BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#769
Naknada štete po osnovu objektivne odgovornosti

BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
OPĆINSKI SUD U ZENICI
Broj: _________________
Zenica, 22.09.2005. godine



Općinski sud u Zenici, sudija J.J., u pravnoj stvari tužitelja I.J. iz Zenice, ul. Sokak br. 11, koga zastupa punomoćnik E. E. advokat iz Zenice, protiv tužene Federacije BiH (za Federalno ministarstvo odbrane) Sarajevo, zastupane po Pravobranilaštvu FMO Sarajevo, radi naknade štete, v.s. 250.000,00 KM, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 12.09.2005. godine u prisustvu punomoćnika tužitelja, a u odsustvu uredno obavještenog zastupnika tužene, dana 22.09.2005. godine donio je:


P R E S U D U


Tuženoj se nalaže da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete plati ukupno iznos od 80.500,00 KM (osamdeset hiljada petsto konvertibilnih maraka) i to:

za pretrpljene fizičke bolove 10.500,00 KM (deset hiljada petsto konvertibilnih maraka)
za pretrpljeni strah 7.000,00 KM (sedam hiljada konvertibilnih maraka),
- za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 49.000,00 KM (četrdeset devet hiljada konvertibilnih maraka),
- za duševne bolove zbog naruženosti 14.000,00 KM (četrnaest hiljada konvertibilnih maraka),

sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.11.2001. godine pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka od 2.898,00 KM (dvije hiljade osamsto devedesetosam konvertibilnih maraka), a sve u roku od 30 dana.

Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 135.000,00 KM (sto trideset pethiljada konvertibilnih maraka).

O b r a z l o ž e n j e

U tužbi od 19.11.2001. godine tužitelj navodi da je kao vojni obaveznik Armije RBiH, imao nesreću u Zenici dana 29.04.1995. godine kada je pri izvođenju vježbe postavljanja i uklanjanja protivpješadijskih mina došlo do eksplozije mine kojom je neposredno rukovao pri čemu je zadobio teške tjelesne povrede. Protivpješadijska mina pripada tuženoj pa smatra da je odgovorna za štetu po objektivnom principu.Tužbenim zahtjevom traži na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 250.000,00 KM (za pretrpljene fizičke bolove 50.000,00 KM, za pretrpljeni strah 30.000,00 KM, za duševne bolove bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 70.000,00 KM i za duševne bolove zbog naruženosti 100.000,00 KM) sve sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate i troškove postupka.

U odgovoru na tužbu tužena osporava tužbeni zahtjev ističući da je enormno visoko postavljen i da tužitelj nije poslušao upozorenje predpostavljenih na toj pokaznoj vježbi da samo komandiri naoružavaju mine bojevim upaljačem, pa smatra da je tužitelj isključivo kriv za štetni dogođaj, ili da je sam doprinio da šteta nastane ili bude veća. Predložila je da se uvaži prigovor podjeljene odgovornosti i tužbeni zahtjev odbije i tužitelj obaveže na naknadu troškova postupka.

U dokaznom postupka pročitana je dokumentacija iz spisa Okružnog vojnog suda u Zenici broj Ki-473/95 i provedeno je medicinsko vještačenje.

Sud je ocjenjujući izvedene dokaze u smislu odredbi iz čl. 8. i čl.123.st.2. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Osnovom pročitanog spisa Višeg vojnog suda u Zenici broj: Ki-473/95 utvrđeno je da je u vezi povređivanja tužitelja protiv vojnih lica tužene doneseno rješenje o sprovođenju istrage broj: Ki-473/95 od 25.12.1995.godine zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neobezbjeđenja pri vojnim vježbama. Taj postupak je obustavljen rješenjem suda od 11.3.1996.godine primjenom člana 1. Zakona o amnestiji , a oštećeni je u pogledu imovinsko pravnog zahtjeva upućen na parnicu.

Među strankama je nesporno da je tužitelj kao vojni obveznik Armije RBiH u nastavno regrutnom centru u Zenici u okviru održavanja praktične nastave, kad je sa ostalim vojnicima dana 29.4.1995. godine imao vježbu o postavljanju i rukovanju minsko eksplozivnim sredstvima u kojoj su upotrijebljena ta sredstva (PPMA-1) teško povređen u eksploziji mine sa kojom je neposredno rukovao. Nepravilnost u toj vježbi ogleda se u propuštanju poduzimanja mjera obezbjeđenja od strane vojnog osoblja tužene.

Sporan je prigovor podjeljene odgovornosti i visina naknade.

Kod utvrđenih činjenica da tuženoj pripada minsko eksplozivno sredstvo (PPMA-1), koje je tužitelj kao vojni obveznik upotrebljavao prilikom vježbe (a isto je opasna stvar od koje potiče povećana opasnost štete za okolinu) i da je organizator vojne obuke i vježbe, tužena je objektivno odgovorna osnovom čl.154. st.2. i čl.174. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (dalje ZOO), pa je dužna naknaditi štetu i kad na njenoj strani ne postoji krivica za počinjene štetne posljednice. Naime, i sama vježba eksplozivnim sredstvima predstavlja opasnu djelatnost pa i zbog toga postoji objektivna odgovornost tužene, jer čl. 174. ZOO propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

Međutim, tužena osnovano ukazuje da je i tužitelj djelimično doprinio nastanku štete pa predlaže da je sud oslobodi od odgovornosti srazmjerno doprinosu oštećenog.

Propusti tužitelja, koji su u uzročnoj vezi sa nastalom štetom, su što je i pored strogog upozorenja pomoćnika načelnika štaba za operativno-nastavne poslove M.H., zatim komandira druge i treće pionirske čete H.N., i H.F. ukopao u zemlju protivpješadijsku minu sa bojevim upaljačem koja je eksplodirala.

Svi očevidci događaja saslušani neposredno poslije nesreće u krivičnom predmetu broj: Ki.47/95 saglasno su potvrdili da su vojnici, prije početka vježbe, više puta određeno upozoreni da ne naoružavaju mine bojevim upaljačem, jer to mogu učiniti samo komandiri vodova i četa, što tužitelj nije poslušao.

Zato po shvatanju ovog suda tužiteljev doprinos štetnog događaja iznosi 30% a tužene 70%.

Odgovornost tužene je veća, jer bez obzira na sva ranija upozorenja vojnicima komandir čete H.H. nije smio napustiti mjesto štetnog događaja upravo dok je tužitelj ukopavao minu. Tada je njegovo prisustvo bilo najpotrebnije da bi mogao kontrolisati postupke vojnika prilikom vježbe, ukopavanja mina i na vrijeme spriječiti moguću nesreću. Stoga je neprihvatljiv prigovor tužene o isključivoj tužiteljevoj odgovornosti kroz navode da je predhodno bio obučavan o postavljanju i rukovanju minsko eksplozivnim sredstvima.

Medicinskim vještačenjem dr. S.A., kojem stranke nisu prigovorile, a sud ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka nepristrasnim i stručnim, pa ga zato prihvaća, utvrđeno je da je zbog posljedica povrede iz predmetnog štetnog dogođaja tužiteljeva životna aktivnost umanjena 100%, dok je naruženost najjačeg mogućeg stepena. U vrijeme nesreće tužitelj je bio u dobi od 20 godina. Amputirana mu je desna nadlaktica i lijeva podlaktica. Izgubio je vid na desno oko, a lijevo ima funkciju vida 5%. Gornja usna mu je deformisana iako dijelimično rekonstruisana operativnim zahvatom, a na licu su ostali izraženi ožiljci. Tužitelj je u momentu povređivanja trpio bolove najjačeg inteziteta do 48 sati uz maksimalno davanje lijekova protiv bolova, potom srednjeg inteziteta 2 mjeseca, te lakšeg do godinu dana. U pogledu straha utvrđeno je da je u momentu povređivanja je bio smrtni i nekoliko sati iza toga dok u bolnici nije konstatovano o kakvim se povredama radi, potom je srednjeg inteziteta pola godine, te lakšeg inteziteta do godinu dana.

Ovako utvrđene okolnosti slučaja primjenom odredbe iz člana 200. stav 1. ZOO daju osnova za pravičnu naknada za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti od 70.000,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti 20.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove 15.000,00 KM i za pretrpljeni strah 10.000,00 KM, dakle ukupno 115.000,00 KM.

Utvrđeni iznosi, po shvatanju ovog suda, odgovaraju posljedicama povrijeđivanja kao i stepenu umanjenja životne aktivnosti i stepenu naruženosti, te jačini bolova i straha i njihovom trajanju i predstavljaju satisfakciju za sve teške posljedice povrede koje je tužitelj pretrpio u dvadesetoj godini života.

U tom smislu ovaj sud slijedi praksu dosadašnjih sličnih slučajeva kod određivanja visine pravične naknade po pojedinim oblicima shodno orjentacionim kriterijima sudske prakse u sličnim predmetima. Pri odmjeravanju naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti sud je imao u vidu i činjenicu da je tužitelj mlada osoba, pa po prirodnom toku stvari za očekivati da će on boli kako zbog umanjenja životne aktivnosti tako i naruženosti svakodnevno osjećati još dugi niz godina.

Međutim, iznad dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja sud je ocijenio kao previsoko postavljen i stoga kao neosnovan odbio (135.000,00KM), jer ne radi se o presuđenju naknade štete u smislu potpunog novčanog ekvivalenta, već o satisfakciji koja je po svojoj prirodi vid novčanog zadovoljenja (st.2. čl.200. ZOO).

Kako tužitelj ima pravo samo na srazjerno smanjenu naknadu (čl.192. u vezi sa čl.205.ZOO) to u konačnici presuđivanja nakon odbijanja tužiteljevog doprinosa od 30% od određenih novčanih naknada za svaki pojedini oblik, valjalo mu je dosuditi iznose navedene kao u izreci ove presude.

Kamata na iznose naknade nematerijalne štete dosuđena je primjenom odredbe iz čl.277.st.1. ZOO, jer prema odredbi člana 324. stav 2. tog zakona dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu (dan podnošenja tužbe, kako je tužitelj i zahtjevao - čl.2.st.1.ZPP). Pored toga to je u skladu i sa zaključkom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 9.4.2003.godine koji je objavljen u Biltenu sudske prakse 2002/2003.

Tužiteljevi cjelokupni troškovi postupka u ovoj parnici iznose 6.300,00 KM. Sadržaj troškovnika je prezentovan zakonskoj zastupnici tužene koja nije imala konkretnih primjedbi na tužiteljev zahtjev za ovo sporedno potraživanje. Traženi troškovi se odnose na sastav tužbe 540,00 KM, pristupe na ročišta koja su vođena po 540,00 KM, ročišta koja nisu vođena po 270,00 KM, troškove vještačenja 150,00 KM, takse na presudu 500,00 KM i 10% poreza na usluge. Pošto je tužiteljev uspjeh u ovom sporu 46%, to na osnovu člana 386. stav 2. ZPP-a tužena mu je dužna na ime troškova isplatiti ukupan iznos od 2.898,00 KM. Visina troškova je određena na osnovu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH koja je važila u vrijeme izvršenja pojedinačnih radnji, te članu 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH . Pri tome, sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice (čl.387.ZPP)

S U D I J A,
J.J.

POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu Kantonalnom sudu u Zenici u roku od 30 dana od dana donošenja presude u tri primjerka putem ovog suda.

izvor http://epravo.ba
Industrijski dizajn

Industrijski dizajn Industrijski dizajn je is[…]

Pronalazak

Pronalazak Pronalazak predstavlja intelektualn[…]

Autorsko djelo

Autorsko djelo Autorsko djelo je intelektualn[…]

Imenovanje za sekretara SO

Sve zavisi od vašeg trenutnog poslodavca. K[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja