BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Medunarodno privatno pravo i Medunarodno javno pravo
User avatar
By pravnik
#1732
MEĐUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU

More na našem planetu čini cjelinu čiji su svi dijelovi međusobno povezani. Dio pod morem čini 70,8%. Za razliku od mora, kopno ne čini cjelinu. Čovječanstvo će u budućnosti sve više ovisiti o morskim resursima.

Pravo mora do kraja Drugog svjetskog rata:

Na prelazu iz 19. u 20. st. se pravo mora dosta ujednačilo. Na moru su postojala samo tri opće priznata pravna režima:

1. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE – obuhvatale su:
a. Mora do najniže crte oseke
b. Luke
c. Ušća rijeka i zaljeva

Pitanje oko kojeg su se države sporile je bila širina ulaza u zaljev. Određeno je da ne smije biti veća od dvostruke širine teritorijalnog mora., ali je to ostalo psorno.
Vlast obalne države nad uuntrašnjim morskim vodama se izjednačavala s vlašću na njenom kopnenom području.

2. TERITORIJALNO MORE – obuhvatalo je:
Morski prostor (ili pojas) uzduž obale svake države, čija se polazna crta mjerila od najniže crte oseke ili od vanjskih granica drugih dijelova unutrašnjih voda. Nije postojala jedinstveno prihvaćena širina! Predlagane su širine od 3,4 i 6 milja.
Općenito se smatralo da u teritorijalnom moru brodovi svih stranih zastava imaju pravo neškodljivog prolaska, ali je bilo dvojbe o tomu da li to pravo uživaju i strani ratni brodovi.

3. OTVORENO MORE – obuhvatalo je sva ostala prostranstva izvan granica teritorijalnog mora obalnih država. Ono je bilo otvoreno svima.

________________________________________


Pod okriljem Lige naroda je između dva rata došlo do prvog pokušaja kodificiranja prava mora. Međutim, konferencija u Ženevi 1930.g. nije bila uspješna jer se nije postigla saglasnost o širini teritorijalnog mora.











I konferencija UN o pravima mora (1958.):

Sve do Prvog svjetskog rata su se propisi o pravu mora odnosili na morsku površinu. Veće dubine mora, posebno morsko dno i njegovo podzemlje, bili su van dometa čovjeka.
«Komisija za međunarodno pravo Opće skupštine UN» izradila je nacrt propisa o pravu mora, koji je usvojen 1958.g. u Ženevi na Prvoj konferenciji UN o pravima mora. Cjelokupni materijal koja je tada razmatrana o pravu mora, bio je podijeljen na četiri zasebne konvencije:

1. Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu:
Potvrdila je suverenost obalne države u njenom teritorijalnom moru. Dopustila je povlačenje ravnih polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnog mora u krajevima u kojima je obalna crta duboko razvedena ili usječena ili ako se uzduž obale u njenoj neposrednoj blizini nalazi niz ostrva.
Vanjski pojas mora je prema ovoj Konvenciji dio otvorenog mora u kojem država može vršiti nadzor da bi spriječila povredu svojih carinskih, fiskalnih, useljeničkih i zdravstvenih propisa na svom državnom području i u teritorijalnom moru.
Taj pojas je smio biti širok max. 12 milja.
Konvencija nije uspjela jer se države nisu mogle usaglasiti o širini teritorijalnog pojasa (3/4/6/12, pa čak i više milja)?!

2. Konvencija o epikontinentskom pojasu:
To je tada bio potpuno nov institut međunarodnog prava mora. U Konvenciji piše da obalna država vrši «suverena prava» nad svojim epikontinentskim pojasom, radi njegovog istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava. Po Konvenciji, more iznad tog pojasa je dio otvorenog mora.
Konvencija ne samo što je priznala epikontinentski pojas kao novi institut međunarodnog prava, već je također propisala da ga svaka obalna država ima, te da njegovo postojanje ne ovisi o bilo kakvom izričitom proglasu  uvjerenje da je morsko dno i podzemlje u produžetku teritorijalnog mora prirodni produžetak obalne države pod morem.
Neuspjeh ove konvencije je bio utomu što se nije uspjela odrediti vanjska granica epikontinentskog pojasa. Propisano je da tja pojas čini morsko dno i podzemnlje podmorskih prostora uz obalu, ali izvan granica teritorijalnog mora «do dubine 200 m, ili preko te granice do tačke gdje dubina vode nad njim dopušta iskorištavanje prirodnih bogatstava spomenutih prostora». Dakle, s tehnološkim napretkom se taj pojas mogao pomjerati u nedogled.

3. Konvencija o otvorenom moru:
Kodificirala je postojeće pravo koje se stoljećima razvijalo putem običaja. Navedeno je da se pod otvorenim morem podrazumijevaju dijelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama. Otvoreno more je slobodno za sve narode. Ali, jedan od najtežih problema je bio pitanje ribolova na otvorenom moru.

4. Konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora:
Trebala je sačuvati pravo državljana svih zemalja na ribolov u otvorenom moru, a istovremeno i zaštiti legitimne interese obalnih država u dijelovima otvorenog mora u blizini njihove obale. Ova Konvencija nije postigla svoje ciljeve!
II konferencija UN o pravima mora (1960.):

Također u Ženevi! Na njoj se trebala ponovo razmotriti širina teritorijalnog mora i granice isključivog ribolova obalnih država. Kao i 1930.g. ostala je bez rezultata!
Činilo se da će pravo kodificirano u prethodno navedene 4 ženevske konvencije ostati na snazi – ali to se nije ostvarilo! One nisu nikad bile opće priznate i malo je broj država postao njihovim članicama! Posebno nove države, koje su nezavisnost stekle nakon 1960.g.
________________________________________


III konferencija UN o pravima mora:

Otpočela je u New Yorku 1973. a završila 1982. potpisivanjem Konvencije UN o pravu mora u Montego Bayu na Jamajci!  «KONVENCIJA IZ 1982» Ova konvencija je stupila na snagu 1994.g.
Jedan dio te konvencije je čista kodifikacija običajnog prava na snazi.
S druge strane, mnogi propisi su donijeli značajan napredak u razvoju prava mora! Ti propisi potvrđuju proširenje suverenosti, suverenih prava i jurisdikcije obalnih država na prostorima koji su nekada bili pod režimom otvorenog mora. Ova konvencije predviđa da obalne države mogu proširiti:
 svoje teritorijalno more do 12 milja,
 vanjski morski pojas do 24 milje od polazne crte
 vanjska granica epikontinentskog pojasa može dosezati do 200 milja od polazne crte za sve obalne države bez proglašenja.
 doneseni su i propisi o arhipelaškim vodama
 o ekonomskom pojasu,
 o zaštiti i očuvanju okoline i naučnom istraživanju mora.


________________________________________


Pregled pravnih režima na moru prema današnjem pravu:

Konvencija iz 1982. podrazumijeva 8 različitih pravnih režima u različitim dijelovima mora, morskog dna i njegova podzemlja, te zračnog prostora iznad.
Pravni režim ovisi o pravima na izvjesnu upotrebu mora u granicama datog prostora. Te upotrebe mora mogu biti:
1. plovidba
2. ribolov
3. polaganje morskih kablova i cijevovoda
4. prelijetanje
5. naučna istraživanja mora
6. podizanje vještačkih ostrva i naprava
7. istraživanje i iskorištavanje mineralnih i drugih bogatstava morskog dna i podzemlja

Sve ove upotrebe, osim posljednje, na otvorenom moru čine slobode u korist svih. Naprotiv, u unutrašnjim morskim vodama, arhipelaškim vodama, te u teritorijalnom moru, većina tih upotreba, uz neka ograničenja u korist ostlaih, čine isključiva prava obalne države.

S obzirom na odnos isključivih prava obalne države, te prava i sloboda svih država, sve dijelove mora, morskog dna i podzemlja, te zračnog prostora iznad mora, možemo podijeliti na tri velike skupine:

1. dijelovi mora, morskog dna i podzemlja koji čine državno područje
(1) unutrašnje morske vode
(2) arhipelaške vode arhipelaških država
(3) teritorijalno more

Ali, samo u nekim dijelovima unutrašnjim morskih voda je ta suverenost izjednačena s onom na kopnenom području. Ta suverenost je ipak djelomično ograničena bilo ugovornim propisima ili propisima kodificiranog običajnog prava . Ipak država ima pravo te dijelove mora smatrati dijelovima svog državnog područja.

2. dijelovi mora, morskog dna i podzemlja u kojima država uživa «suverena» ili neka druga prava

(4) vanjski morski pojas
(5) privredni pojas
(6) epikontinentski pojas

U njima je vlast obalne države znatno umanjen, naročito u korist slobode plovidbe i prelijetanja.
U vanjskom pojasu po konvencijama iz 1958. i 1960. nisu bila priznata nikakva suverena prava.

3. dijelovi mora, morskog dna i podzemlja izvan granica nacionalne jurisdikcije država

(7) otovreno more
(8) međunarodna zona dna mora i okeana

U tim dijelovima nijedna obalna država ne može vršiti nikakvu isključivu vlast, osim nad brodovima koji plove pod njenom zastavom, te još u nekim posebnim slučajevima.

B: Dijelovi mora koji čine dio područja obalne države:

68. Unutrašnje morske vode:


Vanjske granice unutrašnjih voda:

Unutrašnje morske vode su oni dijelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi. Dugo se vremena općenito smatralo da je vlast obalna država u svim tim vodama izjednačena s onom koju uživa na kopnu. Stoga su postale predmetom tek 1982. na Trećoj konferenciji UN-a. Naime, do tada nisu smatrane predmetom međunarodnog prava. U unutrašnje morske vode spada:
• more do crte niske vode
• luke
• ušće rijeka
• zaljevi
• more unutar ravnih polaznih crta

Vanjske granice unutrašnjih voda jesu:
(a) dijelovi mora između crte visoke i crte niske vode (plime i oseke) – spadaju u unutrašnje vode, ali su od malog značaja jer su nepogodni za plovidnu i promjenjivi
(b) u lukama su to crte koje spajaju najisturenije stalne lučke građevine koje su sastavni dio lučkog sastava i čine dio obale.
(c) Kod ušća rijeka (ukoliko se rijeka direktno ulijeva u more) – to je pravac preko ušća rijeke između tačaka na crti niske vode na obalama. Ako ušće rijeke čini deltu, onda se primjenjuju pravila koja važe za zaljev
(d) Da bi neki zaljev spadao u unutrašnje morske vode, potrebno je da ispuni neke uslove:
i. Sve obale, uključujući ulaz u zaljev, trebaju pripadati samo 1 državi
ii. Zaljev se smatra istaknutom uvalom koja zadire u kopno
iii. Ulaz u zaljev ne smije biti širi od 24 morske milje, tj. od dvostruko najveće dopuštene širine teritorijalnog mora, računajući od crte niske vode.
(e) More unutar ravnih polaznih crta je tekovina novijeg razvoja. U krajevima gdje je obalna crta duboko razuđena i usječena ili se uzduž obale u neposrednoj blizini nalazi niz ostrva, obalna država može povući ravne polazne crte koje spajaju prikladne vanjske tačke.  Vanjska granica unutrašnjih morskih voda ne mora slijediti sve zavojitosti obale (ali se ne smiju od njih znatno udaljiti)

Najveći nedostatak propisa o ravnim polaznim crtama jest što, za razliku od ravnih arhipelaških crta, nije ograničena njihova najveća duljina. Ta praznina nesavjesnim državama otvara mogućnost zloupotrebe. Svi dijelovi unutrašnjih morskih voda odavno nisu podvrgnuti jedinstvenom pravnom režimu. Ustvari ovdje postoje tri režima, i to:

1. režim mora do crte niske vode, luka isključenih iz međunarodnog prometa, ušća rijeka i zaljeva
2. režim luka otvorenih za međunarodni promet
3. režim mora naknadno zahvaćenog ravnim polaznim crtama

1. režim mora do crte niske vode, luka isključenih iz međunarodnog prometa,
ušća rijeka i zaljeva:

Ti dijelovi unutrašnjih voda potpadaju pod potpunu suverenost obalne države. Jedino u tim dijelovima unutrašnjih voda vlast obalne države potpuno je izjadnačena s onom koju uživa u svom kopnenom području. Ona može u neke od tih prostora pripuštati brodove samo određenih država, a zabranjivati pristup drugima.

Prema običajnom pravu, obalna država je dužna dopustiti pristup u bilo koju svoju luku ili sidrište brod koji se nalazi u nevolji zbog elementarnih nepogoda ili neke druge više sile.


2. režim luka otvorenih za međunarodni promet

U interesu međunarodne plovidbe i prometa, svaka država određuje svojim propisima više svojih luka otvorenim za međunarodni promet. Te luke moraju imati odgovarajuće obale, lukobrane, uređaje i postrojenja za pristajanje, sidrenje i zaštitu brodova itd. U tim lukama se nalaze policijski, carinski, sanitarni i drugi nadzorni organi obalne države.

Neke od najvećih svjetskih luka (Hamburg, Bremen, London itd.) nisu smještene na samoj morskoj obali, već se nalaze u unutrašnjosti kopna, a s morem su povezane rijekom, kanalom ili jezerom. Neke druge luke otvorene za međunarodni promet, smještene su u zaljevima i u unutrašnjim morima. Pravo pristupa tim lukama podrazumijeva i pravo prolaska kroz dio rijeke, kanala, jezera, zaljeve i unutrašnja mora, koliko je to potrebno radi ulaska ili izlaska iz luke.

Pravo pristupa stranim lukama otvorenim za međunarodni promet ograničeno je, međutim, samo na trgovačke brodove, bilo da su u privatnom ili državnom vlasništvu. Za sve druge brodove država može zabraniti pristup svojim lukama, usloviti ga prethodnom dozvolom ili bar prethodnom najavom.


3. režim mora naknadno zahvaćenog ravnim polaznim crtama

Kada se određivanjem ravne polazne crte u skladu s njenim odgovarajućim propisima kao unutrašnje morske vode obuhvate prostori koji su se prije toga smatrali za dio teritorijalnog ili otvorenog mora, u tim vodama će postojati pravo neškodljivog prolaska. Stoga je u tim dijelovima unutrašnjih voda, koje su nekad ranije bile dio teritorijalnog ili otvorenog mora ili gospodarskog pojasa, u biti jednak pravni režim kao i u teritorijalnom moru.

§ 69. Arhipelaške vode arhipelaških država


Arhipelaške vode su nov institut. Prvi pravni propisi koji ga regulišu jeste Konvencija iz 1982. Pravo na arhipelaške vode imaju samo tzv. «okeanske» arhipelaške države, tj. one koje su u cijelosti sastavljene od jednog ili više arhipelaga, te moguće i drugih ostrva.

Po propisima Konvencije iz 1982. mali broj država ima pravo na arhipelaške vode . Arhipelaške vode se pod navedenim uslovima moraju izričito proglasiti. Ako ih neka arhipelaška država ne proglasi, tada u njenim vodama između otoka ostaje prijašnji režim, tj. teritorijalno more i dijelovi otvorenog mora.

Arhipelaška država ima pravo da povlači tzv. «ravne arhipelaške crte» spajajući krajnje tačke najudaljenijih vanjskih ostrva i nadmorskih grebena u arhipelagu, s tim da su tim crtama obuhvaćena glavna ostrva. S vanjske strane ravnih arhipelaških crta, arhipelaška država ima pravo odrediti širinu svog teritorijalnog mora, proglasiti gospodarski pojas, te moguće i epikontinentski pojas preko granice od 200 milja.

More unutar ravnih arhipelaških crta potpada pod režim arhipelaških voda. U tomu se izuzimaju samo luke, ušća rijeka i zaljevi, koji ostaju pod režimom unutrašnjih morskih voda arhipelaške države.

Prava i dužnosti arhipelaških država: One uživaju suverenost u svojim arhipelaškim vodama, i to bez obzira na njihovu dubinu ili udaljenost od obale. Suverenost se proteže i na zračni prostor, kao i na dno i podzemlje. Ipak, ta suverenost je znatno ograničenija nego u pojedinim dijelovima unutrašnjih morskih voda.

Općenito, brodovi svih stranih država uživaju pravo neškodljivog prolaska kroz arhipelaške vode (kao i kroz teritorijalno more). Arhipelaška država može iz sigurnosnih razloga privremeno obustaviti taj prolazak stranih brodova u tačno naznačenim dijelovima voda. Pored toga, ona može odrediti i plovne puteve i iznad njih zračne ceste, podesne za neprekinut i brz prolazak, odnosno prelet kroz arhipelaške vode i teritorijalno more uz njih.

NIKAD ne smije potpuno obustaviti prolazak i prelijetanje svojih arhipelaških voda.


https://www.pravobih.com/

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Simić protiv Bosne i Hercegovine 19.05.2022. Simi[…]