- Wed May 22, 2019 3:33 pm
#3226
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
A) Ne mogu se od iznosa ostvarene imovinske koristi oduzeti oni troškovi koji sami po sebi predstavljaju neka zabranjena ponašanja i koja čine sastavni dio radnje izvršenja krivičnog djela, kao ni lični troškovi i lični trud učinitelja krivičnog djela.
Iz obrazloženja:
Prema ustaljenoj sudskoj praksi, „...imovinska korist predstavlja čistu dobit koja se sastoji u višku imovine učinioca koji je postigao izvršenjem krivičnog djela“. To bi u stvarnosti značilo da se od ukupnog iznosa ostvarene koristi trebaju oduzeti svi oni stvarni troškovi koji su nastali u izvršenju krivičnog djela, kako bi se od učinitelja oduzelo zaista samo ono što je izvršenjem krivičnog djela pribavio. Za koje će to troškove i izdatke iznos imovinske koristi biti umanjen, odnosno koji će se troškovi priznati, ovisi od prirode svakog pojedinog slučaja i biće posebno razmatrano u svakom krivičnom predmetu. Međutim, Apelaciono vijeće napominje da neki od osnovnih postulata krivičnog prava i krivičnog postupka ograničavaju ovo načelno shvatanje, pa tako postoje iznimke u stavu da se imovinska korist treba umanjiti za trošak uložen u njeno ostvarenje. Ne mogu se, naime, od iznosa ostvarene imovinske koristi oduzeti oni troškovi koji sami po sebi predstavljaju neka zabranjena ponašanja i koja čine sastavni dio radnje izvršenja krivičnog djela, kao ni lični troškovi i lični trud učinitelja krivičnog djela.
Optuženi N.P. je i davao iznos od po 100 Eura po jednoj kartonskoj kutiji cigareta, u kojoj je bilo 50 tzv. šteka cigareta, optuženom M.T., kako bi istog privolio da mu pomogne u izvršenju krivičnog djela, na način opisan u izreci presude. Apelaciono vijeće, stoga, nalazi neosnovanom tvrdnju odbrane prema kojoj se ovo davanje optuženog N.P. ima smatrati stvarnim troškom kojeg je optuženi imao u izvršenju krivičnog djela, zbog čega bi ukupno ostvarena imovinska korist trebala biti umanjena za ona davanja prema optuženom M.T.. Naime, radi se o nedozvoljenoj radnji, odnosno nedozvoljenom ponašanju, koje suštinski doprinosi izvršenju predmetnog krivičnog djela i nalazi se u biću tog krivičnog djela. Ukoliko bi se prihvatili stavovi izneseni u žalbama odbrane, kao i u odgovoru tužilaštva, da se troškovima ima smatrati i nešto što samo po sebi predstavlja krivično djelo i što predstavlja srž onoga što je prohibitivnom normom jasno označeno, gubio bi se smisao odredbe člana 110. KZ BiH, kao i značaj svake pojedine odredbe posebnog dijela krivičnog zakona. Apelaciono vijeće smatra da imovinska korist koju ostvaruje optuženi M.T. predstavlja zaseban entitet i ne reflektuje se na ukupan iznos imovinske koristi koju ostvaruje optuženi N.P. prodajom cigareta, iz razloga što su ova davanja prethodila prodaji cigareta, što sama po sebi predstavljaju nedozvoljenu radnju i što kod optuženih nije postojao dogovor niti namjera o podjeli ostvarene dobiti.
B) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu Tužilaštva.
Iz obrazloženja:
Nadalje, ovo Vijeće podsjeća da nije vezano odgovorom na žalbu koju je dalo tužilaštvo, u kojem se navodi da i tužilaštvo smatra da je došlo do pogreške u prvostepenoj presudi. Naime, kako je već navedeno, pitanje imovinske koristi je pitanje koje se rješava po službenoj dužnosti, gdje su svi potrebni dokazi o visini imovinske koristi uvedeni u prvostepenom postupku i nisu osporeni od stranaka u postupku, kao ni branilaca optuženih. Sud o pitanju oduzimanja imovinske koristi odlučuje po službenoj dužnosti, na temelju predstavljenih dokaza i ovakav prijedlog, kakav tužilaštvo daje u odgovoru na žalbu, ne obavezuje sud da postupi na predloženi način, jer se ne radi o prijedlogu po kojem je tužilaštvo slobodno disponirati. Pored toga, nesporna je činjenica da je prvostepenom presudom, na osnovu dokaza optužbe, utvrđeno da je optuženi N.P. ostvario imovinsku korist u iznosu od 11.250 KM, pa stoga ostaje nejasno kako tužilaštvo može predložiti da se onda od istog optuženog oduzima potpuno drugi iznos.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj S1 2 K 017151 15 Kž 2 od
09.07.2015. godine)
Sentencu pripremile sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH
A) Ne mogu se od iznosa ostvarene imovinske koristi oduzeti oni troškovi koji sami po sebi predstavljaju neka zabranjena ponašanja i koja čine sastavni dio radnje izvršenja krivičnog djela, kao ni lični troškovi i lični trud učinitelja krivičnog djela.
Iz obrazloženja:
Prema ustaljenoj sudskoj praksi, „...imovinska korist predstavlja čistu dobit koja se sastoji u višku imovine učinioca koji je postigao izvršenjem krivičnog djela“. To bi u stvarnosti značilo da se od ukupnog iznosa ostvarene koristi trebaju oduzeti svi oni stvarni troškovi koji su nastali u izvršenju krivičnog djela, kako bi se od učinitelja oduzelo zaista samo ono što je izvršenjem krivičnog djela pribavio. Za koje će to troškove i izdatke iznos imovinske koristi biti umanjen, odnosno koji će se troškovi priznati, ovisi od prirode svakog pojedinog slučaja i biće posebno razmatrano u svakom krivičnom predmetu. Međutim, Apelaciono vijeće napominje da neki od osnovnih postulata krivičnog prava i krivičnog postupka ograničavaju ovo načelno shvatanje, pa tako postoje iznimke u stavu da se imovinska korist treba umanjiti za trošak uložen u njeno ostvarenje. Ne mogu se, naime, od iznosa ostvarene imovinske koristi oduzeti oni troškovi koji sami po sebi predstavljaju neka zabranjena ponašanja i koja čine sastavni dio radnje izvršenja krivičnog djela, kao ni lični troškovi i lični trud učinitelja krivičnog djela.
Optuženi N.P. je i davao iznos od po 100 Eura po jednoj kartonskoj kutiji cigareta, u kojoj je bilo 50 tzv. šteka cigareta, optuženom M.T., kako bi istog privolio da mu pomogne u izvršenju krivičnog djela, na način opisan u izreci presude. Apelaciono vijeće, stoga, nalazi neosnovanom tvrdnju odbrane prema kojoj se ovo davanje optuženog N.P. ima smatrati stvarnim troškom kojeg je optuženi imao u izvršenju krivičnog djela, zbog čega bi ukupno ostvarena imovinska korist trebala biti umanjena za ona davanja prema optuženom M.T.. Naime, radi se o nedozvoljenoj radnji, odnosno nedozvoljenom ponašanju, koje suštinski doprinosi izvršenju predmetnog krivičnog djela i nalazi se u biću tog krivičnog djela. Ukoliko bi se prihvatili stavovi izneseni u žalbama odbrane, kao i u odgovoru tužilaštva, da se troškovima ima smatrati i nešto što samo po sebi predstavlja krivično djelo i što predstavlja srž onoga što je prohibitivnom normom jasno označeno, gubio bi se smisao odredbe člana 110. KZ BiH, kao i značaj svake pojedine odredbe posebnog dijela krivičnog zakona. Apelaciono vijeće smatra da imovinska korist koju ostvaruje optuženi M.T. predstavlja zaseban entitet i ne reflektuje se na ukupan iznos imovinske koristi koju ostvaruje optuženi N.P. prodajom cigareta, iz razloga što su ova davanja prethodila prodaji cigareta, što sama po sebi predstavljaju nedozvoljenu radnju i što kod optuženih nije postojao dogovor niti namjera o podjeli ostvarene dobiti.
B) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu Tužilaštva.
Iz obrazloženja:
Nadalje, ovo Vijeće podsjeća da nije vezano odgovorom na žalbu koju je dalo tužilaštvo, u kojem se navodi da i tužilaštvo smatra da je došlo do pogreške u prvostepenoj presudi. Naime, kako je već navedeno, pitanje imovinske koristi je pitanje koje se rješava po službenoj dužnosti, gdje su svi potrebni dokazi o visini imovinske koristi uvedeni u prvostepenom postupku i nisu osporeni od stranaka u postupku, kao ni branilaca optuženih. Sud o pitanju oduzimanja imovinske koristi odlučuje po službenoj dužnosti, na temelju predstavljenih dokaza i ovakav prijedlog, kakav tužilaštvo daje u odgovoru na žalbu, ne obavezuje sud da postupi na predloženi način, jer se ne radi o prijedlogu po kojem je tužilaštvo slobodno disponirati. Pored toga, nesporna je činjenica da je prvostepenom presudom, na osnovu dokaza optužbe, utvrđeno da je optuženi N.P. ostvario imovinsku korist u iznosu od 11.250 KM, pa stoga ostaje nejasno kako tužilaštvo može predložiti da se onda od istog optuženog oduzima potpuno drugi iznos.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj S1 2 K 017151 15 Kž 2 od
09.07.2015. godine)
Sentencu pripremile sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH