelja sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Ovo iz razloga što je član 6. citiranog Zakona o zaštiti od klevete FBiH u tačci 1 sasvim jasan kada kaže da svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. Nije sporno da je prvotužitelj pravno lice. To dalje znači da i pravno lice može imati povrijeđen ugled. Svakako da se ne radi o duševnim patnjama, ali se radi o naknadi štete zbog klevete. Ista se dosuđuje kako fizičkom tako i pravnom licu jer je osnov naknada štete, odnosno šteta nastaje kao posljedica klevete.''

Nasuprot ovom mišljenju, neke kolege smatraju da se povrijeđen ugled pravnog lica ipak na kraju može odraziti samo na materijalnu štetu, koje će to pravno lice pretrpiti zbog gubitka povjerenja građana u njegove proizvode, usluge i sl. U svakom slučaju, možda bi bilo najsvrsishodnije da se eventualnom izmjenom zakona ova dilema razriješi. Poseban problem naravno predstavlja utvrđivanje visine materijalne i nematerijalne štete koja nastaje uslijed klevete, a što je izvor brojnih dilema i različitih mišljenja, o čemu će biti govora u poglavlju koje obrađuje visinu obeštećenja.

Odgovornost za klevetu

Član 6 stav 1. Zakona reguliše da svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, dok su po stavu 2. iste odredbe za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

Iz ovakve zakonske formulacije proizilazi i jedna od najvećih dilema u primjeni zakona, a to je pitanje da li se ono lice koje je dalo intervju ili neku drugu izjavu za medije, smatra autorom te izjave i da li može odgovarati za nju, pored novinara, odgovornog urednika i drugih lica iz stava 2. gore navedene zakonske odredbe. U zakonodavstvima i sudskoj praksi drugih evropskih zemalja uglavnom ne postoji dilema u ovakvim slučajevima, naima smatra se da je prvenstveno odgovorno lice koje daje izjavu, a tek nakon toga eventualno i lica koja obavljaju funkcije u mediju koji je objavio tu izjavu. Ovo se čini logičnim, jer bi zaista bilo čudno da, na primjer prilikom snimanja nekog dogadjaja ili emisije uživo, ukoliko neko lice iznese klevetničko izražavanje a televizijska stanica ga emituje, to lice ne odgovara za izražavanje, a da za isto odgovara glavni i odgovorni urednik te emisije, koji nije mogao ništa učiniti da spriječi iznošenje tog izražavanja. Takodjer, u praksi gotovo i da da ne postoje čisti slučajevi predvidjeni stavom 1. ovog člana, tj, iznimno su rijetki tužbeni zahtjevi podneseni zbog izražavanja koje nije objavljeno u medijima, a za koje bi onda odgovaralo svako lice koje to izražavanje iznese ili pronese.

Što se tiče prakse Evropskog suda, isti je u presudi Jersild v. Dermark iz 1997.godine iznio sljedeće mišljenje:

''Izvještavanje temeljeno na intervjuima, bili oni objavljeni ili ne, predstavlja jedno od najvažnijih sredstava koje omogućuje štampi ispunjavanje njenog bitnog zadatka javnog psa čuvara. Kažnjavanje novinara zbog pomaganja u širenju izjava drugih osoba posredstvom intervuja posebno bi omelo štampu u pridonošenju javnoj raspravi o pitanjima od javnog interesa, pa se ne može podržati osim ako za to ne postoje osobito važni razlozi.

Vrhovni sud Hrvatske, u presudi broj Kž- 1940/71 od 13.07. 1972.-godine navodi, doduše u predmetu vođenom u krivičnom postupku odlučujući o sukobu nadležnosti, što ipak ne mijenja bitno sadržinu mišljenja:

'' Kada je okrivljenik dao intervju – izjavu urednicima i dopisnicima s izričitim i jedinim ciljem da se njegova izjava, njegove riječi prenesu u tisku, onda se takvo davanje izjava novinarima izjednačuje s pisanjem napisa u novinama, pa se takvo izjavljivanje mora ekviparirati s autoriziranjem novinskog napisa koji samo prenosi tu izjavu. S obzirom na to u takvom slučaju radi se o iznošenju ili pronošenju u tisku u smislu člana 169. stav 2. KZ, pa je za suđenje u smislu člana 140. Zakona o tisku i drugim oblicima informiranja nadležan okružni sud.''

Također je u nekim presudama Kantonalnih sudova u Federaciji izraženo slično mišljenje, pa je utvrdjena odgovornost lica koja su dala intervjue za medije. U jednom takvom slučaju je i presudom Vrhovnog suda, broj GŽ-132/04 takvo misljenje potvrđeno. U obrazloženju te presude je navedeno:

''Dakle, težina tuženikove radnje (nanošenje štete ugledu tužitelja klevetom) se cijeni samo kroz ono što je u objavljenom članku navedeno kao citat njegove izjave, a za ostalo, kako je intoniran naslov članka, podnaslov i ostali dio sadržaja članka, ne bi se moglo pripisati u težinu tuženikove klevete (imajući u vidu odredbe člana 2 stav 6 Zakona o zaštiti od klevete).''

Iz gore navedenog bi proizilazilo da lice koje daje intervju ili neku izjavu, odgovara za tu izjavu koja je pravilno citirana u medijima. Medjutim, nasuprot tome, u presudi GŽ-151/05 od 17.11.2005 godine, Vrhovni sud FBiH iznosi drugačije mišljenje, i u slučaju u kome je tuženi dao intervju za novine zbog kojeg je tužen, u odluci kojom potvrđuje odluku prvostepenog Kantonalnog suda o odbijanju tuzbenog zahtjeva navodi:

''Budući da se tuženom kao fizičkom licu stavlja na teret da je on svojim izjavama putem sredstava javnog informisanja za tužene iznosio neistinita izražavanja, a nije sporno da je na taj način iznosio izražavanja, za koja tužitelj smatra da su kleveta, onda na strani tuženog ne postoji pasivna legitimacija za takvu radnju, sve kad bi ona i imala obilježje klevete definisane po stavu d. člana 4. citiranog zakona. Ovaj sud nalazi da tuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari iz navedenih razloga, odnosno razloga što je to izražavanje (koje ni po ocjeni ovog suda ne bi bilo djelo klevete) izneseno putem sredstava javnog informisanja, a onda se ima u vidu da se u stavu 2. pod ''autorom'' ne smatra lice koje je dalo informaciju ili izjavu sredstvima javnog informisanja, već se pod autorom, prema samom tekstu zakona, obzirom da se veže uz urednika i izdavača podrazumijeva lice koje obrađuje određenu temu u objavljenoj informaciji.

Po mom mišljenju, ovaj član zakona bi trebalo izmijeniti na taj način da se u stavu 2, iza riječi: ''Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja’’, dodaju i riječi: ’’pored lica iz stava 1 ovog člana’’; Sa ovakvom izmjenom bi konkretna zakonska odredba bila u skladu sa međunarodnim standardima i bolje bi ispunjavala svoju svrhu.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7. Zakona propisuje da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. U ovom trećem slučaju prilikom ocjenjivanja da li je pronošenje izražavanja bilo razumno, sud treba da uzme u obzir, između ostalog i način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja i dr. Nije dakle sporno da se ne može odgovarati za izražavanje izneseno u parlamentu ili na sudu u toku postupka, ali se u praksi pojavljuju dileme oko izražavanja u toku upravnog postupka, i šta sve ta formulacija može da obuhvata. U praksi su sudovi dosta široko tumačili ovu odredbu, pa je tako u jednom slučaju u kome je tražena naknada štete za izražavanje koje je dekan fakulteta iznio na naučno- nastavnom vijeću i objavio na oglasnoj ploči fakulteta, utvrđeno da nema klevete, pošto je izražavanje izneseno u sklopu funkcije koju dekan obavlja. U ovom slučaju, u presudi Kantonalnog suda u Sarajevu, broj –19/03 od 10. 05. 2005 godine, koja je kasnije potvrđena presudom Vrhovnog suda FBiH, navedeno je sljedeće:

''Pored toga, ovaj sud smatra da se iznošenje mišljenja, pa i kritika i optužbi, na sjednici naučno nastavnog vijeća jednog fakulteta ne može ni u kom slučaju smatrati klevetničkim izražavanjem u smislu Zakona o zaštiti od klevete FBiH. Također se takvim izražavanjem ne može smatrati donošenje odluka o radno pravnom statusu uposlenih na fakultetu, i to od strane dekana fakulteta koji je nadležan za donošenje takvih odluka, a bez obzira da li su te odluke naknadno poništene kao nezakonite od strane nadležnog suda. Ovakvo ograničavanje slobode izražavanja na sjednicama organa fakulteta i prilikom donošenja odluka od strane nadležnih organa fakulteta bi bilo u potpunoj suprotnosti sa ciljevima zbog kojih je donesen Zakon o zaštiti od klevete FBiH, a posebno članu 3 ovog Zakona, u kome je predviđeno da se isti tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja. Gore navedeno se odnosi i na navode tužbe po kojima je kleveta počinjena i objavljivanjem odluka koje je tuženi donio kao dekan, povodom radno-pravnog statusa tužiteljice, na oglasnoj tabli fakulteta. Naime, tuženi je po svojoj funkciji bio ovlašćen da donosi takve odluke, a oglasna tabla fakulteta i služi za objavljivanje odluka i drugih objava, pa se na takav način, po mišljenju ovog suda ne može počiniti kleveta, pri čemu se ovaj sud nije upuštao u zakonitost i opravdanost donošenja gore navedenih odluka. Sud je imao u vidu i da je nesporno da su na oglasnoj tabli objavljene samo gore navedene odluke, bez drugih komentara''.

Također je u predmetu u kome je tuženi bio ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH, zbog izražavanja iznesenom u jednom službenom pismu ,Kantonalni sud u Sarajevu u presudi broj P-163/03 od 18.10.2004 godine izrazio sljedeće mišljenje:

''U konkretnom slučaju, prvotuženi je prilikom pisanja pisma u kojem je izneseno sporno izražavanje nastupio kao ministar Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova. Naime, on je službeno pismo, koje je protokolisano i zavedeno pod brojem 01-352, uputio najvišim organima države Bosne i Hercegovine i Predsjedniku Federacije BiH. Stoga je, po mišljenju ovog suda, to pismo u funkciji vršenja upravnih ovlaštenja prvotuženog kao Federalnog ministra. Time je ispunjen zakonski uslov koji je gore naveden, a predstavlja osnov za oslobađanje od odgovornosti za klevetu. Takodjer ovaj sud smatra da bi zauzimanje stava da i ovakva službena komunikacija između vršilaca dužnosti u državnim organima može predstavljati osnov za klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete FBiH, predstavljalo kršenje osnovnog načela slobode izražavanja, a time bi se mogla otežati i službena komunikacija koja se odvija u organima izvršne vlasti i uopšte rad svih državnih institucija. Imajući u vidu gore navedeno, tužitelja je valjalo u cijelosti odbiti sa tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženog.''
Što se tiče dobronamjernosti u ponašanju medija, koja se cijeni prilikom ocjenjivanja da li je izražavanje bilo razumno, mora se na žalost priznati da u domaćim medijima rijetko možete susresti da se u nekom spornom i eventualno klevetničkom izražavanju vidi samo dobra namjera da se javnost informiše. Evropski sud u presudi Bladet Tromso and Stensas v. Norway iz 1999.godine, po ovom pitanju ističe sljedeće: ''Za sud je, međutim, bitno da li su u nekom konkretnom spornome slučaju novinari djelovali u dobroj vjeri (good faith) u cilju opskrbljivanja javnosti točnim i pouzdanim informacijama u skladu s novinarskim etičkim kodeksom.'' Shodno tome, ukoliko bi sud ustanovio da je izražavanje neistinito, ali izraženo u dobroj volje, bez namjere da se nanese šteta nekom licu, mogao bi smatrati da nisu ispunjeni uslovi za odgovornost za počinjenu klevetu.

Obaveza ublažavanja štete

Formulacija člana 8. Zakona o zaštiti od klevete, po kojoj je oštećeni dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja, također izaziva dilemu. Naime, nejasno je da li podnošenje zahtjeva za ispravku predstavlja procesno-pravnu pretpostavku za podnošenje tužbe, ili samo mogućnost koja stoji tužitelju na raspolaganju. U sudskoj praksi, sudovi su u nekim slučajevima udovoljavali tužbenim zahtjevima za naknadu štete i kada nije uložen zahtjev za ispravku, s tim da su tada dosuđivali manje iznose na ime štete, nego što bi dosuđivali da je taj zahtjev uložen. Naravno, postoji i mišljenje da se tužba ne može podnijeti ako prethodno nije podnesen takav zahtjev, i da tužbu u tom slučaju treba odbaciti.

Zaštita povjerljivih izvora

Po tumačenju Europskog suda, novinarske slobode obuhvaćaju i pravo novinara na zaštiti anonimnosti svojih izvora. Iako to pravo nije eksplicitno navedeno u članu 10 Europske konvencije, kao što je to učinjeno u članu 9. našeg Zakona koji reguliše zaštitu povjerljivih izvora, Evropski sud je u pojedinim slučajevima, kao u presudi Goodwin v. UK, priznao ovo pravo kao preduvjet za slobodu štampe. Dakle, shodno članu 9. Zakona o zaštiti od klevete, novinar i drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarsku djelatnost traženja, primanja ili saopćavanja informacija javnosti, koje je dobilo informaciju iz povjerljivog izvora ima pravo da ne otkrije identitet tog izvora. Ovo pitanje nije sporno u praksi, mada valja napomenuti da okolnost da imaju slobodu neotkrivanja svog izvora informacija neki novinari shvataju kao način da oni izbjegnu odgovornost za eventualnu klevetu, pa često na sudu izjavljuju da su neku informaciju dobili iz povjerljivog izvora koji ne mogu otkriti, te i nisu dalje provjeravali njenu istinitost. Zanimljivo je napomenuti da u pravnom sistemu Velike Britanije novinar može biti ekskulpiran od odgovornosti za klevetu ako otkrije svoj povjerljivi izvor spornih informacija, u kom slučaju odgovara taj izvor, mada naravno niti jedan profesionalni novinar nije do sada iskoristio tu mogućnost, koja bi vjerovatno predstavljala i kraj njegove novinarske karijere.

Visina obeštećenja

Prema članu 10 Zakona, obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su: objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodjeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika. Činjenica je da tuženi u ovim postupcima uvijek smatraju da iznos određen na ime obeštećenja predstavlja za njih zapravo kaznu, a kada im se ukaže da je riječ o iznosu određenom na ime naknade štete, ističu da je njima svejedno da li će iznos platiti kao kaznu ili naknadu štete. Iznosi koji se dosuđuju su uglavnom dosta umjereni, kreću se do iznosa od 5.000,00 KM, i u većini slučajeva ispunjavaju zakonski uslov da ne dovode do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika. I ovde naravno postoje različita mišljenja, od onih da su naknade štete koje se dosuđuju minorne, do onih da su ti iznosi preveliki.

Poseban problem predstavlja način na koji će se u parničnom postupku ustanoviti visina nastale nematerijalne štete za tužitelja, ukoliko se ispostavi da postoji kleveta. Situaciju komplikuje i okolnost da je prema novim entitetskim Zakonima o parničnom postupku u isključivoj dispoziciji stranaka da predlažu dokazna sredstva, budući da je djelimično napušteno načelo materijalne istine. Stoga su u nekim predmetima, u kojima tužitelji nisu predložili dokaze na okolnost visine štete, budući da su ustanovili da je šteta izvjesno nastala, prvostepeni sudovi po slobodnoj procjeni odredili njenu visinu. Vrhovni sud FBiH je ovo prihvatio kao pravilno, te je u nekoliko svojih presuda naveo da u odnosu na visinu dosuđene nematerijalne štete, taj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu Zakona o parničnom postupku kada je visinu naknade utvrdio po svojoj slobodnoj procjeni, a da se postojanje štete procjenjuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo dovesti do nastajanja štete ugledu i časti tužitelja, a to je utvrđeno u postupku kao izvjesno. Prema tome, visina nastale štete je ovim na izvjestan način objektivizirana. Rješavajući po apelaciji na jednu od presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda FBiH, Ustavni sud BiH je u predmetu AP 1145/04, odlukom od 02.12.2005. godine odbio istu kao neosnovanu u odnosu na čl. II/3.e) i II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, te član 6. stav 1. i član 10. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelanti su u ovom slučaju smatrali, između ostalog, da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 127. Zakona o parničnom postupku, koji daje ovlaštenja sudu da prema svojoj ocjeni utvrdi visinu štete. U odluci je navedeno sljedeće:
''Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. U obje pobijane odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelanti nisu osporili nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.''
Međutim, u nekim drugim predmetima, u kojima su apelanti također smatrali da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe iz člana 127. Zakona o parničnom postupku koje daju ovlaštenja sudu da prema svojoj ocjeni utvrđuje visinu štete, prihvatajući tužiteljeve navode da je samo objavljivanjem spornog teksta tužitelju nastala šteta bez ijednog dokaza provedenog u vezi sa tim okolnostima, Ustavni sud BiH je zauzeo drugačiji stav. Tako je u predmetu broj AP 1289/05, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine Ustavni sud donio odluku kojom se usvaja apelacija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-17/05 od 15. marta 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-24/04 od 16. decembra 2004. godine, utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i ukidaju se gore navedene presude. U ovoj odluci Ustavni sud navodi:
''U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o postojanju pravnog osnova za naknadu štete, nego su proizvoljno zaključili da postoje šteta i odgovornost apelanata, zbog čega je došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje. Što se tiče navoda apelanata o povredi člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na objavljenu informaciju, te da nisu izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene u tom pogledu, ali nepravilnim utvrđivanjem sredstva, u ovom slučaju naknade štete, za zaštitu cilja, u ovom slučaju tužiočevog prava na «istinu», nisu stvorili potreban uvjet za ispitivanje principa proporcionalnosti između sredstva i cilja, koji je neophodno zadovoljiti pri dopuštenom miješanju u pravo na slobodu izražavanja.''
Postavlja se i pitanje koja bi to dokazna sredstva bila svrsishodna radi dokazivanja postojanja nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda nekog fizičkog lica. Neki smatraju da se u takvom slučaju treba provoditi vještačenje po vještaku neuropsihijatru, na okolnost postojanja duševnih bolova, dok je po mišljenju drugih i samim saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, te eventualno svjedoka, moguće ustanoviti postojanje i stepen nastale nematerijalne štete.
Privremene mjere
Medijska pažnja se prije nekoliko godina usmjerila na jedan slučaj u kome je donesena privremena mjere zabrane iznošenja neistinitih činjenica o jednoj javnoj osobi. Ova mjera je potaknula brojne diskusije i polemike, i okarakterizirana je i kao atak na slobodu štampe, a po mom saznanju, nakon nje nije donesena niti jedna druga privremena mjera u ovom smislu. Naš Zakon na dosta, najblaže rečeno, neobičan način reguliše ovo pitanje, propisujuci da se privremena sudska mjera o zabrani pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja neistinite činjenice može odrediti samo ako oštećeni sa najvećom sigurnošću može učiniti vjerovatnim da je to izražavanje prouzrokovalo štetu njegovom ugledu i da će oštećeni trpjeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenje ili daljnjeg pronošenja tog izražavanja. Postavlja se pitanje svrsishodnosti donošenja jedne ovakve mjere, kada je ionako na osnovu odredbi istog Zakona nedozvoljeno iznositi neistinite činjenice kojima se drugim osobama nanosi šteta. Ovde valja napomenuti da Europski sud ne smatra prethodna ograničenja, pa i privremene zabrane objavljivanja informacija, same po sebi inkompatibilnima pravu na slobodu izražavanja. Prethodna su ograničenja, po mišljenju Suda, ipak dopuštena samo u rijetkim slučajevima, kada postoji hitna društvena potreba za takvim ograničenjima, na primjer u slučajevima spriječavanja nereda ili zločina ili zaštite državne sigurnosti. Zbog potencijalne opasnosti za slobodu izražavanja, prema tim se ograničenjima treba odnositi krajnje oprezno. Tako je Evropski sud je u jednoj svojoj presudi naveo sljedeće:

''Opasnosti inherentne prethodnim ograničenjima takve su da zahtijevaju najpomnije ispitivanje od strane Suda. To posebice vrijedi kad je u pitanju štampa, budući da su vijesti pokvarljiva roba, i odlaganje njihovog objavljivanja, pa čak i za kratko razdoblje, može ih u znatnoj mjeri lišiti svake vrijednosti i interesa.''




Hitnost postupanja

Član 14 federalnog Zakona o zaštiti od klevete predviđa da se postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja smatra hitnim, te da je sud je dužan postupiti po tužbi za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja u roku od trideset dana od dana prijema tužbe u nadležni sud. Time se željela postići brzina sudske zaštite, imajući u vidu značaj povrijeđenog dobra, tj časti i ugleda nekog lica. Ipak se postavlja pitanje da li predmeti ovakve vrste trebaju imati prioritet u rješavanju, u situaciji kada su sudovi doslovce pretrpani raznim predmetima, od kojih su mnogi od egzistencijalne važnosti za gradjane, kao sto su npr. radni sporovi, sporovi u pogledu zakonskog izdrzžvanja, porodični sporovi i sl.

Neka načela koja su prihvaćena u praksi Evropskog suda za ljudska prava:

Europski je sud u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi s ograničenjem slobode izražavanja medija i novinara utvrdio određene standarde koji mogu poslužiti kao uputstvo domaćim sudovima u sličnim slučajevima. Sada bi naveli neke od njih, koje bi naravno trebalo primjenjivati ovisno o specifičnim okolnostima svakog slučaja:

- novinarske slobode, po tumačenju Suda, sadržavaju i ''mogućnost pribjegavanja određenom stupnju pretjerivanja pa čak i provociranja. Štoviše, iako Sud ne mora odobravati polemički, pa čak i agresivni, ton kojeg koriste novinari, člana 10 ne samo da štiti bit/sadržaj (substance) izraženih ideja i informacija, nego i formu kroz koju su one izražene. (Presuda Perna v. Italy) i dr. S tim u vezi Sud redovito ističe da je izbor oblika i načina prezentacije informacija autonomno pravo novinara i urednika zaštićeno člankom 10 i da nije zadaća sudova (ni Europskog, ni nacionalnih) da medijima nameću poželjni oblik (formu) izražavanja ideja i informacija.

- rasprava o pitanjima od ozbiljnog javnog interesa, posebno političke debate, uživaju najviši stepen zaštite, što osobito vrijedi za javnu raspravu u toku predizborne kampanje. (presuda Bowman v. UK iz 1998.godine).

- posebnu zaštitu prava na slobodu izražavanja uživaju mediji i novinari zbog svoje izuzetno važne funkcije. Svako kažnjavanje novinara i medija zbog informacija ili iznošenja mišljenja o javnim pitanjima biće podvrgnuto najstrožijom ispitivanju od strane suda i mora u svakom slučaju biti opravdano osobito jakim razlozima.

- granice dopuštene kritike znatno su šire kad su u pitanju političari i druge javne osobe nego kada se radi o privatnim osobama. Političari se svojevoljno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i dijela kako od strane novinara tako i od strane cjelokupne javnosti, pa moraju iskazati veći stupanj tolerancije (presuda Lopez Gomez da Silva v. Portugal 2000.godine).

- pažnja pri razmatranju svakog slučaja mora se posvetiti razlikovanju činjenica i vrijednosnih sudova. Istinitost prvog se mora dokazivati, a drugog ne (presuda Lingens v. Austrija 1986.godine).

- Član 10 ne štiti iznošenje informacija ili mišljenja kojima se određena osoba bez valjanih i uvjerljivih dokaza optužuje za činjenje krivičnog djela ili se u toku krivičnog postupka i prije pravomoćne presude proglašava krivom i tako se namjerno ili ne utječe na ishod sudskog postupka i ugrožava pravo pojedinca na pravično suđenje, uključujući i pravo na presumpciju nevinosti, a koje je zajamčeno članom 6 Konvencije (presude Wabl v. Austrija iz 2000.godine i Worm v. Austrija 1997.godine)

Zaštita autoriteta i nepristrasnosti suda

Kao posebno poglavlje ove analize trebalo bi obratiti pažnju i na zaštitu autoriteta i nepristrasnosti suda pred Evropskim sudom za ljudska prava. Ovo pitanje se ne tiče direktno materije Zakona o zaštiti o kleveti, ali je veoma aktuelno u današnjem trenutku kada se u medijima često prate sudski postupci, a o načinu tog praćenja postoje veoma različita mišljenja.

Osnovni je princip u radu Europskog suda da je ograničavanje javne rasprave o sudstvu i sudskim postupcima koji su u toku podložno strožem nadzoru suda pošto je po njegovom mišljenju funkcioniranje pravusuđa od vitalnog značaja za svako demokratsko društvo pa je nesporan i interes javnosti da i putem javnih glasila bude upoznata sa načinom na kojem sudstvo izvršava svoje društvene zadatke. U presudi Worm v. Autria Sud je kao opće pravilo s time u vezi utvrdio sljedeće: „Nesporna je činjenica da sudovi ne mogu djelovati u vakuumu. Iako su sudovi mjesta na kojima se utvrđuje krivnja ili nevinost za kazneno djelo optužene osobe, to ne znači da se prije ili tijekom kaznenih postupaka ne mogu voditi rasprave o predmetu, kako u specijaliziranim časopisima, tako i u tisku ili u najširoj javnosti. Pod uvjetom da ne prekorači granice postavljene u interesu pravilnog vršenja pravde, izvještavanje o sudskim postupcima, uključujući i komentar, pridonosi njihovoj otvorenosti, i stoga je ono u potpunosti sukladno zahtjevima sadržanim u članku 6. stavku 1 Konvencije o javnosti suđenja. Ne samo da mediji imaju pravo širiti takve informacije i ideje, nego ih javnost ima pravo i primati. Kritički komentari o funkcioniranju sudstva ili novinski izvještaji o konkretnim sudskim postupcima u tijeku ne smiju svojom neodmjerenošću, ili pod činjeničnom ili pravnom neutemeljenošću prekoračiti granice slobode izražavanja, jer tako ugrožavaju autoritet i nepristranost sudstva kao kontrolora zakonitosti i ’’jamca pravde’’ u državi vladavine prava, Tako se ugrožava i pravo optuženika na pravično suđenje, koje uključuje i pravo da ga se smatra nevinim dok pravomoćnom sudskom odlukom ne bude utvrđeno drugačije.“

Dakle, legitimna svrha ograničavanja nečije slobode izražavanja radi zaštite autoriteta sudbene vlasti nije toliko zaštita ugleda samog sudstva ili pak pojedinih sudija i tuižilaca od javne kritike, već prije svega zaštita funcije sudstva u društvu, tj stvaranje pretpostavki za osiguranje prava svakoga na pravično suđenje od strane za to zakonom ovlaštenog, autoritativnog i nepristranog suda. Demokratski pravni sistem štiti dakle, sudstvo ne zbog njega samoga, već zbog njegove iznimno važne funkcije u vršenju vlasti. A da bi ono tu funkciju moglo uspješno i ispunjavati, građani moraju poštovati ovlaštenja sudstva da presuđuje o krivnji ili nevinosti za počinjena kaznena djela, te imati povjerenje u sudove kao prava mjesta za rješavanje pravnih sporova. Stoga svako neopravdano i zlonamjerno umanjivanje tog povjerenja ili uzurpiranje sudbenih ovlasti od strane bilo koga (uključujući tu i medije i novinare) ne ugrožava toliko samo sudstvo, ili pojedine sudije, koliko ugrožava važnu društvenu funkciju sudova, a time i vitalne interese svakog građanina. Iz dosadašnje prakse Europskog suda proizilazi da nije dopušteno vršiti nikakav pritisak, pa ni verbalni na sudsku vlast, s ciljem uticaja na tok i ishod nekog sudskog postupka, nije dopušteno iznositi mišljenja ni informacije kojima se na grubi način vrijeđa ugled i dostojanstvo sudija, također nije dopušteno pri donošenju odluka sudijama inputirati nečasne motive ili im pripisivati nezakonite postupke jer se i na taj način potkopava autoritet sudstva. Time se na poseban način ugrožava i pravo na pravedno i nepristrasno suđenje, a koje je pravo garantovano članom 6 Konvencije.
Naravno da osim gore navedenih dilema i otvorenih pitanja postoje i druga sporna pitanja koja u ovoj analizi nisu posebno obrađena, kao što su npr. problemi sa teretom dokazivanja u pojedinim slučajevima i pitanje prekida postupaka kada je u toku krivični postupak protiv lica koja se kao tužitelji pojavljuju u sporovima naknade štete zbog klevete. O ovim, i o mnogim drugim pitanjima postoje različita rješenja u sudskoj praksi, pa se nadamo da će u budućnosti doci do ujednačavanja te prakse, i da će se iznaći rješenja koja će biti efikasna i svrsishodna.


Napomena: Prilikom izrade ove kratke analize koristio sam navode iz knjige Vesne Alaburić, ''Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska prava'', kao i izvode iz odluka Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura, Ustavnog suda BiH,Vrhovnog suda FBiH i Vrhovnog suda R Hrvatske.

Sarajevo, 02.07.2007. godine

Srdić Mladen

www.epravo.ba

U redu. Hvala na odgovoru.

Grubnyk v. Ukraine

Grubnyk v. Ukraine Povreda člana 5. st. 1 EK; N[…]

Ragı Zarakol v. Turkey

Ragı Zarakol v. Turkey Povreda člana 5. EK […]

Kotilainen i drugi protiv Finske Nema povrede[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja