- Mon Feb 03, 2020 1:57 pm
#3759
SEKSUALNI DELIKTI U RATNIM ZLOČINIMA U BOSNI I HERCEGOVINI
Autori su: Doc. dr Dragomir Vukoje, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Mr Ena Granić Čizmo, stručna saradnica u Sudu Bosne i Hercegovine
Senadin Begtašević, sudija Suda Bosne i Hercegovine1
Pravo oružanih sukoba razvijalo se kroz kodifikaciju i praksu međunarodnih subjekata, i to kao dva međusobno povezana procesa. U početku su postojala nepisana pravila, utemeljena na običajima i njihova osnovna karakteristika je bila prostorna i vremenska ograničenost. Odnosila su se samo na konkretan sukob. Uslijedila je pojava pisanih pravila kojima je cilj ostao univerzalna primjena.
Prvi stvarni pokušaj kodifikacije pravila prava oružanih sukoba predstavlja Lieberov kodeks iz 1863. godine (Franz Lieber, odnosno Francis Lieber, njemačko- američki jurist, političar i filozof) koji nije imao status međunarodnog ugovora, jer je bio namijenjen samo vojnicima Unije u Američkom građanskom ratu.
Najbitnije kodifikacije ove grane prava su Haško i Ženevsko pravo. Prvo, Haško – utvrđuje prava i obaveze zaraćenih strana za vrijeme izvođenja neprijateljstava i ograničava načine nanošenja gubitaka neprijatelju. Sastoji se od konvencija usvojenih na Haškim mirovnim konferencijama 1899. i 1907. godine.
Ženevsko pravo (četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine) se odnosi na zaštitu pripadnika oružanih snaga koji više ne učestvuju u neprijateljstvima i onih osoba koje ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima. Uglavnom se odnosi na princip humanosti.
Godine 1977. donesena su dva Protokola koja povezuju ove dvije grane prava oružanih sukoba i brišu razlike između njih – Protokol I koji se odnosi na međunarodne oružane sukobe i Protokol II koji se odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe. Ovi Protokoli nadopunjuju zaštitu koju proklamuju Ženevske konvencije iz 1949. godine proširujući ih na sve osobe pogođene oružanim sukobom i nalažu pripadnicima strana u sukobu da razlikuju civile od boraca, civilne objekte od vojnih i da se ravnaju načelom humanosti.
1 Autor se obimno (i često, doslovno) koristio literaturom, navedenoj na kraju ovog rada. Stoga je on više – priređivač, a znatno manje – pisac.
Većina ovih normi prelazi postepeno u jus cogens norme od kojih ne može odstupiti nijedan subjekat međunarodnog prava, što dovodi do pravne sigurnosti i uspješnog funkcionisanja međunarodne zajednice u cjelini (ili se nadamo da te norme prelaze u jus cogens norme i da to dovodi do pravne sigurnosti i uspješnog funkcionisanja međunarodne zajednice u cjelini).
Zabrane seksualnog nasilja, eksplicitne i implicitne, su u savremenoj dobi ugrađene u sve najvažnije instrumente međunarodnog humanitarnog prava. Prva kodifikacija pravila međunarodnog običajnog ratnog prava, Lieberov kodeks iz 1863. godine, sadrži eksplicitnu zabranu silovanja pod prijetnjom smrtne kazne. Ovakva zabrana također je kodifikovana u članu 27. (2) Četvrte ženevske konvencije iz 1949. godine o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata: „Žene će posebno biti zaštićene protiv svakog napada na njihovu čast, a naročito protiv silovanja, prinuđivanja na prostituciju ili od bilo kojeg bestijalnog napada.” Član 76. (1) Dodatnog protokola I koji se odnosi na međunarodni oružani sukob, predviđa: „Sa ženama će se postupati sa posebnim obzirima i one će biti zaštićene naročito protiv silovanja, prinudne prostitucije i svakog drugog oblika nedoličnog ponašanja.“
Obratimo pažnju na razliku u upotrebi pridjeva i uz njega imenice, u skoro identičnoj normi, iz člana 27. (2) Četvrte ženevske konvencije. U njoj se koristi standard „bestijalni napad“, a u članu 76. (1) Dodatnog protokola I – “nedolično ponašanje”. Držim da je formulacija iz Dodatnog protokola bolje rješenje.
Nadalje, član 4. (2) E Dodatnog protokola II koji se odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe, predviđa zabranu „vrijeđanja ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak, silovanje, prinudnu prostituciju i svaki oblik nedoličnog napada (sad je riječ „o nedoličnom napadu” za razliku od „nedoličnog ponašanja” iz člana 76. (1) Dodatnog protokola I).
Kad je riječ o implicitnim zabranama, član 46. Haške konvencije iz 1907. godine o zakonima i običajima rata na kopnu, koji je primjenjiv na situaciju vojne okupacije, određuje: „Porodična čast i prava, životi pojedinaca i privatna imovina, kao i vjerska uvjerenja i obavljanje vjerskih obreda moraju se poštovati.”
Član 3. koji je zajednički za sve Ženevske konvencije primjenjuje se na međunarodni i nemeđunarodni oružani sukob i zabranjuje „nasilje koje se nanosi životu i tjelesnom integritetu”, uključujući „osakaćenja, svireposti i mučenja“, kao i “povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljive i ponižavajuće postupke.” Ovaj
član je odredba međunarodnog običajnog prava i obavezujući je za sve strane u sukobu. On je zajednički za sve Ženevske konvencije, dakle, inkorporiran je u sve četiri Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine. Član 14. Treće ženevske konvencije predviđa da „…ratni zarobljenici imaju u svakoj prilici pravo na poštovanje njihove ličnosti i njihove časti “ i da se „prema ženama mora postupati sa svim obzirima koji se duguju njihovom spolu”.
Ovaj uvodni dio izlaganja koji se odnosi na eksplicitne i implicitne zabrane seksualnog nasilja zaključiću konstatacijom da je zabrana silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja prihvaćena kao priznata norma običajnog međunarodnog prava primjenjivog i na međunarodne i na nemeđunarodne oružane sukobe. Samo da podsjetim: Bosna i Hercegovina je stranka sve četiri Ženevske konvencije i njihovih Dodatnih protokola. Stranka Ženevskih konvencija i Dodatnih protokola I i II postala je 31. decembra 1992. godine, a 14. marta 2006. godine položila je ispravu o pristupanju Dodatnom protokolu III.
Za njihovu primjenu, u korelaciji s odredbama člana 142. KZ SFRJ (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i člana 173. KZ BiH (identičan naziv krivičnog djela), a koje se temelje na Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, odnosno Četvrtoj ženevskoj konvenciji, nije neophodno (nije uslov postojanja krivičnog djela) da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu, odnosno nije nužno da kršenje blanketnih propisa bude obuhvaćeno sviješću učinioca. Dovoljno je da njegovo ponašanje objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava. Uzoran primjer, istina – preuzet iz već ustanovljene sudske prakse, ovakvog pravnog stava sadržan je u obrazloženju npr. prvostepene odluke Suda BiH, u predmetu protiv Gorana Mrđe i dr., kao i u drugim odlukama istog Suda. O ovoj temi ću se naknadno ponovo izjasniti kad budem navodio u sudskoj praksi usvojene stavove uvaženog profesora Bogdana Zlatarića.
Povijesna je, naučno prihvaćena, činjenica da je seksualno nasilje tokom Drugog svjetskog rata bilo rašireno i da nije procesuirano u odgovarajućoj mjeri u kojoj je imalo svoju tako raširenu pojavnost.
Povelje međunarodnih vojnih tribunala u Nirnbergu i Tokiju nisu izričito inkriminisale seksualno nasilje u bilo kojem pojavnom obliku. Takvo nasilje nije eksplicitno procesuirano pred Nirnberškim tribunalom, a samo u određenoj mjeri pred Tribunalom u Tokiju. Zakon broj 10. Kontrolnog savezničkog vijeća na osnovu
kojeg su sprovedena suđenja nacistima za ratne zločine, zločine protiv mira i zločine protiv čovječnosti sadržavao je odredbu prema kojoj je silovanje zločin protiv čovječnosti. Međutim, nijedna eksplicitna optužba za silovanje nije podnesena tokom suđenja u skladu s ovim Zakonom.
Početak 90-ih godina prošlog vijeka povezuje se s najsveobuhvatnijim napretkom u procesuiranju zločina seksualnog nasilja u oružanom sukobu. Najveći doprinos toj međunarodnoj pravnoj aktivnosti, kao reakciji na – do tada možda najrasprostranjenije, sistematski organizovane ratne zločine, ako ne i šire, ali na prostorima bivše SFRJ i Ruande – zasigurno, dali su MKSJ i MKSR.
Statuti oba tribunala navode silovanje kao zločin protiv čovječnosti, a MKSR ide i dalje, te priznaje „vrijeđanja ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak, silovanje, prinudnu prostituciju i svaki oblik nedoličnog napada“, kao ratni zločin. Dodatno, oba suda su procesuirala počinioce seksualnog nasilja na osnovu odredaba statuta koje nisu sadržavale izričite odredbe o seksualnom nasilju. Tako su utvrdili da seksualno nasilje može predstavljati mučenje, progon, porobljavanje (termin „porobljavanje“ koji se koristi u kontekstu međunarodnog prava i sudske prakse i koji ima identično značenje kao i termin
„odvođenje u ropstvo” u KZ BiH) i nečovječna djela kao zločin protiv čovječnosti, kao i mučenje, okrutno postupanje, nečovječno postupanje i povrede ličnog dostojanstva kao ratni zločin. Također su utvrdili da seksualno nasilje može predstavljati genocid (MKSJ, predmet Furundžija).
Koristeći napredak u sudskoj praksi koji su postigli MKSJ i MKSR, Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda sadrži najširu artikulaciju zločina seksualnog nasilja u oružanom sukobu do danas. On kodificira silovanje i kao zločin protiv čovječnosti i kao ratni zločin. Statut također predviđa seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću i bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja usporedive težine i kao zločin protiv čovječnosti i kao ratni zločin.
Osim toga, Rimski statut je prvi međunarodni pravni instrument koji je predvidio progon po osnovu roda kao zločin protiv čovječnosti. Bosna i Hercegovina je postala stranka Rimskog statuta 11. marta 2002. godine.
Predmeti ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida se u Bosni i Hercegovini uglavnom sude na osnovu Krivičnog zakona BiH i Krivičnog zakona SFRJ. (Primjena KZ SFRJ u postupcima u predmetima ratnih zločina protiv civilnog
stanovništva i genocida pred Sudom BiH je znatno učestala nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava iz 2013. godine u predmetu Maktouf i Damjanović.).
KZ BiH izričito propisuje krivično djelo zločina protiv čovječnosti koje uključuje i djela seksualnog nasilja, dok KZ SFRJ, iako propisuje krivična djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika te krivično djelo genocida, i to –inkriminirajući unutar pojma seksualnog nasilja samo silovanje i prisilnu prostituciju, ne propisuje krivično djelo zločina protiv čovječnosti u koje su uključena i ona koja se odnose na ostale oblike seksualnog nasilja. Stoga je tačna tvrdnja da Krivični zakon SFRJ ne odražava najviše standarde međunarodnog prava u pogledu kriminalizacije i definiranja seksualnog nasilja u oružanom sukobu kao ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Više formi seksualnog nasilja nije u ovom zakonu eksplicitno obuhvaćeno, uključujući seksualno ropstvo, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju, progon (pa i rodno-zasnovani progon) i druge oblike seksualnog nasilja, kao što je prisilno obnaživanje i seksualno ponižavanje kao zločin protiv čovječnosti, te „svaki drugi oblik seksualnog nasilja koji predstavlja teško kršenje zajedničkog člana 3. za sve Ženevske konvencije.”
Dakle, ograničavanjem inkriminiranja ratnih zločina seksualne prirode na silovanje i prisilnu prostituciju, KZ SFRJ se ocjenjuje kao zakon koji nije u skladu s međunarodnim pravom kada je u pitanju obaveza da se istraži i procesuira seksualno nasilje takve prirode.
Odredbom člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH (zločini protiv čovječnosti) propisano je : „Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini (…) seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju, silovanje, seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja… kaznit će se (...)“ Dok odredbom člana 173. stav 1. tačka e) KZ BiH (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) propisano je: „Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini (…) seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju, silovanje, prisiljavanje na prostituciju (…) kaznit će se (…).“ KZ SFRJ je u članu 142. propisao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva: „Ko kršeći pravila međunarodnog prava u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naređuje ili vrši prema civilnom stanovništvu (…) prisiljavanje na prostituciju ili silovanje (…) kaznit će se (…).
Prije decembra 2015. godine u zakonskim normama KZ BiH kojima su propisana krivična djela zločini protiv čovječnosti i ratni zločin protiv civilnog stanovništva bilo je određeno da se krivičnopravne radnje vrše „upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na život ili tijelo žrtve ili na život ili tijelo njoj bliske osobe”.
U decembru 2015. godine usvojene su izmjene i dopune KZ BiH, i sila ili prijetnja direktnim napadom je brisana iz definicije silovanja u materijalnom zakonu. Sadašnja definicija je u skladu s međunarodnim standardima ustanovljenim sudskom praksom MKSJ, MKSR i Međunarodnog krivičnog suda, koji prepoznaju postojanje prinudnih okolnosti u vrijeme oružanog sukoba, a koje onemogućavaju žrtvi da izbjegne seksualni odnos. Prema ovim standardima, nepotrebno je dokazivanje konkretne upotrebe sile ili prijetnje upotrebom sile u svrhu dokazivanja odsustva pristanka žrtve. Iako sila ili prijetnja silom mogu ukazivati na odsustvo pristanka, međunarodna sudska praksa priznaje da i druge činjenične okolnosti mogu uticati na mogućnost žrtve da pristane na seksualni odnos tokom oružanog sukoba ili napada na civilno stanovništvo.
Kvalitetan primjer takvih odluka sadržan je u praksi MKSR (predmet Akayesu), Međunarodnog krivičnog suda (predmet Bemba), a posebno u presudi žalbenog vijeća MKSJ, u predmetu Đorđević. Pozivajući se na drugostepene presude u predmetima Kvočka i Kunarac, žalbeno vijeće objašnjava na koji način zatočenje žrtve utiče na pristanak: „Što se tiče pitanja pristanka, žalbeno vijeće smatra da svaki oblik prinude, uključujući djela nasilja ili prijetnje nasiljem (fizičkim ili psihičkim), zloupotrebe ovlašćenja, svaki oblik prijetnje i uopšteno opresivne okolnosti, može da predstavlja dokaz o odsustvu pristanka i često ukazuje na to. Osim toga, status zatočenika, posebno za vrijeme oružanog sukoba, obično poništava pristanak.“
Radnjama izvršenja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz tačke g) stav 1. člana 172. KZ BiH obuhvaćeni su različiti oblici teškog spolnog nasilja. Mada osim silovanja i drugi oblici teškog spolnog nasilja, bez sumnje, zbog svog značaja, “zaslužuju” poseban osvrt ili barem njihovo osnovno definisanje, ovom prilikom ćemo se primarno osvrnuti na prvonavedeni oblik – silovanje, a ostalim oblicima ćemo dati lapidaran, osnovni opis.
Statuti MKSJ i MKSR ne sadrže definiciju silovanja. U naporu da definišu silovanje u međunarodnom pravu MKSR i MKSJ su koristili različite pristupe pa su stoga došli do drugačijih definicija: konceptualne definicije s jedne strane i definicije
koja je više mehanička, s druge. Pretresno vijeće je u prvostepenoj presudi MKSR, u predmetu Akayesu reklo da se „središnji elementi zločina silovanja ne mogu obuhvatiti mehaničkim opisom predmeta i dijelova tijela. U istoj presudi silovanje je definisano kao „fizički prodor seksualne prirode učinjen protiv lica pod okolnostima koje znače prinudu“. U prvostepenoj presudi MKSJ, predmet Delalić i drugi, pretresno vijeće je primijenilo ovu definiciju: „Silovanje: fizički napad seksualne prirode, počinjen nad određenim licem pod prisilnim okolnostima.“
U prvostepenoj presudi MKSJ, predmet Furundžija, vijeće nalazi da u međunarodnom pravu nema definicije silovanja, a potom je samo usvojilo sljedeću definiciju:
(i) Seksualna penetracija bez obzira koliko neznatna
(a) Vagine ili anusa žrtve penisom počinioca ili bilo kojim drugim predmetom kojim se počinilac poslužio ili
(b) Usta žrtve penisom počinioca,
(ii) Uz upotrebu prinude ili sile ili pod prijetnjom sile protiv žrtve ili trećeg lica.
U pogledu odbrane da je žrtva pristala na snošaj, vijeće je reklo da se pristanak nije mogao naći u okolnostima kada je žrtva bila u pritvoru: „svaki oblik zatočeništva isključuje pristanak“. (prvostepena presuda Furundžiji, strana 271).
U odnosu na pristup između predmeta Akayesu, Delalić i Furundžija reklo bi se da ovaj drugi ima tu prednost da je precizan te stoga na bolji način upozorava branjenike na prirodu krivičnog djela što je važno sa stanovišta poštovanja načela zakonitosti. On također bolje održava uobičajenu percepciju o silovanju. Stavljanje u usta žrtve nekog predmeta koji nije penis, rijetko bi se smatralo silovanjem mada, zavisno od konteksta, može da bude čin seksualnog nasilja. Štaviše, definicija u predmetu Furundžija je već znatno šira od definicija u mnogim domaćim zakonodavstvima: prema engleskom krivičnom pravu, npr. prisilan oralni seks ne smatra se silovanjem.
U prvostepenoj presudi MKSJ, u predmetu Foča, pretresno vijeće je, pošavši od definicije u predmetu Furundžija preispitalo definiciju silovanja dosta podrobno. Poslije pregleda domaće sudske prakse i zakonodavstva, vijeće je zaključilo da je sa stanovišta nepristanka važnija ozbiljna povreda seksualne autonomije prilikom silovanja od ostvarenja snošaja „prinudom ili silom ili prijetnjom silom protiv žrtve ili trećeg lica“, što je element naglašen u predmetu Furundžija. U prvostepenoj presudi u predmetu Foča vijeće je konstatovalo:
„Actus reus krivičnog djela silovanja prema međunarodnom pravu predstavlja seksualnu penetraciju, bez obzira koliko neznatna ona bila, vagine ili anusa žrtve penisom učinioca ili bilo kojim drugim predmetom kojim se učinilac poslužio, ili usta žrtve penisom počinioca, kada do takve seksualne penetracije dođe bez pristanka žrtve. Pristanak za tu svrhu mora biti dat dobrovoljno kao rezultat slobodne volje žrtve, procijenjen na osnovu konteksta postojećih okolnosti. Mens rea je namjera da se postigne ta seksualna penetracija i znanje da se to događa bez pristanka žrtve.“
Sa stanovišta actus reus, pretresno vijeće u predmetu Foča tako je uglavnom prihvatilo definiciju iz predmeta Furundžija s manjom izmjenom u odnosu na element prisile. U pogledu mens rea sugeriše se da se traži i znanje, a ne samo i bezobzirnost u odnosu na pristanak. To je visok prag, u mnogim sistemima dovoljna je bezobzirnost. Treba primijetiti da je u elementima krivičnih djela MKS usvojio
„mehaničkiju” definiciju silovanja, silovanje kao zločin protiv čovječnosti.
Da zaključimo: prihvaćena sudska praksa MKSJ, MKSR, MKS, Suda BiH (prvenstveno) definisala je silovanje kao zločin protiv čovječnosti, odnosno ratni zločin protiv civilnog stanovišta kao radnju penetracije bez pristanka, bez obzira koliko neznatna ona bila, vagine ili anusa žrtve penisom počinioca ili bilo kojim drugim predmetom ili u usta žrtve penisom žrtve. Pristanak se u ovom smislu odnosi na dobrovoljni pristanak, kao rezultat slobodne volje žrtve. Nepostojanje pristanka može se zaključiti iz postojanja okolnosti u kojima je davanje smislenog pristanka nemoguće.
Sila ili prijetnja silom predstavljaju jasan dokaz nepostojanja pristanka, ali sila per se nije obilježje silovanja. Optuženi mora imati namjeru da izvrši zabranjenu seksualnu penetraciju te znanje da se ona dešava bez pristanka žrtve. Znanje o postojanju prisilnih okolnosti koje podrivaju mogućnosti istinskog pristanka može biti dokaz znanja o nepostojanju pristanka.
Ovi prethodno navedeni stavovi su citirani iz presuda MKSR (predmeti protiv Akayesu, protiv Karemera i protiv Ngirumpats) i dosljedno su u praksi prihvaćeni i od ostalih već navedenih sudova.
Od važnosti za već usvojenu, a i buduću sudsku praksu su stavovi vijeća Suda BiH u više predmeta, a koji se sastoje u tvrdnji da se krivično djelo silovanja u kontekstu zločina protiv čovječnosti po svojoj prirodi značajno razlikuje od
krivičnog djela silovanja, kao djela općeg kriminaliteta, kod kojeg se zahtijevaju potkrepljujući dokazi i po pravilu neposredno saslušanje žrtve. Ta vijeća su zaključila da u slučaju silovanja kao čina protiv humanosti ”iz objektivnih razloga saslušanje samih žrtava često nije moguće zbog objektivnih razloga, jer su žrtve ubijene, nestale ili bez poznate adrese.”
Navedeni stavovi više vijeća Suda BiH naslanjaju se na pravilo 96(i) Pravilnika MKSJ koje se bavi pitanjem potkrepljivanja dokaza, i to samo u slučajevima seksualnih napada za koje, kako stoji u pravilu, nije potrebno potkrepljivanje dokaza.
Naprimjer, u izjavljenoj žalbi protiv prvostepene presude u predmetu Marković, odbrana je tvrdila da pretresno vijeće nije pravilno postupilo kada je osudilo optuženog za silovanje samo na osnovu iskaza oštećene. Apelaciono vijeće je odbilo ovaj argument, zaključivši da je „pretresno vijeće moglo osuditi optuženog na osnovu izjava oštećene”, citirajući mišljenje apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu Mejakić i dr. da “(…) dokaz koji je zakonit, autentičan i vjerodostojan može biti dovoljan da se optuženi osudi, čak i ako je riječ o iskazu samo jednog svjedoka.” I ovo je vijeće pravilno uzelo u obzir prirodu silovanja koje se „često vrši pred vrlo malo ili ni pred jednim svjedokom”, te ga je stoga teško potkrijepiti.
Po žalbi u predmetu Pinčić, odbrana je tvrdila da je pretresno vijeće pogrešno prihvatilo svjedočenje žrtve kao uvjerljivo jer njezin iskaz da ju je “optuženi silom odveo u drugu sobu” i da joj je „prijetio da će joj dovesti petnaest vojnika u kuću ako ne bude imala spolni odnos s njim” nije bio potkrijepljen iskazom drugih svjedoka. Žalbeno vijeće je istaklo da za utvrđivanje vjerodostojnosti nisu neophodni potkrijepljujući dokazi, citirajući sudsku praksu MKSJ, naprimjer – presudu MKSJ u predmetu protiv Dragomira Miloševića.
U nemalome broju predmeta kod Suda BiH, pretresna vijeća su bila u dilemi pred odlukom da li prihvatiti prijedloge odbrane za izvođenje dokaza kojim bi se dokazivao pristanak žrtve na seksualni odnos. Prema odredbi člana 264. st. 3. ZKP BiH, u slučajevima učinjenja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog odbrane optuženog.
Jednostavno tumačenje ove zakonske odredbe ukazuje na to da se pristanak žrtve kao dokaz u predmetima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida
ne može upotrijebiti ni pod kakvim okolnostima u korist odbrane. Ovakav pristup dodatnu argumentaciju može pronaći i u odredbi stava 1. člana 264. ZKPBiH koja glasi: „Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvatljiv.“
Ova odredba nije široko postavljena kao odredbe iz Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog krivičnog suda, kojima se također zabranjuje i ispitivanje o naknadnom seksualnom ponašanju oštećenog. Međutim, tumačenje da postoji potpuna zabrana izvođenja dokaza o navodnom pristanku žrtve na seksualni odnos dovela bi do kršenja prava optuženog na pravično suđenje, uključujući, posebno, pravo na izvođenje dokaza i ispitivanje svjedoka i unakrsno ispitivanje svjedoka tužilaštva.
Stoga navedenu zakonsku odredbu, po meni, treba fleksibilnije tumačiti – na način koji bi dopustio razmatranje dopustivosti dokaza koji bi ukazao na pristanak žrtve u skladu s praksom međunarodnih sudova, a djelimično i u skladu s dosadašnjom praksom Suda BiH. Od važnosti je istaći da prije odluke o dopustivosti provođenja predloženih dokaza, sud treba ocijeniti njihovu vjerodostojnost i relevantnost i to na ročištu s kojeg je isključena javnost.
Međutim, odluka o dopustivosti uvođenja dokaza u spis predmeta je odvojeno procesno pitanje, a pitanjem pristanka žrtve sud će se baviti naknadno i u slučaju da prihvati prijedlog izvođenja dokaza o navodnom pristanku žrtve na seksualni odnos, i u slučaju da odbije taj prijedlog. U oba slučaja imaće u vidu prihvaćeno, u obimnoj međunarodnoj i domaćoj sudskoj praksi, načelo: U situaciji kada sud utvrdi da je počinilac iskoristio prinudne okolnosti da počini djelo seksualnog nasilja tokom oružanog sukoba – nije potrebno razmatrati pitanje pristanka žrtve.
Dovoljno je da tužilaštvo dokaže postojanje prinudnih okolnosti koje je počinac iskoristio kako bi počinio, naprimjer – silovanje. Nakon ovoga nije potrebno dokazivati nepostojanje pristanka žrtve. U slučajevima fizičkog lišenja slobode u kontekstu oružanog sukoba, uključujući i ona u zatočeničkim centrima, takve prinudne okolnosti su očigledne.
Ovo načelo je više puta potvrđeno u sudskoj praksi MKSJ, naprimjer u presudi prvostepenog vijeća u predmetu Milutinović:
- Svaki oblik prinude, uključujući djela i prijetnje nasiljem, zatočenjem i,
uopšteno, prisutne opresivne okolnosti, jednostavno su dokaz koji govori o nepostojanju pristanka. Pored toga, pretresno vijeće stoji na stanovištu da se, kada se neko lice drži u zatočenju, posebno za vrijeme oružanog sukoba, iz tih okolnosti može izvesti zaključak o prinudi i odsustvu pristanka.
Pri „seksualnom ropstvu” počinilac vrši pojedine ili sve ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva nad jednom ili više osoba, kao što su kupovanje, prodaja, iznajmljivanje ili trgovanje takvom osobom ili osobama ili uskraćivanje njihove osobne slobode. Počinilac je prisilio takvu osobu ili osobe na jedan ili više postupaka seksualne prirode.
„Prisilna prostitucija” predstavlja prisiljavanje jedne ili više osoba na jedno ili više djela seksualne prirode silom, pod prijetnjom sile ili prisile izazvane strahom od nasilja, prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zloupotrebom moći protiv te osobe odnosno protiv neke druge osobe, iskorištavanjem okruženja koje karakteriše nasilje, ili je nasrtaj počinjen na osobu koja nije mogla dati istinski pristanak pri čemu je počinilac ili druga osoba primila ili je očekivala da će primiti novčanu ili drugu korist u vezi sa činima seksualne prirode ili u zamjenu za njih.
„Prisilna trudnoća” postoji kada je počinilac prisilio jednu ili više žena da zatrudne, s namjerom da utiče na etnički sastav nekog dijela stanovništva ili izvršio druge teške povrede međunarodnog prava.
„Prisilna sterilizacija“ je oduzimanje jednoj ili više osoba biološke reproduktivne sposobnosti; to ponašanje nije bilo opravdano ni medicinskim ni bolničkim liječenjem osobe ili osoba o kojima se radi niti je izvršeno uz njihov istinski pristanak.
„Bilo koji drugi oblik spolnog nasilja“ obuhvaća slučajeve kada je počinilac počinio djelo seksualne prirode protiv jedne ili više osoba ili je potaknuo da se ta osoba ili osobe uključe u čin seksualne prirode, silom ili pod prijetnjom sile ili prisile, poput one izazvane strahom od nasilja, prisile, zatočeništva, psihološkog pritiska ili zloupotrebom te osobe ili osoba, odnosno neke druge osobe ili korištenje okruženja koje karakteriše nasilje te nemogućnost te osobe ili osoba da pruži istinski otpor. Ovaj oblik ponašanja treba da ima težinu koja se može usporediti s drugim
krivičnim djelima, odnosno radnjama izvršenja navedenim u tački g) stava 1., pri čemu je počinilac svjestan stvarnih okolnosti koje su uslovile težinu počinjenog djela. U odnosu na sve radnje teškog spolnog nasilja iz tačke g) stava 1. člana 172, odnosno tačke e) stava 1. člana 173. KZ BiH treba da se radi o ponašanju počinjenom u sklopu širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i da je počinilac znao da je to ponašanje djelimično ili je imao namjeru da to bude udjelom u širokom ili sistematičnom napadu usmjerenom protiv civilnog stanovništva, odnosno (član 173. stav 1. KZ BiH) da je riječ o počiniocu koji krši pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije ili koji naredi ili učini djelo iz tačke e) stav 1. člana 173. KZ BiH.
Za postojanje krivičnog djela iz člana 173. KZ BiH neophodno je da radnje izvršenja djela predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, što ukazuje na blanketni karakter krivičnog djela; djelo sadrži blanketnu ekspoziciju (“… ko kršeći pravila međunarodnog prava…”) koja upućuje na primjenu odgovarajućih propisa Prema protokolu 1 uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba pod izrazom „pravila međunarodnog prava koja se primjenjuju u oružanom sukobu”, podrazumijevaju se pravila sadržana u međunarodnim sporazumima u kojima sudjeluju strane u sukobu, kao i principi i pravila međunarodnog prava koji su opće priznati. Prema prevladavajućem shvaćanju u pravnoj teoriji „kršenje pravila međunarodnog prava naznačeno u opisu ovog djela ne predstavlja obilježje bića krivičnog djela u pravnom smislu, tako da okolnost da se radi o kršenju pravila međunarodnog prava ne mora biti obuhvaćena namjerom učinioca, odnosno za izvršenje djela nije potrebno da učinilac ima svijest odnosno znanje o tome da svojim ponašanjem krši pravila međunarodnog prava. Bitno je da ponašanje učinioca samo objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava. Kod ovog krivičnog djela kršenje pravila međunarodnog prava predstavlja objektivni uslov kažnjivosti kojim je posebno određen karakter protivpravnosti djela, tj. djelo mora biti protivpravno i u smislu međunarodnog prava“ (B. Zlatarić).
Postoje i suprotna stajališta, manje prihvatljiva, po kojima se u ovom slučaju radi o elementu protivpravnosti unesenom u zakonski opis krivičnog djela koji mora biti obuhvaćen krivnjom, namjerom učinioca.
Ukoliko naznačene radnje ne predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, a u odnosu na krivična djela zločini protiv čovječnosti, ako nisu dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva – neće se raditi o ovim krivičnim djelima već eventualno nekom drugom krivičnom djelu (npr.
krivično djelo ubistva, krivično djelo silovanje, krivično djelo teške tjelesne povrede). Prije nego što se ponovo osvrnem na dio izlaganja koji se odnosi na krivično djelo propisano članom 142. KZ SFRJ, dužan sam istaći, da bih izbjegao moguću nedoumicu zbog navođenih termina sila i prisila. U semantičkom smislu ove riječi se često upotrebljavaju kao sinonimi. Ona doista u pravnoj nauci označavaju jednu od mana volje zbog koje očitovanje volje nije valjano, pa time nije valjan ni pravni akt koji je iz tog proistekao. Ali, u krivičnom pravu, prisila, podredno sam je koristio u tom smislu, je krivično djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina koje se sastoji u primjeni sile ili prijetnje usmjerene prema drugome radi toga da on nešto učini, ne učini ili trpi. Prisila je, podredno, i obilježje nekih drugih krivičnih djela (npr. silovanja) koja kao primarna isključuju krivično djelo prisile kao supsidijarnu (prividni sticaj).
Cilj zakonodavca koji je propisao odredbu člana 142. KZ SFRJ ( ratni zločin protiv civilnog stanovništa) bio je identičan cilju zakonodavca KZ BiH, a to je zaštita civilnog stanovništva od svakog nehumanog postupka za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije i kažnjavanje onih koji krše pravila međunarodnog prava kojim se ovakve situacije regulišu. Istina, KZ SFRJ je prihvatio sužen spisak krivičnopravnih radnji u odnosu na seksualno nasilje.
I po ovom zakonu, kao i po odgovarajućim odredbama KZ BiH „učinilac ne mora da bude svjestan i činjenice da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava. Jer, povreda pravila međunarodnog prava u opisu ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uslov kažnjivosti kojim je posebno određen karakter i okvir protivpravnosti samog krivičnog djela u tom smislu što djelo mora biti protivpravno i po međunarodnom pravu”. (ponovo citat B. Zlatarić).
Radnja izvršenja krivičnog djela iz člana 142. KZ SFRJ koja se dotiče teme ovoga rada sadržana je u “prisiljavanju na prostituciju ili silovanja”.
Pojmovi „prisiljavanje na prostituciju “ i „silovanje” su navedeni u osvrtu na krivična djela predviđena KZ BiH.
U sudskoj praksi međunarodnih, pa i naših sudova, često se nametalo pitanje da li se odgovarajuće zakonske odredbe, a koje se tiču seksualnog nasilja, primjenjuju na rodno neutralan način. Jedan od faktora koji i dalje ima uticaja na pravnu kvalifikaciju je spol žrtve seksualnog napada. Većina predmeta koji se odnose na seksualno nasilje nad muškarcima odnosila se na prisilan seksualni čin
između dviju žrtava muškog spola. Takva djela, konkretno oralni seks pod prisilom između dvije ili više žrtava, predstavljaju „suštinski napad na njihovo ljudsko dostojanstvo”, što bi se moglo kvalificirati kao silovanje.
Na tragu ovakvog poimanja je stav pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Čelebići: „Pretresno vijeće zaključuje da djelo prisiljavanja dvije žrtve muškog spola na međusobni felacio predstavlja, u najmanju ruku, suštinski napad na njihovo ljudsko dostojanstvo. Shodno tome, pretresno vijeće nalazi da to djelo predstavlja krivično djelo nečovječnog postupanja prema članu 2. Statuta i surovog postupanja prema članu 3. Statuta. Pretresno vijeće konstatuje da bi naprijed navedeno djelo moglo predstavljati silovanje koje bi moglo povlačiti odgovornost ako bi se za njega teretilo na odgovarajući način.” Ovakav stav slijedi i kvalifikacija djela iz presude MKSJ u predmetu Češić. U njemu je utvrđeno da je optuženi prisilio dva brata na međusobni oralni odnos. Sud ga je oglasio krivim za silovanje kao zločin protiv čovječnosti.
Međunarodna sudska praksa o seksualnom nasilju nad muškarcima značajno je unaprijeđena presudom MKS u predmetu Bemba iz 2016. godine. Ovdje je sud prihvatio stav MKSJ o prisilnoj oralnoj penetraciji: „Vijeće ističe da definicija silovanja obuhvata čin 'nasrtaja' na bilo koji dio tijela žrtve, uključujući tu i usta žrtve, spolnim organom. Kao što je to potvrđeno sudskom praksom MKSJ, oralna penetracija spolnim organom može se poistovjetiti sa silovanjem, a predstavlja istu vrstu degradirajućeg suštinskog napada na ljudsko dostojanstvo koji može biti podjednako ponižavajući i traumatičan kao i vaginalna i analna penetracija.”
Ovo vijeće ide i korak dalje i naglašava rodno neutralni karakter Statuta MKSJ: „Vijeće naglašava da, prema elementima zločina, pojam „nasrtaja” treba biti utvrđen dovoljno široko da omogući rodnu neutralnost. Prema tome, „nasrtaj”, prema primjenjivom pravnom okviru Suda, obuhvata i penetraciju između seksualnih partnera istog spola, te se odnosi na počinioce i na žrtve oba spola.”
Od značaja je prihvatanje ovakve prakse u predmetu Begović Suda BiH. Sud je optuženog Begovića oglasio krivim za prisiljavanje nekoliko zatvorenika muškog spola na međusobni oralni seks, kao i guranje cijevi automatske puške u analni otvor zatvorenika. Za ova djela optuženi je osuđen za nečovječno postupanje i silovanje kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, prema odredbama člana 142. st.1. KZ SFRJ. Treba posebno istaći da sud u ovoj presudi na nekoliko mjesta djela
seksualnog nasilja tretira kao „silovanje“, čime je uveden novi standard u sudsku praksu Suda BiH u oblasti seksualnog nasilja počinjenog nad žrtvama muškog spola.
Za dodati je da Apelaciono vijeće Suda BiH u predmetu Begović, preinačivši prvostepenu presudu samo u pogledu odluke o kazni, u svojoj odluci nije inkriminisane radnje kvalificiralo kao „silovanje”, već je potvrdilo odluku prvostepenog vijeća u pogledu pravne kvalifikacije djela, kojom je optuženi oglašen krivim za „seksualno zlostavljanje“, što predstavlja nešto širi pojam.
Ni u predmetima Zelenika, Vlačo i Macić, vođenim pred Sudom BiH za slične radnje, optuženi nisu oglašeni krivim za silovanje, već za zločin protiv čovječnosti: fizičkim zlostavljanjem uključujući seksualno zlostavljanje, za nečovječno postupanje učinjeno u namjeri nanošenja velike patnje, odnosno za nečovječno postupanje.
Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini je u svome izvještaju o postizanju pravde za žrtve seksualnog nasilja u oružanom sukobu u BiH od 2014. do 2016. godine posebno apostrofirala da je Sud BiH „ostvario napredak ka priznavanju rodno neutralne prirode krivičnog djela seksualnog nasilja”, što predstavlja, kako se to u izvještaju navodi, 'pozitivnu promjenu u pristupu pravosuđa'…”
Značajem procesuiranja zločina seksualnog nasilja u ratnim sukobima i zaštite žrtava seksualnog nasilja ne kanim se više baviti, barem ne u ovome uratku. Neću se osvrtati na broj unesrećenih ljudi koji su pretrpjeli seksualno nasilje u ratnim prilikama (a oni su zastrašujući, pogotovo oni koji se odnose na posljednje ratove u bivšoj SFRJ i Ruandi) niti ću se doticati ostalih aspekata ove tako široke teme naslovljene kao Seksualni delikti u ratnim zločinima.
Svrha kažnjavanja u smislu odredbe člana 39. tačka d) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine je, između ostalog, i utjecanje ”na svijest građana o pogibeljnosti [Priznajem: s nelagodom upotrebljavam ovu zakonsku, a semantički i logički posve neprikladnu riječ, povezanu s pojmom krivičnog djela.2] krivičnih
2 U sva tri rječnika našeg jezika, u Bosni i Hercegovini službeno nazivanog srpskim, hrvatskim i bosanskim, a vjerovatno i u crnogorskom, imenica pogibelj (rus.) primarno označava opasnost pogibije, smrtnu opasnost, prilog pogibeljno – po život opasno, smrtno opasno, a pridjev pogibeljan – po život opasan, smrtno opasan. U zakonskoj normi člana 39. tačka d) KZBiH koja propisuje da je svrha kažnjavanja, osim ostalog i da se utječe na svijest građana o POGIBELJNOSTI krivičnih djela, riječ POGIBELJNOST prosto nema mjesta u
djela”, da se uzdržavaju od kriminalnog ponašanja, a do prihvatanja takvog odnosa će doći prije kod onih građana koji su već senzibilizirani. Zločini se događaju i zbog manjka empatije prema žrtvama. Ratovi se događaju i zbog manjka empatije prema drugim skupinama ljudi. Pred nosiocima pravosudnih funkcija, svakako, a i pred svim drugim, stalni je zadatak – da bivaju otvoreni za proces neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenja i ponašanja drugih ljudi, što pojam empatije u psihologiji i označava. Generalna prevencija se ne bi smjela zadržavati samo na prijetnji represijom, upućenoj mogućim budućim optuženicima. Trebalo bi da sadržava i stvaranje široko prihvaćene empatije prema žrtvama.
Literatura:
- Džon R. V.D. Džouns i Stiven Pauls, Međunarodna krivična praksa, Transnation Publisher, Ardsli, Njujork, Oksford, SAD .
- Serge Brammertz i Michelle Jarvis, Procesuiranje zločina seksualnog nasilja u nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, 2017.
- OSCE, februar 2014.godine, Borba protiv nekažnjivosti za seksualno nasilje u oružanom sukobu u BiH: postignuti napredak i izazovi.
- OSCE, 2017, Postizanje pravde za žrtve seksualnog nasilja u oružanom sukobu u BiH: Napredak ostvaren pred sudovima u BiH od 2014. do 2016. godine.
- Zajednički projekat Vijeća Evrope i Evropske komisije, Komentari zakona o krivičnom/ kaznenom postupku u BiH, Sarajevo 2005. godine.
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH 3/2003. do 35/2018.
- Zakon o krivičnom postupku BiH, Službeni glasnik BiH 3/2003. do 65/2018.
- Četvrta Haška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. godine
- Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8.6.1977. godine (Protokol 1.)
- Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8.6.1977. godine (Protokol 2.)
- Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu od 12.08.1949. godine.
- Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama na moru od 12.08.1949. godine.
kontekstu cjelokupnosti posljedica koje mogu nastupiti izvršenjem svih krivičnih djela. Usput, ni u jednom od navedenih rječnika ne postoji riječ – pogibeljnost, samo pogibelj. Da li je baš svako počinjeno krivično djelo za koje je izrečena kazna – po život opasno, smrtno opasno?
- Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine.
- Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12.08.1949. godine.
- Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 04.11.1950. godine, stupila na snagu 03.09.1953. godine. https://advokat-prnjavorac.com
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen 16.12.1966. godine, stupio na snagu 23.03.1976.
- Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, usvojen 17.07.1998. godine, stupio na snagu 01.07.2002. godine.
- Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ, usvojen 11.02.1994. godine.
- Bogdan Zlatarić, Krivični zakonik u praktičnoj primjeni ½, Narodne novine, Zagreb, 1956.
- Bogdan Zlatarić, Međunarodno krivično pravo, Informator, Zagreb, 1979.
- B. Krivokapić, Enciklopedijski rečnik međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, Službeni glasnik, Beograd, 2010.
- Vladimir Đuro Degan, Međunarodno pravo, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
- Ajla Škrbić, Međunarodno humanitarno pravo: Historijska pozadina, izvori i osnovna pravila, Pravne teme, godina 4, broj 7.
- V. Morris i M. Scharf, An Insiders Guide to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia.
- Pravna enciklopedija, Savremena Administracija, Beograd, 1979.
Autori su: Doc. dr Dragomir Vukoje, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Mr Ena Granić Čizmo, stručna saradnica u Sudu Bosne i Hercegovine
Senadin Begtašević, sudija Suda Bosne i Hercegovine1
Pravo oružanih sukoba razvijalo se kroz kodifikaciju i praksu međunarodnih subjekata, i to kao dva međusobno povezana procesa. U početku su postojala nepisana pravila, utemeljena na običajima i njihova osnovna karakteristika je bila prostorna i vremenska ograničenost. Odnosila su se samo na konkretan sukob. Uslijedila je pojava pisanih pravila kojima je cilj ostao univerzalna primjena.
Prvi stvarni pokušaj kodifikacije pravila prava oružanih sukoba predstavlja Lieberov kodeks iz 1863. godine (Franz Lieber, odnosno Francis Lieber, njemačko- američki jurist, političar i filozof) koji nije imao status međunarodnog ugovora, jer je bio namijenjen samo vojnicima Unije u Američkom građanskom ratu.
Najbitnije kodifikacije ove grane prava su Haško i Ženevsko pravo. Prvo, Haško – utvrđuje prava i obaveze zaraćenih strana za vrijeme izvođenja neprijateljstava i ograničava načine nanošenja gubitaka neprijatelju. Sastoji se od konvencija usvojenih na Haškim mirovnim konferencijama 1899. i 1907. godine.
Ženevsko pravo (četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine) se odnosi na zaštitu pripadnika oružanih snaga koji više ne učestvuju u neprijateljstvima i onih osoba koje ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima. Uglavnom se odnosi na princip humanosti.
Godine 1977. donesena su dva Protokola koja povezuju ove dvije grane prava oružanih sukoba i brišu razlike između njih – Protokol I koji se odnosi na međunarodne oružane sukobe i Protokol II koji se odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe. Ovi Protokoli nadopunjuju zaštitu koju proklamuju Ženevske konvencije iz 1949. godine proširujući ih na sve osobe pogođene oružanim sukobom i nalažu pripadnicima strana u sukobu da razlikuju civile od boraca, civilne objekte od vojnih i da se ravnaju načelom humanosti.
1 Autor se obimno (i često, doslovno) koristio literaturom, navedenoj na kraju ovog rada. Stoga je on više – priređivač, a znatno manje – pisac.
Većina ovih normi prelazi postepeno u jus cogens norme od kojih ne može odstupiti nijedan subjekat međunarodnog prava, što dovodi do pravne sigurnosti i uspješnog funkcionisanja međunarodne zajednice u cjelini (ili se nadamo da te norme prelaze u jus cogens norme i da to dovodi do pravne sigurnosti i uspješnog funkcionisanja međunarodne zajednice u cjelini).
Zabrane seksualnog nasilja, eksplicitne i implicitne, su u savremenoj dobi ugrađene u sve najvažnije instrumente međunarodnog humanitarnog prava. Prva kodifikacija pravila međunarodnog običajnog ratnog prava, Lieberov kodeks iz 1863. godine, sadrži eksplicitnu zabranu silovanja pod prijetnjom smrtne kazne. Ovakva zabrana također je kodifikovana u članu 27. (2) Četvrte ženevske konvencije iz 1949. godine o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata: „Žene će posebno biti zaštićene protiv svakog napada na njihovu čast, a naročito protiv silovanja, prinuđivanja na prostituciju ili od bilo kojeg bestijalnog napada.” Član 76. (1) Dodatnog protokola I koji se odnosi na međunarodni oružani sukob, predviđa: „Sa ženama će se postupati sa posebnim obzirima i one će biti zaštićene naročito protiv silovanja, prinudne prostitucije i svakog drugog oblika nedoličnog ponašanja.“
Obratimo pažnju na razliku u upotrebi pridjeva i uz njega imenice, u skoro identičnoj normi, iz člana 27. (2) Četvrte ženevske konvencije. U njoj se koristi standard „bestijalni napad“, a u članu 76. (1) Dodatnog protokola I – “nedolično ponašanje”. Držim da je formulacija iz Dodatnog protokola bolje rješenje.
Nadalje, član 4. (2) E Dodatnog protokola II koji se odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe, predviđa zabranu „vrijeđanja ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak, silovanje, prinudnu prostituciju i svaki oblik nedoličnog napada (sad je riječ „o nedoličnom napadu” za razliku od „nedoličnog ponašanja” iz člana 76. (1) Dodatnog protokola I).
Kad je riječ o implicitnim zabranama, član 46. Haške konvencije iz 1907. godine o zakonima i običajima rata na kopnu, koji je primjenjiv na situaciju vojne okupacije, određuje: „Porodična čast i prava, životi pojedinaca i privatna imovina, kao i vjerska uvjerenja i obavljanje vjerskih obreda moraju se poštovati.”
Član 3. koji je zajednički za sve Ženevske konvencije primjenjuje se na međunarodni i nemeđunarodni oružani sukob i zabranjuje „nasilje koje se nanosi životu i tjelesnom integritetu”, uključujući „osakaćenja, svireposti i mučenja“, kao i “povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljive i ponižavajuće postupke.” Ovaj
član je odredba međunarodnog običajnog prava i obavezujući je za sve strane u sukobu. On je zajednički za sve Ženevske konvencije, dakle, inkorporiran je u sve četiri Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine. Član 14. Treće ženevske konvencije predviđa da „…ratni zarobljenici imaju u svakoj prilici pravo na poštovanje njihove ličnosti i njihove časti “ i da se „prema ženama mora postupati sa svim obzirima koji se duguju njihovom spolu”.
Ovaj uvodni dio izlaganja koji se odnosi na eksplicitne i implicitne zabrane seksualnog nasilja zaključiću konstatacijom da je zabrana silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja prihvaćena kao priznata norma običajnog međunarodnog prava primjenjivog i na međunarodne i na nemeđunarodne oružane sukobe. Samo da podsjetim: Bosna i Hercegovina je stranka sve četiri Ženevske konvencije i njihovih Dodatnih protokola. Stranka Ženevskih konvencija i Dodatnih protokola I i II postala je 31. decembra 1992. godine, a 14. marta 2006. godine položila je ispravu o pristupanju Dodatnom protokolu III.
Za njihovu primjenu, u korelaciji s odredbama člana 142. KZ SFRJ (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i člana 173. KZ BiH (identičan naziv krivičnog djela), a koje se temelje na Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, odnosno Četvrtoj ženevskoj konvenciji, nije neophodno (nije uslov postojanja krivičnog djela) da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu, odnosno nije nužno da kršenje blanketnih propisa bude obuhvaćeno sviješću učinioca. Dovoljno je da njegovo ponašanje objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava. Uzoran primjer, istina – preuzet iz već ustanovljene sudske prakse, ovakvog pravnog stava sadržan je u obrazloženju npr. prvostepene odluke Suda BiH, u predmetu protiv Gorana Mrđe i dr., kao i u drugim odlukama istog Suda. O ovoj temi ću se naknadno ponovo izjasniti kad budem navodio u sudskoj praksi usvojene stavove uvaženog profesora Bogdana Zlatarića.
Povijesna je, naučno prihvaćena, činjenica da je seksualno nasilje tokom Drugog svjetskog rata bilo rašireno i da nije procesuirano u odgovarajućoj mjeri u kojoj je imalo svoju tako raširenu pojavnost.
Povelje međunarodnih vojnih tribunala u Nirnbergu i Tokiju nisu izričito inkriminisale seksualno nasilje u bilo kojem pojavnom obliku. Takvo nasilje nije eksplicitno procesuirano pred Nirnberškim tribunalom, a samo u određenoj mjeri pred Tribunalom u Tokiju. Zakon broj 10. Kontrolnog savezničkog vijeća na osnovu
kojeg su sprovedena suđenja nacistima za ratne zločine, zločine protiv mira i zločine protiv čovječnosti sadržavao je odredbu prema kojoj je silovanje zločin protiv čovječnosti. Međutim, nijedna eksplicitna optužba za silovanje nije podnesena tokom suđenja u skladu s ovim Zakonom.
Početak 90-ih godina prošlog vijeka povezuje se s najsveobuhvatnijim napretkom u procesuiranju zločina seksualnog nasilja u oružanom sukobu. Najveći doprinos toj međunarodnoj pravnoj aktivnosti, kao reakciji na – do tada možda najrasprostranjenije, sistematski organizovane ratne zločine, ako ne i šire, ali na prostorima bivše SFRJ i Ruande – zasigurno, dali su MKSJ i MKSR.
Statuti oba tribunala navode silovanje kao zločin protiv čovječnosti, a MKSR ide i dalje, te priznaje „vrijeđanja ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak, silovanje, prinudnu prostituciju i svaki oblik nedoličnog napada“, kao ratni zločin. Dodatno, oba suda su procesuirala počinioce seksualnog nasilja na osnovu odredaba statuta koje nisu sadržavale izričite odredbe o seksualnom nasilju. Tako su utvrdili da seksualno nasilje može predstavljati mučenje, progon, porobljavanje (termin „porobljavanje“ koji se koristi u kontekstu međunarodnog prava i sudske prakse i koji ima identično značenje kao i termin
„odvođenje u ropstvo” u KZ BiH) i nečovječna djela kao zločin protiv čovječnosti, kao i mučenje, okrutno postupanje, nečovječno postupanje i povrede ličnog dostojanstva kao ratni zločin. Također su utvrdili da seksualno nasilje može predstavljati genocid (MKSJ, predmet Furundžija).
Koristeći napredak u sudskoj praksi koji su postigli MKSJ i MKSR, Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda sadrži najširu artikulaciju zločina seksualnog nasilja u oružanom sukobu do danas. On kodificira silovanje i kao zločin protiv čovječnosti i kao ratni zločin. Statut također predviđa seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću i bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja usporedive težine i kao zločin protiv čovječnosti i kao ratni zločin.
Osim toga, Rimski statut je prvi međunarodni pravni instrument koji je predvidio progon po osnovu roda kao zločin protiv čovječnosti. Bosna i Hercegovina je postala stranka Rimskog statuta 11. marta 2002. godine.
Predmeti ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida se u Bosni i Hercegovini uglavnom sude na osnovu Krivičnog zakona BiH i Krivičnog zakona SFRJ. (Primjena KZ SFRJ u postupcima u predmetima ratnih zločina protiv civilnog
stanovništva i genocida pred Sudom BiH je znatno učestala nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava iz 2013. godine u predmetu Maktouf i Damjanović.).
KZ BiH izričito propisuje krivično djelo zločina protiv čovječnosti koje uključuje i djela seksualnog nasilja, dok KZ SFRJ, iako propisuje krivična djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika te krivično djelo genocida, i to –inkriminirajući unutar pojma seksualnog nasilja samo silovanje i prisilnu prostituciju, ne propisuje krivično djelo zločina protiv čovječnosti u koje su uključena i ona koja se odnose na ostale oblike seksualnog nasilja. Stoga je tačna tvrdnja da Krivični zakon SFRJ ne odražava najviše standarde međunarodnog prava u pogledu kriminalizacije i definiranja seksualnog nasilja u oružanom sukobu kao ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Više formi seksualnog nasilja nije u ovom zakonu eksplicitno obuhvaćeno, uključujući seksualno ropstvo, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju, progon (pa i rodno-zasnovani progon) i druge oblike seksualnog nasilja, kao što je prisilno obnaživanje i seksualno ponižavanje kao zločin protiv čovječnosti, te „svaki drugi oblik seksualnog nasilja koji predstavlja teško kršenje zajedničkog člana 3. za sve Ženevske konvencije.”
Dakle, ograničavanjem inkriminiranja ratnih zločina seksualne prirode na silovanje i prisilnu prostituciju, KZ SFRJ se ocjenjuje kao zakon koji nije u skladu s međunarodnim pravom kada je u pitanju obaveza da se istraži i procesuira seksualno nasilje takve prirode.
Odredbom člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH (zločini protiv čovječnosti) propisano je : „Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini (…) seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju, silovanje, seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja… kaznit će se (...)“ Dok odredbom člana 173. stav 1. tačka e) KZ BiH (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) propisano je: „Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini (…) seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju, silovanje, prisiljavanje na prostituciju (…) kaznit će se (…).“ KZ SFRJ je u članu 142. propisao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva: „Ko kršeći pravila međunarodnog prava u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naređuje ili vrši prema civilnom stanovništvu (…) prisiljavanje na prostituciju ili silovanje (…) kaznit će se (…).
Prije decembra 2015. godine u zakonskim normama KZ BiH kojima su propisana krivična djela zločini protiv čovječnosti i ratni zločin protiv civilnog stanovništva bilo je određeno da se krivičnopravne radnje vrše „upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na život ili tijelo žrtve ili na život ili tijelo njoj bliske osobe”.
U decembru 2015. godine usvojene su izmjene i dopune KZ BiH, i sila ili prijetnja direktnim napadom je brisana iz definicije silovanja u materijalnom zakonu. Sadašnja definicija je u skladu s međunarodnim standardima ustanovljenim sudskom praksom MKSJ, MKSR i Međunarodnog krivičnog suda, koji prepoznaju postojanje prinudnih okolnosti u vrijeme oružanog sukoba, a koje onemogućavaju žrtvi da izbjegne seksualni odnos. Prema ovim standardima, nepotrebno je dokazivanje konkretne upotrebe sile ili prijetnje upotrebom sile u svrhu dokazivanja odsustva pristanka žrtve. Iako sila ili prijetnja silom mogu ukazivati na odsustvo pristanka, međunarodna sudska praksa priznaje da i druge činjenične okolnosti mogu uticati na mogućnost žrtve da pristane na seksualni odnos tokom oružanog sukoba ili napada na civilno stanovništvo.
Kvalitetan primjer takvih odluka sadržan je u praksi MKSR (predmet Akayesu), Međunarodnog krivičnog suda (predmet Bemba), a posebno u presudi žalbenog vijeća MKSJ, u predmetu Đorđević. Pozivajući se na drugostepene presude u predmetima Kvočka i Kunarac, žalbeno vijeće objašnjava na koji način zatočenje žrtve utiče na pristanak: „Što se tiče pitanja pristanka, žalbeno vijeće smatra da svaki oblik prinude, uključujući djela nasilja ili prijetnje nasiljem (fizičkim ili psihičkim), zloupotrebe ovlašćenja, svaki oblik prijetnje i uopšteno opresivne okolnosti, može da predstavlja dokaz o odsustvu pristanka i često ukazuje na to. Osim toga, status zatočenika, posebno za vrijeme oružanog sukoba, obično poništava pristanak.“
Radnjama izvršenja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz tačke g) stav 1. člana 172. KZ BiH obuhvaćeni su različiti oblici teškog spolnog nasilja. Mada osim silovanja i drugi oblici teškog spolnog nasilja, bez sumnje, zbog svog značaja, “zaslužuju” poseban osvrt ili barem njihovo osnovno definisanje, ovom prilikom ćemo se primarno osvrnuti na prvonavedeni oblik – silovanje, a ostalim oblicima ćemo dati lapidaran, osnovni opis.
Statuti MKSJ i MKSR ne sadrže definiciju silovanja. U naporu da definišu silovanje u međunarodnom pravu MKSR i MKSJ su koristili različite pristupe pa su stoga došli do drugačijih definicija: konceptualne definicije s jedne strane i definicije
koja je više mehanička, s druge. Pretresno vijeće je u prvostepenoj presudi MKSR, u predmetu Akayesu reklo da se „središnji elementi zločina silovanja ne mogu obuhvatiti mehaničkim opisom predmeta i dijelova tijela. U istoj presudi silovanje je definisano kao „fizički prodor seksualne prirode učinjen protiv lica pod okolnostima koje znače prinudu“. U prvostepenoj presudi MKSJ, predmet Delalić i drugi, pretresno vijeće je primijenilo ovu definiciju: „Silovanje: fizički napad seksualne prirode, počinjen nad određenim licem pod prisilnim okolnostima.“
U prvostepenoj presudi MKSJ, predmet Furundžija, vijeće nalazi da u međunarodnom pravu nema definicije silovanja, a potom je samo usvojilo sljedeću definiciju:
(i) Seksualna penetracija bez obzira koliko neznatna
(a) Vagine ili anusa žrtve penisom počinioca ili bilo kojim drugim predmetom kojim se počinilac poslužio ili
(b) Usta žrtve penisom počinioca,
(ii) Uz upotrebu prinude ili sile ili pod prijetnjom sile protiv žrtve ili trećeg lica.
U pogledu odbrane da je žrtva pristala na snošaj, vijeće je reklo da se pristanak nije mogao naći u okolnostima kada je žrtva bila u pritvoru: „svaki oblik zatočeništva isključuje pristanak“. (prvostepena presuda Furundžiji, strana 271).
U odnosu na pristup između predmeta Akayesu, Delalić i Furundžija reklo bi se da ovaj drugi ima tu prednost da je precizan te stoga na bolji način upozorava branjenike na prirodu krivičnog djela što je važno sa stanovišta poštovanja načela zakonitosti. On također bolje održava uobičajenu percepciju o silovanju. Stavljanje u usta žrtve nekog predmeta koji nije penis, rijetko bi se smatralo silovanjem mada, zavisno od konteksta, može da bude čin seksualnog nasilja. Štaviše, definicija u predmetu Furundžija je već znatno šira od definicija u mnogim domaćim zakonodavstvima: prema engleskom krivičnom pravu, npr. prisilan oralni seks ne smatra se silovanjem.
U prvostepenoj presudi MKSJ, u predmetu Foča, pretresno vijeće je, pošavši od definicije u predmetu Furundžija preispitalo definiciju silovanja dosta podrobno. Poslije pregleda domaće sudske prakse i zakonodavstva, vijeće je zaključilo da je sa stanovišta nepristanka važnija ozbiljna povreda seksualne autonomije prilikom silovanja od ostvarenja snošaja „prinudom ili silom ili prijetnjom silom protiv žrtve ili trećeg lica“, što je element naglašen u predmetu Furundžija. U prvostepenoj presudi u predmetu Foča vijeće je konstatovalo:
„Actus reus krivičnog djela silovanja prema međunarodnom pravu predstavlja seksualnu penetraciju, bez obzira koliko neznatna ona bila, vagine ili anusa žrtve penisom učinioca ili bilo kojim drugim predmetom kojim se učinilac poslužio, ili usta žrtve penisom počinioca, kada do takve seksualne penetracije dođe bez pristanka žrtve. Pristanak za tu svrhu mora biti dat dobrovoljno kao rezultat slobodne volje žrtve, procijenjen na osnovu konteksta postojećih okolnosti. Mens rea je namjera da se postigne ta seksualna penetracija i znanje da se to događa bez pristanka žrtve.“
Sa stanovišta actus reus, pretresno vijeće u predmetu Foča tako je uglavnom prihvatilo definiciju iz predmeta Furundžija s manjom izmjenom u odnosu na element prisile. U pogledu mens rea sugeriše se da se traži i znanje, a ne samo i bezobzirnost u odnosu na pristanak. To je visok prag, u mnogim sistemima dovoljna je bezobzirnost. Treba primijetiti da je u elementima krivičnih djela MKS usvojio
„mehaničkiju” definiciju silovanja, silovanje kao zločin protiv čovječnosti.
Da zaključimo: prihvaćena sudska praksa MKSJ, MKSR, MKS, Suda BiH (prvenstveno) definisala je silovanje kao zločin protiv čovječnosti, odnosno ratni zločin protiv civilnog stanovišta kao radnju penetracije bez pristanka, bez obzira koliko neznatna ona bila, vagine ili anusa žrtve penisom počinioca ili bilo kojim drugim predmetom ili u usta žrtve penisom žrtve. Pristanak se u ovom smislu odnosi na dobrovoljni pristanak, kao rezultat slobodne volje žrtve. Nepostojanje pristanka može se zaključiti iz postojanja okolnosti u kojima je davanje smislenog pristanka nemoguće.
Sila ili prijetnja silom predstavljaju jasan dokaz nepostojanja pristanka, ali sila per se nije obilježje silovanja. Optuženi mora imati namjeru da izvrši zabranjenu seksualnu penetraciju te znanje da se ona dešava bez pristanka žrtve. Znanje o postojanju prisilnih okolnosti koje podrivaju mogućnosti istinskog pristanka može biti dokaz znanja o nepostojanju pristanka.
Ovi prethodno navedeni stavovi su citirani iz presuda MKSR (predmeti protiv Akayesu, protiv Karemera i protiv Ngirumpats) i dosljedno su u praksi prihvaćeni i od ostalih već navedenih sudova.
Od važnosti za već usvojenu, a i buduću sudsku praksu su stavovi vijeća Suda BiH u više predmeta, a koji se sastoje u tvrdnji da se krivično djelo silovanja u kontekstu zločina protiv čovječnosti po svojoj prirodi značajno razlikuje od
krivičnog djela silovanja, kao djela općeg kriminaliteta, kod kojeg se zahtijevaju potkrepljujući dokazi i po pravilu neposredno saslušanje žrtve. Ta vijeća su zaključila da u slučaju silovanja kao čina protiv humanosti ”iz objektivnih razloga saslušanje samih žrtava često nije moguće zbog objektivnih razloga, jer su žrtve ubijene, nestale ili bez poznate adrese.”
Navedeni stavovi više vijeća Suda BiH naslanjaju se na pravilo 96(i) Pravilnika MKSJ koje se bavi pitanjem potkrepljivanja dokaza, i to samo u slučajevima seksualnih napada za koje, kako stoji u pravilu, nije potrebno potkrepljivanje dokaza.
Naprimjer, u izjavljenoj žalbi protiv prvostepene presude u predmetu Marković, odbrana je tvrdila da pretresno vijeće nije pravilno postupilo kada je osudilo optuženog za silovanje samo na osnovu iskaza oštećene. Apelaciono vijeće je odbilo ovaj argument, zaključivši da je „pretresno vijeće moglo osuditi optuženog na osnovu izjava oštećene”, citirajući mišljenje apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu Mejakić i dr. da “(…) dokaz koji je zakonit, autentičan i vjerodostojan može biti dovoljan da se optuženi osudi, čak i ako je riječ o iskazu samo jednog svjedoka.” I ovo je vijeće pravilno uzelo u obzir prirodu silovanja koje se „često vrši pred vrlo malo ili ni pred jednim svjedokom”, te ga je stoga teško potkrijepiti.
Po žalbi u predmetu Pinčić, odbrana je tvrdila da je pretresno vijeće pogrešno prihvatilo svjedočenje žrtve kao uvjerljivo jer njezin iskaz da ju je “optuženi silom odveo u drugu sobu” i da joj je „prijetio da će joj dovesti petnaest vojnika u kuću ako ne bude imala spolni odnos s njim” nije bio potkrijepljen iskazom drugih svjedoka. Žalbeno vijeće je istaklo da za utvrđivanje vjerodostojnosti nisu neophodni potkrijepljujući dokazi, citirajući sudsku praksu MKSJ, naprimjer – presudu MKSJ u predmetu protiv Dragomira Miloševića.
U nemalome broju predmeta kod Suda BiH, pretresna vijeća su bila u dilemi pred odlukom da li prihvatiti prijedloge odbrane za izvođenje dokaza kojim bi se dokazivao pristanak žrtve na seksualni odnos. Prema odredbi člana 264. st. 3. ZKP BiH, u slučajevima učinjenja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog odbrane optuženog.
Jednostavno tumačenje ove zakonske odredbe ukazuje na to da se pristanak žrtve kao dokaz u predmetima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida
ne može upotrijebiti ni pod kakvim okolnostima u korist odbrane. Ovakav pristup dodatnu argumentaciju može pronaći i u odredbi stava 1. člana 264. ZKPBiH koja glasi: „Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvatljiv.“
Ova odredba nije široko postavljena kao odredbe iz Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog krivičnog suda, kojima se također zabranjuje i ispitivanje o naknadnom seksualnom ponašanju oštećenog. Međutim, tumačenje da postoji potpuna zabrana izvođenja dokaza o navodnom pristanku žrtve na seksualni odnos dovela bi do kršenja prava optuženog na pravično suđenje, uključujući, posebno, pravo na izvođenje dokaza i ispitivanje svjedoka i unakrsno ispitivanje svjedoka tužilaštva.
Stoga navedenu zakonsku odredbu, po meni, treba fleksibilnije tumačiti – na način koji bi dopustio razmatranje dopustivosti dokaza koji bi ukazao na pristanak žrtve u skladu s praksom međunarodnih sudova, a djelimično i u skladu s dosadašnjom praksom Suda BiH. Od važnosti je istaći da prije odluke o dopustivosti provođenja predloženih dokaza, sud treba ocijeniti njihovu vjerodostojnost i relevantnost i to na ročištu s kojeg je isključena javnost.
Međutim, odluka o dopustivosti uvođenja dokaza u spis predmeta je odvojeno procesno pitanje, a pitanjem pristanka žrtve sud će se baviti naknadno i u slučaju da prihvati prijedlog izvođenja dokaza o navodnom pristanku žrtve na seksualni odnos, i u slučaju da odbije taj prijedlog. U oba slučaja imaće u vidu prihvaćeno, u obimnoj međunarodnoj i domaćoj sudskoj praksi, načelo: U situaciji kada sud utvrdi da je počinilac iskoristio prinudne okolnosti da počini djelo seksualnog nasilja tokom oružanog sukoba – nije potrebno razmatrati pitanje pristanka žrtve.
Dovoljno je da tužilaštvo dokaže postojanje prinudnih okolnosti koje je počinac iskoristio kako bi počinio, naprimjer – silovanje. Nakon ovoga nije potrebno dokazivati nepostojanje pristanka žrtve. U slučajevima fizičkog lišenja slobode u kontekstu oružanog sukoba, uključujući i ona u zatočeničkim centrima, takve prinudne okolnosti su očigledne.
Ovo načelo je više puta potvrđeno u sudskoj praksi MKSJ, naprimjer u presudi prvostepenog vijeća u predmetu Milutinović:
- Svaki oblik prinude, uključujući djela i prijetnje nasiljem, zatočenjem i,
uopšteno, prisutne opresivne okolnosti, jednostavno su dokaz koji govori o nepostojanju pristanka. Pored toga, pretresno vijeće stoji na stanovištu da se, kada se neko lice drži u zatočenju, posebno za vrijeme oružanog sukoba, iz tih okolnosti može izvesti zaključak o prinudi i odsustvu pristanka.
Pri „seksualnom ropstvu” počinilac vrši pojedine ili sve ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva nad jednom ili više osoba, kao što su kupovanje, prodaja, iznajmljivanje ili trgovanje takvom osobom ili osobama ili uskraćivanje njihove osobne slobode. Počinilac je prisilio takvu osobu ili osobe na jedan ili više postupaka seksualne prirode.
„Prisilna prostitucija” predstavlja prisiljavanje jedne ili više osoba na jedno ili više djela seksualne prirode silom, pod prijetnjom sile ili prisile izazvane strahom od nasilja, prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zloupotrebom moći protiv te osobe odnosno protiv neke druge osobe, iskorištavanjem okruženja koje karakteriše nasilje, ili je nasrtaj počinjen na osobu koja nije mogla dati istinski pristanak pri čemu je počinilac ili druga osoba primila ili je očekivala da će primiti novčanu ili drugu korist u vezi sa činima seksualne prirode ili u zamjenu za njih.
„Prisilna trudnoća” postoji kada je počinilac prisilio jednu ili više žena da zatrudne, s namjerom da utiče na etnički sastav nekog dijela stanovništva ili izvršio druge teške povrede međunarodnog prava.
„Prisilna sterilizacija“ je oduzimanje jednoj ili više osoba biološke reproduktivne sposobnosti; to ponašanje nije bilo opravdano ni medicinskim ni bolničkim liječenjem osobe ili osoba o kojima se radi niti je izvršeno uz njihov istinski pristanak.
„Bilo koji drugi oblik spolnog nasilja“ obuhvaća slučajeve kada je počinilac počinio djelo seksualne prirode protiv jedne ili više osoba ili je potaknuo da se ta osoba ili osobe uključe u čin seksualne prirode, silom ili pod prijetnjom sile ili prisile, poput one izazvane strahom od nasilja, prisile, zatočeništva, psihološkog pritiska ili zloupotrebom te osobe ili osoba, odnosno neke druge osobe ili korištenje okruženja koje karakteriše nasilje te nemogućnost te osobe ili osoba da pruži istinski otpor. Ovaj oblik ponašanja treba da ima težinu koja se može usporediti s drugim
krivičnim djelima, odnosno radnjama izvršenja navedenim u tački g) stava 1., pri čemu je počinilac svjestan stvarnih okolnosti koje su uslovile težinu počinjenog djela. U odnosu na sve radnje teškog spolnog nasilja iz tačke g) stava 1. člana 172, odnosno tačke e) stava 1. člana 173. KZ BiH treba da se radi o ponašanju počinjenom u sklopu širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i da je počinilac znao da je to ponašanje djelimično ili je imao namjeru da to bude udjelom u širokom ili sistematičnom napadu usmjerenom protiv civilnog stanovništva, odnosno (član 173. stav 1. KZ BiH) da je riječ o počiniocu koji krši pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije ili koji naredi ili učini djelo iz tačke e) stav 1. člana 173. KZ BiH.
Za postojanje krivičnog djela iz člana 173. KZ BiH neophodno je da radnje izvršenja djela predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, što ukazuje na blanketni karakter krivičnog djela; djelo sadrži blanketnu ekspoziciju (“… ko kršeći pravila međunarodnog prava…”) koja upućuje na primjenu odgovarajućih propisa Prema protokolu 1 uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba pod izrazom „pravila međunarodnog prava koja se primjenjuju u oružanom sukobu”, podrazumijevaju se pravila sadržana u međunarodnim sporazumima u kojima sudjeluju strane u sukobu, kao i principi i pravila međunarodnog prava koji su opće priznati. Prema prevladavajućem shvaćanju u pravnoj teoriji „kršenje pravila međunarodnog prava naznačeno u opisu ovog djela ne predstavlja obilježje bića krivičnog djela u pravnom smislu, tako da okolnost da se radi o kršenju pravila međunarodnog prava ne mora biti obuhvaćena namjerom učinioca, odnosno za izvršenje djela nije potrebno da učinilac ima svijest odnosno znanje o tome da svojim ponašanjem krši pravila međunarodnog prava. Bitno je da ponašanje učinioca samo objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava. Kod ovog krivičnog djela kršenje pravila međunarodnog prava predstavlja objektivni uslov kažnjivosti kojim je posebno određen karakter protivpravnosti djela, tj. djelo mora biti protivpravno i u smislu međunarodnog prava“ (B. Zlatarić).
Postoje i suprotna stajališta, manje prihvatljiva, po kojima se u ovom slučaju radi o elementu protivpravnosti unesenom u zakonski opis krivičnog djela koji mora biti obuhvaćen krivnjom, namjerom učinioca.
Ukoliko naznačene radnje ne predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, a u odnosu na krivična djela zločini protiv čovječnosti, ako nisu dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva – neće se raditi o ovim krivičnim djelima već eventualno nekom drugom krivičnom djelu (npr.
krivično djelo ubistva, krivično djelo silovanje, krivično djelo teške tjelesne povrede). Prije nego što se ponovo osvrnem na dio izlaganja koji se odnosi na krivično djelo propisano članom 142. KZ SFRJ, dužan sam istaći, da bih izbjegao moguću nedoumicu zbog navođenih termina sila i prisila. U semantičkom smislu ove riječi se često upotrebljavaju kao sinonimi. Ona doista u pravnoj nauci označavaju jednu od mana volje zbog koje očitovanje volje nije valjano, pa time nije valjan ni pravni akt koji je iz tog proistekao. Ali, u krivičnom pravu, prisila, podredno sam je koristio u tom smislu, je krivično djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina koje se sastoji u primjeni sile ili prijetnje usmjerene prema drugome radi toga da on nešto učini, ne učini ili trpi. Prisila je, podredno, i obilježje nekih drugih krivičnih djela (npr. silovanja) koja kao primarna isključuju krivično djelo prisile kao supsidijarnu (prividni sticaj).
Cilj zakonodavca koji je propisao odredbu člana 142. KZ SFRJ ( ratni zločin protiv civilnog stanovništa) bio je identičan cilju zakonodavca KZ BiH, a to je zaštita civilnog stanovništva od svakog nehumanog postupka za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije i kažnjavanje onih koji krše pravila međunarodnog prava kojim se ovakve situacije regulišu. Istina, KZ SFRJ je prihvatio sužen spisak krivičnopravnih radnji u odnosu na seksualno nasilje.
I po ovom zakonu, kao i po odgovarajućim odredbama KZ BiH „učinilac ne mora da bude svjestan i činjenice da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava. Jer, povreda pravila međunarodnog prava u opisu ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uslov kažnjivosti kojim je posebno određen karakter i okvir protivpravnosti samog krivičnog djela u tom smislu što djelo mora biti protivpravno i po međunarodnom pravu”. (ponovo citat B. Zlatarić).
Radnja izvršenja krivičnog djela iz člana 142. KZ SFRJ koja se dotiče teme ovoga rada sadržana je u “prisiljavanju na prostituciju ili silovanja”.
Pojmovi „prisiljavanje na prostituciju “ i „silovanje” su navedeni u osvrtu na krivična djela predviđena KZ BiH.
U sudskoj praksi međunarodnih, pa i naših sudova, često se nametalo pitanje da li se odgovarajuće zakonske odredbe, a koje se tiču seksualnog nasilja, primjenjuju na rodno neutralan način. Jedan od faktora koji i dalje ima uticaja na pravnu kvalifikaciju je spol žrtve seksualnog napada. Većina predmeta koji se odnose na seksualno nasilje nad muškarcima odnosila se na prisilan seksualni čin
između dviju žrtava muškog spola. Takva djela, konkretno oralni seks pod prisilom između dvije ili više žrtava, predstavljaju „suštinski napad na njihovo ljudsko dostojanstvo”, što bi se moglo kvalificirati kao silovanje.
Na tragu ovakvog poimanja je stav pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Čelebići: „Pretresno vijeće zaključuje da djelo prisiljavanja dvije žrtve muškog spola na međusobni felacio predstavlja, u najmanju ruku, suštinski napad na njihovo ljudsko dostojanstvo. Shodno tome, pretresno vijeće nalazi da to djelo predstavlja krivično djelo nečovječnog postupanja prema članu 2. Statuta i surovog postupanja prema članu 3. Statuta. Pretresno vijeće konstatuje da bi naprijed navedeno djelo moglo predstavljati silovanje koje bi moglo povlačiti odgovornost ako bi se za njega teretilo na odgovarajući način.” Ovakav stav slijedi i kvalifikacija djela iz presude MKSJ u predmetu Češić. U njemu je utvrđeno da je optuženi prisilio dva brata na međusobni oralni odnos. Sud ga je oglasio krivim za silovanje kao zločin protiv čovječnosti.
Međunarodna sudska praksa o seksualnom nasilju nad muškarcima značajno je unaprijeđena presudom MKS u predmetu Bemba iz 2016. godine. Ovdje je sud prihvatio stav MKSJ o prisilnoj oralnoj penetraciji: „Vijeće ističe da definicija silovanja obuhvata čin 'nasrtaja' na bilo koji dio tijela žrtve, uključujući tu i usta žrtve, spolnim organom. Kao što je to potvrđeno sudskom praksom MKSJ, oralna penetracija spolnim organom može se poistovjetiti sa silovanjem, a predstavlja istu vrstu degradirajućeg suštinskog napada na ljudsko dostojanstvo koji može biti podjednako ponižavajući i traumatičan kao i vaginalna i analna penetracija.”
Ovo vijeće ide i korak dalje i naglašava rodno neutralni karakter Statuta MKSJ: „Vijeće naglašava da, prema elementima zločina, pojam „nasrtaja” treba biti utvrđen dovoljno široko da omogući rodnu neutralnost. Prema tome, „nasrtaj”, prema primjenjivom pravnom okviru Suda, obuhvata i penetraciju između seksualnih partnera istog spola, te se odnosi na počinioce i na žrtve oba spola.”
Od značaja je prihvatanje ovakve prakse u predmetu Begović Suda BiH. Sud je optuženog Begovića oglasio krivim za prisiljavanje nekoliko zatvorenika muškog spola na međusobni oralni seks, kao i guranje cijevi automatske puške u analni otvor zatvorenika. Za ova djela optuženi je osuđen za nečovječno postupanje i silovanje kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, prema odredbama člana 142. st.1. KZ SFRJ. Treba posebno istaći da sud u ovoj presudi na nekoliko mjesta djela
seksualnog nasilja tretira kao „silovanje“, čime je uveden novi standard u sudsku praksu Suda BiH u oblasti seksualnog nasilja počinjenog nad žrtvama muškog spola.
Za dodati je da Apelaciono vijeće Suda BiH u predmetu Begović, preinačivši prvostepenu presudu samo u pogledu odluke o kazni, u svojoj odluci nije inkriminisane radnje kvalificiralo kao „silovanje”, već je potvrdilo odluku prvostepenog vijeća u pogledu pravne kvalifikacije djela, kojom je optuženi oglašen krivim za „seksualno zlostavljanje“, što predstavlja nešto širi pojam.
Ni u predmetima Zelenika, Vlačo i Macić, vođenim pred Sudom BiH za slične radnje, optuženi nisu oglašeni krivim za silovanje, već za zločin protiv čovječnosti: fizičkim zlostavljanjem uključujući seksualno zlostavljanje, za nečovječno postupanje učinjeno u namjeri nanošenja velike patnje, odnosno za nečovječno postupanje.
Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini je u svome izvještaju o postizanju pravde za žrtve seksualnog nasilja u oružanom sukobu u BiH od 2014. do 2016. godine posebno apostrofirala da je Sud BiH „ostvario napredak ka priznavanju rodno neutralne prirode krivičnog djela seksualnog nasilja”, što predstavlja, kako se to u izvještaju navodi, 'pozitivnu promjenu u pristupu pravosuđa'…”
Značajem procesuiranja zločina seksualnog nasilja u ratnim sukobima i zaštite žrtava seksualnog nasilja ne kanim se više baviti, barem ne u ovome uratku. Neću se osvrtati na broj unesrećenih ljudi koji su pretrpjeli seksualno nasilje u ratnim prilikama (a oni su zastrašujući, pogotovo oni koji se odnose na posljednje ratove u bivšoj SFRJ i Ruandi) niti ću se doticati ostalih aspekata ove tako široke teme naslovljene kao Seksualni delikti u ratnim zločinima.
Svrha kažnjavanja u smislu odredbe člana 39. tačka d) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine je, između ostalog, i utjecanje ”na svijest građana o pogibeljnosti [Priznajem: s nelagodom upotrebljavam ovu zakonsku, a semantički i logički posve neprikladnu riječ, povezanu s pojmom krivičnog djela.2] krivičnih
2 U sva tri rječnika našeg jezika, u Bosni i Hercegovini službeno nazivanog srpskim, hrvatskim i bosanskim, a vjerovatno i u crnogorskom, imenica pogibelj (rus.) primarno označava opasnost pogibije, smrtnu opasnost, prilog pogibeljno – po život opasno, smrtno opasno, a pridjev pogibeljan – po život opasan, smrtno opasan. U zakonskoj normi člana 39. tačka d) KZBiH koja propisuje da je svrha kažnjavanja, osim ostalog i da se utječe na svijest građana o POGIBELJNOSTI krivičnih djela, riječ POGIBELJNOST prosto nema mjesta u
djela”, da se uzdržavaju od kriminalnog ponašanja, a do prihvatanja takvog odnosa će doći prije kod onih građana koji su već senzibilizirani. Zločini se događaju i zbog manjka empatije prema žrtvama. Ratovi se događaju i zbog manjka empatije prema drugim skupinama ljudi. Pred nosiocima pravosudnih funkcija, svakako, a i pred svim drugim, stalni je zadatak – da bivaju otvoreni za proces neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenja i ponašanja drugih ljudi, što pojam empatije u psihologiji i označava. Generalna prevencija se ne bi smjela zadržavati samo na prijetnji represijom, upućenoj mogućim budućim optuženicima. Trebalo bi da sadržava i stvaranje široko prihvaćene empatije prema žrtvama.
Literatura:
- Džon R. V.D. Džouns i Stiven Pauls, Međunarodna krivična praksa, Transnation Publisher, Ardsli, Njujork, Oksford, SAD .
- Serge Brammertz i Michelle Jarvis, Procesuiranje zločina seksualnog nasilja u nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, 2017.
- OSCE, februar 2014.godine, Borba protiv nekažnjivosti za seksualno nasilje u oružanom sukobu u BiH: postignuti napredak i izazovi.
- OSCE, 2017, Postizanje pravde za žrtve seksualnog nasilja u oružanom sukobu u BiH: Napredak ostvaren pred sudovima u BiH od 2014. do 2016. godine.
- Zajednički projekat Vijeća Evrope i Evropske komisije, Komentari zakona o krivičnom/ kaznenom postupku u BiH, Sarajevo 2005. godine.
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH 3/2003. do 35/2018.
- Zakon o krivičnom postupku BiH, Službeni glasnik BiH 3/2003. do 65/2018.
- Četvrta Haška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. godine
- Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8.6.1977. godine (Protokol 1.)
- Dodatni protokol uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8.6.1977. godine (Protokol 2.)
- Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu od 12.08.1949. godine.
- Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama na moru od 12.08.1949. godine.
kontekstu cjelokupnosti posljedica koje mogu nastupiti izvršenjem svih krivičnih djela. Usput, ni u jednom od navedenih rječnika ne postoji riječ – pogibeljnost, samo pogibelj. Da li je baš svako počinjeno krivično djelo za koje je izrečena kazna – po život opasno, smrtno opasno?
- Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine.
- Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12.08.1949. godine.
- Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 04.11.1950. godine, stupila na snagu 03.09.1953. godine. https://advokat-prnjavorac.com
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen 16.12.1966. godine, stupio na snagu 23.03.1976.
- Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, usvojen 17.07.1998. godine, stupio na snagu 01.07.2002. godine.
- Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ, usvojen 11.02.1994. godine.
- Bogdan Zlatarić, Krivični zakonik u praktičnoj primjeni ½, Narodne novine, Zagreb, 1956.
- Bogdan Zlatarić, Međunarodno krivično pravo, Informator, Zagreb, 1979.
- B. Krivokapić, Enciklopedijski rečnik međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, Službeni glasnik, Beograd, 2010.
- Vladimir Đuro Degan, Međunarodno pravo, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
- Ajla Škrbić, Međunarodno humanitarno pravo: Historijska pozadina, izvori i osnovna pravila, Pravne teme, godina 4, broj 7.
- V. Morris i M. Scharf, An Insiders Guide to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia.
- Pravna enciklopedija, Savremena Administracija, Beograd, 1979.