BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Postavite pitanje i raspravite konkretna pravna pitanja koja ne spadaju u neku od drugih kategorija u ovom forumu
#925
PRIMJENA INSTITUTA MJERA ZABRANE KUĆNOG PRITVORA I JEMSTVA U KONTEKSTU ODREĐIVANJA MJERE PRITVORA
www.epravo.ba
1. Uvod

Savremeni krivičnopravni sistemi počivaju na postulatu “In dubio pro libertate”, odnosno evidentno je nastojanje da se primjenom zakonskih odredbi što manje zadire u osnovna prava i slobode građana. Pravo na slobodu je jedno od temeljnih, neprikosnovenih ljudskih prava, proklamovano Poveljom Ujedinjenih nacija o pravima i slobodama čovjeka i građanina, kao i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda, kojom je propisano da svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, te da niko neće biti lišen slobode, osim u slučajevima predviđenim članom 5. navedene Konvencije. Pravo je zaštićeno i Ustavom BiH (član 5. stav 1. Ustava BiH), što govori o njegovom značaju.

Kako se mjera pritvora prema osumnjičenom ili optuženom može odrediti samo izuzetno, kada sud utvrdi da uz osnovanu sumnju postoji i neki od zakonom propisanih, posebnih pritvorskih razloga i da se svrha ne bi mogla postići određivanjem neke druge mjere obezbjeđenja prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka, sud je u obavezi, da po službenoj dužnosti u svakom konkretnom slučaju, cijeneći okolnosti istog, ali i lične osobenosti učinioca, razmotri mogućnost određivanja drugih mjera ili zamjene mjere pritvora istim mjerama kada se radi o slučaju produžavanja ili kontrole mjere pritvora (ESLJP, Witold Litwa v Poland, 26629/95 od 04.4.2000., para 78 ).

Odredbom člana 126 b stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH) je propisano da kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora. Nadalje, kako je to određeno i članom 123. stav 2. ZKP BiH, sud po službenoj dužnosti prilikom odlučivanja (određivanja/produžavanja/kontrole mjera) koju će od navedenih mjera primjeniti, mora se pridržavati uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, kao i odredba stava 3. istog člana kojom je propisano da će sud mjere ukinuti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. Postoji obaveza i postupajućeg tužioca da razmotri podnošenje prijedoga za određivanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora, ukoliko bi to okolnosti slučaja dozvoljavale.

Prema odredbi člana 2. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH), propisano je da prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima



koje propisuje ovaj zakon. U kontekstu predmetne teme, potrebno je ovu zakonsku odredbu povezati sa određivanjem i trajanjem određenih mjera koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom/optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka, i to mjera zabrane, jemstva i pritvora, a sve u smislu poštovanja Evropske konvencije o ljudskim pravima i smjernica nadležnih tijela Evropske unije i prakse Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u cilju zaštite ljudskih prava i rasterećenja zatvorskih kapaciteta.

Prilikom razmatranja opravdanosti izricanja ovih mjera, potrebno je cijeniti aspekt poštovanja ljudskih prava i sloboda, i to sa historijskog, teorijskog, pozitivnopravnog i aspekta praktične primjene, uz provođenje komparativne metode u smislu zakonskih tekstova zemalja regiona i država članica Evropske unije, a sve u kontekstu osobnosti koje karakterišu savremenu nauku krivičnog prava i krivično zakonodavstvo.

Mjera lišenja slobode osumnjičenog/optuženog, kao i kazna zatvora su tokom historije predstavljali stub sistema krivičnih sankcija, kao i glavni oslonac krivičnog prava. Krajem XVIII i početkom XIX vijeka kazna lišenja slobode javlja se kao posebna mjera u registru krivičnih sankcija, a s njom i kazneni zavodi za izvršenje istih. Ove mjere su nastale kao rezultat težnji izbjegavanja okrutnih tjelesnih kazni i smrtne kazne, da bi se osumnjičeni izdvojio iz sredine u kojoj je počinio krivično djelo, te da bi se disciplinovao.

Međutim, stalnim izučavanjem i promocijom ljudskih prava i sloboda, došlo se do stadija kada se ova mjera koristi samo izuzetno i u ograničenom trajanju, dok je samo izvršenje iste podvrgnuto zakonom propisanim pravilima. Još na II kriminološkom kongresu, održanom u Parizu 1950. godine, ukazano je da boravak u zatvoru štetno djeluje na fizičko i psihičko zdravlje osuđenika, kao i njegov društveni status, što se posebno dovodi u vezu sa negativnim konotacijama u vezi izricanja kratkotrajnih kazni zatvora.

Danas su sve češći stavovi i rasprave o opravdanosti zamjene mjere pritvora nekom od mjera koje su prilagođene današnjim uslovima, posebno u pogledu informatičkih tehnologija i ostalih elemenata svojstvenih savremenom krivičnom zakonodavstvu.

Pritvor predstavlja najstrožiju od predviđenih mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i za nesmetano vođenje postupka i to ne samo prema našem krivičnom zakonodavstvu, nego i zakonodavstvima drugih zemalja. Ova mjera se sastoji od oduzimanja slobode kretanja osumnjičenog/optuženog po osnovu odluke suda, kada su za to ispunjeni zakonom predviđeni razlozi – osnovana sumnja i jedan ili više posebnih pritvorskih razloga. Navedenom mjerom najdublje se zadire u zagarantovana prava i slobode građanina i stoga je potrebno prije njenog određivanja razmotriti sve ostale mogućnosti izricanja blažih mjera, a



jedna od tih je i napuštaje mjesta boravišta, posebno ako je samo ograničeno na dom.
U tom kontekstu, potrebno je napraviti distinkciju između lišenja slobode i ograničenja slobode. U oba slučaja se radi o ograničenju slobode kretanja, ali se
razlikuju u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere poduzete prema pojedincu, uz razlikovanje statusa osobe prema kojoj je poduzeta mjera. Svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne
predstavlja lišenje već samo ograničavanje prava slobode. Tako se smatra da je osumnjičeni lišen slobode kada se nalazi u pritvoru ili ako je istom izrečena mjera
zabrane napuštanja boravišta, koja se odnosi na dom, koji možemo laički definirati kao “kućni pritvor”, (posebno ako je vezano za zabranu komunikacije sa vanjskim
svijetom), dok je njegova sloboda ograničena u slučaju izricanja mjera zabrane napuštanja boravišta, ali i primjene ostalih mjera1.

Zakonodavac u BiH, na svim nivoima vlasti je napravio distinkciju između mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, što je na nivou BiH regulisano odredbom člana 126. ZKP BiH, te se iste mogu izreći i uz ostale mjere iz člana 126 a ZKP BiH sa ciljem što čvršćeg obezbjeđenja prisustva osumnjičenog/optuženog u postupku pred sudom.

2. Mj er a zabrane napuš t anj a boravi št a – kuć ni prit vor član 126 c stav 1 ZKP BiH glasi:

U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog, Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

Težište je na analizi druge rečenice gore navedenog stava i navedeno ograničenje možemo kvalifikovati kao “kućni pritvor”.

Kućni pritvor u najširem smislu označava mjeru kojom neka država pojedincu ograničava kretanje, a koje je u pravilu blaže od zatvaranja. Osoba koja se nalazi u kućnom pritvoru može slobodno koristiti vlastito prebivalište ili boravište, ali su komunikacije sa vanjskim svijetom ograničene. Ovo je mjera koja se kroz historiju obično primjenjivala za pripadnike vladajuće klase ili društvene elite koji bi pali u nemilost vlastodržaca, a čije bi se pogubljenje, zatvaranje ili progonstvo smatralo neprikladnim iz političkih razloga. U XX vijeku ta je mjera stekla veliki publicitet s obzirom da su je praktikovali razni autokratski ili totalitarni režimi.


1 Više o tome: ESLJP, Levents v. Lettonie, Vachev v. Bulgaria; Bozano v. France (1986.); Vito Concimino v. Italia (1991.)



Analiziranjem sadržaja odredbi ZKP BiH, uz primjenu komparativnopravnog modela u odnosu na krivičnoprocesno zakonodavstvo zemalja regiona, primjetno je da ni ZKP BiH, kao ni entitetski krivičnoprocesni zakoni, ne regulišu kao posebnu mjeru “Zabrana napuštanja stana”, kao što je to regulisano Zakonom o krivičnom postupku Republike Srbije (ZKP Republike Srbije) ili “Istražni zatvor u domu” – naziv mjere zabrane u Zakonu o krivičnom postupku Republike Hrvatske (ZKP Republike Hrvatske), već je u smislu određivanja sadržaja mjere zabrane napuštanja boravišta, samo navedeno da će sud u rješenju kojim izriče ovu mjeru zabrane odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati, uz napomenu da to mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog (član 126c stav 1. ZKP BiH). Stoga se u sudskoj praksi pojavila dilema koje prostorno ograničenje kretanja stranka ima u vidu kada podnese sudu prijedlog za određivanje mjere zabrane napuštanja boravišta. U tom smislu, potrebno je na ročištu razjasniti da li pod boravištem stranke podrazumijevaju mjesto boravišta – adresu na kojoj boravi, grad ili kanton, a uzimajući u obzir državnopravno uređenje BiH.

Mjera kućnog pritvora može biti praćena ograničenjima u pogledu uslova pod kojima osumnjičeni/optuženi boravi u stanu (zabrana posjeta – osim članova porodice, sa izuzetkom ako su to osobe na koje se odnosi mjera zabrane komunikacije, zabrana korištenja telefona i sl.). Međutim, da bi se izrekla ova mjera mora biti zadovoljen jedan od posebnih pritvorskih razloga.

Kod određivanja ove mjere zabrane posebno se treba imati u vidu ograničenje koje je propisano odredbom člana 126d stav 2. ZKP BiH, da se pravo osumnjičenog/optuženog na život u domu u BiH ili nesmetano viđanje sa članovima porodice ili bliskim srodnicima može ograničiti kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, odnosno ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem djelatnosti, može se osumnjičenom/optuženom ograničiti pravo da obavlja svoju profesionalnu djelatnost. U odnosu na navedeno, potrebno je ukazati da kontakti sa članovima porodice ili bliskim srodnicima mogu biti izuzetno ograničeni za određeni period, ukoliko po uvjerenju suda, a nakon izjašnjenja tužioca isto bi ometalo istragu u krivičnom postupku.

Kontrolu provođenja mjera zabrane napuštanja doma iz čl. 126 c, provode nadležni policijski organi, nadležne policijske ustanove na čijem području osumnjičenik/optuženik ima dom, te se istoj i dostavlja rješenje o određivanju mjera zabrane, sa navedenim planom provjere (obilazak nasumice jednom ili dvaputa dnevno), a po odluci Suda, a cijeneći sve konkretne okolnosti, ličnost počinioca, težinu krivičnog djela.

Pitanje neophodnog napuštanja doma u određenom periodu (bolest, smrt člana porodice, obavljanje neophodnih poslova ili djelatnosti), Sud rješava po



zahtjevu osumnjičenika/optuženika ili njegovog branioca, a po dostavljanju neophodne dokumentacije kojima se potvrđuje neophodnost promjene izrečene mjere. U odluci suda će biti tačno naveden razlog napuštanja doma, adresa na koju osoba odlazi, kao i vremenski period u kojem navedeno lice može napustiti dom.

Provjera od strane policijskih službenika vrši se na način neposrednog opažanja, dolaskom na vrata doma osumnjičenika/optuženika, te obavezu osumnjičenika da isti pristupi vratima, radi neposrednog opažanja i neulaska policijskih službenika u prostorije za stanovanje, radi eventualne povrede prava na stanovanje i privatnost (član 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima ).

U slučaju da osumnjičeni/optuženi ne poštuje izrečene mjere zabrane, sud može odrediti dodatnu mjeru ili pritvor (odredba člana 126 f ZKP BiH), što je identična odredba sadržana u Zakonu o krivičnom postupku Republike Crne Gore (ZKP Republike Crne Gore), dok je u Hrvatskoj obavezno određivanje istražnog zatvora u takvom slučaju.

S obzirom da je mjera “kućnog pritvora” po pravnoj teoriji lišenje slobode potrebno je unaprijediti institute i pitanje prirode “kućnog pritvora” i njeno izjednačavanje sa pritvorom u smislu uračunavanja kazne.

Osim “kućnog pritvora”, mnoge države, kao i države okruženja poznaju i institut kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom.

2. Elektronski nadzor

Tokom XX. stoljeća, a posebno u posljednje vrijeme, s razvojem informacione tehnologije, započela je primjena elektronskog nadzora osumnjičenih/ optuženih putem elektronskog nadzora, a radi rasterećenja zatvorskih kapaciteta. Elektronski nadzor se počeo primjenjivati kao način izvršavanja kazni zatvora kraćeg trajanja, u smislu odgovora na prenatrpanost zatvorskih sistema, obzirom da je utvrđeno da će se na ovakav način ostvariti značajne uštede, ali imajući u vidu i djelotvornost u pogledu zaštite društva, te je tendencija primjena istog i u slučaju “kućnog pritvora “.

Sistem elektronskog nadzora može biti primjenjen u dvije faze postupka: prethodni postupak/front door i naknadni postupak/back door. U smislu prethodnog postupka/istrage, pojavljuje se određivanje elektronskog nadzora kod određivanja kućnog pritvora, dok je naknadni postupak nakon izricanja sankcije i ima veću primjenu nego prethodni.

Prvi put je elektronski nadzor kao način izvršenja kazne zatvora primjenjen u Državi New Mexico, Albuquergue i to kada je sudija Jack Love 1983. godine, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 mjesec i odredio da će se izvršiti na navedeni način, sa obrazloženjem da je to povoljnije za osuđenog. Od tada su mnoge države



uvele ovakav način izvršenja kazne zatvora, ali se isti češće primjenjuje u SAD, u izricanju mjera ili izvršenja sankcija, nego što je to slučaj sa državama Evrope, u kojima je oko 20% od ukupnog broja pritvorenih ili osuđenih lica pod elektronskim nadzorom.

Na nivou BiH nije uređen jedinstven sistem izvršenja krivičnih sankcija, obzirom da elektronski nadzor svoju primjenu ostvaruje samo na nivou FBiH2. Elektronska narukvica primjenjuje samo kao poseban način izvršenja kazne zatvora u trajanju do jedne godine i nije predviđena mogućnost boravka u kućnom pritvoru uz korištenje elektronske narukvice, kao u ostalim zemljama u okruženju. S obzirom da je u postupku odlučivanje o primjeni elektronske narukvice i na državnom nivou, u daljem nastavku bit će ukazano na pozitivne, ali i određene negativne stavke ali i istovremene primjene u drugim pravnim sistemima u smislu određivanja kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom.

U Republici Makedoniji je moguće samo određivanje elektronskog nadzora nad izvršavanjem kazne zatvora za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju do 1 godine/novčane kazne, kao i da se radi o starom, nemoćnom, teško bolesnom licu ili trudnici. Sličnost rješenja između Federacije BiH i Republike Makedonije uviđa se u tome što nije predviđena mogućnost boravka u kućnom pritvoru. U tom smislu potrebno je ukazati da države u regionu, a u smislu reforme pravosuđa, su u nastojanju da zakonske akte usklade sa smjernicama tijela Evropske unije, a na putu ka članstvu u ovoj državnopravnoj zajednici, a jedno od postavljenih zadataka je i zakonska regulativa “kućnog pritvora” i korištenje tehnologije u tom smislu.

U tom kontekstu, potrebno je ukazati da je u Crnoj Gori u martu 2015. godine urađen Prijedlog zakona o izvršenju kazne zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti i nadzor uz upotrebu elektronske narukvice.

Posebnost kod određivanja ove mjere u Hrvatskoj jeste da sudija mora zatražiti pismenu saglasnost punoljetnih osoba o primjeni tehničkih sredstava za nadzor primjene u stanu, ukoliko se određuje kućni pritvor sa elektronskim nadzorom. Nadalje, sam značaj mjere i zadiranje u prava osumnjičenog/optuženog, opredijelila je zakonodavca u Srbiji da o ovoj mjeri nakon podignute optužnice odlučuje vijeće (preporuka je da to bude posebno vanraspravno vijeće). U konačnosti, potrebno je napomenuti da iz zakonskih tekstova pomenutih država proizilazi da osumnjičeni/optuženi može napustiti stan samo zbog hitne medicinske intervencije u odnosu na njega ili lice iz stana, radi izbjegavanja ili sprečavanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ili imovinu većeg obima, dok o razlozima napuštanja, kao i mjestu gdje se nalazi, mora odmah obavijestiti organ nadležan za provjeru.

U odnosu na izvršenje ove mjere, posebno se treba osvrnuti i na to da elektronski nadzor u većini država, pa tako i u onom entitetu BiH koji je pristupio



njegovoj provedbi u praksi, samo ograničen na mjeru zabrane napuštanja stana, ali ne i na kontrolu ostalih mjera koje su eventualo istovremeno izrečene sa istom (npr. zabrana komuniciranja sa određenim osobama).

Pozitivne karakteristike primjene elektronske narukvice, kako sa stanovišta društva, tako i sa stanovišta pravnog sistema, se očituju u većem pravu i slobodi osumnjičenog/optuženog/osuđenog nego što je to kod izdržavanja mjere/sankcije u zatvorskoj ćeliji, obzirom da se on ne izolira iz svoje domicilne sredine. S druge strane, kod opredjeljenja za ovakav način izvršenja mjere/sankcije, potrebno je imati u vidu da njegova neizoliranost iz ranije sredine može biti i negativna stavka, obzirom da u mnogo slučajeva takva sredina bude podstrek za činjenje krivičnih djela. Međutim, promatranim zakonima nije određen kao obligatoran ovakav način izvršenja mjere/sankcije, pa sud uvijek mora cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, uz ocjenu osobenosti počinioca i njegovih ličnih prilika.

Posebno je značajna ekonomska ušteda koja se ostvaruje primjenom elektronskog nadzora. Postavlja se pitanje da li država finansijski može da podnese broj lica koji se trenutno nalaze u zatvorskim ustanovama (pritvorenici i osobe na izdržavanju kazne zatvora), sa napomenom da je navedeni broj u stalnom porastu, te da broj lica kojima je određena mjera pritvora i osuđenih lica prevazilazi zatvorske kapacitete. Primjenom elektronske narukvice omogućava se racionalnije korištenje raspoloživih resursa za druge namjene, a istovremeno se rješava problem prenatrpanosti zatvorskih sistema2, sa kojim problemom se suočavaju sve zemlje u regionu.

Ovakav način izvršenja mjere je posebno povoljan za osumnjičenog, obzirom da ne gubi kontakt sa porodicom (ovo će biti isključeno ako ima zabranu kontakta sa istima i da navedenu mjeru ne bi bilo svrsishodno odrediti s obzirom na prirodu krivičnog djela ili način izvršenja istog), ali i da neće biti pod uticajem kriminalne infekcije. Kod izricanja ove mjere, potrebno je voditi računa da ovakav način izvršenja neće biti štetan po zdravlje osumnjičenog/optuženog3. Kao jedna od obaveza suda kod razmatranja primjene ove mjere, jeste i traženje saglasnosti osumnjičenog o primjeni istog, te se na ovaj način uvodi i aktivno učešće osumnjičenog/optuženog, iz čega se vidi njegova spremnost da ispunjava obaveze koje su mu naložene.




2 Troškovi po danu su različiti od zemlje do zemlje, pa se tako kreću od 2 € (Estonija) do 100 € (Danska, Norveška), a to zavisi od vrijednosti opreme, obima primjene programa, troškova zarade osoblja koji to prati i sl. Istraživanja provedena u odnosu na opravdanost uvođenja i primjene elektronskog nadzora osuđenika, ali i pritvorenika ukazuju da je trošak ovakve usluge 3 do 4 puta manji u odnosu na trošak boravka u zatvoru.
3 Posebno se o tome mora voditi računa kod osoba koje imaju ugrađen uređaj za normalizaciju ritma srca.



Kada pogledamo sve navedeno kao jednu cjelinu, zaključuje se da Sud mora, pored ispitivanja da li su ispunjenje sve formalne pretpostavke, promotriti i okolnosti izvršenja djela, lične osobenosti učinitelja, kao i ostale okolnosti koje na bilo koji način mogu imati povezanost sa ovakvim načinom izvršenja, uz eventualnu potrebu uključenja nadležnih organa4, da bi se dozvolilo osumnjičenom/optuženom/osuđenom ovakav način izvršenja mjere/sankcije.

Sve navedeno je izneseno kako bi se uvidjele pozitivne karakteristike primjene elektronskog nadzora i kako bi nadležni organi, na čelu sa pravosudnim organima, zahtijevali što brže izmjene i dopune zakona na državnom nivou.

3. Jemstvo

Odredbom člana 5. stav 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama je propisano da se puštanje na slobodu može “uvjetovati davanjem jemstva da će ta osoba pristupiti suđenju”.

Postoje dvije vrsta jemstva: - stvarno jemstvo (cautio realis) – iznos se polaže u gotovom novcu ili se daju u zalog pokretne stvari veće vrijednosti, papiri od vrijednosti i dragocijenosti ili se određuje hipoteka nad nekretninama, - lično ili verbano jemstvo (cautio verbalis) – jedno ili više lica daju obećanje da će u slučaju bjekstva osumnjičenog/optuženog platiti određeni iznos novca (ako više lica daje, solidarno snose odgovornost polaganja predmeta jemstva, a potrebno je napomenuti da osumnjičeni/optuženi ne može sam dati ovu vrstu jemstva).

Jemstvo se kao mjera obezbjeđenja prisustva optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, prema pozitivnom krivičnoprocesnom zakonodavstvu BiH, vezuje za poseban pritvorski razlog – opasnost od bjekstva.

Član 127. ZKP BiH.
Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na
slobodu ako on osobno ili tko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog
postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

Traženje jamčevine za pojavljivanje na suđenju mora se uvijek razmotriti kao alternativa pritvaranju, u slučajevima kad bi bezuvjetno puštanje na slobodu inače bilo previše rizično. Kao jedna od formalnih pretpostavki nameće se obećanje optuženog da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Komparativnom metodom dolazi se do utvrđenja da je zakonsko rješenje u BiH

4 U skladu sa izmjenama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH iz 2011. godine, sud može tražiti podatke o socijalnim i porodičnim prlikama osumnjičenog od Centra za socijalni rad.



dosta restriktivno, obzirom da je određivanje istog moguće i u slučaju kada postoji i samo bojazan da će optuženi pobjeći, a ne samo da se krije.

Prilikom odlučivanja o jemstvu Sud mora imati u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, izraženu u odlukama u kojima se navodi da se opasnost od bjekstva optuženog treba posmatrati i u svjetlu konkretnih okolnosti kao što su karakter osobe, njegov moral, porodična situacija, zanimanje, imovina, zdravstveno stanje, vrsta veza sa drugim državama, te da su sve to činjenice koje sud cijeni prilikom donošenja odluke.

Isti sadržaj obećanja kao što je propisano u ZKP BiH, određen je i u ZKP- u Republike Srbije, dok uz navedeni sadržaj u Hrvatskoj je propisana i dodatna obaveza optuženog u smislu obećanja da neće ometati krivični postupak i da neće počiniti novo krivično djelo. S tim u vezi, bez obzira na utvrđene razlike, ukoliko osuđeni nije dostupan Sudu, ali preko branioca ponudi određivanje jemstva, isto ne bi trebalo prihvatiti iz razloga očigledne nemogućnosti ispunjenja navedene formalne pretpostavke5.

Potrebno je naglasiti da i kad se kao jemstvo prihvataju stvari veće vrijednosti, nekretnine i sl, ono uvijek glasi na određeni novčani iznos. Iskazuje se potrebnim da Sud već prilikom prvog ročišta upozna osumnjičenog o mogućnosti određivanja jemstva, a ista obaveza stoji i na tužiocu. Sud je u obavezi da razmotri prijedlog o određivanju jemstva bez obzira o kojoj fazi postupka se radilo, kao i da po službenoj dužnosti razmotri mogućnost određivanja jemstva umjesto određivanja mjere pritvora, uz saglasnost osumnjičenog/optuženog, čak i u slučaju da i nije ponuđeno isto.

Sud odlučuje o mogućnosti određivanja jemstva na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta. Tako da osumnjičeni/optuženi, odnosno njegov advokat ili treće lice ima obavezu dostavljanja Sudu svih informacija koje se mogu provjeriti, a koje su neophodne za određivanje adekvatnog iznosa jemstva (ESLJP, Iwanczuk v. Poland, ECHR, 25196/94, 15.11.2001., para 66). Analizirajući odredbe ZKP-a Republike Hrvatske, isti, za razliku od ZKP BiH, ne predviđa utvrđivanje imovnog stanja lica koje daje jemstvo kao jedan od faktora bitnih za određivanje jemstva (primjer: odbijanje zahtjeva za jemstvo samo iz razloga što je sudu samo bila poznata činjenica da je pritvoreno lice nezaposleno (uvjerenje Biroa za zapošljavanje), a ne cijeneći ostale činjenice (nekretnine, vrijednosti, koje bi isti posjedovao).




5 Slučaj Bojane Bajrušević i Stanka Subotić u Republici Srbiji – u obrazloženju rješenja nije navedeno da je stranka dala neophodno obećanje, a isto nije ni moglo biti dato obzirom da ova lica nisu bila u Republici Srbijii niti su bili dostupni pravosudnim organima ove države.



Vrlo je važno uočiti da ZKP BiH propisuje da osoba koja daje jemstvo mora dostaviti Sudu dokaze, između ostalog, i o porijeklu imovine koja se daje u jemstvo (odredba člana 128. stav 3. ZKP BiH). Potrebno je obratiti pažnju na dosljednu primjenu navedene odredbe od strane svih sudova, pošto je primjetno da se u praksi u određenim slučajevima ista potvrda ne traži. Stoga, prilikom određivanja, ali i utvrđivanja uplate novčanog iznosa, Sud bi morao zatražiti porijeklo istog (praksa Suda BiH – predmet S1 2 K 014305 14 Krn 29 od 12.09.2014. godine – slučaj kada je Sud od osumnjičenog tražio dokaz o porijeklu gotovog novca koji će biti položen na ime jemstva). Što se tiče nekretnine kao predmeta jemstva, potrebno je obratiti pažnju da ista nije predložena od strane tužilaštva u svrhu mjere obezbjeđenja, pa bi stoga određivanje te nekretnine kao predmeta jemstva bilo bespredmetno, te je zaključak da će se prilikom razmatranja prijedloga za određivanje jemstva prvo ispitati porijeklo imovine i ukoliko u tom pravcu ne budu ponuđeni konkretni dokazi prijedlog za određivanje jemstva treba odbiti bez ocjene drugih okolnosti navedenih u prijedlogu.

Činjenica polaganja jemstva ne znači da prema osumnjičenom, iako se redovno odaziva na pozive suda i dostupan je je organima krivičnog gonjenja, neće biti predložena i ako se utvrdi da za istu postoje zakonom opravdani razlozi, i određena mjera pritvora, iz razloga pojavljivanja novih pritvorskih razloga. U konačnosti je potrebno ukazati na sadržaj odredbe člana 130. ZKP BiH, odnosno da se rješenje o određivanju jemstva, odnosno njegovom ukidanju donosi po saslušanju tužioca. Navedenom odredbom se ukazuje na uključenost tužioca u razmatranje osnovanosti i zakonitosti ne samo zahtjeva, već i predmeta jemstva, tako da nije samo obaveza na sudu razmatranja navedenog. S tim u vezi se napominje da na tužiocu leži posebna obaveza očitovanja na prijedlog u pogledu određenih saznanja da li je predloženi predmet jemstva stečen na legalan način, bez obzira da li on poticao od osumnjičenog ili trećeg lica. Slijedom navedenog, potrebno je uključenje i ostalih državnih organa koji po obavljanju svojih dužnosti i zakonom određenih poslova, imaju saznanja o istima, a na osnovu podataka iz službenih evidencija. Stoga prethodno navedeno svoju opravdanost nalazi u sadržaju zakonske odredbe kojom je predviđeno obavezno upoznavanje tužioca i traženje njegovog izjašnjenja na prijedlog o određivanju jemstva. Svaki ovakav prijedlog mora biti predmetom ocjene od strane Suda.

Nakon utvrđivanja svih okolnosti, Sud će donijeti rješenje, u kojem posebno mora biti obrazložen razlog eventualnog odbijanja predloženog jemstva, uz pouku da osumnjičeni može podnijeti ponovno prijedlog za određivanje jemstva, sa novim predmetom na ime istog. Svako drugačije postupanje, odnosno zanemarivanje činjenice podnošenja prijedloga za određivanje jemstva i neobrazlaganje eventualnog odbijanja predstavlja povredu Konvencije6. S druge strane, Sud mora u rješenju dati adekvatno obrazloženje u smislu procjene imovine

6 Presuda Evropskog suda za ljudska prava P. br. 2361/05 od 23.09.2008. godine - Vrančev protiv Srbije



i mogućnosti osumnjičenog/optuženog, a svako postupanje protivno ovome predstavljalo bi povredu u smislu odredbi Konvencije (ESLJP, Toshev v. Bulgaria, ECHR, 56308/0, 10.11.2006., para 68).

Odredba člana 128. stav 1 ZKP BiH, djelimično je protivna praksi ESLJP, ali i rješenjima zemalja u regionu. Naime, navedenom odredbom je određeno da se visina novčanog iznosa na ime jemstva određuje i s obzirom na težinu krivičnog djela. Međutim, kod određivanja jemstva, Sud se ne može voditi navedenim niti visinom prouzrokovane štete, osim određenih izuzetaka7, već samo stepenom opasnosti od bjekstva, ličnim i porodičnim prilikama osumnjičenog/optuženog i imovnim stanjem lica koje daje jemstvo, obzirom da svrha jemstva nije niti može biti obezbjeđivanje sredstava za naknadu štete koja je krivičnim djelom izazvana, već obezbjeđenje njegovog prisustva tokom trajanja postupka8.

Učinak jemstva mora biti razmjeran. Ako je donesena odluka da je uvjetno puštanje na slobodu opravdano, nametnuti uvjeti moraju biti realno zadovoljavajući. Njegova visina se mora odrediti tako da se može ispuniti, a da u isto vrijeme djeluje u smislu odvraćanja od bijega, ali ne smije biti previše tegobna, jer to može dovesti do gubitka svrhe puštanja iz pritvora. Zato visina jemstva mora biti proporcionalna njegovoj svrsi i određena u odnosu na osumnjičenog/optuženog, njegovu imovinu i odnos sa licima koja pružaju jemstvo9. Svako drugačije postupanje i određivanje visine jemstva s obzirom na vrstu krivičnog djela, propisanu sankciju ili visinu prouzrokovane štete ne bi bio u skladu sa članom 5. stav 3. Konvencije, jer jemstvo kao mjera nije propisana radi


7 ESLJP izuzetno dozvoljava da se visina izazvane materijalne štete dovede u vezu sa određivanjem iznosa jemstva – ESLJP, Mangouras v Spain, 2010 – “iznos garancije predviđene čl. 5 (3) Konvencije mora biti određen prvenstveno s obzirom na osumnjičenog i njegovu imovinu, ali nije nerazumno da se, u određenim okolnostima, u obzir takođe uzme i iznos štete koja se propisuje osumnjičenom”, što sve ukazuje da se u svakom slučaju cijene okolnosti konkretnog predmeta.
8 Tako je Apelacioni sud u Beogradu vratio Višem sudu na ponovno odlučivanje rješenje o odbijanju zahtjeva za jemstvo, jer je prvostepeni sud utvrdio da “ne postoji novčani ekvivalent koji bi mogao da bude dovoljna garancija da okrivljeni, ako bi bio pušten na
slobodu ne bi bio u bjekstvu, te da zbog toga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni
procesne mjere jemstva…“.
9 ESLJP, Neimeister v. Austria, ECHR, 936/63, 27.06.1968., para 14; ESLJP, Mangouras v. Spain, ECHR, 12050/04, 28.09.2010., para 78)
Inače, težina krivičnog djela ne može biti jedini razlog koji stoji na strani osumnjičenog/optuženog, koji bi opravdavao njegovo dugotrajno zadržavanje u pritvoru, u
tom smislu presuda ESLJP Kislitsa v Russia, ECHR, 29985/05, 16.06.2012., para 36: „kad
je riječ o oslanjanju suda na težinu krivičnog djela kao odlučujući element ... ovaj razlog sam po sebi ne može da služi kao opravdanje za dugotrajan pritvor. Iako težina zaprijećene kazne predstavlja relevantan element u procjeni da li postoji opasnost od bjekstva ili opasnost od ponavljanja krivičnog djela, potreba za pritvorom se ne može cijeniti na apstraktan način, uzimajući u obzir samo težinu krivičnog djela“.



zadovoljenja naknade prethodno navedenog, već kao mjera obezbjeđenja nazočnosti osumnjičenog/optuženog u krivičnom postupku.

Što se tiče brzine kojom su sudske vlasti dužne odlučivati o prijedlogu za određivanje jemstva u početnom stadiju pritvaranja, mjerodavna je presuda ESLJP
– McKay v. United Kindom. Evropski sud je protumačio da se i na određivanje jemstva u tom stadiju primjenjuje zahtjev hitnosti – odlučivanje s dužnom brzinom,
kako bi se bilo kakvo neopravdano lišenje slobode zadržalo na prihvatljivom minimumu. Slijedom navedenog, a imajući u vidu stav ESLJP, rok za određivanje
iznosa na ime jemstva trebao bi biti identičan roku za dovođenje osumnjičenog pred sudsku vlast. Što se tiče tijela koje treba odlučivati o tome, preporuka je
Evropskog suda da to bude isti onaj sudija koji provodi prvi automatski nadzor nad
pritvaranjem.

U praksi se pojavio problem trajanja jemstva, iz razloga što ZKP-om BiH nije određeno da se odredbe koje se tiču trajanja ostalih mjera, pa i mjere pritvora, odnose i na trajanje mjere jemstva, kao i u vezi kontrole opravdanosti iste. Stoga je obaveza Suda, ali i postupajućeg tužioca, da vode računa o osnovanosti i opravdanosti daljeg trajanja ove mjere. Osnovanost jemstva mora podlijegati istoj kontroli kao i kad je riječ o pritvoru10, pa ne bi bilo opravdano da mjera jemstva traje duže nego što je to propisano za mjeru pritvora, iako je mjera pritvora strožija od prethodno navedene.

U praksi Suda se pojavilo i jedno interesantno pitanje mogućnosti zamjene mjere zabrane mjerom jemstva. Iako je prvostepeni sud utvrdio da jemstvo može biti samo zamjena za mjeru pritvora, Apelaciono vijeće suda je ukinulo navedeno rješenje sa obrazloženjem da navedeni stav iz pobijanog rješenja nije utemeljen na zakonu, obzirom da zakonom nije propisana navedena zabrana niti se isto može zaključiti njegovim tumačenjem. Nadalje, mogućnost uračunavanja kućnog pritvora u izrečenu kaznu zatvora je bilo predmetom obrade na prošlogodišnjoj diskusiji, ali u dosadašnjoj praksi ovog Suda isto nije poznato. Međutim, nije poznat razlog navedenog, jer iako isto nije striktno propisano odredbama Krivičnog zakona BiH, ne postoje smetnje, posebno imajući u vidu obavezu suda na tumačenje zakona i analognu primjenu odredbe člana 54. KZ BiH u ovom slučaju.

U slučaju utvrđivanja novih okolnosti, visina jemstva i način polaganja jemčevine mogu se izmijeniti rješenjem ako to opravdavaju naknadno utvrđene okolnosti, što predstavlja posebnost ZKP-a Republike Hrvatske. Nadalje, posebnost hrvatskog krivičnoprocesnog zakonodavstva je i u tome što ne predviđa utvrđivanje imovnog stanja lica koje daje jemstvo, a kako je to određeno ZKP-om BiH. U smislu dosta adekvatno i precizno urađene oblasti jemstva u Hrvatskoj govori i činjenica da je ZKP-om Republike Hrvatske striktno određeno da nakon

10 ESLJP, Musuc v. Moldava, ECHR, 42440/06, 06.11.200, PARA 42; Aleksandra Makarov v. Russia, ECHR, 15127/07, 14.9.2009.



što rješenje o jemstvu postane pravosnažno, a iznos koji je određen bude položen (prim. aut. odnosno pravosnažno rješenje o određivanju jemstva bude dostavjeno nadležnom organu na dalje postupanje), donosi se posebno rješenje o ukidanju istražnog zatvora. Navedeni način regulisanja bi trebao poslužiti kao primjer budućim eventualnim izmjenama ZKP BiH, ali i ostalih krivičnoprocesnih zakona na teritoriji BiH, a sve u smislu dosljedne primjene zakonskih odredbi od strane svih pravosudnih organa koji primjenjuju navedene odredbe Zakona.

U konačnosti, potrebno se osvrnuti i na konstataciju da je jemstvo mjera koja je predviđena samo za bogate, kao i da sudije ne prihvataju jemstva iz straha zbog osude javnosti. U kontekstu navedenog, a imajući u vidu zakonske odredbe, i to ne samo u BiH, već i u zemljama regiona, propisana je obaveza suda da u svakom konkretnom slučaju, a nakon ocjene prvo imovnog stanja osumnjičenog/optuženog, kao i lica koje daje jemstvo, određuje se iznos koji je potrebno dati na ime jemstva. Ukoliko nakon razmatranja svih okolnosti konkretnog slučaja, uz ocjenu imovnog stanja, sudija utvrdi da bi bilo opravdano donijeti rješenje o određivanju jemstva i da bi time bila postignuta svrha, bez obzira na sadržaj izjašnjenja tužilaštva, ne bi bilo osnovano postojanje straha od očigledne primjene zakonskog teksta na pravilan način, što i jeste uloga suda. Tako da navedene konstatacije ne stoje i ne nalaze svoje opravdanje u zakonskim odredbama, niti u postupanjima suda.

U praksi Suda BiH većinom je jemstvo dato u nekretninama čija je vrijednost utvrđena provedenim vještačenjem od strane sudskih vještaka, dok su rijetki slučajevi polaganjem jemstva u gotovom novcu, te je raspon od 20 000 KM do 100 000 KM. Poređenja radi, a uzimajući u obzir potrebu sagledavanja ne samo teorijskih rješenja u zemljama regiona, već i njihove provedbe u praksi, svjedoci smo velikih iznosa jemstva u zemljama u okruženju u posljednjem periodu (u R Hrvatskoj, jemstva u iznosu od 10-15 mil. kuna sa čak vrlo kratkim rokom uplate velikih novčanih iznosa, kao i jemstvo u R Srbiji u iznosu od 12 miliona eura).

4. Zaključak

Iz ugla savremenog krivičnog zakonodavstva, postojeće mjere za obezbjeđivanje prisustva u krivičnom postupku i nesmetano vođenje istog na različite načine ograničavaju osumnjičenog/optuženog u njegovim pravima i slobodama, pa se u vezi s tim postavlja pitanje osnova i odabira mjere koja bi bila adekvatna u konkretnom slučaju. Cilj ovog izlaganja je bio da se ukaže na svijest nadležnih organa, a posebno sudija i tužilaca, zajedno sa javnosti, da uvijek treba razmotriti izricanje mjera koje su blaže od mjere pritvora, pa tek u slučaju da se svrha istima ne može postići, odrediti mjeru pritvora, uz stalnu pažnju da li je ista i dalje neophodno potrebna.

Reforma krivičnog pravosuđa predstavlja jedan od prioriteta za sve zemlje u razvoju, a tako i BiH, posebno u svjetlu sve veće pojave organizovanog



kriminaliteta. Posebno se mora voditi računa o obavezama preuzetim iz međunarodnih konvencija, ugovora, kao i ustavom zagarantovanih prava i sloboda, te zakonskih odredbi. Krivično zakonodavstvo mora biti usaglašeno sa standardima Evropske unije, a samim time i sa tendencijama prisutnim u savremenoj nauci krivičnog prava. Potrebno je konstatovati da su prema rezultatima istraživanja koje je provela misija OSCE u BiH, tužioci i sudije Suda BiH češće koristili alternativne mjere pritvoru, dok sudije i tužioci iz oba entiteta i BD BiH su imali stav da jemstvo i druge mjere obezbjeđenja treba primjenjivati isključivo kad je razlog za pritvor bila opasnost od bjekstva. Potrebno je uticati i na svijest javnosti o svim pozitivnim stranama ovakvog načina izvršavanja, jer kao jedan od razloga ne tako česte primjene jemstva navodi se i bojazan sudija od osude javnosti prilikom razmatranja izricanja ovakve mjere. Zbog toga je potrebno napomenuti da se na ovakav način ne dira u diskreciono pravo sudije i njegovu slobodnu procjenu stanja predmeta i okolnosti na strani osumnjičenog/optuženog.

Međutim, iz razloga pravne sigurnosti i ujednačenosti sudske prakse, potrebno je napraviti određenu usklađenost u postupanjima kako unutar istog suda, tako i ostalih sudova koji koriste iste zakonske propise, a posebno vodeći računa o praksi ESLJP i poštovanju ljudskih prava zagarantovanih ustavom i međunarodnim dokumentima. Takođe je ukazano na sve prednosti provedbe sistema elektronskog nadzora u smislu izvršavanja mjere pritvora u stanu, odnosno i kao mjere izvršenja kazne zatvora do 1 godine, a u smislu izvršavanja kazni zatvora izrečenih po presudama Suda BiH, ali i sudova u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu BiH, ali osim izmjene zakona, potrebno je donijeti i podzakonski akt koji će regulirati provedbu zakonskih propisa u praksi (npr. kao Pravilnik o načinu provedbe nadzora izvršavanja istražnog zatvora u domu, Republike Hrvatske).

Imajući u vidu sve navedeno, zaključuje se da tek na osnovu sveukupne i odgovarajuće analize svih činjenica, u svakom pojedinačnom slučaju, Sud može da ocijeni da li se svrha u konkretnom slučaju, koja se ogleda u obezbjeđivanju prisustva osumnjičenog/optuženog u krivičnom postupku i nesmetano provođenje istog, može ostvariti primjenom ostalih mjera osim mjere pritvora.

Autor: Tatjana Kosović, sutkinja Suda Bosne i Hercegovine
Imenovanje za sekretara SO

Sve zavisi od vašeg trenutnog poslodavca. K[…]

Şık v. Turkey

Şık v. Turkey (No. 2) (br. 36493/17), 24.11.20[…]

Bardali vs Switzerland

Bardali v. Switzerland (br. 31623/17), 24.11.2020.[…]

RAZVOD BRAKA u BiH

Nema načina da dođe do neke prevare. Šta se[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja