BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Krivično pravna pitanja
#3758
PRIMJENA STANDARDA IZVAN RAZUMNE SUMNJE U PRAKSI SUDA BOSNE I HERCEGOVINE

AUTORI SU: Doc. dr Dragomir Vukoje, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Mr Ena Granić Čizmo, stručna saradnica u Sudu Bosne i Hercegovine

Izdato u: Bilten sudske prakse suda BiH 2019

1. Uvod


Princip „u sumnji u korist osumnjičenog/optuženog“ (in dubio pro reo) svoje porijeklo vuče u djelu Aristotela i, kasnije, u periodu Rima. Taj princip je našao svoju zajedničku primjenu u većini zemalja kontinentalnog pravnog sistema, za razliku od standarda „izvan/van razumne sumnje“ (engl. beyond reasonable doubt) koji se razvijao u tradiciji prava koje pripada anglosaksonskom svijetu. Ipak, ovaj standard se u novije vrijeme odomaćio i u zemljama kontinentalnog (evropskog) prava, među kojima i u pravnim sistemima u BiH prvenstveno ugledajući se na praksu Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH). Također, standard „van razumne sumnje“ je prihvaćen u praksi međunarodnih sudova. Prema tome, radi se o standardu koji, bez obzira kako je definisan, univerzalno važi u najvećem broju pravnih sistema, uključujući i pravne sisteme iz regiona.2

Kada je riječ o Sudu BiH isti je slijedio praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) čija su pretresna vijeća preuzimala, odnosno primala na znanje, kao dokazane, one činjenice koje su prethodno utvrđene pravosnažnim presudama u drugim predmetima tog Tribunala (adjudicated facts).3 Takvu praksu Suda BiH omogućio je Zakon o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH i korišćenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (Zakon o ustupanju).4 U skladu s tim Zakonom pretresna i

1 Rad je objavljen u Časopisu za pravnu teoriju i praksu „Pravo i pravda“, godina XVII, broj 1., Sarajevo 2018.
2 Zakonik o krivičnom postupku Srbije kaže da presudu „sud može zasnovati samo na činjenicama u čiju je izvesnost uveren“ (član 16(4)), što je zapravo standard utvrđivanja van
razumne sumnje. Vidjeti Goran P. Ilić, Miodrag Majić, Slobodan Beljanski, Aleksandar Trešnjev, Komentar Zakonika o krivičnom postupku, IV izdanje, Beograd, 2013, 56-57 i 115-
116.
3 Pravilo 94(B) Pravilnika o postupku i dokazima.
4 Zakon o ustupanju/transferu postupaka iz Haškog tribunala objavljen je u „Sl. glasniku BiH“, br. 46/06.


apelaciona vijeća Suda BiH, preuzela su doktrinu „(iz)van razumne sumnje“ s primjenom u domaćem krivičnom postupku na državnom nivou u predmetima ratnih zločina, čemu je svakako doprinijela i okolnost da su prvih nekoliko godina (2005– 2012) vijeća tog Suda bila u mješovitom sastavu (engl. hybrid court) sa znatnim uticajem sudija koji su dolazili iz područja anglo-američkog prava. Osim toga, standard „van razumne sumnje“ je odomaćen u praksi Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) koji je autentični tumač Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP), o čemu će biti riječi u nastavku ovog rada.

Doktrinom “van razumne sumnje” uspostavljen je visok standard za dokazivost relevantnih činjenica. Naime, sud izvodi svoj zaključak o nekoj činjenici koja ide na štetu okrivljenog5 onda kada se van razumne sumnje uvjerio u njeno postojanje i to na osnovu dokaza koji su prihvaćeni u postupku, te samo na osnovu zaključka van razumne sumnje može donijeti osuđujuću presudu, dok u svakom drugom slučaju sud donosi oslobađajuću presudu.

Za slučaj donošenja osuđujuće presude standard „van razumne sumnje“ znači da nijedno drugo logično ili razumno objašnjenje ne može biti izvučeno iz dokaza, odnosno utvrđenih činjenica, osim da je optuženi počinio krivično djelo.6 Ovaj najviši standard dokaza, odnosno uvjerenosti u nešto, postavljen je tako visoko jer krivični postupak rezultira teškom posljedicom po okrivljenog kod teških krivičnih djela, u pravilu – dužom vremenskom kaznom. Upravo zbog toga, važno je naglasiti da oslobađajuća presuda ne znači nužno da je sud smatrao da nije bilo zločina. Može se dogoditi da sud van razumne sumnje ustanovi i da je zločina bilo, na koji način su počinjeni i kojoj strani počinioci pripadaju, ali da sa istim stepenom uvjerenja, a na osnovu podnijetih dokaza, ne može da zaključi i o krivici konkretne osobe. Zbog toga i oslobađajuća presuda može utvrditi postojanje zločina i niz drugih činjenica, kao što je recimo, u MKSJ oslobađajuća presuda Gotovini i dr. ipak potvrdila postojanje velikog broja zločina u „Oluji“ i nakon nje.7





5 U ovom članku će se upotrebljavati ovaj izraz u kolokvijalnom smislu jer ga važeće krivično zakonodavstvo kako materijalno tako i procesno u BiH više ne poznaje.
6 West's Encyclopedia of American Law, edition 2. (2008), dostupno na:
legaldictionary.thefreedictionary.com/Beyond+a+Reasonable+Doubt (pristupljeno 25.
jula 2015.).
7 Ivan Jovanović, Od istorije do sudnice i nazad: šta istoriografija može dobiti od presuda za zločine u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, Hereticus, 3-4/2016, str. 48.


2. O sumnji


Svrha i domet krivičnog gonjenja je da obezbijedi da krivični sud kazni krivca u zakonito provedenom postupku i, u isto vrijeme, posmatrano sa druge strane, da oslobodi nevinog uz primjenu standarda nedokazanosti krivice izvan razumne sumnje od strane tužioca, i njemu sličnog, mada ne i identičnog standarda in dubio pro reo. U osnovi značenja ovog poslednjeg, njegova primjena manje više svoj fokus nalazi u odgovoru na konačno pitanje krivice optuženog. Ako sud po ocijeni dokaza još uvijek ima sumnju u pogledu postojanja činjenica koje konstituišu krivično djelo, u tom slučaju će primjenom principa in dubio pro reo odlučiti da one ne postoje, tj. da ne postoje van razumne sumnje i temeljem toga donijeće oslobađajuću presudu. Međutim, treba naglasiti da čak i kada postojanje razumne sumnje ne proističe iz dokaza prezentovanih od strane odbrane, razumna sumnja će postojati uslijed dokaznog deficita ponuđenog od strane tužioca. Za razliku od standarda „van razumne sumnje“ princip in dubio pro reo ne sadrži stepenovanje sumnje.

Potrebno je razlikovati sumnju da je neka osoba počinila krivično djelo (postojanje sumnje samo po sebi ide na štetu osumnjičenog i uvijek u korist optužbe) od sumnje da je neka osoba stvarni počinilac zločina. Domaći krivični procesni zakoni nude različitu terminologiju za ova dva tipa sumnje.8 Naime, „sumnja“, tj. vjerovatnost kao otvoreni pravni standard za donošenje određenih odluka u krivičnom postupku od kojih su svakako najvažnije presude, može se u empirijskom i psihološkom smislu stepenovati. Logično je očekivati da će stepen sumnje na početku krivičnog postupka biti niži, te da će tokom daljeg razvoja postupka biti jači ili slabiji, što će na kraju postupka rezultirati osuđujućom ili oslobađajućom presudom. Skandinavski teoretičari sudskog postupka su, kako to uočava Krapac, svojedobno različite stepene vjerovatnoće (sumnje) o postojanju činjenice „A“ i njenom nepostojanju „ne-A“, tablično predstavljali u rasponu od 0 (ne postoji) do 1 (očito je).9




8 U čl. 20. (Osnovni pojmovi), u tačci l) ZKP BiH data je definicija „Osnovane sumnje” u kojoj je ona određena kao „viši stepen sumnje zasnovan(a) na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo.” Isti krivični procesni zakon ne daje definiciju „sumnje” već se zadovoljava samo navođenjem tog pojma u članovima.
9 Davor Krapac, Kazneno procesno pravo, Prva knjiga: Institucije, Narodne novine, Zagreb, listopad 2010., str. 400-401.


Pitanje standarda dokaza/dokazivanja, svodi se u osnovi na pitanje stepena ili kvantuma vjerovatnoće, izvjesnosti, uvjerenosti koji se treba postići pojedinim dokazom da bi se u postupku neka odlučna činjenica uzela kao dokazana ili nedokazana, a time utvrdila i odluka o krivici. Prilikom postavljanja ovog problema treba se koncentrisati na pitanje oko subjektivnosti ili objektivnosti standarda dokazivanja. U teoriji jedni polaze od kvantuma dokaza posmatrajući ga kao stepen unutrašnjeg uvjerenja sudije koje se kreće od sumnje do izvjesnosti, s tim što je u tom kontinuumu teško diferencirati pojedine stepenice. Drugo mišljenje, koje izražavaju pristalice „matematičkog dokaza“, polazi od istraživanja određenog objektivnog, prema mogućnosti mjerljivog i provjerljivog stepena vjerovatnoće kojim bi se svaki dokaz stavio na određeno mjesto na probabilističkoj skali koja se kreće od potpune nemogućnosti do potpune izvjesnosti.10

Naši krivični procesni zakoni ne određuju s kojim uvjerenjem sud treba u svakom pojedinom slučaju utvrditi pojedine činjenice za osnov svoje odluke, već prepušta sudu da to odredi u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza. Prije nego što sud donese presudu, on mora sve pravno relevantne činjenice konkretnog slučaja utvrditi s potpunom uvjerenošću koju može steći samo na osnovu savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima (član 281. stav 2. ZKP BiH), pa ako u tome ne uspije, tj. ukoliko u trenutku izricanja presude ostane u sumnji u pogledu postojanja ili nepostojanja nekih materijalnopravno relevantnih činjenica, mora primjenom pravila in dubio pro reo donijeti meritornu oslobađajuću presudu (član 284. ZKP BiH). Drugim riječima iskazano, ukoliko tužilac kao zastupnik državnog interesa u krivičnom gonjenju i kažnjavanju, ne uspije dokazati krivicu optuženog, ostaje i dalje vrijediti pretpostavka nevinosti na strani optuženog. Slično će sud postupiti i u slučaju sumnje u pogledu postojanja pravno relevantnih činjenica propisanih krivičnim procesnim zakonom za koji slučaj će se donijeti presuda kojom se optužba odbija (član 283. ZKP BiH).

Standard „van razumne sumnje“ i princip in dubio pro reo u adversarijalnoj proceduri kakva je u osnovi naša, uvažavaju osnovne krivičnoprocesne principe kao što su: jednakost oružja, pretpostavku nevinosti, tužiočev teret dokazivanja i pravo na adekvatnu odbranu, što sveukupno obezbjeđuje efekat koji služi samoj svrsi kada treba odgovoriti na krajnje pitanje da li je optuženi kriv ili ne.



10 O ovome više: Alan Uzelac, Teret dokazivanja, str. 248., alanuzelac:from.hr/Pof/tel5dio.pdf


3. Porijeklo instituta „razumne sumnje”– historijski osvrt


Porijeklo „razumne sumnje“ leži već u dalekom svijetu stare hrišćanske teologije zapadne provenijencije. U to vrijeme formula „razumne sumnje“ se prvobitno odnosila na zaštitu duša porotnika od prokletstva/pakla, a nije bila upravljena na današnji cilj – da zaštiti optuženog. Naime, prema ranijoj hrišćanskoj tradiciji, osuda nevino optuženog smatrala se potencijalnim smrtnim grijehom. Svrha uputstva o „razumnoj sumnji“ bila je da se pozabavi ovom, iz perspektive srednjovjekovnog čovjeka, užasnom mogućnošću, uvjeravajući porotnike da mogu osuditi optuženog, a da ne rizikuju svoje spasenje sve dotle dok njihove sumnje o krivici nisu bile „razumne“.

U svom prvobitnom obliku, ovaj standard nije imao nikakve veze sa održavanjem vladavine prava u smislu današnje upotrebe, kao što nije imao nikakve veze sa vrijednostima slobode kako to mi danas zamišljamo. Nastao je kao proizvod jednog svijeta koji se brinuo više za moralna pitanja, što više u modernom svijetu nije od tolikog značaja. Danas od standarda „razumne sumnje“ tražimo da, u pomanjkanju historijske memorije, ima funkciju koju prvobitno nije imao. U savremenom poimanju uloga primjene ovog standarda je da u krivičnim predmetima osigura procesnu zaštitu za optuženog te da osigura dokaze prilikom odlučivanja o krivici ili nevinosti optuženog.

4. Definicija standarda razumne sumnje u anglo-saksonskom svijetu


U krivičnom pravu na zapadu uobičajeno je da teret dokazivanja nečije krivice leži na tužiocu prema latinskoj izreci: ei incumbit probatio qui dicit, non qui negat, što u slobodnom prevodu znači da „teret dokazivanja leži na onom ko nešto tvrdi, ne na onom koji to poriče“.

U anglo-saksonskom svijetu još nema konzistentne definicije razumne sumnje kao standarda koji se univerzalno primjenjuje u tim pravnim sistemima. Ovi sistemi u kojima porota ima centralno mjesto u krivičnim postupcima – jer porota vaga dokaze i na osnovu njih odlučuje o činjenicama – još nije ponudila definiciju koja bi izbjegla kriticizam.

Ne postoji jasna definicija šta predstavlja razumnu sumnju, a što bi se moglo primijeniti na sve sisteme običajnog prava. Također, ne postoji dosljedna definicija koja se primjenjuje unutar jedne jurisdikcije običajnog prava. Sistemi običajnog


prava, u kojima su uputstva poroti važna za krivična suđenja – jer porota mora da cijeni dokaze i odluči o činjenicama – još uvijek nisu razradili definiciju koja nije podložna kritici.

U Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) definicija razumne sumnje varira ne samo od države do države već i među apelacionim sudovima na federalnom nivou (engl. Federal Circuit Courts of Appeal). Neke jurisdikcije su usvojile standardna uputstva za porote u krivičnim predmetima, s dovoljno jasnom definicijom koju prosječan porotnik može razumjeti i primijeniti.

S druge strane, Apelacioni sud za Sedmu oblast (US Court of Appeals for the Seventh Circuit) nema uputstva u pogledu definicije standarda razumne sumnje. U predmetu SAD vs. Glass, Sud je naveo da pokušaji da se objasni izraz „razumna sumnja“ obično taj izraz ne čine jasnijim za porotu.

Sličan stav ima i Apelacioni krivični sud Velike Britanije (zamijenjen sa Apelacionim sudom Engleske i Velsa) koji je preporučio nižim sudovima da ne daju definicije onoga šta predstavlja dokaz izvan razumne sumnje. Predsjednik krivičnog vijeća Apelacionog suda Goddard napominje u predmetu Regina vs. Summers (1952): „Još nisam čuo da je neki sud ponudio zadovoljavajuću definiciju „razumne sumnje“, a bilo bi mnogo bolje da se taj izraz ne koristi. Kad god neki sud pokuša da objasni što se podrazumijeva pod tim, objašnjenje obično dovodi do zbrke, a ne jasnoće.“11

U krivičnom pravosuđu Velike Britanije (Sjeverna Irska, Engleska, Vels i Škotska) postoje samo dva standarda dokazivanja prilikom suđenja. Jedan se odnosi na dokazivanje „van razumne sumnje“, dok se drugi odnosi na policijska ovlaštenja.

Apelacioni sudovi u Kanadi su također odbili da definišu razumnu sumnju.


5. Razumna sumnja u praksi Evropskog suda za ljudska prava


Zemlje koje su potpisnice EKLJP-a su u isto vrijeme subjekti jurisdikcije ESLJP. Taj Sud tumači i primjenjuje standard razumne sumnje, princip in dubio pro reo, teret dokazivanja, prezumpcije nevinosti i onog što, uopšteno govoreći,


11 Ana Muniesa, The reasonable doubt, skinuto sa:
linkedin.com/pulse/raisonable-doubt-ana-muniesa-/ - str. 5/9. (3. maj 2018)


uspostavlja pravičan postupak prilikom suđenja, i to na način koji je više instruktivnog karaktera i koji služi kao minimum definicija za postupanje nadležnih domaćih sudova i njihovu sudsku praksu.12

U predmetu Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 14310/88 (GC) (28/10/1994), st. 63, Veliko vijeće ESLJP je smatralo da je razumna sumnja zahtijevala postojanje činjenica ili informacija koje bi pružile uvjerljiv osnov za sumnju da je okrivljeni počinio zločin.

Ova odluka Evropskog suda upućuje na ispunjenost minimalnih standarda ili zahtjeva koje pružaju osnov za sumnju da je okrivljeni počinio zločin. Taj osnov mora biti „objektivan“, što znači da bi svaka razumna osoba zaključila da činjenice ili informacije idu u prilog takvom zaključku. Osnov da zaključak bude „prihvatljiv“ znači da zaključak mora biti logičan i moguć kako bi se podržala sumnja krivice koju zagovara tužilac. U suštini ovom odlukom se i uspostavlja subjektivni standard koji nije egzaktan ili precizan, ali se njim zahtijeva da tužilac ponudi dokaze kojim će se ispuniti minimalni standardi za dokazivanje.13

Evropska komisija za ljudska prava (Komisija) je 1969. godine u predmetu Grčka dala, kako se čini, prvu definiciju standarda razumne sumnje kada je odlučila da standard tereta dokazivanja primijeni tokom ocjene dokaza u odnosu na navode o mučenju, tj. o kršenju člana 3. EKLJP.14 Tom prilikom Komisija je smatrala da navodi o kršenju člana 3. moraju biti utvrđeni „izvan razumne sumnje.“ Komisija je definisala razumnu sumnju kao „ne sumnju zasnovanu na samo teoretskoj mogućnosti ili pokrenutoj kako bi se izbjegao neugodan zaključak, već sumnju za koju se može dati obrazloženje na osnovu izvedenih činjenica.“15

Devet godina kasnije, Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je potvrdio i opisao ovu definiciju u predmetu Irska protiv Velike Britanije (1978). Sud je dodao


12 Michael G. Karnavas i dr., Doubt in favour of the Defendant, guilty beyond reasonable doubt, Comparative study, OSCE, Mission to Skopje, 2016, str. 123.
13 Jon Smibert, Dokazna načela, Ministarstvo pravde SAD, Priština, 2014, str. 15.
14 Član 3. EKLJP-a se odnosi na zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda tako što predviđa:
„Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“ SE, EKLJP, dopunjena Protokolima broj 11. i 14., od 4. novembra 1950, ETS 5.
15 Engl. „'resonable doubt' is 'not a doubt based on a merely theroretical possibility,'“ „ but is
„a doubt for wich reasons can be given“ (Greek, p. 196, para.70).


da dokaz izvan razumne sumnje može proizaći iz „dovoljno jakih, jasnih i saglasnih zaključaka ili sličnih nespornih činjeničnih pretpostavki.”16

Gore izložena definicija, iako nije vrlo detaljna ili precizna, postavlja minimalne standarde kojih se moraju pridržavati države koje su potpisale EKLJP, te koje su podložne nadležnosti ESLJP-a. Naravno, ništa ne sprečava zakonodavce država da razrade standard koji omogućuje više zaštite od minimalnog standarda dopustivog prema jurisprudenciji ESLJP-a.

6. Teret dokazivanja


Na pitanje o istinitosti dokazivanja, prethodno je potrebno razmotriti dokaz kao takav. Sa dokazom se pokazuje istinitost jedne pretpostavke, stvarnost neke činjenice. Dokazom se dakle, pokazuje utemeljenost činjenice o nekoj stvari.17 Dokazom se znači utemeljuje činjenica i otklanja sumnja u istinitost postojanja te činjenice. Naravno, ovdje se ima u vidu iznalaženje sudske istine kojoj može biti konkurentna neka druga istina: naučna, filozofska, itd. Teret dokazivanja posmatrano sa aspekta procesnog zakona BiH utemeljen je na principu akuzatornosti, koji, istina, ima primjese i inkvizitorskog principa, utoliko što sud može izvoditi i svoje dokaze sa ciljem razjašnjenja stvari i konačne spoznaje istine, ali nikako izvoditi ključne dokaze na kojima bi se temeljila krivica optuženih lica, s obzirom na to da je teret dokazivanja isključivo na tužiocu, te da je isključivo pravo (a i obaveza) tužioca da disponira tužbenih zahtjevom – nemo iudex sine actore, iz čega proizilazi i njegova obaveza dokazivanja takvog zahtjeva. S tim u vezi, kada bi sud u svakoj sumnji dodatno izvodio i svoje dokaze, a na kojima bi se temeljila krivica optuženih lica, došlo bi do povrede i jednog od ključnih procesnih načela – in dubio pro reo, po kojem sud u svakoj sumnji ide u korist optuženog lica, a ne da kod takve sumnje preuzme funkciju organa gonjenja i dalje samoinicijativno dokazuje tezu optužbe, te time dovodi u pitanje i načela kontradiktornosti, kao i ravnopravnosti stranaka u postupku. Obaveza suda jeste da činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdi, ali prvenstveno na temelju dokaza koje mu stranke predoče, prevashodno Tužilaštvo, na kojem teret dokazivanja i jeste, a ne da svjesno spoznaje istinu „van razumne sumnje” na štetu optuženog, izvodeći svoje dokaze, jer time bi se mijenjala akuzatorska priroda krivičnog postupka kakva je utemeljena

16 ECtHR (PLENARY). Case of Ireland v. The United Kingdom (Application no. 5310/71). Judgement. Strasbourg, 18 January 1978. page 1 of 86. 6/5/2006.
17 v. Raymond Legeais, Les règles de preuve en droit civil. Permanences et transformations.Préf. R. Savaner, L.G.D.J. 1985, spéc. p.144.


domaćim zakonom, te bi se izgubila funkcija presuđenja kao zaseban stub krivičnog postupka koji nepristrasno rješava spor između dvije jednake strane – tužioca i optuženog.

7. Standard „izvan razumne sumnje“ u praksi Suda BiH


U brojnim predmetima Suda BiH uobičajeno se prilikom korištenja standarda odlučivanja primjenjuje standard „van razumne sumnje“. U kontekstu dokazivanja činjenica putem posrednih dokaza, Sud je zauzeo stanovište da se dokazanost putem ovih činjenica mora utvrditi „izvan (svake) razumne sumnje“, gdje mora postojati čvrsta i logička povezanost tako da činjenični zaključak pretresnog vijeća bude jedini mogući zaključak na osnovu dokaza; da je kriterij koji se primjenjuje „razumna sumnja“ i da se vrlo rijetko činjenica može dokazati izvan svake razumne sumnje.18 U stvari, ovim je Sud uspostavio vrlo visok kriterij dokazivosti pravno relevantnih činjenica kod slučaja zaključivanja na osnovu indicija (inferencija) i stepena vjerovatnoće.

Također, u jednom od predmeta Suda BiH19 braniteljica optuženog je u žalbi protiv prvostepene presude u okviru bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH,20 ukazala na pogrešnu primjenu standarda dokazivanja
„van razumne sumnje“ kako je to iznijeto u para. 49-66. pobijane presude. Naime, prvostepeni sud je u osporenoj presudi utvrdio sljedeće:
„1. Prilikom donošenja odluke o krivici Pretresno vijeće se koristilo standardom
„van razumne sumnje“ kao opšteprihvaćenim standardom u praksi međunarodnih sudova.
2. Osnovna obaveza Pretresnog vijeća u pogledu svih dokaza propisana je članom
281. stav 2. ZKP-a BiH u kojem se navodi: „Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.”
3. Dakle naznačena je obaveza ocjene dokaza iz kojih Pretresno vijeće izvlači zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana. Koji stepen je potreban za takav zaključak je nesumnjivo sadržan u standardu „van razumne sumnje“. Prirodno


18 Sud BiH, Tužilaštvo BiH protiv opt. Božidara Kuvelje, predmet broj: S1 1 K 004050 13 Krž 15, (drugostepena presuda), 16.09. 2013., para. 81.
19 Sud BiH, predmet broj: S1 1 K 020968 17 Krž 2, Tužilaštvo BiH protiv optuženog Edina Sakoča.
20 Žalbeni podnesak braniteljice, advokatice Tatjane Savić od 03.05.2017. godine na spis broj: S1 1 K 020968 Kri.


pitanje koje se postavlja je šta je osnovana sumnja koja je preduslov za potvrđivanje optužnice i otpočinjanje glavnog pretresa u odnosu na standard „van razumne sumnje“ koji je neophodno utvrditi kod odlučivanja o krivici optuženog. /…/.
4. Osnovana sumnja je sumnja zasnovana na razlozima i zdravom razumu. To je sumnja koju svaka razumna osoba ima nakon što pažljivo odvaga sve dokaze. To je sumnja koja bi dovela do toga da svaka razumna osoba oklijeva da postupi po nekom pitanju od važnosti u njenom ličnom životu, jer nije sigurna.
5. Nasuprot tome, zaključak „van razumne sumnje“ mora biti tako uvjerljive prirode da nijedna razumna osoba, nakon što pažljivo odvaga sve dokaze, ne bi imala sumnju i ne bi oklijevala da se na isti osloni i po njemu postupi kada su u pitanju njene najvažnije lične stvari/pitanja.
6. Sudska praksa je za osuđujuću presudu definisala standard „dokaza van razumne sumnje.'' Prema opšte prihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji veći stepen vjerovatnoće da je optuženi počinio krivično djelo. Sud je razmatrao i cijenio sve izvedene dokaze, ali će se u presudi osvrtati samo na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagati i iznositi zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku.
7. Sud podsjeća da član 15. ZKP BiH predviđa princip slobodne ocjene dokaza, koga ograničava jedino princip zakonitosti dokaza, što znači da je ocjena dokaza oslobođena formalnih pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Uspostavljajući ovaj princip, zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i pokazao povjerenje u prosudbenu moć sudija.“

Nasuprot ovome, žalba je utvrdila da se primjena ovog standarda direktno kosi sa principom in dubio pro reo, te da se na taj način uspostavlja povreda člana 3. stav 2. ZKP BiH. Osim toga, ova žalba podsjeća da se uprkos uvođenju adversarijalnog sistema u domaće krivično procesno zakonodavstvo, niti jednom zakonskom odredbom ne mijenja standard dokazivanja po kojem se činjenice koje idu na štetu optuženog moraju potpuno i nesumnjivo utvrditi i to sa sigurnošću a ne van razumne sumnje. Standard „van razumne sumnje“ čini standard određenog stepena vjerovatnoće, bez obzira o kom se stepenu radi, a time je suprotan iznesenoj zakonskoj odredbi. Utoliko prije što sudska praksa u našim pravnim sistemima nije izvor prava pa se slijedom toga ne mogu uvoditi novi standardi dokazivanja koji nisu propisani zakonom (v. član 3. stav 2., član 281. stav 2. i član 290. stav 7. ZKP BiH).


U iznošenju teorijske elaboracije zašto se smatra da primjeni standarda dokazivanja „van razumne sumnje“ nema mjesta u domaćoj sudskoj praksi, žalba iznosi nekoliko dodatnih argumenata među kojim:
- neadekvatnog prevoda anglo-saksonskog termina beyond reasonable doubt jer isti ne znači „van razumne sumnje“, nego „preko razumne sumnje“.
- Preuzimanje kontradiktornog suđenja iz anglo-saksonskog pravnog sistema u naše pravne sisteme ne znači da smo preuzeli i porotno suđenje u kome odlučuje 12 porotnika različitog pola, rasnog, socijalnog, obrazovnog i drugog statusa koji odlučuju isključivo o činjenicama – postojanju krivice, pri čemu se traži da odluka bude donesena jednoglasno (osim u par izuzetaka). Uz to, porota svoju odluku ne obrazlaže.
- Anglo-saksonski pravni sistem je precizno definisao standarde vjerovatnoće, tj. sumnje, pa je osnov sumnje definisao kao vjerovatnoću od 50%, osnovanu sumnju kao vjerovatnoću od 75%, a „preko razumne sumnje“ kao vjerovatnoću od 90%. Upravo ovaj poslednji standard se nalazi na provjeri kod 12 porotnika koji moraju jednoglasno odlučiti da je taj standard zadovoljen i da niko od njih ne bi u vlastitim stvarima oklijevao prilikom donošenja odluke.
- Pored toga, pred porotom se nikada ne izvode nezakoniti dokazi o kojim odlučuje profesionalni sudija bez prisustva porotnika čime se sprečava bilo kakva kontaminacija porotnika o saznanjima koja potiču iz nezakonitih dokaza.
- Konačno, prema domaćem krivičnom procesnom zakonodavstvu svaki stepen vjerovatnoće ide u korist optuženom, dok samo ono što je dokazano s potpunom sigurnošću, kako je to već istaknuto, može ići na štetu optuženog.

Zaista u američkom pravosudnom sistemu uvjerenje o nečijoj krivici zahtijeva dokazivanje „van/preko razumne sumnje“. U prilog gore iznijete argumentacije koja se odnosi na terminološko značenje razumne sumnje, govori objašnjenje ovog pojma po kom se radi o standardu dokazivanja u anglo-saksonskom pravu koji mora biti premašen da bi se osiguralo ubjeđenje o krivici optuženog u nekom krivičnom predmetu. Pa ipak, kod razmatranja značenja ovog terminološkog pitanja imali smo u vidu autoritativan prevod značenja ovog standarda sa engleskog
„prove beyond any reasonable doubt“ na neki od zvaničnih jezika u BiH „dokazati van svake razumne sumnje,“21 koji ni u čemu ne kolidira s uobičajenim shvatanjem ovog pojma onako kako je to prihvaćeno u praksi Suda BiH i Ustavnog suda BiH.



21 V. Živko M. Čule, Srpsko-engleski leksikon prava, Serbian-English Law Lexicon, Jasen, Beograd, 2015., str.894.


Ipak, primjetićemo da tako omiljen metod kvantifikacije u američkoj teoriji uopšteno gledano i sklonost numeričkog izražavanja stepenovanja vjerovatnoće/sumnje teško da može nadomjestiti subjektivnu, ne i subjektivističku ocjenu dokaza suda kakva je primjenljiva u našem pravu. Takva ocjena ne isključuje postojanje „vrlo visoke” vjerovatnoće krivice za osudu optuženog što je mnogo teži standard dokazivanja od standarda „prevage dokaza” (engl. preponderance of the evidence) ili „ravnoteža vjerovatnoće” (engl. balance of probabilities) kakav se univerzalno zahtijeva u civilnom pravu.

U vezi s navedenim, također smatramo da princip in dubio pro reo slijedi iz standarda „van razumne sumnje“, pa utoliko se ovim poslednjim ne može kršiti princip in dubio pro reo jer mu prethodi. Osim toga, smatramo da bi bilo spekulativno i nerealno očekivati od suda da s apsolutnom sigurnosti i na apstraktan način isključi svaku mogućnost vjerovatnoće na što u svojoj pisanoj artikulaciji pledira iznesena žalba u ovom, a što na sličan način ponavljaju žalbe odbrane i u drugim predmetima.

8. Zaključci


Standard razumne sumnje, zajedno s principima in dubio pro reo i pretpostavkom nevinosti, predstavlja temelj krivičnih suđenja u sistemima običajnog prava. Standard razumne sumnje, mada nije zasnovan na univerzalnoj definiciji, primjenjuje se u svim sistemima common law. U stvarnosti, u nekim jurisdikcijama se na definiciju ovog standarda upućuje porota u instrukcijama koje su njoj namijenjene, dok se u nekim slučajevima to odnosi na pojedine porotnike radi njihovog rezonovanja u opštem smislu i logičkom poimanju, te ličnom iskustvu kako bi shvatili šta je razumna sumnja.

Ono što je lansiralo standard razumne sumnje u prve redove kao najvažniji i univerzalno prihvaćeni standard dokazivanja u sistemima običajnog prava nije danas relevantnije od historijske pozadine o tome kako je osuđujuća odluka (koja se obično opisuje kao lično ubjeđenje koje sudija formira nakon razmatranja dokaza koje su iznijele strane na suđenju) postala standard dokazivanja u sistemima običajnog prava. To skoro nimalo ne pomaže u rješavanju trajnih poteškoća u oblikovanju jasne, koncizne i dosljedne definicije ovog standarda. Jurisprudencija američkih sudova o tome dovoljno govori: i dalje se javljaju problemi kod definisanja i primjene standarda razumne sumnje jer apelacioni sudovi u SAD-u prihvataju širok dijapazon uputstava u pogledu standarda razumne sumnje.



Moguće je da su razlike u definiciji između standarda razumne sumnje i osuđujuće odluke stvar semantike. Nema skoro nikakve razlike u kvaliteti dokaza između ova dva različita standarda. Oba iziskuju primjenu principa in dubio pro reo, što ima za posljedicu visok stepen dokaza koji je ekvivalentan skoroj izvjesnosti, izbjegavajući imaginarne ili nevažne sumnje.

Kao što kod sudija običajnog prava ne bi trebalo biti istinske dileme u razlučivanju kvalitetne osnove dokaza potrebne za uvjerenje o krivici optuženog za osuđujuću odluku, nedostatak koncizne i univerzalno prihvatljive definicije razumne sumnje ne bi trebalo da stvara dilemu kod sudija koji sude u predmetima u sistemima običajnog prava. Na osnovu toga što sudije imaju obrazovanje i poznaju pravo i dokazna pravila, od sudija se očekuje da cijene subjektivne i objektivne dokaze koji su izvedeni na krivičnom suđenju te da primijene neophodno pravo prilikom odlučivanja da li je tužilaštvo uspjelo dokazati elemente inkriminacija.

Još jedan bitan izazov je nedostatak transparentnosti. U praksi Suda BiH nije uobičajeno da se izdvojena mišljenja sudija objavljuju niti unose u pismene otpravke presuda, već trag o istima ostaje u sklopu strogo povjerljivog zapisnika o vijećanju i glasanju. S tim u vezi, a kako bi se što bolje spoznala prevaga dokaza na štetu ili u korist optuženog lica, moglo bi se razmisliti o tome da se takva izdvojena mišljenja u budućnosti objelodanjuju strankama i javnosti, kako je to urađeno u praksi MKSJ- a.

Izloženi primjer osporavanja standarda „van razumne sumnje“ onakvog kakvog je prihvatila praksa Suda BiH upućuje na sljedeći zaključak: koliko god prihvatali kao neminovnost činjenicu evolutivnog razvoja krivičnog prava kao i prava uopšte što po sebi uključuje i usvajanje pravnih transplanta iz drugih pravnih sistema u domaće pravno tkivo, ipak tome treba pristupati s dozom opreza, a ne njihovim jednostranim, nekritičkim i mehaničkim preuzimanjem (čemu smo inače skloni), utoliko prije što instituti zemalja iz kojih takvi standardi vode porijeklo i sami nisu do kraja jasni. Iz tog razloga za njihovo razumijevanje, među kojim i standarda „razumne sumnje“, bilo je potrebno nešto šire sagledati njihovo porijeklo i današnje značenje o čemu je bilo riječi.

Kada su u pitanju minimalni standardi utvrđivanja činjenica u krivičnim procesnim zakonodavstvima u BiH, a time i stepena uvjerenja organa koji vode krivični postupak u određenoj fazi, krivični procesni zakoni pominju, mada ne


definišu (ako to i čine, jedan pojam se objašnjava samim sobom), osnov(e) sumnje, osnovanu sumnju, tužilačku i od suda potvrđenu, čemu se može dodati i utvrđenost činjenica van svake razumne sumnje.22 Što se tiče ovog poslednjeg stepena sumnje prihvaćenog u sudskoj praksi, treba istaći da nije realno očekivati da se zakonom sve reguliše i izričito navede. Konačno, tu je uloga suda da tumači zakonski propis.

Standard „van razumne sumnje“ predstavlja najveći minimalni stepen prihvaćenosti utvrđenih činjenica koja je dovoljna za presuđenje. Jedina sumnja koja može postojati a da se njom ne umanjuje vrijednost stepena utvrđenih činjenica je nerazumna sumnja. Nasuprot njoj, ukoliko postoji razumna sumnja onda nije oborena pretpostavka nevinosti koja uključuje sve elemente krivične odgovornosti optuženog, a time ni dokazanost počinjenja radnje izvršenja krivičnog djela od strane optuženog.23 U prilog opravdanosti primjene standarda van razumne sumnje u praksi sudova govori činjenica da je adversijarni krivični postupak tako uređen da se istim ne utvrđuje materijalna nego procesna istina. To znači da ovaj postupak rezultira relativnom a ne apsolutnom istinom, tj. postupkom se postiže onoliko istine koliko je potrebno za presuđenje kod osuđujuće presude, jer se u protivnom donosi oslobađajuća presuda.24 Na takvo zaključivanje upućuje i odredba stava 2. člana 3. ZKP BiH, u kojoj se upotrebljava pojam sumnje u opštem smislu, tj. za sve oblike sumnje, pa i onu za koju se koristi pojam „van razumne sumnje“.

Literatura:
1. Alan Uzelac, Teret dokazivanja, alanuzelac:from.hr/Pof/tel5dio.pdf
2. Ana Muniesa, The reasonable doubt, skinuto sa linkedin.com/pulse/raisonable-doubt-ana-muniesa-/ (pristupljeno 3. maja 2018.)
3. Davor Krapac, Kazneno procesno pravo, Prva knjiga: Institucije, Narodne novine, Zagreb, listopad 2010.
4. Goran P. Ilić, Miodrag Majić, Slobodan Beljanski, Aleksandar Trešnjev,
Komentar Zakonika o krivičnom postupku, IV izdanje, Beograd, 2013.
5. Ivan Jovanović, Od istorije do sudnice i nazad: šta istoriografija može dobiti od presuda za zločine u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, Hereticus, 3-4/2016.
6. Jon Smibert, Dokazna načela, Ministarstvo pravde SAD, Priština, 2014.

22 Ramo Ljevaković, Minimalni stepeni utvrđenosti činjenica i obezbijeđenosti dokaza (stepeni sumnje) u fazama krivičnog postupka, Anali Pravnog fakulteta u Zenici 19/2017, str. 231.
23 Isto, str. 248.
24 Isto, str. 250.


7. Michael G. Karnavas i dr., Doubt in favour of the Defendant, guilty beyond reasonable doubt, Comparative study, OSCE, Mission to Skopje, 2016.
8. Ramo Ljevaković, Minimalni stepeni utvrđenosti činjenica i obezbijeđenosti dokaza (stepeni sumnje) u fazama krivičnog postupka, Anali Pravnog fakulteta u Zenici 19/2017.
9. Raymond Legeais, Les règles de preuve en droit civil. Permanences et transformations.Préf. R. Savaner, L.G.D.J. 1985, spéc.
10. West's Encyclopedia of American Law, edition 2. (2008), dostupno na legaldictionary.thefreedictionary.com/Beyond+a+Reasonable+Doubt (pristupljeno 25. jula. 2015.)
11. Živko M. Čule, Srpsko-engleski leksikon prava, Serbian-English Law Lexicon, Jasen. Beograd, 2015.

Na osnovu člana 19. stav (1) Zakona o Vladi Federa[…]

Produzenje roka za verifikaciju stare devizne sted[…]

Na osnovu člana 19. stav (1) Zakona o Vladi Federa[…]

Zemljisne knjige Republike Srpske Dr. sc. Ha[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja