BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#4727
Službeni glasnik BiH, broj 39/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4430/19, rješavajući apelaciju Zorane Talić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Zorane Talić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 125495 19 Pž od 27. augusta 2019. godine.

Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Zorana Talić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 15. novembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 125495 19 Pž od 27. augusta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 125495 18 Ps od 27. marta 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Damjan boje d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni privredni sud je dostavio odgovor 27. novembra 2020. godine, dok Viši privredni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 125495 18 Ps od 27. marta 2018. godine određeno je istupanje apelantice kao suosnivača i člana iz tuženog kao privrednog društva sa danom pravomoćnosti te presude (stav 1); naloženo je tuženom da trpi da se iz sudskog registra koji se vodi kod Okružnog privrednog suda izbriše apelantica kao suosnivač i član privrednog društva – tuženog (stav 2); odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da sud donese presudu kojom utvrđuje da joj je prestalo pravo i obaveza obavljanja poslova direktora kao lica ovlaštenog za zastupanje tuženog, te da sud naloži tuženom da trpi brisanje apelantice kao lica ovlaštenog za zastupanje tuženog (stav 3); odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka (stav 4). U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su Zlatibor Topić (u daljnjem tekstu: suosnivač) i apelantica osnovali tuženog sa procentom učešća od po 50% i da je apelantica s tuženim zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na osnovu kojeg je upisana i obavljala dužnost direktora i lica ovlaštenog za zastupanje. Utvrđeno je i da je došlo do poremećaja odnosa među članovima društva – tuženog i da je apelantica bezuspješno pokušavala da van suda riješi sporni odnos sa suosnivačem i da je apelantica i prije sudskog postupka više puta pismeno obavijestila tuženog, odnosno suosnivača, da želi da istupi kao osnivač i član društva, te da ne želi više da obavlja dužnosti direktora društva, da želi ovlaštenja koja proizlaze iz funkcije direktora prenijeti na drugo lice (datumi podnesenih zahtjeva precizirani u presudi), ali da tuženi, niti drugi član društva – suosnivač na navedeno nisu reagirali, nakon čega je apelantica i podnijela predmetnu tužbu.

6. Okružni privredni sud je naveo da je članom 173. Zakona o privrednim društvima ostavljena mogućnost članu društva sa ograničenom odgovornošću da istupi iz društva iz opravdanih razloga, a da je, prema ocjeni tog suda, apelantica tokom ovog postupka dokazala da ima opravdane razloge da istupi kao član jer ne uspijeva ostvariti komunikaciju s drugim članom, a samim tim ni sa samim društvom – tuženim, pa je sud primjenom odredbe čl. 171. i 173. istog zakona donio odluku i odredio istupanje apelantice kao suosnivača i člana tuženog kao u stavu 1. izreke te presude.

7. Okružni privredni sud je dalje obrazložio da je odluku o dijelu tužbenog zahtjeva kojim apelantica traži utvrđenje da joj je prestalo pravo i obaveza obavljanja poslova direktora donio imajući u vidu dužnosti i obaveze direktora društva sa ograničenom odgovornošću propisane članom 152. Zakona o privrednim društvima. Kako je obrazložio taj sud, Zakonom o privrednim društvima predviđen je cijeli niz poslova koje obavlja direktor društva, tako da apelantica nema samo položaj radnika kada je u pitanju tuženi, shodno odredbama Zakona o radu, nego se njen položaj mora posmatrati u kontekstu odredbi Zakona o privrednim društvima. Okružni privredni sud je naveo da, poštujući činjenicu da apelantica ne želi više da obavlja dužnost direktora tuženog, taj sud smatra da utvrđujućom tužbom sud ne može apelanticu osloboditi tih obaveza. Prema redovnom toku stvari, prema obrazloženju tog suda, tuženi, odnosno njegovi članovi trebali bi donijeti odluku o imenovanju drugog lica ovlaštenog za zastupanje istovremeno s odlukom o razrješenju apelantice kako bi se poslovanje tuženog moglo dalje odvijati. Prema obrazloženju Okružnog privrednog suda, apelantica je pokušala i obratila se nekoliko puta tuženom sa zahtjevom da iz društva istupi kao član, te da joj se omogući razrješenje sa funkcije direktora, a tuženi se na ove apelanticine zahtjeve prije sudskog postupka, a i tokom njega, u potpunosti oglušio. Okružni privredni sud je obrazložio da je, međutim, postupak razrješenja direktora propisan članom 162. Zakona o privrednim društvima i da je jasno definirano da odluku o razrješenju direktora donosi skupština društva sa ograničenom odgovornošću. Kako je taj sud obrazložio, u spisu nema dokaza da je bilo redovna bilo vanredna skupština društva – tuženog u prethodnom periodu održana ili zakazana, niti da je apelanticin zahtjev u tom smislu razmatran. Prema mišljenju tog suda, iako je apelantica dokazala da se obraćanjem tuženom pokušala osloboditi obaveze zastupanja, odnosno obavljanja funkcije direktora, taj sud smatra da nema osnova, u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da sud donese presudu kojom utvrđuje da joj prestaje pravo i obaveza obavljanja poslova direktora jer je postupak imenovanja i razrješenja direktora društva sa ograničenom odgovornošću propisan Zakonom o privrednim društvima i apelantica se samo na osnovu tih odredbi može osloboditi obaveza koje je u smislu istih tih normi i preuzela.

8. Obrazloženo je da imenovanjem na mjesto direktora kod tuženog apelantica nije samo zasnovala radni odnos nego je prihvatila ulogu zastupnika koji, u smislu odredbe člana 31. Zakona o privrednim društvima, ima dužnosti prema društvu i obaveze bez čijeg izvršavanja nije moguć rad društva. Ukoliko su tačni apelanticini navodi da društvo svakako ne posluje, prema mišljenju tog suda, Zakon o privrednim društvima je i u tom slučaju upravo zastupniku dao niz ovlaštenja kako da osigura rad društva ili eventualno da pokrene prestanak takvog društva. Brisanje apelantice kao direktora društva sa ograničenom odgovornošću, prema obrazloženju tog suda, bez istovremenog određivanja drugog lica koje će te poslove obavljati, registarski sud u smislu Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS svakako ne bi mogao provesti, čime je, prema mišljenju tog suda, bespredmetno daljnje obrazlaganje tog dijela tužbenog zahtjeva jer bi presuda u tom smislu svakako bila neprovodiva.

9. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude apelantica je podnijela žalbu Višem privrednom sudu, koji je Presudom broj 57 0 Ps 125495 19 Pž od 27. augusta 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu (stav 3. izreke). Presudom je odbijen i apelanticin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, apelanticina žalba neosnovana. Viši privredni sud je u vezi s tim naveo da je postojanje lica ovlaštenog za zastupanje jedno od osnovnih obilježja pravnog subjektiviteta privrednog društva u smislu odredbi Zakona o privrednim društvima s obzirom na to da pravno lice preko direktora, odnosno lica ovlaštenog za zastupanje, manifestira svoj subjektivitet u pravnom saobraćaju.

10. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio taj sud, apelantica traži da se odredi njeno istupanje kao suosnivača i člana iz privrednog društva – tuženog, kao i da se utvrdi da joj je preostalo pravo i obaveza obavljanja poslova direktora kao lica ovlaštenog za zastupanje tuženog, te da sud naloži tuženom da trpi brisanje apelantice kao lica ovlaštenog za zastupanje tuženog (stav 3. izreke). Prema obrazloženju tog suda, konkretni tužbeni zahtjev u spornom dijelu sadrži deklaratorni dio (da se utvrdi da je licu ovlaštenom za zastupanje prestalo to svojstvo) i kondemnatorni dio (da se naloži brisanje lica ovlaštenog za zastupanje u sudskom registru i tuženom da trpi te promjene). Postavljeni deklaratorni dio konkretnog tužbenog zahtjeva, prema mišljenju tog suda, po svom sadržaju i pravnoj prirodi, predstavlja zahtjev za utvrđenje činjenice, pa takva tužba ne bi bila dozvoljena. Pri tome, ako se isti zahtjev posmatra kao zahtjev za utvrđenje (ne)postojanja određenog pravnog odnosa, kako je obrazložio taj sud, apelantica bi imala pravni interes za podnošenje takve tužbe, s obzirom na prava, obaveze i odgovornosti koje proizlaze iz tog svojstva. Međutim, prema mišljenju tog suda, apelanticin pravni interes se ne može posmatrati izolirano, odnosno isključivo s aspekta člana 54. ZPP i mora se dovesti u vezu s pravnim interesom drugih lica, a prije svega privrednog društva – tuženog za čije zastupanje je apelantica ovlaštena, s obzirom na to da bi usvajanjem konkretnog deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva u tom dijelu bio potpuno blokiran rad društva. Pored toga, s procesno-pravnog aspekta, prema obrazloženju tog suda, postupanje po takvoj tužbi dovelo bi do apsurdne procesne situacije u kojoj je isto lice tužilac i ovlašteni zastupnik tuženog. Prema obrazloženju tog suda, takve suprotstavljene procesne uloge u jednoj ličnosti se međusobno isključuju, tim više što odredbama ZPP nije predviđena mogućnost imenovanja privremenog zastupnika za pravno lice. Pri tome, prema stavu tog suda, omogućavanje prestanka svojstva lica ovlaštenog za zastupanje, na način kako se traži u tužbi, moglo bi omogućiti i eventualno izbjegavanje obaveza i odgovornosti lica ovlaštenog za zastupanje.

11. Viši privredni sud je istakao da posebno treba imati u vidu da je članom 52. stav 5. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS propisano da se uz prijavu za upis promjene lica ovlaštenog za zastupanje subjekta upisa prilaže odluka nadležnog organa subjekta upisa kojom je jedno lice razriješeno, odnosno kojom tom licu prestaje pravo zastupanja, a drugo lice imenovano, odnosno ovlašteno za zastupanje, kao i obim ovlaštenja tog lica, ovjeren potpis tog lica, te izjava direktora ili vršioca dužnosti direktora o prihvaćanju dužnosti. Kod takvog načina promjene lica ovlaštenog za zastupanje u sudskom registru, prema mišljenju tog suda, eventualnom presudom kojom bi se utvrdilo da je apelantici prestalo svojstvo lica ovlaštenog za zastupanje ne bi se moglo izdejstvovati njegovo brisanje iz sudskog registra bez imenovanja i upisa novog lica ovlaštenog za zastupanje i ispunjenja ostalih propisanih uvjeta jer bi to bilo u suprotnosti s imperativnim zakonskim odredbama. Presuda donesena u parničnom postupku u konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, ne bi mogla zamijeniti odluku privrednog društva o razrješenju postojećeg i imenovanju novog lica ovlaštenog za zastupanje.

12. Navedeno, prema obrazloženju Višeg privrednog suda, upućuje na zaključak da apelantica pitanje prestanka svojstva lica ovlaštenog za zastupanje mora riješiti u dogovoru sa suosnivačem, putem razrješenja postojećeg i imenovanja novog lica ovlaštenog za zastupanje, nakon čega ne bi bilo smetnji za upis promjene u sudskom registru. Kao krajnju mogućnost apelantica (kao lice ovlašteno za zastupanje), prema mišljenju tog suda, može pokrenuti postupak likvidacije društva, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, pa bi u tom slučaju imenovanjem likvidacionog upravnika prestala njena funkcija uz zabilježbu u sudskom registru. U pogledu drugog kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (da se naloži tuženom da trpi brisanje apelantice kao lica ovlaštenog za zastupanje tuženog), treba imati u vidu da je odluka o prvom deklaratornom zahtjevu (da se utvrdi da je apelantici prestalo pravo i obaveza obavljanja poslova direktora kao lica ovlaštenog za zastupanje tuženog) prejudicijelnog karaktera, pa odbacivanje tužbe ili odbijanje tužbenog zahtjeva u tom dijelu ima za posljedicu neosnovanost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. Pored toga, kako je obrazloženo, u slučaju eventualnog usvajanja ovako postavljenog tužbenog zahtjeva u odbijajućem dijelu, ne bi bilo lica koje bi provelo takvu odluku (jer bi apelantici kao licu ovlaštenom za zastupanje već bilo prestalo to svojstvo), niti bi takva odluka bila podobna za eventualno prinudno izvršenje, pa vođenje takvog postupka ne bi imalo svrhe. Kako je obrazložio taj sud, također bi se moglo postaviti pitanje dopuštenosti ovakve tužbe u pogledu odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, a budući da su u konkretnom slučaju iste posljedice odbacivanja tužbe i odbijanja tužbenog zahtjeva, pa u tom dijelu nije potrebno ukidati presudu i odbacivati. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu da odredbama Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS, kao ni odredbama Zakona o privrednim društvima, nije predviđena mogućnost traženog prestanka funkcije lica ovlaštenog za zastupanje i njegovog brisanja iz sudskog registra na predloženi način, taj sud je donio presudu kao u izreci.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


13. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da iz osporenih presuda proizlazi da je sudskim putem nemoguće ishoditi prestanak obavljanja funkcije lica koje je u privrednom društvu imenovano za direktora i kao takvo podložno građansko-pravnoj odgovornosti za štetu, kao i krivično-pravnoj inkriminaciji. Smatra da iz osporenih presuda proizlazi i da u situaciji u kojoj se nalazi ona faktički nema mogućnost da na bilo kakav način učestvuje u upravljanju tuženim, ali je istovremeno odgovorna za pravne učinke i posljedice koje tuženi kao pravni subjekt kojeg zastupa učini prema trećim licima. Smatra da je van svake zakonske odredbe zaključak redovnih sudova da ne može biti razriješena i brisana iz registra kao direktor dok istovremeno na te poslove ne bude imenovano drugo lice. Apelantica smatra da, rezonirajući na ovakav način, redovni sudovi ustvari donose zaključke na osnovu indicija i pretpostavki i presumiraju daljnje postupanje jer je nesporno da bi registar privrednih subjekata mogao pozvati tuženog da imenuje drugo lice ovlašteno za zastupanje. Apelantica navodi i da je proizvoljan zaključak da apelantica može pokrenuti likvidacioni postupak i da bi na taj način imenovanjem likvidacionog upravnika prestala njena funkcija direktora, ali da pri tome redovni sudovi ne vode računa o članu 7. stav 1. Zakona o likvidacionom postupku koji propisuje da se dobrovoljni likvidacioni postupak provodi na osnovu odluke o prestanku poslovnog subjekta koju donosi skupština društva, a da bi u konkretnom slučaju skupštinu činilo samo jedno lice, odnosno član, i to upravo lice kojem se apelantica neuspješno obraćala sa zahtjevima za prestanak funkcije. Apelantica smatra da postupajući na ovakav način redovni sudovi indirektno štite tuženog i da je na taj način diskriminiraju.

b) Odgovor na apelaciju


14. Okružni sud je ponovio stavove iskazane u osporenim odlukama tog suda i Višeg privrednog suda, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi


15. U Zakonu o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) relevantne odredbe glase:

8. Skupština

8.1. Pojam i djelokrug

Pojam i postojanje

Član 131.


(1) Članovi društva sa ograničenom odgovornošću čine skupštinu.

(2) U društvu sa ograničenom odgovornošću sa jednim članom, ovlaštenja skupštine članova vrši taj član ili ovlašteno lice.

(3) Član društva sa ograničenom odgovornošću iz stava 2. ovog člana po donošenju odluka iz nadležnosti skupštine društva sa ograničenom odgovornošću sastavlja i potpisuje zapisnik i donesene odluke upisuje u knjigu odluka.

(4) Sporazumi između člana iz stava 2. ovog člana i društva moraju biti u pisanoj formi ili uneseni u knjigu odluka, osim ako je riječ o tekućim poslovima zaključenim pod uobičajenim uvjetima.

9.2. Poslovi direktora ili upravnog odbora

Djelokrug

Član 152.


(1) Ako osnivačkim aktom društva sa ograničenom odgovornošću nije drukčije određeno, direktor ili upravni odbor nadležan je za:

a) zastupanje društva i vođenje poslova društva u skladu sa zakonom, osnivačkim aktom i ugovorom članova društva,

b) utvrđivanje prijedloga poslovnog plana,

v) sazivanje sjednica skupštine članova društva i utvrđivanje prijedloga dnevnog reda,

g) provođenje odluka skupštine članova,

d) određivanje dana sa kojim se utvrđuje lista članova društva sa pravom na obavještavanje, dan utvrđivanja dividende i dan plaćanja dividende, glasanje i druga pitanja,

đ) zaključenje ugovora o kreditu,

e) utvrđivanje dana sticanja prava na učešće u dobiti i dana isplate učešća u dobiti, kao i dana sticanja prava glasa i drugih prava članova društva,

ž) davanje i opozivanje prokure i

z) druga pitanja određena osnivačkim aktom ili ugovorom članova društva.

(2) Ako je osnivačkim aktom društva sa ograničenom odgovornošću tako određeno, direktor ili upravni odbor nadležan je i za:

a) izvršenje odluke o sticanju sopstvenih udjela i povlačenja i poništenja udjela,

b) utvrđivanje iznosa učešća u dobiti i

v) izdavanje obveznica ili drugih hartija od vrijednosti.

(3) Direktor ili članovi upravnog odbora mogu vršenje poslova o pitanjima iz st. 1. i 2. prenijeti na druga lica, ako osnivačkim aktom nije drukčije određeno.

9.4. Statusna odgovornost

Ostavka

Član 161.


Odredbe ovog zakona koje se odnose na ostavku direktora ili članova upravnog odbora akcionarskog društva primjenjuju se i na ostavku direktora ili člana upravnog odbora društva sa ograničenom odgovornošću.

Razrješenje

Član 162.


(1) Skupština društva sa ograničenom odgovornošću može razriješiti direktora ili članove upravnog odbora društva, sa navođenjem razloga za razrješenje ili bez njega.

(2) Razrješenje direktora ili članova upravnog odbora ne utiče na njihova prava nakon razrješenja koja imaju na osnovu posebnog ugovora sa društvom, s tim da taj ugovor ne može isključiti pravo društva iz stava 1. ovog člana.

11.8. Odgovornost članova upravnog odbora i članova izvršnog odbora

11.8.1. Statusna odgovornost

Ostavka

Član 317.


(1) Član upravnog odbora i član izvršnog odbora akcionarskog društva može u svako doba podnijeti ostavku davanjem pisane obavijesti upravnom odboru ili predsjedniku tog odbora. https://advokat-prnjavorac.com

(2) Ostavka ima pravno djejstvo od dana podnošenja, osim ako u njoj nije naveden neki kasniji datum.

(3) Ostavkom prestaje članstvo u upravnom odboru. Za prestanak članstva po ovom osnovu nije potrebna posebna odluka organa društva.

(4) Ostavka se može opozvati samo uz saglasnost upravnog odbora akcionarskog društva.

(5) Odredbe st. 1. do 4. ovog člana primjenjuju se i na ostavku člana izvršnog odbora akcionarskog društva.

16. U Zakonu o registraciji poslovnih subjekata u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 67/13, 15/16 i 84/19) relevantne odredbe glase:

Član 52. stav (5)


(5) Uz prijavu za upis promjene lica ovlaštenog za zastupanje subjekta upisa prilaže se odluka nadležnog organa subjekta upisa kojom je jedno lice razriješeno, odnosno kojom tom licu prestaje pravo zastupanja, a drugo lice imenovano odnosno ovlašteno za zastupanje, kao i obim ovlaštenja tog lica, ovjeren potpis tog lica, te izjava direktora ili vršioca dužnosti direktora o prihvaćanju dužnosti.

17. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Tužba za utvrđenje

Član 54.


Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Tužba za utvrđivanje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice, ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.

Tužba za utvrđivanje povreda prava ličnosti može se podnijeti bez obzira na to da li je postavljen zahtjev za naknadu štete ili drugi zahtjev, u skladu sa posebnim zakonom.

Ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.

Isticanje zahtjeva u smislu odredbe stava 5. ovog člana neće se smatrati kao preinačenje tužbe.

VI. Dopustivost


18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 125495 19 Pž od 27. augusta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


22. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje u vezi s radno-pravnim statusom funkcije koju obavlja apelantica kod tuženog, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjenica predmeta, između ostalog, proizlazi da je apelantica jedan od osnivača tuženog, da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog i da je imenovana za direktora tuženog. Iz činjenica predmeta proizlazi i da je apelantica, nakon nastupanja trajno poremećenih odnosa sa suosnivačem, više puta pismenim putem podnosila ostavku na mjesto direktora, zahtijevala da ovlaštenja koja proizlaze iz funkcije direktora prenese na drugo lice i dala otkaz ugovora o radu, ali da suosnivač na te zahtjeve nije odgovorio, da tuženi više i ne posluje, zbog čega je apelantica, kao i zbog razloga istupanja iz tuženog, kao osnivač pokrenula predmetni sudski postupak. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi odbili dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje da je apelantici prestalo pravo i obaveza obavljanja poslova direktora kao lica ovlaštenog za zastupanje tuženog uz, u suštini, obrazloženje da je nemoguća i neprovodiva presuda kojom bi se tako nešto utvrdilo jer prema Zakonu o privrednim društvima direktora može razriješiti samo skupština društva i istovremeno imenovati drugo lice na tu poziciju jer bi u suprotnom bilo dovedeno u pitanje postojanje privrednog subjekta, te da apelantica može, eventualno, pokrenuti likvidacioni postupak tuženog, nakon čega bi imenovanjem likvidacionog upravnika apelantica mogla odstupiti s pozicije direktora tuženog, te da apelanticina tužba u tom smislu nije ni dopuštena. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su se redovni sudovi prilikom obrazlaganja svojih zaključaka i odluka pozvali na naprijed citirane odredbe člana 162. Zakona o privrednim društvima kojim su propisani uvjeti pod kojima se, između ostalih, direktor društva sa ograničenom odgovornošću može razriješiti funkcije, s tim da razrješenje vrši skupština društva, kao i na odredbu člana 52. stav 5. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS prema kojem se, između ostalog, uz prijavu za upis promjene lica ovlaštenog za zastupanje subjekta upisa prilaže odluka nadležnog organa subjekta upisa kojom je jedno lice razriješeno, a drugo lice imenovano.

29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda nisu ni osvrnuli da odredbe čl. 161. i 317. Zakona o privrednim društvima kojima je regulirano pitanje ostavke, između ostalih, i direktora društva s ograničenom odgovornošću. Naime, iz navedenih odredbi (koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke) proizlazi da direktor, kao i članovi upravnog i izvršnog odbora društva, ima pravo dati pismenu ostavku u svakom trenutku, da ostavka važi od dana davanja i da mu za ostavku nije potrebna saglasnost organa društva. Ustavni sud, također, podsjeća i na odredbu člana 152. stav 2. istog zakona prema kojoj direktor svoja ovlaštenja može prenijeti na drugo lice ako osnivačkim aktom nije drugačije određeno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz provedenih dokaza i apelanticinog tužbenog zahtjeva proizlazi da je apelantica podnosila ostavku na mjesto direktora, te da je zahtijevala da svoja ovlaštenja prenese na drugo lice. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da je ostavka uvijek strogo lični čin lica na funkciji, dok razrješenje, u suštini, predstavlja prinudni čin, iz kojih razloga su redovni sudovi bili u obavezi dati razjašnjenje o čemu se u konkretnom slučaju radi. Ovo naročito i stoga jer iz sadržaja tužbenog zahtjeva, kako je interpretiran u osporenim presudama, te utvrđenih činjenica ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o razrješenju sa funkcije direktora, već o ostavci.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da tuženog kao društvo sa ograničenom odgovornošću čine suosnivač i apelantica, odnosno da tuženi nema drugih članova. Prema odredbama člana 131. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS, koji redovni sudovi također nisu uzeli u obzir, skupštinu društva sa ograničenom odgovornošću čine članovi društva, a u slučaju da društvo sa ograničenom odgovornošću čini samo jedno lice, to lice ili lice koje on ovlasti predstavlja skupštinu društva. Dakle, u takvoj situaciji, kako je već rečeno, proizlazi i da je jedino lice kojem se apelantica mogla obratiti sa svojim zahtjevima suosnivač, koji uz apelanticu predstavlja skupštinu društva, a koji ni na koji način nije reagirao na podnesenu ostavku i zahtjeve za prenos ovlaštenja na drugo lice (koje bi u okolnostima konkretnog slučaja bilo ili suosnivač ili drugo lice koje bi on imenovao), nakon čega je apelantica i zatražila zaštitu sudskim putem. Pri tome su redovni sudovi, utvrđujući apelanticino pravo na istupanje iz tuženog kao suosnivača, zanemarili i činjenicu da u kontekstu naprijed navedene odredbe člana 131. Zakona o privrednim društvima, nakon apelanticinog istupanja iz društva, suosnivač ostaje jedino lice koje čini društvo i da samim tim preuzima ulogu skupštine društva i jedini može donositi odluke vezane za rad tuženog.

31. Dakle, iz navedenog proizlazi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da se apelanticin pravni interes za utvrđenje sudskim putem da joj je prestalo pravo i obaveza obavljanja poslova direktora kao lica ovlaštenog za zastupanje tuženog, te da sud naloži tuženom da trpi brisanje apelantice kao lica ovlaštenog za zastupanje tuženog, proizlazi iz činjenice da, i pored toga što shodno zakonskoj odredbi ostavka važi od dana davanja i bez potrebe za saglasnošću organa društva, ostavka za sobom, shodno naprijed citiranoj odredbi člana 52. stav 5. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS, povlači obavezu brisanja lica, u ovom slučaju apelantice, kao lica ovlaštenog za zastupanje i vršenje funkcije direktora iz registra društava. Shodno zakonskim odredbama, u konkretnom slučaju ovu obavezu može izvršiti jedino suosnivač (ili lice koje on ovlasti) koji, kako je već rečeno, apelanticinim istupanjem iz društva ostaje jedino lice koje čini tuženog kao društvo sa ograničenom odgovornošću i koje na takve apelanticine zahtjeve nije reagiralo. Navedeno, nesumnjivo, predstavlja i preduvjet da bi apelantica mogla zasnovati radni odnos kod drugog poslodavca.

32. Dovodeći navedene zakonske odredbe u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta i zaključcima redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe člana 162. Zakona o privrednim društvima kojim su regulirana pitanja razrješenja direktora društva sa ograničenom odgovornošću, a da su istovremeno propustili da okolnosti konkretnog predmeta sagledaju i iz perspektive čl. 131, 152. stav 5, čl. 162. i 317. istog zakona kojim je regulirano pitanje sastava i funkcioniranja skupštine društva sa ograničenom odgovornošću, ostavke direktora takvog društva, prenosa ovlaštenja direktora na drugo lice, te posljedica koje iz ostavke proizlaze, a koje su vezane i za obavezu brisanja lica ovlaštenog za zastupanje iz registra poslovnih subjekata kako je to propisano članom 52. stav 5. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi osnovani.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


34. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da joj je prekršeno i pravo iz člana 14. Evropske konvencije, odnosno da je diskriminirana. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud već utvrdio da je prekršeno. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra kršenje prava na imovinu i pitanje diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak


35. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 162. Zakona o privrednim društvima koje se tiču pitanja razrješenja direktora društva sa ograničenom odgovornošću, a da pri tome nisu izvršili analizu konkretnog predmeta i u odnosu na odredbe čl. 131, 152, 162. i 317. istog zakona kojim je regulirano pitanje sastava i funkcioniranja skupštine društva sa ograničenom odgovornošću, prenosa ovlaštenja direktora na druga lica i ostavke direktora društva sa ograničenom odgovornošću i posljedica koje iz ostavke proizlaze, a koje su vezane i za obavezu brisanja lica ovlaštenog za zastupanje iz registra poslovnih subjekata kako je to propisano članom 52. stav 5. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.

NACRT ZAKON O UTVRĐIVANJU PORIJEKLA IMOVINE I POS[…]

Pravo na sticanje vlasnistva

Kojim putem da izjednačim vlasništvo u grun[…]