BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Krivično pravna pitanja
#3771
Pravo optuženog da bude saslušan u svojstvu svjedoka
(član 6. stav 2. ZKP BiH u vezi sa članom 6. stav 1. EKLJP)

Donošenjem procesne odluke o odbijanju prijedloga za saslušanje optuženog u svojstvu svjedoka čini se povreda temeljnih prava optuženog lica u krivičnom postupku, s obzirom na to da sud, za razliku od ostalih dokaznih prijedloga odbrane, u pogledu ovog dokaznog prijedloga ne uživa diskreciju, a sve imajući u vidu odredbu člana 6. stav 2. ZKP BiH.

Iz obrazloženja:
Naime, pravo na odbranu kao osnovno pravo optuženog, obuhvata nekoliko pojedinih prava, čija je osnovna karakteristika da su isključivo u funkciji odbrane optuženog, odnosno služe jačanju njegovog položaja u krivičnom postupku. U tom smislu, uz pretpostavku nevinosti optuženog, zagarantovanu članom 3. stav 1. ZKP BiH (analogno tome član 6. stav 2. Evropske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama – EKLJP), te tzv. minimalna prava odbrane optuženog, zagarantovana članom 6. stav 3. EKLJP, položaj optuženog u krivičnom postupku u najznačajnijoj mjeri opredjeljuje i njegovo pravo na iskazivanje o činjenicama, kao sastavni dio prava na pravično suđenje zagarantovanog članom 6. stav 1. EKLJP. Vijeće podsjeća da je pravo optuženog na iskazivanje o činjenicama zagarantovano i domaćim krivičnoprocesnim zakonom, pa je tako u članu 6. stav 2. ZKP BiH kao osnovno načelo krivičnog postupka, koje se ima primjenjivati u cijelom njegovom toku5, propisano da se optuženom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, pri čemu je izbor načina i sredstava odbrane, po ocjeni ovog Vijeća, izraz slobodne volje optuženog.
Na značaj prava optuženog na iskazivanje o činjenicama, po ocjeni ovog Vijeća, ukazuju i druge odredbe važećeg krivičnoprocesnog zakonodavstva, pa je tako odredbom člana 259. stav 2. ZKP BiH propisano da će sudija, odnosno predsjednik vijeća poučiti optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da dâ takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 262. ovog Zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 86. ovog Zakona, u kojem slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu,


4 Vidjeti detaljnije: Komentar zakona o krivičnom/kaznenom postupku u BiH, str. 55/56


odnosno ne daje izjavu. Sud će, shodno navedenoj odredbi, omogućiti da se o tom svom pravu optuženi prethodno konsultira s braniocem, a ukoliko nema branioca, Sud će pažljivo ispitati da li mu je branilac neophodan.
Daljom analizom naprijed navedenih odredbi, Vijeće nalazi da se radi o pravima koja pripadaju optuženom kao procesnom subjektu, te o kojim pravima se optuženi poučava (ne upozorava), a da li će se dobrovoljno odreći prava na šutnju (privilegij protiv samooptuživanja) i da li će se u toku postupka optuženi koristiti svojim pravom na iskazivanje o činjenicama zavisi od koncepta njegove odbrane, pri čemu je pravo optuženog na iznošenje odbrane i činjenica u svoju korist na glavnom pretresu samo ponovljeno pravo koje se osumnjičenom garantuje i u istrazi (vidjeti član 78. st. 2. tačka c) i stav 5. ZKP BiH6).
Dakle, u slučaju kada je odbrana predložila da se u toku dokaznog postupka optužena sasluša u svojstvu svjedoka, Sud je navedeni dokazni prijedlog, s obzirom na odredbu člana 6. stav 2. ZKP BiH, kojom su regulisana prava osumnjičenog/optuženog, kao jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, a dovodeći istu odredbu u vezi sa članom 259. stav 2. ZKP BiH, dužan prihvatiti, s obzirom da Sud, za razliku od ostalih dokaznih prijedloga odbrane, kako je to naprijed interpretirano, u pogledu ovog dokaznog prijedloga ne uživa diskreciju, a sve pritom imajući u vidu da je odbrana u konkretnom predmetu insistirala na saslušanju optužene u svojstvu svjedoka u toku prvostepenog postupka, što znači da je optuženoj bilo vrlo bitno da ima aktivnu poziciju u ostvarivanju prava na materijalnu odbranu.
Stoga, iako Vijeće cijeni da pravo na šutnju i pravo lica da ne inkriminiše samo sebe (privilegij protiv samooptuživanja) predstavljaju općepriznate međunarodne standarde koji su srž pojma pravičnog postupka shodno članu 6. EKLJP, odnosno da optuženi ima pravo na pasivnu poziciju u smislu da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, pravo na iznošenje odbrane koje podrazumijeva da optuženi ukoliko to želi, prije donošenja odluke, objasni svoj stav u pogledu djela koje mu se stavlja na teret, je najvažnije pravo optuženog, koje se
pravo, suprotno stavu prvostepenog suda iskazanog u pobijanoj presudi, ne može reducirati niti oduzeti ni u jednoj fazi krivičnog postupka.
Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće nalazi da je odbijanjem prijedloga odbrane za saslušanje optužene u svojstvu svjedoka povrijeđeno pravo na odbranu optužene, s obzirom da su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu optužene, cijeneći da svaka povreda procesne norme na štetu optužene ima značenje da je povrijeđeno njeno pravo na odbranu zagarantovano međunarodnim aktima7, što za posljedicu, budući da je na ovu bitnu povredu ukazano žalbom, ima ukidanje pobijane presude.

(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj S1 2 K 023053 19 Kž od 22.02.2019. godine)

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
Soldier

Lice u sluzbi usudjeno 2014 na uslovnu kaznu od 2 […]

Pravno definisanje prostora

Poštovani, kako je zakonski definisan pros[…]

Direktiva o zavaravajućem i komparativnom ogla&sc[…]

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ([…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja