BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Krivično pravna pitanja
User avatar
By pravnik
#260
Uslovna osuda

Član 62. KZ FBiH - Uslovna osuda:
(1) Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.
(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uslovne osude, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivice i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.
(3) Uslovna osuda može se izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna.
(4) Za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, uslovna osuda se može izreći samo ako je kazna iz stava 3. ovog člana utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.
(5) Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od jedne godine.
(6) Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.
(7) Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se.

Uslovna osuda je mjera upozorenja koja se izriče učinitelju krivičnog djela kada se osnovano može očekivati da će se upozorenjem uz prijetnju kaznom, koje sadrži uslovna osuda, dakle, bez izvršenja kazne, moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija.
U tom smislu, uslovna osuda je zamjena za kaznu. Njome se upućuje prijekor učinitelju zbog učinjenog krivičnog djela i istovremeno on upozorava da će, u slučaju da u vremenu provjeravanja učini novo krivično djelo ili ne ispuni druge obaveze nametnute uslovnom osudom, kazna utvrđena uslovnom osudom biti izvršena.
Radi se o krivičnopravnoj sankciji koja nema represivni karakter kakav ima efektivna kazna. Ona ne podrazumijeva lišenja i ograničenja ličnih prava i sloboda svojstvena kazni mada i ona, a, prije svega, uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom, može sadržavati obaveze za osuđenu osobu kojima se ograničava njena sloboda odlučivanja i djelovanja u nekim aspektima njenog ličnog života, ali se ni tada ne radi o ograničenjima koja su plod težnji za retribucijom nego o mjerama čiji je cilj otklanjanje ili ublažavanje činilaca koji mogu dovesti do ponovnog učinjenja kriv. djela.
Dakle, svrha uslovne osude (član 60. KZ FBiH) je – da se učinitelju kriv. djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom kojim se omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja kad izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite.

U ovom članu (član 62. KZ FBiH) sadržane su odredbe koje uređuju strukturu uslovne osude, tj. njene bitne elemente, uslove za njeno izricanje čime se određuje polje primjene ove krivičnopravne sankcije kao i utjecaj uslovne osude na efektivnost mjera sigurnosti izrečenih uz uslovnu osudu.

Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.
Dakle, sud učinitelju krivičnog djela uslovnom osudom utvrđuje kaznu i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni u vremenu provjeravanja koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od 1 godine ni duže od 5 godina, ne učini novo krivično djelo.
Prema tome, svaka uslovna osuda se sastoji od 2 bitna, neophodna elementa:
1. utvrđene kazne (zatvora ili novčane kazne), čijim se izvršenjem učinitelju prijeti ukoliko ne ispuni osnovnu obavezu koju za učinitelja sadrži svaka uslovna osuda – da u roku provjeravanja ne učini novo krivično djelo, i
2. roka provjeravanja, kojega sud određuje unutar zakonom propisanog opšteg roka provjeravanja.
Osim navedene osnovne obaveze za učinitelja, koju sadrži svaka uslovna osuda, sud može, u uslovnoj osudi može nametnuti učinitelju i neke druge obaveze (da osuđeni vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, da naknadi štetu koju je pričinio krivičnim djelom, ili da ispuni druge obaveze predviđene krivičnim zakonodavstvom u Federaciji) i odrediti da će se utvrđena kazna izvršiti i ako učinitelj u ostavljenom roku ne izvrši i te druge obaveze. Međutim, nametanje učinitelju tih drugih obaveza, predstavlja samo mogućnost za sud i one nisu obavezni elemenat svake uslovne osude. npr. kod krivičnog djela izbjegavanja izdržavanja, izvršiocu se uz uslovnu osudu mogu izreći uslovi da u određenom roku isplati zaostale obroke alimentacije i da ubuduće redovno plaća izdržavanje.

Prema našem zakonu, uslovna osuda u pravilu ne podrazumijeva stavljanje učinitelja pod nadzor posebne stručne osobe, niti određivanje vrste i mjere kazne odlaže za eventualno kasnije ponovno izvođenje učinitelja pred sud u slučaju neispunjenja postavljenih obaveza i zaključka da resocijalizacija učinitelja na slobodi nije moguća, kao što je to slučaj u probacionom sistemu.
Pošto ih zakon izričito ne određuje, sud je pri određivanju vrste i mjere kazne koja će učinitelju biti utvrđena uslovnom osudom dužan uzeti u obzir sve okolnosti koje inače utiču da kazna bude manja ili veća, što znači da u obzir uzeti naročito:
1. stepen krivice,
2. pobude iz kojih je djelo učinjeno,
3. jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,
4. okolnosti pod kojima je djelo učinjeno,
5. raniji život učinitelja,
6. njegove osobne prilike i
7. njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i
8. druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja, a,
9. u slučaju kada se uslovnom osudom učinitelju utvrđuje novčana kazna, i imovno stanje učinitelja, odnosno visinu njegove plate, njegove druge prihode, njegovu imovinu i njegove porodične obaveze.
Kazna utvrđena uslovnom osudom, po svojoj vrsti i mjeri treba odgovarati kazni koju bi sud izrekao učinitelju krivičnog djela da mu nije izrekao uslovnu osudu.
Prilikom izricanja uslovne osude sud određuje trajanje vremena provjeravanja s tim da ono ne može biti kraće od jedne godine niti duže od pet godina.
- Vrijeme provjeravanja se računa od dana pravomoćnosti presude.
- Ono se u praksi najčešće određuje na pune godine, ali zakon ne isključuje mogućnost određivanja vremena provjeravanja i na pune mjesece.
- U pravilu, dužina vremena provjeravanja bi trebala biti srazmjerna visini utvrđene kazne, ali se pri njegovom određivanju mora voditi računa i o stepenu vjerovatnoće da će učinitelj ponovo učiniti krivično djelo. Što je ta vjerovatnoća veća i vrijeme provjeravanja koje sud određuje prilikom izricanja uslovne osude bi trebalo biti duže.

Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uslovne osude, posebno uzeti u obzir:
1. ličnost učinitelja - kako zakon ne određuje koje su to okolnosti relevantne za ocjenu ličnosti učinioca odn. za odluku o izricanju uslovne osude, pri ocjeni ličnosti učinioca bi trebalo imati u vidu pobude iz kojih je djelo učinjeno, njegove lične, porodične i socijalne prilike, njegov odnos prema učinjenom djelu i prema socijalnim i pravnim normama uopće.
2. njegov raniji život - zakon, dakle, obavezuje sud da tu okolnost uzme u obzir, ali ne isključuje mogućnost izricanja uslovne osude ranije osuđivanom učinitelju krivičnog djela, ukoliko ocjenom ostalih okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca i učinjeno djelo zaključi da se i uslovnom osudom može ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija i svrha kažnjavanja.
3. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela - u prvom redu okolnosti koje ukazuju na njegovu spremnost da otkloni posljedice djela.
4. stepen krivice i
5. druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno – kao što su vrijeme, mjesto, način i sredstvo izvršenja, odnos prema žrtvi i dr., a koje učinjenom djelu daju teži ili lakši vid.
To znači da odluku o izricanju uslovne osude sud može donijeti samo ako, uz pozitivnu prognozu o budućem ponašanju učinitelja do koje je došao ocjenom okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca, njegov raniji život i njegovo ponašanje poslije učinjenog kriv. djela, zaključi da će se uslovnom osudom moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija uopće i svrha kažnjavanja, dakle, da će se izrečenom uslovnom osudom moći ostvariti i general. i specijalna prevencija kriv. djela, kao i ako ocjenom okolnosti koje se odnose na stepen kriv. odgovornosti učinitelja i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, zaključi da izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite.

(3) Uslovna osuda može izreći ako je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna. Mjerodavna je dakle sudski utvrđena kazna, a ne zakonom propisana kazna za učinjeno krivično djelo. Utvrđena kazna zatvora do 2 godine može se odnositi na jedno djelo ili na više krivičnih djela učinjenih u stjecaju. Međutim, nije moguće kod sticaja kriv. djela za pojedina djela izreći uslovnu osudu, a za druga kaznu zatvora.

Odredbe st. 4. i 5. sadrže dalja ograničenja u izricanju uslovne osude koja su u vezi sa težinom učinjenog krivičnog djela.

Izricanje uslovne osude za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, zakon uslovljava time da je kazna do 2 godine zatvora ili novčana kazna (iz stava 3.) utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.
Polazi se od toga da su krivična djela za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna veoma teška krivična djela i da izricanje uslovne osude za takva krivična djela treba ograničiti samo na slučajeve u kojima je utvrđeno postojanje okolnosti koje dopuštaju i opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne.

Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od 1 godine.
S obzirom na zakonska pravila o granicama ublažavanja kazne, to znači da se uslovna osuda ne može izreći za kriv. djela za koja je kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 3 ili više godina. Međutim, ovo zakonsko ograničenje za izricanje uslovne osude nema apsolutan karakter, jer bi se uslovna osuda mogla izreći i za krivična djela sa propisanom najmanjom mjerom kazne od 3 ili više godine ako u konkretnom slučaju postoje okolnosti za koje zakon veže mogućnost oslobođenja od kazne, jer je tada sud ovlašten i da učinitelju kaznu ublaži bez ograničenja za ublažavanje kazne.

Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.
Dakle, ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora. Obrnuto, nije moguće izreći uslovnu osudu samo za novčanu kaznu. Odredba pruža mogućnost da se izricanjem novčane kazne koja se izvršava, uz uslovnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora, pojača dejstvo uslovne osude kada je to neophodno za ostvarenje krivičnopravne zaštite. Ako je učinitelju izrečena uslovna osuda s utvrđenom kaznom zatvora, a ujedno i bezuslovna novčana kazna, vrijeme što ga je proveo u pritvoru uračunava se u novčanu kaznu.

Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se.
Uz uslovnu osudu učinitelju se mogu izreći sve mjere sigurnosti predviđene u zakonu i to: obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi), obavezno liječenje od ovisnosti, zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti, zabrana upravljanja prijevoznim sredstvom, oduzimanje predmeta.

Zemljisne knjige Republike Srpske Dr. sc. Ha[…]

Dostavnica

Da li je dostavnica dio spisa predmeta i da li str[…]

Guz Vs. Poland

Guz Vs. Poland (br. 965/12), 15.10.2020. Povreda[…]

Akbay and Others vs. Germany Povreda člana 6 &se[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja