BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By pravnik
#1127
PRESUDA Ustavnog suda Federacije BiH

Ustavno sud Federacije BiH, odlučujući o zahtjevu Dopredsjednice Federacije Bosne i Hercegovine, za utvrđivanje ustavnosti članka 6. stav 2. članka 27, te člana 60 do 73 Zakona o notarima, na temelju članla IV C 3 . 10 (2) a) ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon javne rasprave, na sjednici održanoj dana 02.12.2015.g. donio je:

PRESUDU

Utvrduje se da clanak 6. stavak 1., u dijelu koji glasi: “kao i osoba koja ispunjava pretpostavke iz stavka 2. ovoga clanka“ i stavak 2. istog clanka, te cl. 27. i 73. Zakona o notarima („Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 45/02), nisu sukladni sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u „Sluzbenim novinama Federacije BiH“.

Obrazlozenje


1. Podnositeljica zahtjeva i predmet zahtjeva
Dopredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva), dana 19.04.2010. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) podnijela je zahtjev za utvrdivanje uskladenosti clanka 6. stavak 2. i clanka 27., te cl. 69. do 73. Zakona o notarima (u daljnjem tekstu: osporene odredbe Zakona), sa clankom II.A.2.(1 ).c), d), k) i 1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u svezi s clankom VI 1.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Aneksom na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. 
2. Stranke u postupku
Sukladno clanku 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Sluzbene novine Federacije BiH“, br.: 69/05 i 37/03) stranke u ovom postupku su: Dopredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine, kao podnositeljica zahtjeva, te Zastupnicki dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao donositelji osporenog zakona.
3. Bitni navodi zahtjeva
U zahtjevu se navodi, da odvjetnicka i notarska sluzba djeluju u istoj javnoj sluzbu, usmjerenoj na pruzanje strucne pravne pomoci fizickim i pravnim osobama u ostvarivanju i zastiti njihovih prava, obveza i pravnih interesa. Upuceni su na istu klijentelu, kojoj moraju pruzati usluge sukladno s najvisim strucnim i profesionalnim standardima, pa bi njihove usluge trebale biti jednako dostupne svim gradanima i pravnim osobama, koji bi morali imati punu slobodu izbora. Uostalom, temeljna nacela na kojim funkcionira Europska unija, izmedu ostalog, su puna sloboda kretanja ljudi, kapitala i informacija, ukljucujuci i punu slobodu pruzanja usluga. Postaje europskim standardom, da drzavne granice nisu prepreka slobodnom pruzanju usluga notara i odvjetnika, a kljucno nacelo njihovog poslovanja je konkurencija kvaliteta i cijene.
Medutim, zakonodavac osporenim odredbama Zakona uskracuje pravo gradanima i pravnim osobama da po vlastitom izboru odlucuju da li ce odgovarajuce usluge zatraziti od odvjetnika ili notara i upucuje ih notarima na koji nacin, suprotno europskom, a i domacem konkurencijskom pravu, uspostavlja monopolski polozaj notara za izuzetno sirok krug pravnih poslova i radnji, za cije obavljanje su jednako kompetentni i odvjetnici.
Notari i odvjetnici moraju ispunjavati iste uvjete u pogledu strucne i moraine kompetencije za obavljanje svojih funkcija, iz cega proizilazi da bi odvjetnici i notari morali imati barem priblizne uvjete poslovanja, odnosno prava na rad i iste mogucnosti u ostvarivanju drugih, ustavom i medunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, zajamcenih sloboda i prava. Isto tako i gradani bi morali imati istu slobodu izbora od koga da traze pravne savjete i pomoc u ostvarivanju svojih prava i pravnih interesa, te sloboda. Medutim, osporeni Zakon sadrzi niz rjesenja koja nisu sukladni sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, medunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i sa opcim nacelima medunarodnog prava. Tako je clankom 27. osporenog Zakona propisano da: “vlada kantona odreduje broj potrebnih notara za podrucje kantona, kao i njihovo sluzbeno sjediste“, te da se broj notara odreduje prema broju stanovnika, pri ceniu se po pravilu na 20.000 stanovnika treba otvoriti jedno notarsko mjesto.
Ovom odredbom se, po misljenju podnositeljice zahtjeva, za notare uspostavlja privilegiran, monopolski polozaj za pruzanje odgovarajucih usluga, iako su i odvjetnici, po strucnim i moralnim kompetencijama sposobni da pruzaju te usluge. Uspostavljanje monopolskog polozaja i iskljucivanje konkurencije znanja, sposobnosti, kvaliteta i cijena u pruzanju pravnih usluga ne moze se oznaciti kao legitiman cilj zakonodavca, jer to nije sukladno sa opcim pravilima medunarodnog prava. Ovakvo rjesenje se ne moze smatrati suglasnim ni sa drugim standardima medunarodnog prava, prema kojem, ovakva rjesenja trebaju biti u interest! demokratskog drustva, jer iskljucuju elementarno pravo gradana da slobodno disponiraju svojim pravima i slobodno odlucuju od koga ce traziti odgovarajuce pravne usluge. Ovakva rjesenja ne mogu zakonodavca legitimirati ni pozivanjem na javni interes, jer taj interes ne bi bio doveden u pitanje da i odvjetnici, kao i notari, pod istim uvjetima obavljaju osporenim Zakonom propisane usluge, sto nesumnjivo ukazuje da je zakonodavac prekoracio medunarodni pravni standard o proporcionalnosti intervencije u javnom interest!. Stoga je ovakvo rjesenje u direktnoj suprotnosti i sa zabranom diskriminacije, sto je propisano brojnim medunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Tako je u clanku 2. Opce deklaracije o ljudskim pravima, koja prema Aneksu na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ima pravnu snagu ustavnih odredaba propisano da, “Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u Deklaraciji, bez razlike bilo koje vrste, kao sto su rasa, pol, jezik, politicko ili drugo misljenje, nacionalno ili drustveno podrijetlo, imovina rodenje ili drugi pravni polozaj“. Iste garancije propisuje i clanak 2. stavak 2. Medunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i clanak II.A.2.(1 ).c) i d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim su precizirana nacela jednakosti pred zakonom i zabrana svih vidova diskriminacije. Osporena odredba Zakona dovodi odvjetnike u nepovoljniji polozaj i u pogledu ostvarivanja zajamcenog prava na rad, koje pravo je zajamceno Opcom deklaracijom o ljudskim pravima, gdje je u clanku 23. stavak
I. propisano: “Svatko ima pravo na rad, na Slobodan izbor zaposlenja, na pravicne i povoljne tivjete rada i na zastitu od nezaposlenosti“, a i u clanku
II. A.2. (1)1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine se garantira puna sloboda na rad.
Medutim, osporenim odredbama cl. 69. do 73. Zakona o notarima osigurava se poseban ekskluzivitet, tako sto se neopravdano vrlo siroka lista pravnih poslova rezervira iskljucivo za djelovanje notara. To se narocito odnosi na osporeni clanak 73. Zakona, koji propisuje pravne poslove za koje je obvezna notarska obrada isprava, iako su, prema propisanim kvalifikacijama i moralnim osobinama i odvjetnici jednako kompetentni za njihovo obavljanje, ali je osporenim clankom 73. Zakona propisano da su pravni poslovi nistavi, ako isprave nisu notarski obradene.Tako se prakticno ogranicava poslovna sposobnost fizickih i pravnih osoba, jer se izlazu suvisnim troskovima notarske obrade, sto dovodi do apsurdnih situacija da se npr. odvjetnici, koji su po Zakonu o odvjetnistvu Federacije Bosne i Hercegovine ovlasteni da sastavljaju ugovore, testamente i druge isprave, moraju obratiti notaru ukoliko zele disponirati svojim pravima. U pogledu obvezne notarske obrade isprava u pogledu prometa nepokretnosti propisano je rjesenje, koje se rijetko moze sresti u komparativnom pravu. Jos je drasticnija situacija sa obveznom notarskom obradom osnivackih ugovora i potvrdivanjem statuta gospodarskih drustava. Banke i osiguravajuca drustva su izlozena dodatnim materijalnim troskovima, dok njihove pravne sluzbe ostaju bez posla ili se pojavljuju samo kao supsidijarna podrska notarima, bez ikakvog pravnog ucinka.Troskovi notarske obrade, prema vazecoj Tarifi, se vezu za visinu osnivackog kapitala tvrtke, sto je neprihvatljivo i apsurdno. Stoga se osporenim cl. 69. do 73. Zakona, kojim se utvrduje iskljuciva nadleznost notara, povrjeduje pravo odvjetnika i drugih djelatnika na jednakost pred zakonorn, na zabranu svake diskriminacije, na imovinu i na osnovne slobode, koja prava su zajamcena clankom II.A.2. (l).c), d), k), i 1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te brojnim medunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, navedenim u Aneksu na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Prenosenjem vecine nadleznosti sa odvjetnika na notare Federacija Bosne i Hercegovine je osporenim zakonskim rjesenjima opravdano dovela u sumnju da je tim zakonskim rjesenjima postignuta potrebna proporcionalnost izmedu ogranicavanja navedenih prava i legitimnog cilja Zakona. Temeljem izlozenog, predlozeno je da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom ce utvrditi da, clanak 6. stavak 2., clanak 27., te cl. 69. do 73. Zakona o notarima nisu sukladni sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da danom objavljivanja ove presude u „Sluzbenim novinama Federacije BiH“, prestaju da vaze odredbe Zakona o notarima navedene u podnesenom zahtjevu.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije, dana 21.04.2010. godine, sukladno cl. 10. i 16., a u svezi s clankom 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine pozvao je Zastupnicki dom i Dorn naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, da kao suprotna stranka u postupku, u roku 30 dana od dana prijema podneska, dostave odgovor na zahtjev podnositeljice. Odgovor na zahtjev,u ostavljenom roku, dostavio je Zastupnicki dom, dok se Dom naroda nije izjasnio.
U odgovoru Zastupnickog doma se navodi: „Cijenimo da je predmetni zahtjev za utvrdivanje ustavnosti u cijelosti neutemeljen“. Istakli su, da su zakone o notarima donijeli entiteti, Federacija Bosne i Hercegovine („Sluzbene novine Federacije BiH“ , broj: 45/02), Republika Srpska („Sluzbeni glasnik RS, “broj: 86/04) i Brcko Distrikt („Sluzbeni glasnik Brcko Distrikta“, broj: 9/03).
Zakoni o notarima su u potpunosti usuglaseni na razini Bosne i Hercegovine, a prihvacen je tzv. „latinski tip notarijata“ koji je prisutan u 21.
drzavi, clanici Europske unije. U Federaciji Bosne i Hercegovine notarska sluzba je pocela sa radom 04. svibnja 2007. godine.
U Bosni i Hercegovini zakoni o notarima su pripremani dugo godina u sklopu kompletne reforme zakonodavstva i doneseni su kao reformski zakoni u cilju pristupa europskim integracijama i na preporuku Vijeca Europe da se u zemljama u tranziciji poveca stupanj pravne sigurnosti i rastereti pravosude i javna uprava. S tim u svezi, donesen je Zakon o notarima, koji predstavlja moderan europski zakon.
Prilikom donosenja zakona, zakonodavac se opredijelio za rjesenja koja ce dovesti do postizanja legitimnih ciljeva koji su u opcem interesu, kao sto su: povecanje stupnja pravne sigurnosti u oblasti prometa nekretninama i registraciji poslovnih subjekata, rasterecenje sudova i organa uprave, pouzdanje u javne registre nekretnina i poslovnih subjekata.
Svaka drzava moze proglasiti javni interes i uvesti odredena ogranicenja prava i sloboda, ako je to u interesu demokratskog drustva i u funkciji ostvarivanja legitimnih ciljeva, sto u clanku 23. propisuje i Opca deklaracija o pravima covjeka. Uvodeci notarsku sluzbu, kao javnu sluzbu, drzava je na nju prenijela javna ovlastenja. I to se pokazalo opravdanim, jer za tri godine rada, notarska sluzba je ispunila naprijed naznacene legitimne ciljeve u pogledu povecanja stupnja pravne sigurnosti u oblasti prometa nekretninama i osnivanju, te registraciji poslovnih subjekata. Sprijecen je rad na crno, a i mnoge druge kriminalne radnje u navedenim oblastima, dole je drzava legitimno naplatila porez i druge javne prihode.
Clankom 2. Zakona o notarima propisano je: „Sluzba notara je javna sluzba koju obavljaju notari, koji su samostalni i neovisni nositelji te sluzbe“ na koji nacin se odmah uocava sustinska razlika izmedu notarske sluzbe i odvjetnicke djelatnosti. Odvjetnicka djelatnost nije uredena kao javna sluzba. Odvjetnistvo jeste samostalna i neovisna djelatnost, koja pruza pravnu pomoc. Organizacija i rad iste se ureduje zakonom. Zakonom su odredeni i poslovi koje obavljaju odvjetnici u okviru te djelatnosti.
S druge strane, Zakonom o notarima je na notare prenijela dio javnopravnih ovlastenja i propisala da je notar duzan da neovisno i nepristrasno obavlja ovu djelatnost, te da mora podjednako voditi racuna o interesima svih svojih stranaka u postupku notarske obrade isprava, posto prema njima ima polozaj „sluzbene osobe“, te u tom svojstvu notar osigurava i cuva dokaznu snagu i izvrsnost notarski obradenih isprava.
Stoga smatraju da ovakvim normiranjem nije povrijeden ustav na stetu odvjetnicke djelatnosti.
Podnositelj zahtjeva je u zahtjevu oznacio clanak 6. stavak 2. i clanak 27. Zakona o notarima ali kroz obrazlozenje podnesenog zahtjeva ne ukazuje u cemu se sastoji neusuglasenih navedenih clanaka i s kojim clancima Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga smatraju da su navodi iz zahtjeva vezani za ove clanke neutemeljeni iz razloga sto je notarska sluzba na jednak nacin dostupna svim gradanima, koji ispunjavaju zakonom propisane uvjete. Nesporno je, da je zakonodavac propisujuci uvjete, propisao razlicite za odvjetnicku djelatnost i za notarsku sluzbu, kao javnu sluzbu, pri cemu je predvidio i strozije uvjete za obavljanje notarske sluzbe, jer notarska sluzba, kao javna sluzba je izuzeta od slobode pruzanja usluga. Medutim, gradanima je ostavljena sloboda izbora konkretnog notara, kao i konkretnog odvjetnika. Mogucnost izbora izmedu notara i odvjetnika ne moze ni postojati posto su razliciti domeni njihovog djelovanja. Neprihvatljiva je i tvrdnja iz zahtjeva za povredu slobode rada iz clanka II.A.2.(l).l.) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer ne postoji zajamceno pravo na rad, koje pojmovno nije istovjetno sa pojmom slobode rada. Sloboda rada u osnovi predstavlja Slobodan izbor zanimanja i zaposlenja pod jednakim uvjetima, dostupna radna mjesta i funkcije. Stoga, svaki odvjetnik, koji ispunjava uvjete za notara moze se kandidirati za upraznjeno notarsko mjesto, pod jednakim uvjetima koji se za to traze.
Nadalje, podnositelj zahtjeva navodi da je u cl. 69. do 73. Zakona o notarima, za notare osiguran jos jedan ekskluzivitet, iako su i odvjetnici, prema propisanim kvalifikacijama i moralnim osobinama jednako kompetentni za obavljanje till poslova.
Clankom 69. propisano je da notar, kao javni sluzbenik, moze vrsiti tri vrste poslova i to: notarsku obradu isprava; izdavanje potvrda i ovjeru potpisa, rukoznaka i prepisa. Ove poslove, u predvidenoj formi javnih isprava nikada nisu obavljali odvjetnici, radi cega isti nisu ni mogli biti od njih oduzeti.
Clankom 73. Zakona o notarima je propisano da odredeni pravni poslovi, navedeni u ovom clanku, za svoju valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava jer u protivnom u nedostatku toga se smatraju nistavim. Medutim u stavku 5. ovoga clanka je predvideno da je ova uvjetovanost obvezne notarske obrade isprava vrijedi ogranicenog trajanja, toliko dugo dok ne bude zamijenjena posebnom regulativom o obvezi notarske obrade isprava, koje ih izricito u cijelosti ili u dijelovima stavlja van snage. Mora se istaci da je navedenim clankom obuhvacen samo mali broj pravnih poslova za koje se zakonodavac opredijelio da budu u toj formi, sto opet ne iskljucuje mogucnost odvjetnicima da ucestvuju u pripremi tih akata za notarsku obradu ili ovjeru isprava ili eventualno zastupanje stranaka pred notarima.
Stoga smatramo, da osporene odredbe clanaka 69. do 73. Zakona o notarima nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jer je u prvom redu normiranje ovih odnosa iskljuciva stvar cjelishodne procjene zakonodavca radi znacaja ovih pravnih poslova, obzirom na cinjenicu da notarske isprave vrijede kao javne isprave i kao takve imaju punu dokaznu snagu javne isprave, te izvrsne isprave u nivou sudbenih nagodbi stranaka. Izjasnjavajuci se na navode zahtjeva za ocjenu usuglasenosti osporenih clanaka Zakona o notarima sa Zakonom o odvjetnistvu, na koje ukazuje podnositelj zakona, pitanje ocjene eventualne nesuglasnosti ne moze biti u nadleznosti Ustavnog suda, jer se radi o propisima iste pravne snage, usvojene od strane istoga donositelja - Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga to pitanje smatramo iskljucivo kao stvar zakonodavne politike, jer je pravo zakonodavca da odredi koje ce poslove dati u nadleznost odvjetnicima, a koje notarima. Uostalom, ni odvjetnici, kao ni notarijat nisu ustavne kategorije i nema niti jedne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koja pominje bilo odvjetnike, bilo notare.
Takoder smatraju, suprotno zahtjevu podnositelja da se Zakonom o notarima ne povrjeduje pravo na imovinu odvjetnika. Pravo na imovinu regulirano je clankom 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju o zastiti ljudskih prava i sloboda. Medutim, ukoliko je uopce i doslo do ogranicenja osnovnih prava odvjetnika, odnosno njihovih prava na imovinu, to ogranicenje je propisano zakonom i to u javnom interesu. Javni interes se ogleda u tome sto notari pruzajuci usluge kao neovisni, savjetuju i poucavaju stranke, narocito slabije, ukazujuci im pri tome na pravne posljedice posla koji zakljucuju. Na taj nacin djelovanje notara doprinosi pravnoj sigurnosti, efikasnijoj zastiti i boljoj realizaciji prava jer notar podjednako zastupa interese obiju stranaka.
S tim u svezi, smatraju, da nema povreda odredaba o zastiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koje bi se odnosile na zastitu imovine. U prilog tome isticu da odvjetnici nisu imali iskljucivu nadleznost u sastavljanju isprava, a evidentno je da su u veoma malom postotku sacinjavali takve isprave. S druge strane, prihodi odvjetnika u Federaciji Bosne i Hercegovine se nisu smanjili sa pocetkom rada notara, vec su i povecani prema sluzbenim podacima poreznih ispostava Sarajeva, Mostara, Zenice, Tuzle, Travnika, Livna i si.
Nadalje, u zahtjevu se iznose i tvrdnje u pogledu neusuglasenosti Zakona o notarima sa europskim pravom, odnosno potrebe usuglasavanja sa europskim pravom. Smatramo da niti jedna tvrdnja iz zahtjeva u pogledu europskog prava ne moze izdrzati kritiku.
Predlazu, iz svih naprijed navedenih razloga, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da zahtjev za ocjenu ustavnosti navedenih odredaba Zakona o notarima odbije kao neutemeljen, te da utvrdi da osporene odredbe Zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i I lercegovine.
U potvrdu tih navoda jos isticu da Ustavni sud Republike Srpske nije prihvatio inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje clanka 68. Zakona o notarima Republike Srpske, kao ni Ustavni sud Republike Makedonije, za ocjenu clanka 16. stavak 1. tocka b) Zakona o notarima Republike Makedonije, a ti clanci su istovjetni sa ovdje osporavanim clankom 73. Zakona.
Uz odgovor na zahtjev podnositeljice, Zastupnicki dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je dostavio i podnesak prof. dr. Melihe Povlakic (u daljnjem tekstu: Podnesak prof. dr. Povlakic), kao sastavni dio Odgovora na zahtjev. Uz svoj podnesak prof.dr. Povlakic je dostavila i podnesak Predsjednika Savezne notarske komore Njemacke dr. Tilman Gottca.
U podnesku prof. dr. Povlakic se nastavlja elaboriranje o podnesenom zahtjevu, isticuci da je u cijelosti neutemeljen i nedovoljno argumentiran, te se posebice pozornost posvecuje osporenim clancima Zakona. U svezi sa osporavanjem clanka 6. stavak 2. Zakona se navodi, da u zahtjevu podnositelja nije dano obrazlozenje sa kojom odredbom Ustava Federacije Bosne i Hcrccgovine proturijeci ovaj osporeni clanak Zakona, nego je samo u fusnoti 5. naveden ovaj osporeni clanak Zakona, i ako je u clanku 13. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine propisano da Sud odlucuje u granicama zahtjeva. Vezano za osporavanje clanka 27. Zakona se istice, da je od strane podnositelja zahtjeva naveden niz cinjenica, ali niti jedna ne ukazuje na konkretnu povredu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
U pogledu navoda zahtjeva za osporavanjem cl. 69. do 73. istaknuto je da je Zastupnicki dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dao valjane argumente zasto smatra da osporeni clanci Zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije. Prof. dr. Povlakic, samo naglasava da neki od navedenih poslova u zahtjevu, odvjetnici nikada nisu ni obavljali. Nema ni povrede prava na imovinu odvjetnika, jer, prema ustaljenoj praksi Europskog suda, stiti se samo pravo na postojecu imovinu a nema garancije za stjecanje imovine. Pogresno se u zahtjevu navodi da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine trebao prilikom donosenja navedenog Zakona „utvrditi javni interes kako bi ogranicenje prava na imovinu bilo legalno“. Zaboravljeno je navesti, da clanak
1. Protokola I. dopusta ogranicenje individualnog prava na imovinu, ali u zakonom propisanom postupku i uz utvrdivanje javnog interesa, sto ne znaci da zakonodavac ne mora voditi racuna da donesenim aktom ne povrijedi ustavom garantirana prava. Temeljem iznesenog, pledira se da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom utvrduje da osporeni clanci Zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
5. Javna rasprava
U ovom predmetu Ustavni sud Federacije zakazao je javnu raspravu za dan 21.12.2010. godine, koja je iz procesnih razloga odlozena na neodredeno vrijeme. Javna rasprava je ponovno zakazana za dan 14.10.2015. godine, a pozvane su stranke u predmetu, te predstavnici Odvjetnicke komore Federacije Bosne i Hercegovine i predstavnici Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine.
Na javnu raspravu odazvali su se opunomocenici podnositeljice zahtjeva.
Zastupnicki dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine na javnoj raspravi takoder su zastupali opunomocenici.
Ispred Odvjetnicke komore Federacije Bosne i Hercegovine na javnu raspravu nitko nije nazocio, a Notarsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine zastupao je predsjednik Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine.
Opunomocenici podnositeljice zahtjeva u cijelosti su ostali kod navoda iz zahtjeva, izjasnili se na navode Odgovora na zahtjev Zastupnickog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i predali pismeni podnesak, kao sazetak usmenih navoda na javnoj raspravi.
Opunomocenici Zastupnickog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine su takoder ostali u cijelosti kod navoda Odgovora na zahtjev, pri cemu su poseban osvrt istakli na notarijat i notare u Europi i u okruzenje kao i na stanje u Bosni i Hercegovini, te na pojedinacno osporene clanke Zakona o notarima, ukazujuci na slicnosti i razlike u zanimanjima odvjetnika i notara te na odrazaj rada notara na materijalne efekte odvjetnika. Predstavnik Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine se takoder izjasnio na zahtjev podnositelja, koji se u vecini izlaganja podudarao sa navodima opunomocenika Zastupnickog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. U zavrsetku svojih izlaganja pledirali su da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom ce utvrditi da osporeni clanci Zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine
6. Relevantni propisi za donosenje odluke Ustavnog suda Federacije
6.1. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Clanak 11.A.2.
Federacija ce osigurati primjenu najviseg nivoa medunarodno priznatih prava i sloboda utvrdenih u aktima navedenim u Aneksu. Posebice:
(1) Sve osobe unutar teritorija Federacije uzivaju sljedeca prava:
a) (...),
c) na jednakost pred zakonom;
d) zabranu svake diskriminacije temeljem rase, boje koze, spola, jezika, vjere ili uvjerenja, politickih i drugih stavova, nacionalnog ili socijalnog podrijetla,
(-)■
1) na temeljne slobode: , slobodu na rad; (...).
(2) Svi gradani uzivaju sljedeca prava: a) (...), ^
b) politicka prava: (...); da imaju jednak pristup javnim sluzbama; (...).
Clanak VII.3.
Medunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Federaciji, te opca pravila medunarodnog prava cine dio zakonodavstva Federacije. U slucaju nesuglasja medunarodnog ugovora i zakonodavstva, preovladava medunarodni ugovor.
6.2. Dodatak Ustavu Federacije ISosne i Hercegovine
6.2. LUniverzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine
Clanak 2.
“Svakom pripadaju sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razliktf u pogledu rase, pola, jezika, vjeroispovijest/', politickog ili drugog misljenjc/, nacionalnog ili drustvenog porijekla, imovine, rodenj# ili drugi/7 okolnosti. Dalje ne smije se ciniti (...).
Clanak 23.
1. Svatko ima pravo na rad, na Slobodan izbor zaposlenja, na pravicne i povoljne uvjete rada i na zastitu od nezaposlenosti“.
(...) v
Clanak 29.
1. (...)
2. U vrsenju svojih prava i sloboda svatko se moze podvrgnuti samo onim ogranicenjima koja su predvidena zakonom iskljucivo u cilju osiguranja potrebnog priznanja i postovanja prava i sloboda drugih, kao i zadovoljenja pravicnih zahtjeva morala, javnog poretka i opceg blagostanja u demokratskom drustvu.
3. Ova prava i slobode se ni u kom slucaju ne mogu ostvarivati protivno ciljevima i nacelima Ujedinjenih nacija.
Clanak 30.
Nijedna odredba ove Deklaracije ne moze se tumaciti kao pravo za ma koju drzavu, grupu ili osobu da obavlja bilo koju djelatnost ili da vrsi bilo kakvu radnju usmjerenu na rusenje prava i sloboda koji su u njoj sadrzani.
6.2.2. Europska konvencija o zastiti ljudskih prava i temeljnih sloboda
Clanak 14.
Zabrana diskriminacije
Uzivanje prava i sloboda predvidenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao sto su spol, rasa, boja koze, jezik, vjeroispovijest, politicko ili drugo misljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rodenje ili drugi status. (...).
Clanak 17.
Zabrana zloupotrebe prava
Nista u ovoj konvenciji ne moze se tumaciti tako da podrazumijeva pravo bilo koje drzave, grupe ili osoba da se upuste u neku djelatnost ili izvrse neki cin koji je usmjeren na ponistavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ogranicavanje u vecoj mjeri od one koja je predvidena Konvencijom.
Protokol broj 12.
uz Europsku konvenciju o zastiti ljudskih prava i temeljnih
sloboda
Clanak 1.
„1. Uzivanje svih prava utvrdenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao sto je pol, rasa, boja koze, jezik, vjeroispovijest, politicko ili drugo misljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rodenje ili drugi status.
2. Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po kojem osnovu, kao sto je navedeno u stavku l.“
6.2.3. Medunarodni pakt o gractanskim i politick ini pravima
Clanak 25.
Svaki gradanin treba da ima pravo i moguenost da bez ikakvih razlika navedenih u clanku 2. i bez nerazumnih ogranicenja:
a) (...);
b) ima pristup javnim sluzbama svoje zemlje uz opce uvjete jednakosti.
6.2.4. Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Clanak 2.
1. Svaka drzava clanica ovog pakta obvezuje se da i pojedinacno i putem medunarodne pomoci i suradnje, narocito na ekonomslcom i tehnickom polju, a koristeci u najvecoj mogucoj mjeri svoje raspolozive izvore poduzima korake kako bi se postepeno postiglo puno ostvarivanje prava priznatih u ovom paktu svim odgovarajucim sredstvima, posebice ukljucujuci donosenje zakonodavnih mjera.
2. Drzave clanice ovog pakta obvezuju se da garantiraju da ce sva prava koja su Li njemu formulirana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, politickom ili kakvom drugom misljenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovinskom stanju, rodenju ili kakvoj drugoj okolnosti.
3. (...)• ^
Clanak 5.
1. Nijedna odredba ovog pakta ne moze se tumaciti kao da sadrzi bilo kakvo pravo za neku drzavu, grupaciju ili pojedinca da obavlja neku djelatnost ili da vrsi neki akt u cilju rusenja prava ili slobode priznate ovim paktom ili da zavode veca ogranicenja od onih predvidenih ovim paktom.
2. Ne priznaje se nikakvo ogranicenje ili odstupanje od temeljnih prava covjeka koja su priznata ili vaze u svakoj zemlji prema zakonima, konvencijama, propisima ili obicajima, pod izgovorom da ih ovaj pakt ne priznaje ili ih priznaje u manjoj mjeri.
V
Clanak 6.
1. Drzave clanice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaca pravo koje ima svaka osoba na mogucnost zaradivanja kroz slobodno izabran ili prihvacen rad, i poduzimaju odgovarajuce mjere za ocuvanje ovog prava.
2. (...).
Clanak 7.
Drzave clanice ovog pakta priznaju pravo koje ima svaka osoba da se koristi pravicnim i povoljnim uvjetimaza rad koji narocito osiguravaju:
(a) (...);
(b) (...);
(c) istu mogucnost za sve da napreduju u svom radu u visu odgovarajucu kategoriju, vodeci racuna jedino o navrsenim godinama sluzbe i sposobnostima;
(d) (...)•
6.3. Zakon o pravosudnom ispitu
(“Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 2/95; 35/98, i 29/03)
Clanak 1.
„Pravosudni ispit (u daljnjem tekstu: ispit) je strucni ispit koji polazu diplomirani pravnici radi stjecanja uvjeta za obavljanje poslova i zadataka cije je vrsenje uvjetovano pravosudnim ispitom.
Clanak 2.
Ispit mogu da polazu osobe koje su kao diplomirani pravnici radili najmanje dvije godine na pravnim poslovima.
Pod uvjetom iz stavka 1. ovoga clanka ispit mogu da polazu i pripravnici volonteri.
Clanak 4.
Na ispitu se provjerava sposobnost kandidata za samostalno obavljanje poslova i zadataka iz clanka 1. ovoga zakona.
Ispit se polaze pismeno i usmeno.
Pismeni dio ispita polaze se iz krivicnog prava i iz gradanskog prava, ili obiteljskog ili radnog prava.
Usmeni dio ispita polaze se iz:
1) kaznenog prava (materijalno i procesno);
2) gradanskog prava (materijalno i procesno)
3) obiteljskog prava;
4) privrednog prava;
5) upravnog prava;
6) radnog prava i
7) ustavnog sustava i organizacije pravosuda.
6.4. Zakon o notarima
(“Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 45/02)
Clanak 1.
Cilj zakona
Ovim zakonom ureduje se organizacija, ovlastenja, nacin rada, notarski ispit, kao i druga pitanja od znacaja za rad notara na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Federacija).
Clanak 2.
Javna sluzba
Sluzba notara je javna sluzba koju obavljaju notari, koji su samostalni i neovisni nositelji te sluzbe.
Clanak 3.
Notar obavlja sluzbu notara profesionalno i iskljucivo kao zaniinanje tijekom vretnena za koje je imenovan, sukladno s ovim zakonom i propisima donesenim na temelju ovog zakona.
Notar moze svoju sluzbu vrsiti do navrsenih 70 godina zivota, ukoliko ne nastupe razlozi za prijevremeni prestanak sluzbe prema clanku 31. stavak 1. toe. 1. i 3. do 6. ili razrjesenje prema clanku 32. ovog zakona.
Clanak 5.
Uvjeti za pristup notarskom ispitu
Svaka osoba koja ispunjava uvjete za obavljanje sluzbe notara iz clanka 26. ovoga zakona, moze kod Federalnog ministarstva pravde podnijeti zahtjev za pristup polaganju notarskog ispita. ( ).
V
Clanak 6.
Uvjeti za pristupanje polaganju notarskog ispita
Za vrijeme prelaznog perioda od osam godina nakon stupanja na snagu ovog zakona, polaganju notarskog ispita moze pristupiti osoba, koja je nakon polozenog pravosudnog ispita, u smislu clanka 26. stavak 4. ovoga zakona, radila najmanje pet godina na pravnim poslovima, kao i osoba koja ispunjava pretpostavke iz stavka 2. ovoga clanka.
Nakon isteka prelaznog perioda iz stavka 1. ovoga clanka, polaganju notarskog ispita moze pristupiti samo osoba, koja je najmanje tri godine provela na radu kao notarski pomocnik n smislu clanka 42. stavak 1. ovoga zakona.
(...).
Clanak 7.
Pohadanje pripremnog seminara
Uvjeti za pristupanje polaganju notarskog ispita predstavlja i obveza
pohadanja pripremnog seminara kandidata, sukladno clanku 132. ovoga zakona.
Clanak 8.
Pismeni i usmeni dio ispita Notarski ispit se polaze pismeno i usmeno.
Sadrzaj usmenog i pismenog dijela ispita mora odgovarati programu seminara iz clanka 132. ovoga zakona, za pripremu kandidata za polaganje notarskog ispita.
Clanak 9.
Predmet pismenog dijela ispita
Pismeni dio ispita sastoji se od tri ispitna zadatka koji se radi po cetiri
sata.
Ispitnim zadacima se provjerava da li su kandidati u stanju sacinjavati notarske isprave u sljedecim pravnim oblastima:
1. obligacijsko i stvarno pravo;
2. obiteljsko i nasljedno pravo;
3. privredno pravo i
4. izvrsno pravo.
Clanak 10.
Predmet usmenog dijela ispita
Usmeni dio ispita polaze se u jednom danu i to iz sljedecih predmeta:
1. propisi o sluzbi notara;
2. propisi o zemljisno-knjiznom postupku;
3. propisi o upisu pravnih osoba u sudski registar i privredno pravo;
4. nasljedno pravo, obiteljsko pravo, obligacijsko i stvarno pravo, ali samo u dijelu u kojemje od znacaja za djelatnost notara, i
5. izvrsno pravo.
Clanak 27.
Sluzbeno sjediste notara i broj notara
Na prijedlog rukovoditelja kantonalnog organa uprave nadleznog za poslove uprave i pravosuda (u daljnjem tekstu: kantonalni organ uprave), vlada kantona odreduje broj potrebnih notara za podrucje kantona, kao i njihovo sluzbeno sjediste.
Sluzbeno sjediste notara je opcina ili grad koje odredi vlada kantona.
Nakon formiranja Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Notarska komora) prilikom odredivanja broja notarskih mjesta kao i prilikom utvrdivanja sluzbenih sjedista pribavlja se misljenje notarske komore.
Broj notara odreduje se prema broju stanovnika koji zive na podrucju kantona, pri cemu se po pravilu na 20.000 stanovnika treba otvoriti jedno notarsko mjesto, uzimajuci u obzir i godisnji broj isprava koje se notarski obrade.
Dvije ili tri opcine koje imaju manji broj stanovnika od broja koji je utvrden u stavku 4. ovoga clanka, mogu imati jednog notara.
IV. - Nadleznost notara
Clanak 69.
Poslovi notara
Notar je nadlezan da poduzima notarsku obradu isprava, izdaje potvrde, kao i da ovjerava potpise, rukopise i prijepise.
Notar moze obavljati ostale poslove koji su mu prema ovom zakonu dopusteni.
Clanak 70.
Notarska obrada isprave
Notarska obrada isprave znaci da je isprava u cijelosti saeinjena od strane notara, sukladno s odredbama clanka 74. do 89. ovog zakona i time dokazuje u ispravi zapisane izjave, koje su stranke dale pred notarom i koje su svojim potpisom odobrile.
Clanak 71.
Ovjera i potvrda
Ovjera i potvrda znaci da je isprava sacinjena sukladno sa odredbama clanka 92. do 101. ovog zakona.
Clanak 72.
Nalog suda ili organa vlasti
Sud ili drugi organ vlasti mogu notaru, uz njegovu suglasnost povjeriti vrsenje i drugih poslova, koji su u suglasnosti s njegovom djelatnoscu. Tu spadaju narocito:
1. popis i pecacenje ostavinske imovine i stecajne mase;
2. procjene i javne prodaje (licitacije) pokretnih stvari i nekretnina u vanparnicnom procjene postupku, osobito dobrovoljne prodaje,
3. lazdioba prodajne cijene u izvrsnom postupku.
V.- Obveza notarske obrade isprava
Clanak 73.
Pravni poslovi za koje je obvezna notarska obrada isprava
Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:
1. Pravne poslove o reguliranju imovinskih odnosa izmedu bracnih drugova, kao i izmedu osoba koje zive u vanbracnoj zivotnoj zajednici,
2. raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih osoba,
3. pravne poslove kojim se obecava neka cinidba kao poklon, s tim sto se nedostatak notarske forme, u ovom slucaju, nadomjesta izvrsenjem obecane cinidbe;
4. pravne poslove, ciji je predmet prijenos ili stjecanje vlasnistva ili drugih stvarnih prava na nekretninama,
5. osnivacka akta gospodarskih drustava i utvrdivanje njihovih statuta, kao i svaka promjena statuta.
Pravni poslovi za koje, protivno stavku 1. ovoga clanka, nisu sacinjene notarski obradene isprave, nistavni su.
Neovisno od odredbe stavka 1. ovoga clanka, obveze notarske obrade isprava mogu biti predvidene i u drugim zakonima.
Stranke imaju pravo zahtijevati notarsku obradu isprava i za druge pravne poslove, koji nisu predvideni u stavku 1. ili 3. ovoga clanka.
Odredbe ovog clanka vrijede samo tako dugo dok ne budu zamijenjene posebnoin regulativom o obvezi notarske obrade isprava, koje ih izricito u ejelini ili u dijelovima stavlja van snage.
Clanak 127.
Nagrada za rad i naknada troskova
Notari imaju pravo na nagradu za svoj rad i naknadu troskova u svezi s obavljenim radom, sukladno s tarifom o naknadama i nagradama.
Tarifu o nagradama i naknadama notara utvrduje Federalno ministarstvo, na prijedlog Notarske komore.
Clanak 128.
Dospjelost nagrade i naknade troskova
Placanje nagrade za rad i naknade troskova notaru vrsi se odmah po obavljenon poslu, a notar moze traziti da stranka plati primjereni iznos predujma u momentu preuzimanja posla.
Notar je obvezan stranci izdati potvrdu o placenoj nagradi i troskovima.
Clanak 129.
Solidarna odgovornost
Ako je vise stranaka ucestvovalo u zakljucenju pravnog posla pred notarom, ili je notar izvrsio jednu radnju za vise stranaka, sve te stranke solidarno duguju nagradu i troskove notaru, ako stranke drugaeije ne dogovore.
6.5. Zakon o odvjetnistvu
(“Sluzbene novine Federacije Bil I“, broj: 40/02)
Clanak 1.
Ovlm zakonom se ureduje organizacija i polozaj odvjetnika koji osigurava pruzanje strucne pravne pomoci fizickim i pravnim osobama u ostvarivanju i zastiti njihovih prava, obveza i pravnih interesa.
Clanak 2.
Odvjetnistvo je neovisna, profesionalna djelatnost koja se organizira i funkcionira sukladno sa ovim zakonom i propisima donesenim na temelju zakona.
Samostalnost odvjetnistva ostvaruje se posebice:
1) Neovisnim vrsenjem usluga pravne pomoci;
2) Pravom stranke na Slobodan izbor odvjetnika;
3) Organiziranjem odvjetnika u odvjetnicku komoru kao neovisnu i samoupravnu organizaciju sa obveznim clanstvom;
4) Donosenje Statuta kojim se regulira rad odvjetnicke komore i njenih organa;
5) Donosenjem Kodeksa odvjetnicke etike;
6) Odlucivanjem o pravu na obavljanje odvjetnicke djelatnosti, privremenoj zabrani i prestanku obavljanja djelatnosti;
7) Odlucivanjem o oblicima suradnje sa Advokatskom komorom Republike Srpske i odvjetnickim komorama stranih drzava, medudrzavnim i medunarodnim udruzenjima odvjetnika; i,
8) Odlucivanjem o oblicima suradnje s drugim vrstama medudrzavnih i medunarodnih institucija, organizacija i udruzenja.
Clanak 3.
Odvjetnicka djelatnost, izmedu ostaloga obuhvata:
1) Davanje pravnih savjeta;
2) Sastavljanje razlicitih podnesaka (zahtjevi, tuzbe, predstavke, molbe,zalbe
i dr.)
3) iS'astavljanje raznih isprava ( ugovori, testamenti, i dr.)
4) Zastupanje stranaka u svim parnicnim, upravnim, i ostalim postupcima
pred svim redovnim i drugim sudovima, drugim drzavnim organima,
arbitrazama te pravnim osobama;
5) Obranu i zastupanje okrivljenog u kaznenom, prekrsajnom i drugim postupcima u kojim se odlucuje o odgovornosti fizickih i pravnih osoba; i
6) Pruzanje drugih oblika pravne pomoci fizickim i pravnim osobama kako bi se p-:astitila njihova prava i interesi.
Odvjetnicku djelatnost, kao profesionalnu djelatnost, svrse odvjetnici kao pojedinci. Odvjetnici u svrhu zajednickog vrsenja profesije mogu formirati zajednicki odvjetnicki ured ili odvjetnicko drustvo.
Clanak 4.
Odvjetnik ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnoscu odvjetnicke djelatnosti.
Clanak 5.
Odvjetnici su duzni da pruzaju pravnu pomoc savjesno i strucno, sukladno Ustavu, zakonu i drugim propisima, kao i Statutom i drugim aktima Federalne odvjetnicke komore, te Kodeksom odvjetnicke etike.
U pravilu, odvjetnik je obvezan cuvati kao odvjetnicku tajnu sve sto mu je stranka povjerila, izuzev (...).
Clanak 6.
Odvjetnik je neovisan u svom radu.
Odvjetnik ima pravo i duznost, da u okviru zakona i u okviru ovlastenja dobijenih od stranke, poduzima sve radnje u svim pravnim poslovima koje su po njegovoj ocjeni u interesu stranke kojoj pruza pravnu pomoc.
Clanak 7.
Svaka stranka ima pravo slobodnog izbora odvjetnika koji je ovlasten da obavlja odvjetnicku djelatnost u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) sukladno sa ovim zakonom.
Clanak 8.
Pruzanje pravne pomoci mogu, pod uvjetima utvrdenim ovim zakonom, vrsiti jedino odvjetnici i odvjetnicki vjezbenici, osim ako drugim zakonima nije drugacije odredeno.
Ill- IJvjeti za vrsenje odvjetnicke djelatnosti
Clanak 18.
Pravo na upis u Imenik odvjetnika Federalne odvjetnicke komore ima osoba koja, ukoliko nije drugacije odredeno zakonom, ispunjava sljedece uvjete:
1) da je drzavljanin Bosne i Hercegovine;
2) da je diplomirao najednom od pravnih fakulteta u Bosni i Hercegovini ili da je diplomirao na bilo kojem pravnom fakultetu u bivsoj SFRJ do 22. svibnja 1992. godine, a ako je diplomirao na Pravnom fakultetu druge drzave, ovaj uvjet stjece nakon nostrificiranja diplome od nadleznog federalnog organa uprave;
3) da ima polozen pravosudni ispit u Bosni i Hercegovini ili bivsoj SFRJ do 22. svibnja 1992. godine, a ako je pravosudni ispit polozio u drugoj drzavi, ovaj uvjet stjece nakon priznanja toga ispita od strane nadleznog ministarstva Federacije Bil l;
4) da je nakon diplomiranja na pravnom fakultetu stekao najmanje cetiri godine radnog iskustva na pravnim poslovima u odvjetnistvu, sudu, tuziteljstvu ili na pravnim poslovima u upravnim ili drugim drzavnim organ ima ili pravnim osobama;
5) nije osudivan na kaznu zatvora za djela protiv uredenje i sigurnosti, za kaznena djela protiv covjecnosti i medunarodnog prava, protiv sluzbene ili druge odgovorne duznosti ili za drugo kazneno djelo izvrseno iz koristoljublja ili drugih niskih pobuda, osim ako je proteklo pet godina od izdrzane, oprostene ili zastarjele kazne;
6) da nije u radnom odnosu a osobi koja se nalazi u radnom odnosu danom upisa u Imenik odvjetnika prestaje radni odnos, osim u slucaju uposlenja u odvjetnickom drustvu;
7) da pokaze zadovoljavajuce znanje pred Ispitnim povjerenstvom iz poznivanja Zakona o odvjetnistvu, statuta, Kodeksa odvjetnicke etike i poznavanje drugih akata Federalne odvjetnicke komore, i
8) da je dostojan obavljanja odvjetnicke djelatnosti. Ranije ponasanje i postupci moraju ukazivati da ce ta osoba savjesno obavljati odvjetnicku djelatnost.
Clanak 19.
Pravo na obavljanje advokatske djelatnosti stice se momentom upisa u Imenik odvjetnika koji se vodi kod Federalne odvjetnicke komore i davanjem svecane izjave. Imenik odvjetnika je javna knjiga, a nijedan drzavni ili drugi organ ne rnoze dati odobrenje za obavljanje poslova iz clanka 3. ovog zakona bilo kao osnovno ili kao dopunsko zanimanje, osim ako drugacije nije odredeno zakonom.
(•••)•
Odvjetnicke nagrade i naknade
Clanak 31.
Tarifa o nagradama i naknadi troskova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa) odreduje nagrade za rad i troskove nastale vrsenjem odvjetnicke djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife.
Skupstina Federalne odvjetnicke komore predlaze Tarifu koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konzultacija sa ostalim relevantnim ministarstvima. Tarifa se objavljuje u „Sluzbenim novinama Federacije BiH.“
Odvjetnik ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvrseni rad i nadoknadu troskova nastalih u svezi s radom, sukladno s odredbama Tarife.
(...).
Odvjetnicke kancelarije
Clanak 33.
Odvjetnik moze imati samo jednu odvjetnicku kancelariju na podrucju Federacije.
Sjediste odvjetnicke kancelarije je u mjestu na podrucju regionalne odvjetnicke komore kod koje je odvjetnik upisan u Imenik odvjetnika.
(...).
Odvjetnicki vjezbenici
Clanak 50.
Odvjetnicki vjezbenik se osposobljava za samostalno obavljanje odvjetnicke djelatnosti i strucno osposobljava radi polaganja pravosudnog ispita, radom na pravnim poslovima u odvjetnickoj kancelariji, zajednickoj odvjetnickoj kancelariji ili odvjetnickom drustvu.
Odvjetnicki vjezbenik ima odvjetnika-principala koji je upisan u Imenik odvjetnika i koji obavlja odvjetnicku djelatnost duze od pet godina.
7. Cinjenicno stanje i stav Suda
Nakon analize zahtjev^ podnositelja, odgovora na zahtjev Zastupnickog doma Parlamenta Federacije Bosne i Mercegovine, te nakon odrzane javne rasprav^ 14.10. 2015. godine, Ustavni sud Federacije zakljucio je: da podnositelj zahtjeva smatra da clanak 6. stavak 2., clanak 27. i clanci 69. do 73. Zakona o notarima, nisu sukladni sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Aneksom Ustava Federacije Bosne i Mercegovine-Instrumenti za zastitu Ijudskih prava koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba, dok je protivna strana- Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, ostao kod stanovista da osporenim clancima Zakona o notarima nisu povrijedene relevantne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno, da su osporeni clanci Zakona u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Aneksom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud Federacije konstatira da se osporenim odredbama i to: clankom 6. Zakona o notarima, propisuju uvjeti za pristupanje polaganju notarskog ispita, clankom 27. Zakona, propisuje se sluzbeno sjediste notara i broj notara, dok se cl. 69. do 72. Zakona, propisuje nadleznost notara, a clankom 73. Zakona, pravni poslovi za koje je obvezna notarska obrada isprava.
Ocjenjujuci osnovanost navoda podnositelj a zahtjeva, kao i navode protivne strane, Ustavni sud Federacije posao je od clanka II.A.2.(1). c), d), i I) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji je propisano da ce: „Federacija osigurati primjenu najviseg nivoa medunarodno priznatih prava i sloboda utvrdenih u aktima navedenim u Aneksu“. Posebice, (1) Sve osobe unutar teritorija Federacije uzivaju sljedeca prava na: (...). c) jednakost pred zakonom; d) zabranu svake diskriminacije; (...), 1) osnovne slobode: (...), slobodu na rad“ (...); (2) Svi gradani uzivaju: a)(...), b) politicka prava: (...) da imaju jednak pristup javnim sluzbama; pri cemu se takoder, imaju u vidu i medunarodni ugovori i drugi medunarodni sporazumi, koji su na snazi u odnosu na Federaciju, i opca pravila medunarodnog prava, koji su prema Odjeljku VII. clanku 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, sastavni dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine, a prema kojem, u slucaju bilo koje nesuglasnosti izmedu medunarodnih ugovora i zakonodavstva, prevagu imaju medunarodni ugovori. S tim u svezi, Ustavni sud Federacije uzeo je u obzir clanak 2., clanak 23. stavak I. a posebice clanak 29. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, prema kojima svakom pripadaju sva prava i slobode utvrdene u ovoj Deklaraciji, odnosno, da svatko ima pravo na rad, te da u vrsenju svojih prava i sloboda svatko se moze podvrgnuti samo onim ogranicenjima koja su propisana zakonom iskljucivo u cilju obezbjedenja potrebnog priznanja i postovanja prava i sloboda drugih, kao i zadovoljavanja pravicnih zahtjeva morala, javnog poretka i opceg blagostanja u demokratskom drustvu. Ista takva prava sadrzana su i u Europskoj konvenciji o zastiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njenim protokolima, a uzivanje prava i sloboda predvidenih Konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, ukljucujuci i zabranu zlouporabe prava od bilo koga, ukljucujuci i bilo koju drzavu, u vecoj mjeri od one koja je predvidena Konvencijom. Pri tome, Ustavni sud Federacije posebice uzima u obzir relevantne odredbe Medunarodnog pakta o gradanskim i politicking pravima, prema kojima svaki gradanin treba da ima pravo i mogucnost da bez ikakvih razlika, navedenih u clanku 2. i bez nerazumnih ogranicenja, ima pristup javnim sluzbama svoje zemlje uz opce uvjete jednakosti, odnosno, odredbe Medunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kultumim pravima, prema kojim drzave clanice ovog pakta obvezuju se da garantiraju da ce sva prava koja su u njemu formulirana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije ili kakvoj drugoj okolnosti (clanak 2. stavak 2.), da ni jedna odredba ovog Pakta ne moze se tumaciti kao da sadrzi bilo kakvo pravo za neku drzavu, grupaciju ili pojedinca da obavlja neku djelatnost ili da vrsi neki akt u cilju nepriznavanja prava ili slobode, priznate ovim paktom ili da zavode veca ogranicenja od predvidenih ovim paktom, kao i da se ne priznaje nikakvo ogranicenje ili odstupanje od osnovnih prava covjeka koja su priznata ili vaze u svakoj zemlji prema zakonima, konvencijama, propisima ili obicajima, pod izgovorom da ih ovaj pakt ne priznaje ili ih priznaje u manjoj mjeri (clanak
5. ) odnosno, drzave clanice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaca pravo koje ima svaka osoba na mogucnost zaradivanja kroz slobodno izabran ili prihvacen rad, i poduzimaju odgovarajuce mjere za ocuvanje ovog prava (clanak
6. stavak 1.) odnosno, da drzave clanice ovog pakta priznaju pravo koje ima svaka osoba da se koristi pravicnim i povoljnim uvjetima za rad koji narocito osiguravaju istu mogucnost za sve da napreduju u svom radu u visu odgovarajucu kategoriju, vodeci racuna jedino o navrsenim godinama sluzbe i sposobnostima (clanak 7.).
Cijeneci osporeni clanak 6. stavak 2. Zakona, u svjetlu navedenih odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i medunarodnih ugovora i drugih medunarodnih sporazuma, koji su sadrzani u Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i predstavljaju instrumente za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda a imaju pravnu snagu ustavnih odredaba, Ustavni sud Federacije je izveo zakljucak da osporeni clanak 6. stavak 1. Zakona, u dijelu koji glasi: „kao i osoba koja ispunjava pretpostavke iz stavka 2. ovog clanka“, kojim se propisuju uvjeti za pristupanje polaganju notarskog ispita za vrijeme prijelaznog perioda od osam godina nakon stupanja na snagu ovog zakona, kao i stavak 2. osporenog clanka 6. Zakona, koji glasi:“Nakon isteka prelaznog perioda iz stavka 1. ovog clanka, polaganju notarskog ispita moze pristupiti samo osoba, koja je najmanje tri godine provela na radu kao notarski pomocnik u smislu clanka 42. stavak 1. ovog zakona“, nije u suglasnosti sa citiranim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i medunarodnim sporazumima sadrzanim u Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga sto se osporenim dlankom 6. stavak 1. Zakona, u citiranom dijelu, kao i stavkom 2. istog clanka, propisuju uvjeti za polaganje notarskog ispita koje mogu ispuniti samo odredene kategorije osoba koje ispunjavaju uvjete propisane clankom 42. stavak 1. Zakona o notarima, a koje se odnose na polozaj notarskog pomocnika.
Dakle, samo osobe koje obavljaju posao notarskog pomocnika kocl notara u trajanju ocl tri godine, a ne i osobe koje ispunjavaju opce uvjete za obavljanje sluzbe notara kako je to propisano clankom 26. tocke I. do 6. osporenog Zakona, na koji nacin se protivno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i medunarodnim ugovorima i drugim medunarodnim sporazumima, koji imaju snagu ustavnih odredaba, vrsi nejednakost pred zakonom i diskriminacija unutar Federacije Bosne i Hercegovine svih drugih osoba, da bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, i pod jednakim uvjetima, mogu obavljati sluzbe notara, odnosno da uzivaju temeljne slobode, kao sto su jednakost pred zakonom, pravo na imovinu, pravo na rad, a posebice, politicka prava, kao sto su pravo gradana da imaju jednak pristup javnim sluzbama. Naime, propisivanje opcih uvjeta za obavljanje sluzbe notara, kako je to sadrzano u clankom 26. osporenog Zakona, a prema kojima za notara moze biti imenovana osoba koja kumulativno ispunjava uvjete sadrzane u tockama 1. do 6. navedenog clanka, dodajuci tome i posebne uvjete iz tocke 7. istog clanka, prema kojoj kandidat za obavljanje notarske djelatnosti mora imati polozen i notarski ispit, a istovremeno ogranicavajuci pristup polaganju notarskog ispita uvjetima sadrzanim u clanku 6. stavak 1. u osporenom dijelu recenice, i stavkom 2. istog clanka, prema stanovistu Ustavnog suda Federacije, predstavlja direktnu diskriminaciju osoba unutar Federacije Bosne i Hercegovine u uzivanju njihovih gradanskih i politickih prava zajamcenih relevantnim odredbama, sadrzanim u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i Aneksu Ustava, te ih je kao takve, trebalo proglasiti nesuglasnim sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Napominjemo da je osporena odredba u direktnoj suprotnosti sa zagarantiranim pravom na jednakost pred zakonom i u kontekstu jednakog pristupa javnoj sluzbi. Naime, usporedivsi opce i posebne uvjete za obavljanje odvjetnicke djelatnosti iz Zakona o odvjctnistvu, pa i opce i posebne uvjete za obavljanje sudbene funkcije (imenovanja za suce opcinskog, odnosno osnovnog suda) iz clanka 28. stavak 1. Zakona o visokom sudbenom i tuziteljskom vijecu Bosne i Hercegovine u kojem je za imenovanje suca poseban uvjet tri godine obavljanja pravnih poslova, nakon polozenog pravosudnog ispita. Dakle, bez ogranicenja kojih pravnih poslova i u kojoj instituciji ili gospodarskom drustvu, ova restrikcija kojom se direktno onemogucuje da pravnici, pa i oni koji obavljaju najodgovornije javne funkcije, kao sto je sudacka i koji u konacnici odlucuju i o mogucim sporovima proisteklim iz pravnih poslova, zasnovanih na notarski obradenim ispravama ne mogu ni pristupiti notarskom ispitu, kao uvjetu za obavljanje notarske djelatnosti, pa samim tim ni konkurirati za obavljanje ove duznosti, ne samo da se direktno krsi prava sirokog broja pravnika da konkuriraju za obavljanje takve javne djelatnosti, nego se opravdano moze ocijeniti, ne samo neustavnom, nego i neprihvatljivom. Ovo posebice treba imati u vidu i u kontekstu odredbi poglavlja 4. Zakona o notarima, koji reguliraju polozaj, popunu i izbor za notarskog pomocnika (sto je uvjet za polaganje notarskog ispita, te u konacnici za postavljenje na mjesto notara), pri cemu je procedura takva da nakon natjecaja, koji provodi kantonalni organ uprave na prijedlog Notarske komore, Notarska komora uz konzultaciju sa notarom donosi rjesenje o izboru kandidata (clanak 41. stavak 2. Zakona o notarima) sto pristup javnoj sluzbi na taj nacin, u kljucnom dijelu prepusta samoj asocijaciji notara, pa i jednorn notaru koji izrazi potrebu za notarskim pomocnikom, dime se zatvara krug i notarska djelatnost, odnosno osobe koje je obavljaju direktno odlucuju o tome ko ce imati pristup toj javnoj sluzbi.
U pogledu ocjene suglasnosti osporenog clanka 27. Zakona sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, kojim se propisuje sluzbeno sjediste notara i broj notara, a prema kojem vlada kantona odreduje broj potrebnih notara za podrucje Kantona kao i njihovo sluzbeno sjediste, te da se broj notara odreduje prema broju stanovnika koji zive na podrucju kantona, pri cemu se po pravilu na 20 000 stanovnika treba otvoriti jedno notarsko mjesto, uzimajuci u obzir i godisnji broj isprava koje se notarski obrade, Ustavni sud Federacije je zakljucio da osporeni clanak 27. Zakona takoder nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga jer se relevantnim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da sve osobe unutar Federacije, uzivaju prava na jednakost pred zakonom i pravo na slobodu na rad, sudjelovanje u javnim poslovima jednakopravni pristup javnim sluzbama, a zabranjuje se svaka diskriminacija po bilo kojem osnovu ( clanak II.A.2.).
Isto se propisuje i u medunarodnim ugovorima i drugim sporazumima, koji su na snazi u Federaciji, te opcim pravilima medunarodnog prava, koja cine dio zakonodavstva Federacije, a posebice, zabrana diskriminacije (clanak 14. Europske konvencije o zastiti ljudskih prava i temeljnih sloboda), zabrana zlouporabe prava (clanak 17. iste Konvencije), uzivanje svih prava utvrdenih zakonom bez diskriminacije (clanak 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju), pravo svakog gradanina da ima pravo i mogucnost da bez ikakvih razlika navedenih u clanku 2. i bez nerazumnih ogranicenja, ima pravo pristupa javnim sluzbama svoje zemlje uz opce uvjete jednakosti (clanak 25. Medunarodnog pakta o gradanskim i politickim pravima), te, obvezu svake drzave clanice ovog pakta da se pojedinacno i putem medunarodne pomoci i suradnje, narocito na ekonomskom i tehnickom polju, a koristeci u najvecoj mogucoj mjeri svoje raspolozive izvore poduzima korake da bi se postepeno postiglo puno ostvarivanje prava priznatih u ovom paktu svim odgovarajucim sredstvima, posebice ukljucujuci donosenje zakonodavnih mjera (clanak 2. Medunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima).
Naime, propisujuci osporenim clankom 27. Zakona pravo da vlade kantona odreduje broj potrebnih notara za podrucje kantona kao i da odreduje njihovo sluzbeno sjediste u opcini ili gradu koje odredi vlada, te vezujuci broj notara za broj stanovnika koji zive na podrucju kantona na nacin da ce se po pravilu, na 20 000 stanovnika otvoriti jedno notarsko mjesto, a da dvije ili tri opcine koje imaju manji broj stanovnika od navedenog broja mogu imati jednog notara, na izravan nacin se krse ustavom zajamcena prava osoba unutar Federacije na jednakost pred zakonom, kao i prava gradana da imaju jednak pristup javnim sluzbama kao njihova politicka prava, odnosno, da svaki gradanin treba da ima pristup javnim sluzbama svoje zemlje uz opce uvjete jednakosti. Ustavni sud Federacije je stajalista, da utvrdivanje broja notara u kantonu u uvjetima trzisnog privredivanja ne promovira konkurenciju, kvalitet rada i cijenu pruzanja usluga. Radu notara kao instituciji koja predstavlja javnu sluzbu i ima nadleznosti propisane zakonom treba da joj je cilj gradanin, koji pod najpovoljnijim uvjetima i u najkracim rokovima moze da ostvaruje svoja prava, sto se ne moze zakljuciti prema sadasnjim rjesenjima, imajuci u vidu obim i sadrzaj pravnih poslova i vrste notarskih isprava za koje su iskljucivo nadlezni notari.
Osim toga, na navedeni nacin, u odnosu na notarsku sluzbu, koja je javna sluzba, a obavljaju je notari, koji su samostalni i neovisni nositelji te sluzbe (clanak 2. Zakona), takoder na izravan nacin, vrsi se diskriminacija prema odvjetnistvu, koja je neovisna profesionalna djelatnost koja se organizira i funkcionira sukladno sa Zakonom o odvjetnistvu Federacije Bosne i Flercegovine i propisima donesenim na temelju zakona (clanak 2. Zakona). Propisivanjem jednog notarskog mjesta na 20 000 stanovnika, odnosno, da dvije ili tri opcine koje imaju manji broj stanovnika od broja koji je utvrden u stavku 4. ovog clanka mogu imati jednog notara, u neravnopravan, odnosno diskriminirajuci polozaj se stavljaju odvjetnicka u odnosu na notarsku djelatnost, odnosno, notari se favoriziraju u odnosu na odvjetnicku djelatnost koja prema Zakonu, takoder, ima zadatak osiguravanje pruzanja strucne, pravne pomoci fizickim i pravnim osobama u ostvarivanju i zastiti njihovih prava, obveza i pravnih interesa, a koja nema takvih ogranicavajucih propisa u svojoj organizaciji, cime se gradani Federacije Bosne i Flercegovine stavljaju u nejednak polozaj u pogledu njihovog prava jednakog pristupa i jednoj i drugoj sluzbi, pa je iz svih navedenih razloga stajaliste Ustavnog suda Federacije, da je osporeni clanak 27. Zakona, takoder u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Flercegovine.
Nije sporno da zakonodavac u organizacionom dijelu, naravno ima pravo i obvezu da propise objektivne uvjete za otvaranje notarskog ureda, pa i njegovo sjediste. Pri tome broj stanovnika i slicno, jesu neki od objektivnih i relevantnih kriterija. No kako je notarska sluzba javna i u funkciji gradana, zakonodavac ima obvezu da, slicno zakonima koji organiziraju organe uprave i pravosuda, propise javna i precizne uvjete i na taj nacin uspostavi notarsku sluzbu, na nacin da omoguci pristup svim gradanima koji imaju potrebu, a i zakonsku obvezu, da odredena svoja prava i obveze reguliraju pred notarom. Ovakva manjkava odredba, iako se Ustavni sud nerado upusta u ocjenu kvaliteta zakona, sto je obveza zakonodavca, ne garantira da ce se notarska sluzba uspostaviti u korist gradana na podrucju Federacije Bosne i Hercegovine, jer ne propisuje obveznost i uvjete koji namecu uspostavu notarskog ureda na teritoriju cijele Federacije Bosne i Hercegovine. Takav spoj javno-privatnog karaktera, gdje zakonodavac, sa jedne strane propisuje obveznost da se odredeni poslovi moraju obaviti pred notarom, a sa druge strane nicim ne propisuje obveznost uspostave notarskog ureda prema brizljivo razradenim kriterijima potreba, promatrano iz ugla gradanina, pa i pravne osobe kao korisnika usluga, generira nejednakost gradana, kao i svih ostalih korisnika notarskih usluga, obzirom na njihovo mjesto prebivalista ili sjedista. Ovim je i ova odredba Zakona o notarima, promatrano u kontekstu cijelog Zakona, protivna garantiranim ustavnim pravima.
Na isti nacin, i iz istih razloga, Ustavni sud Federacije stanovista je da je i osporeni clanak 73. Zakona, u nesuglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, propisujuci osporenim clankom Zakona obvezu notarske obrade isprava na nacin da pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava, a ta obveza se odnosi na pravne poslove o reguliranju imovinskih odnosa izmedu bracnih drugova, kao i izmedu osoba koje zive u vanbracnoj zajednici; raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih osoba; pravne poslove kojima se obecava neka cinidba, kao poklon s tim sto se nedostatak notarske forme, u ovom slucaju, nadomjesta izvrsenjem obecane cinidbe; pravne poslove, ciji je predmet prijenos ili stjecanje vlasnistva ili drugih stvarnih prava na nekretninama; osnivacka akta gospodarskih drustava i davanja suglasnosti na njihove statute, kao i svaku promjenu statuta, jer su u suprotnom nistavi te, propisujuci nistavost pravnih poslova za koje sukladno sa navedenim, nisu sacinjene u formi notarski obradene isprave, se u prvom redu vrsi diskriminacija na stetu drugih osoba - diplomiranih pravnika sa polozenim pravosudnim, magistarskim ispitom ili doktoratom, koji su sa istim, ako ne i vecim strucnim znanje, te sposobnostima i moralnim kompetencijama, osposobljeni za pruzanje istih ili slicnih usluga, pri cemu se nejednakost pred zakonom i diskriminacija na najocigledniji nacin manifestira u odnosu na sve ove navedene osobe.
Sve ovo ukazuje na nesuglasnost osporenog clanka 73. Zakona sa citiranim odredbama clanka II.A.2.(1) i (2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, medunarodnim ugovorima i drugim sporazumima koji su na snazi u Federaciji Bosne i Flercegovine, a sadrzani su i u Aneksu Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, posebice u pogledu prava na jednakost pred zakonom, te zabranu diskriminacije po bilo kojem osnovu. Osim toga, propisujuci obvezu notarske obrade isprava na nacin kako je to sadrzano u osporenom clanku 73. Zakona, te proglasavajuci njihovu nistavost ukoliko nisu sacinjene i notarski obradene, a protezuci takvu obvezu i na neodreden broj drugih zakona, kao sto su npr.: Zakon o registraeiji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i
Hercegovine („Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 27/05, 68/05, 43/09 i 63/14); Zakon o stvarnim pravima („Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 66/13); Zakon o obligacijskim odnosima („Sluzbeni list SFRJ“, br.: 29/78, 39/85, 57/89; „Sluzbeni list R BiH“ br.: 2/92, 13/93, 13/94), „Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 29/03 i 42/11); Zakon o nasljedivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine („Sluzbene novine Federacije BiH“, broj:80/14); Porodicni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 35/15); Zakon o vanparnicnom postupku („Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 2/98); Zakon o ovrsnom postupku („Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 32/03), te nepoznat broj drugih zakona, u kojima obveze notarske obrade isprava mogu biti predvidene, te uz propisivanje Tarife o nagradama i naknadama notara („Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 57/13), i Pravilnika o visini nagrade i naknade troskova notara kao povjerenika suda u ostavinskom postupku („Sluzbene novine Federacije BiH“, broj: 23/15), kojima se propisuje nacin vrednovanja notarskog posla i obracunavanje nagrade za rad notara i naknade troskova notara u svezi s obavljenim radom, za poslove propisane Zakonom o notarima, odnosno, kojima se utvrduje visina nagrade i naknade troskova notara kao povjerenika suda u provodenju radnji u ostavinskom postupku, te nacin njihova obracuna i naplate od strane notara, (za razliku od Tarife o nagradama i naknadi troskova za rad odvjetnika u Federaciji Bosne i Hercegovine), na direktan nacin se favorizira notarska u odnosu na odvjetnicku djelatnost, kako u pogledu pravnih poslova za koje je obvezna notarska obrada isprava prema Zakonu o notarima kao i prema nepoznatom broju drugih zakona, tako i u pogledu vrednovanja notarskih u odnosu na odvjetnicke poslove, sto nije sukladno sa relevantnim, citiranim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kao i medunarodnim ugovorima i drugim sporazumima koji su na snazi u Federaciji, te opcim pravilima medunarodnog prava koji cine zakonodavstvo Federacije Bosne i Hercegovine. Pri tome, Ustavni sud Federacije je imao u vidu i cinjenicu da je ovako utvrdena obveza placanja notarski obradenih isprava osporenim clankom citiranog Zakona, nametnuta strankama (svim osobama, gradanima) bez mogucnosti njihovog izbora, da takvo nametanje obveza ne opravdava legitimne ciljeve koji se zele postici osporenim propisima ovog zakona, iz kojih razloga, takoder nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem svi gradani uzivaju politicka prava da imaju jednak pristup javnim sluzbama, odnosno, da uzivaju jednakost pred zakonom i zabranu diskriminacije po bilo kojem osnovu (clanak II.A. 2.Ustava Federacije Bosne i Hercegovine).
Zakon o notarima u osporenom clanku 73. propisuje pravne poslove za koje je obvezna notarska isprava, pa cak i da su nistavi ukoliko nisu notarski obradeni. Nadalje, stavkom 2. da obveza notarske obrade moze biti predvidena i drugim zakonima, te da stranke imaju pravo zahtijevati notarsku obradu i za druge poslove, te konacno da su odredbe tog clanka u sustini temporalnog karaktera „ dok ne budu zamijenjene posebnom regulativom o obvezi notarske obrade isprava, koje ih izricito u cjelini ili u dijelovima stavljaju van snage“. Opce pravilo koje je utvrdeno i u jurisprudencei Europskog suda za ljudska prava jeste da zakoni moraju biti dostupni, jasni i predvidivi. Samo takav zakon omogucava gradanima da prilagode svoje ponasanje, jer znaju (nacelo dostupnosti) zakon, jasan im je (nacelo preciznosti, odnosno jasnoce) i kao takav im omogucava da usuglase svoje ponasanje i ostvaruju svoja prava i vrse obveze sukladno sa zakonom (nacelo predvidivosti). Sam zakonski tekst ove odredbe, koja upucuje na buduci neizvjesni dogadaj (propisivanje obveze notarske obrade) i u drugim zakonima (dakle neodredenom krugu eventualnih buducih zakonskih rjesenja) kao i da odredba „vrijedi“, kako to nepravnickim jezikom ustanovljava zakonodavac, samo tako dugo dok se ne zamijeni posebnom regulativom (suprotno osnovnom pravnom nacelu o jednakoj snazi zakona, je u nasem pravnom sustavu nemamo hijerarhijski odnos zakonskih normi, nego nuznost horizontalnog i vertikalnog usuglasavanja) uz ovako neodredene navode, cine tekst ove odredbe nerazumljivim, nepreciznim i nepredvidivim u takvoj mjeri da je neodrziv u pravnom poretku u kojem je vrhovno nacelo vladavina prava.
Kao sto je naprijed obrazlozeno, osporena odredba clanka 73. Zakona je stoga u cijelosti ocijenjena neustavnom, te danom objave u „Sluzbenim novinama Federacije“, odredbe koje su ocijenjene takvim vise nisu na snazi. U svezi s tim kako je u meduvremenu donesen jedan broj posebnih zakona koji su propisali obveznu notarsku obradu odredenih pravnih poslova, a kako zakonski temelj u ovom sistemskom zakonu, po kojem je ta mogucnost propisana vise ne postoji, te se implikacije ove ustavnosudske odluke prosiruju i na posebne odredbe.
Utvrdujuci nesuglasnost osporenih: clanka 6. stavak I. u dijelu koji glasi: „kao i osoba koja ispunjava pretpostavke iz stavka 2. ovog clanka“, te stavak 2. ovog clanka, zatim cl. 27. i 73. Zakona o notarima sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, koji se nakon objavljivanja ove presude nece primjenjivati, Ustavni sud Federacije ukazuje i na clanak 17. Europske konvencije o zastiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji se odnosi na zabranu zlouporabe prava, odnosno da se nista u ovoj Konvenciji ne moze tumaciti tako da podrazumijeva pravo bilo koje drzave, grupe ili osoba da se upuste u neku djelatnost ili izvrse neki cin koji je usmjeren na ponistavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ogranicavanje u vecoj mjeri od one koja je predvidena Konvencijom. Pri tome, Ustavni sud Federacije je svakako uzeo u obzir i cinjenice da su prije stupanja na snagu Zakona o notarima, koji je usvojen sredinom 2002. godine, a njegova primjena je pocela sa odlozenim dejstvom tek od 2007. godine, da su u Bosni i Hercegovini, i prije donosenja osporenog Zakona, postojali javni registri u vidu zemljisnih knjiga i registri gospodarskih subjekata, te da su sve te poslove vezano sa sacinjavanje ugovora, godinama
unazad, obavljali odvjetnici, vezano za prijenos ili stjecanje vlasnistva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, a pravnici u gospodarskim drustvima vezano za osnivacka akta i statute gospodarskih drustava, kao i cinjenice da ne postoje relevantne analize ili dokazi da je uspostavljenjem notarske sluzbe, kao javne sluzbe (kako to navodi predstavnik donositelja osporenog Zakona o notarima), Federacija Bosne i I lercegovine ispunila zacrtane legitimne ciljeve u pogledu povecanja stupnja pravne sigurnosti u oblasti prometa nekretnina i osnivanja, te registracije gospodarskih subjekata u pogledu azuriranja i tocnosti, odnosno pouzdanja u javne registre, te rasterecenja sudova i organa uprave, putem preveniranja sporova i putem izvrsnih notarskih isprava, koje imaju snagu pravomocnih presuda, jer je stvarnost mnogo drugacija.
Za razliku od naprijed navedenih osporenih clanaka Zakona Ustavni sud Federacije, cijeneci i osporene odredbe cl. 69., 70., 71. i 72. Zakona nije nasao razloga iz kojih bi utvrdio da su osporeni clanci 69., 70., 71. i 72. Zakona u suprotnosti sa clankom II.A.2.1.(I) Ustava Federacije Bosne i I lercegovine.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je vecinom glasova, u sastavu: Domin Malbasic, predsjednik Suda, Sead Bahtijarevic, Vesna Budimir, Mirjana Cuckovic, dr. sc. iur. Sahbaz Dzihanovic, Aleksandra Martinovic, prof. dr. Edin Muminovic i dr. sc. Kata Senjak, suci Suda.
Predsjednik
Ustavnog suda Federacije Bosne i I lercegovine
Domin .

https://advokat-prnjavorac.com/zakoni/N ... a-FBiH.pdf

Trajanje uznemiravanja kao uslov za kvalifikovan[…]

Odgovornost za mobing

Odgovornost za mobing Prema odredbama Zakona o[…]

Uslovi za ostvarivanje prava na produženje radnop[…]

Pravo branioca u disciplinskom postupku na nakna[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja