BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#5589
Službeni glasnik BiH, broj 15/23

PREDMET PINKAS I OSTALI protiv BOSNE I HERCEGOVINE





(Aplikacija br. 8701/21)

PRESUDA

Član 6, stav 1 (građanski) • Različite presude domaćih sudova koje se odnose na period sticanja prava na radni dodatak za sudije i aplikante, odnosno sudske službenike • U domaćoj sudskoj praksi nema "dubokih i dugotrajnih" razlika • Ustavnom sudu nije podnesen zahtjev za ocjenu poštovanja i primjene proceduralnih pravila Ustavnog suda, te odluka kojom se sudijama odobravaju naknade za duži vremenski peropd nije bila predmet ispitivanja na osnovu ustavne žalbe aplikanta.

Član 1. Protokola br. 12 • Zabrana diskriminacije • Neopravdana razlika u tretmanu domaćih sudova, po osnovu "drugog statusa", sudskih službenika u odnosu na sudije, u pogledu perioda sticanja prava na naknade za rad.

STRASBOURG

04. oktobar 2022. godine

Ova presuda će biti konačna pod okolnostima utvrđenim u članu 44. stav 2. Konvencije. Može biti podložna uredničkim promjenama.U predmetu Pinkas i ostali protiv Bosne i Hercegovine,

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao Odbor u sljedećem sastavu:

Gabriele Kucsko-Stadlmayer, predsjednica,

Faris Vehabović,

Iulia Antoanella Motoc,

Yonko Grozev,

Pere Pastor Vilanova,

Jolien Schukking,

Ana Maria Guerra Martins, sudije,

i Ilse Freiwirth, zamjenica registrara Odjela,

imajući u vidu:

Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (broj 8701/21) protiv Bosne i Hercegovine, koja je podnesena Sudu u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (dalje u tekstu "Konvencija"), od 17. decembra 2020. godine, koju je dostavio 51 državljanin Bosne i Hercegovine (vidi prilog);

Odluku o obavještavanju Vlade Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: Vlada) o pritužbama aplikanata na ishod parničnog postupka prema članovima 6. stav 1. i 14. Konvencije, članu 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju i da proglasi preostali dio aplikacije neprihvatljivim; i

Izjašnjenje stranaka.

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost, na sjednici održanoj 7. juna i 6. septembra 2022. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

UVOD


1. Aplikacija se odnosi na pitanje naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život za sudije i sudske službenike na državnom nivou. Iako se za obje kategorije primjenjuje isti zakon, državni sudovi su odlučili da sudski službenici imaju pravo na navedene naknade samo od januara 2013. godine, dok su sudije imale pravo na iste i za period prije januara 2013. godine. Aplikanti su bili, ili su još uvijek, sudski službenici Suda Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: "Državni sud"). Pozivaju se na članove 6. i 14. Konvencije, član 1. Protokola br. 1 i člana 1 Protokola br. 12.

ČINJENICE


2. Lični podaci aplikanata nalaze se u prilogu. Jedna od podnosilaca aplikacije je gđa. Hota Ćatović, advokat iz Sarajeva, koji zastupa ostale.

3. Vladu zastupa v.d. agent gđa. H. Bačvić.

4. Činjenice u ovog predmeta mogu se sažeti na dole navedeni način.

5. U februaru 2012. godine, devedeset sedam sudija i službenika Državnog suda pokrenulo je parnični postupak pred navedenim sudom, tražeći naknadu za topli obrok, prevoz i odvojeni život počev od 2009. godine. Pozvali su se na Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine s obzirom da zakon kojim se regulišu plate (Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006. godine), za razliku od zakona kojim su regulisane plate svih ostalih javnih službenika na državnom nivou, u to vrijeme nije predviđao navedene naknade.

6. Državni sud je u aprilu 2012. godine prekinuo parnični postupak i podnio zahtjev za apstraktnu ocjenu ustavnosti.

7. U januaru 2013. godine, Ustavni sud je, nakon zahtjeva za apstraktnu ocjenu ustavnosti koji je podnio Državni sud, proglasio Zakon o platama i drugim naknadama u pravosuđu i pravosudnim institucijama iz 2006. godine neustavnim (odnosno suprotnim zabrani diskriminacije i načelu sudske nezavisnosti) u dijelu u kojem nije predviđena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Naložio je Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci uskladi zakon sa Ustavom. Parlamentarna skupština je to učinila tek 2020. godine (vidi tačku 17. u nastavku).

8. S obzirom na sukob interesa, Državni sud nije mogao samostalno rješavati ovaj građanski predmet. Morao se obratiti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da isti proslijedi drugom sudu. Smatrajući da su zakonske izmjene bile neophodne kako bi se Državnom sudu omogućilo da to učini u odnosu na svoje sudije, koji već ima ovlaštenja da to čini u odnosu na sudske službenike, u septembru 2013. godine odlučio je da, na osnovu statusa tužilaca, predmet podijeliti na dva predmeta (sve sudije u jednom predmetu i svi sudski službenici u drugom). Ubrzo nakon toga, podnio je zahtjev Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da se predmet sudskih službenika ustupi drugom sudu. U martu 2014. godine, nakon usvajanja potrebnih zakonskih izmjena, isto je učinjeno i u slučaju sudija. Vrhovni sud je 8. oktobra 2013. i 3. aprila 2014. godine oba predmeta proslijedio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: "Općinski sud").

9. Dana 27. novembra 2015. godine, Općinski sud je donio presudu u predmetu koji uključuje službenike suda (uključujući preminulu suprugu jednog od aplikanta i sve ostale aplikante u ovom predmetu), uvažavajući njihov zahtjev.Tako im je od 2009. godine dodijeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Tuženi (država) je tokom postupka tvrdio da se tužbenom zahtjevu može udovoljiti samo u pogledu perioda nakon odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine (vidi tačku 7. gore navedenu), jer odluke kojima se zakoni proglašavaju neustavnim nisu imali retroaktivni efekat. Sud je odbio taj argument na osnovu toga što je zahtjev aplikanata za naknadu štete bio očigledno zasnovan na diskriminatornoj prirodi osporenog zakona, a ne na njegovoj neustavnosti. S tim u vezi, ocijenio je da, iako je tačno da je osporeni zakon od januara 2013. godine bio neustavan, bio je diskriminatoran i prije januara 2013. godine (odnosno od trenutka donošenja). Tužena država je uložila žalbu na tu presudu.

10. Kantonalni sud u Sarajevu je 11. jula 2017. godine preinačio prvostepenu presudu od 27. novembra 2015. godine. Za razliku od Općinskog suda (vidi stav 9. gore naveden), saglasio se sa tuženim da se tužbeni zahtjev aplikanata može uvažiti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine, jer odluke Ustavnog suda kojima je zakon proglašen neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo. Zbog toga je ukupna nadoknada smanjena sa oko 750.000 konvertibilnih maraka (KM) 1 na 250.000 KM u odnosu na materijalnu štetu, i sa oko 8.000 KM na oko 1.000 KM u odnosu na sudske troškove.

11. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine potvrdio je 17. aprila 2018. godine drugostepenu presudu od 11. jula 2017. godine. To rješenje je dostavljeno aplikantima 16. maja 2018. godine.

12. Dana 12. juna 2018. godine, pedeset aplikanata u predmetnom slučaju podnijelo je ustavnu žalbu. Oni su se žalili da im je, uprkos tome što je Ustavni sud ocijenio da je osporeni zakon bio diskriminatoran od dana donošenja, drugostepenim i trećestepenim presudama, navedenim u stavovima 10. i 11. iznad, dodijeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine. U tim presudama je tako u potpunosti zanemarena ocjena Ustavnog suda i propušteno je da se u potpunosti otklone posljedice diskriminacije koju je taj sud utvrdio. Prema njihovom mišljenju, predmetne presude su stoga diskriminatorne i proizvoljne.

13. Općinski sud je 13. jula 2018. godine donio presudu u predmetu sudija. Kao i u slučaju sudskih službenika (vidi tačku 9. gore navedenu), njima su od 2009. godine dodijeljene naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Protiv navedene presude tužena država je izjavila žalbu.

14. Dana 27. februara 2019. godine, Kantonalni sud u Sarajevu, u drugačijem sastavu nego u predmetu koji se odnosi na službenike suda (vidi tačku 10. gore navedenu), potvrdio je prvostepenu presudu od 13. jula 2018. godine. Ovog puta, ne navodeći niti jedan razlog za promjenu prakse, odbacio je tvrdnju države da se zahtjev aplikanta može odobriti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine. U ovom slučaju tužena država nije izjavila žalbu zbog primijenjenog prava, niti ustavnu žalbu.

15. S obzirom da je njihov predmet pred Ustavnim sudom još bio u toku (vidi stav 12. gore naveden), dana 15. aprila 2019. godine aplikanti su tom sudu dostavili konačnu odluku u vezi sa sudijama Državnog suda (vidi stav 14. gore naveden) i tvrdili da su njome dokazane njihove tvrdnje da je trebalo da im je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život trebala biti dodijeljena od 2009. godine. Takođe su tvrdili da suprotan ishod u gotovo identičnom slučaju predstavlja diskriminaciju.

16. Ustavni sud je 20. maja 2020. godine donio odluku u slučaju aplikanata u predmetnom slučaju. Sud je smatrao da nije mogao uzeti u obzir odluku koja se odnosi na sudije Državnog suda jer su ga o toj odluci aplikanti obavijestili tek nakon više od šezdeset dana od dana dostave posljednje odluke u njihovom predmetu (vidi tačku 11. iznad). S tim u vezi, Ustavni sud se pozvao na Pravilo 22. stav 3. Pravilnika Ustavnog suda (vidi tačku 21. u nastavku). S obzirom na činjenicu da su odluke donesene u slučaju aplikanata bile u skladu s općim pravilom prema kojem odluke kojima se propisi proglašavaju neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo (vidi tačku 22. u nastavku) i u odsustvu bilo koje druge naznake proizvoljnosti ili diskriminacije, odbio je tužbu aplikanata. Ta odluka je aplikantima dostavljena 23. juna 2020. godine.

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR


I. ZAKON O PLATAMA I DRUGIM NAKNADAMA U PRAVOSUDNIM I TUŽILAČKIM INSTITUCIJAMA PRAVOSUĐA 2006


17. U skladu sa krajnjim ovlastima 2 i u konsultacijama sa domaćim vlastima, dana 01.januara 2006.godine Kancelarija Visokog predstavnika je nametnula Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 90/05, 32/07 i 77/20). Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je taj zakon usvojila 30. marta 2007. godine. Prema tom zakonu, sudije, tužioci i sudski službenici na državnom nivou, za razliku od ostalih državnih službenika na državnom nivou, nisu imali pravo na topli obrok, prevoz i naknade za odvojeni život do 2020. godine kada je Zakon izmijenjen.

II. ZAKON O ZABRANI DISKRIMINACIJE IZ 2009. GODINE


18. Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine (Zakon o zabrani diskriminacije, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 59/09 i 66/16) je stupio na snagu 05. avgusta 2009. godine. Dio 12. stav 1. tog zakona daje pravo svakom licu ili grupi lica da podnese građansku tužbu kojom se, između ostalog, traži utvrđivanje diskriminacije, okončanje diskriminacije i njenih posljedica i dobijanje naknade za materijalnu i/ili nematerijalnu štetu.

III. PRAVILNIK USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE


19. Važeći Pravilnik Ustavnog suda stupila su na snagu 01. aprila 2014. godine (prečišćeni tekst objavljen u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine br. 94/14).

20. Član 21. stav 6 Pravilnik glasi kako slijedi:

" Podnosilac aplikacije je dužan da obavijesti Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa aplikacijom koje su se desile nakon podnošenja aplikacije Ustavnom sudu. U suprotnom, Ustavni sud će donijeti odluku prema stanju u spisu."

21. Član 22. stav 3 Pravilnika propisuje:

" Aplikacija se bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) ovih pravila [odnosno šezdeset dana od dostavljanja posljednje domaće odluke u tom predmetu] bez zahtjeva Ustavnog suda."

Ustavni sud je dosljedno smatrao da se ovo pravilo primjenjuje na nove pritužbe podnesene u kontekstu predmeta čije je rješavanje u toku, a ne na razvoj činjeničnih i pravnih pitanja u vezi sa prvobitnim pritužbama (vidi, na primjer, odluku br. AP-2785/19 od 21. januara 2021. godine, u kojoj se aplikant prvo žalio na pravičnost disciplinskog postupka protiv njega, a potom, više od godinu dana kasnije, žalio se na diskriminaciju; odluka broj AP-3410/19 od 07.04.2021. godine, kojom je aplikant uveo potpuno novu pritužbu u odnosu na pravičnost suđenja za ratne zločine – da je njegova osuda zasnovana na izjavama svjedoka koje nije mogao ispitati – više od pet mjeseci nakon podnošenja ustavne aplikacije; i odluku broj AP-4566/19 od 19. maja 2021. godine, u kojoj se aplikant prvobitno žalio na nedostatke istrage svojih navoda o maltretiranju, a potom je, nakon više od godinu dana, podnio prigovor na pravičnost krivičnog postupka protiv njega).

22. Član 61. Pravilnika propisuje:

"(1) O njegovom pravnom dejstvu (ex tunc, ex nunc) odlučuje Ustavni sud odlukom kojom usvaja aplikaciju.

(2)   Ustavni sud može u potpunosti ili djelimično ukinuti opći akt ili njegove pojedinačne odredbe odlukom kojom se utvrđuje neslaganje sa članom VI/3.a) i VI/3.c) Ustava.

(3)   Stavljeni opći akt, odnosno njegove ukinute odredbe prestaju da važe narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine".

(4) Izuzetno, Ustavni sud može donijeti odluku kojom se utvrđuje neslaganje sa članom VI/3. a) i VI/3.c) Ustava da se odredi rok za usklađivanje koji ne može biti duži od šest mjeseci.

(5) Ako se utvrđeno neslaganje ne otkloni u roku iz stava (4) ovog člana, Ustavni sud će svojom odlukom utvrditi da nedosljedne odredbe prestaju da važe.

(6) Narednog dana od dana objavljivanja odluke iz stava (4) ovog člana u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" prestaju da važe nedosljedne odredbe.

Ustavni sud je dosljedno smatrao (vidi, na primjer, Odluku br. AP-2656/09 od 5. novembra 2013. godine), da odluke kojima se propis proglašava neustavnim nemaju retroaktivno dejstvo, osim ako ne odluči drugačije u skladu sa pravilom 61. stav 1. Pravilnika.

23. U skladu sa članom 62. stav 1. Poslovnika, odlukom o usvajanju žalbe/aplikacije, Ustavni sud ukida osporenu odluku i predmet vraća sudu, odnosno organu koji je donio tu odluku, na ponovni postupak, osim u slučaju kada se posljedice kršenja ustavnih prava mogu otkloniti na drugi način.

IV. ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU IZ 2003. GODINE


24. Zakon o parničnom postupku iz 2003. godine( Zakon o parničnom postupku, Službeni glasnik Federacije BiH, br.53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) stupio je na snagu 05. novembra 2003. godine. Član 264a Zakona glasi:

"(1) Kada Evropski sud za ljudska prava utvrdi povredu nekog ljudskog prava ili osnovne slobode zagarantovane Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i dodatnih Protokola uz Konvenciju, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, stranka može u roku 90 dana od pravosnažnosti presude Evropskog suda za ljudska prava podnijeti aplikaciju sudu u Bosni i Hercegovini, koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili osnovna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili osnovna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana sprovodi se uz odgovarajuću primjenu, mutatis mutandis, odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni da poštuju pravne stavove iznesene u pravosnažnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda osnovnog ljudskog prava ili slobode.

PRAVO


I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE


25. Aplikanti su se žalili na osnovu člana 6. stav 1. na ishod gore navedenog parničnog postupka. Relevantni dio tog člana glasi:

"Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ... svako ima pravo na pravično ...saslušanje....pred ...sudom..."

A. Prihvatljivost


1. Što se tiče gđe. Vahide Jevtić:

26. Vlada je smatrala da je aplikacija u odnosu na gđu. Vahidu Jevtić neprihvatljiva zbog neiscrpljenja domaćih pravnih lijekova jer, za razliku od ostalih aplikanata, nije podnijela ustavnu žalbu.

27. Aplikanti nisu dali komentar na ovu konkretnu tačku.

28. Sud ponavlja da su države oslobođene odgovornosti pred međunarodnim tijelom za svoje postupke sve dok ne budu imale priliku da isprave stvari kroz svoj pravni sistem, te su stoga dužni oni koji se žele pozvati na nadležnost Suda da nadzire žalbe protiv neke države da prvo koriste pravne lijekove predviđene nacionalnim pravnim sistemom (vidi Vučković i drugi protiv Srbije (prethodni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih, stav 70, 25. mart 2014. godine). Međutim, Sud je takođe često naglašavao potrebu da se pravilo iscrpljenosti primjenjuje sa određenim stepenom fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (ibid, stav 76, i tamo citirani organi vlasti). Nadalje je priznao da pravilo iscrpljivanja nije ni apsolutno niti se može automatski primijeniti; pri preispitivanju da li je ispoštovano, bitno je uzeti u obzir posebne okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi Kurić i drugi protiv Slovenije [VV], br. 26828/06, stav 286, ECHR 2012 (isječci)).

29. Iako je tačno da jedan od aplikanata nije uložio ustavnu tužbu, pedeset drugih aplikanata je to učinilo, ali je njihova tužba odbačena (vidi tačku 16. gore navedenu). Sud smatra da je na ovaj način domaćim vlastima data mogućnost da isprave navodnu povredu. Sud ne vidi razloga da veruje da bi Ustavni sud odlučio drugačije da se aplikant pridružio ustavnoj tužbi koju je podnijelo pedeset drugih aplikanata (vidi Vasilkoski i drugi protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 28169/08, stav 46, 28. oktobar 2010.). Stoga se ovaj prigovor Vlade mora odbaciti.

2. Što se tiče gosp. Dženana Pušine:

30. Vlada navodi da gosp. Dženan Pušina ne može tvrditi da je "žrtva" u smislu člana 34. Konvencije i da je stoga aplikacija nespojiva ratione personae sa odredbama Konvencije u smislu člana 35. stav 3 (a) Konvencije u odnosu na njega jer nije bio stranka u spornom parničnom postupku.

31. Aplikanti su objasnili da je gosp. Dženan Pušina zakonski nasljednik pokojne Jasmine Pušine koja je bila stranka u parničnom postupku. Dostavili su kopiju relevantnog rješenja o nasljeđivanju.

32. Da bi podnio aplikaciju u skladu sa članom 34. Konvencije, pojedinac mora biti u mogućnosti da dokaže da je on/ona "direktno pogođen" mjerom na koju se žali (vidi İlhan protiv Turske [VV], br. 22277/93, stav 52, ESLJP 2000VII; Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13378/05, stav 33, ESLJP 2008; i Centar za pravne resurse u ime Valentin Câmpeanu protiv Rumunije [VV], br. 47848/08, stav 96, ESLJP 2014). Štaviše, prema praksi Suda i u skladu sa članom 34. Konvencije, Sud može primati samo aplikacije koje podnose pojedinci koji su živi ili koje su podnesene u njihovo ime (vidi Varnava i ostali protiv Turske [VV], br. 16064/90 i 8 drugih, stav 111, ESLJP 2009, i Centar za pravne resurske u ime Valentin Câmpeanu, gore citiran, stav 96).

33. U slučajevima u kojima je direktna žrtva navodne povrede Konvencije umrla, Sud pravi razliku između aplikacija u zavisnosti od toga da li je žrtva umrla nakon što je Sudu podnijela aplikaciju i one u kojima je ona/ona već umro/la prije toga.

34. U slučaju Kada je direktna žrtva umrla prije nego što je aplikacija podnesena Sudu, pristup Suda je, generalno, bio restriktivan. Obično je odbijao da dozvoli nastavak postupka bilo kom drugom licu osim ako je to lice bilo u mogućnosti da pokaže direktan uticaj na svoja prava ili ako je aplikacija pokrenula pitanje od općeg interesa koje se odnosi na "poštovanje ljudskih prava" a aplikant(i) kao nasljednik(ci) imao/imali legitiman interes da nastavi sa aplikacijom (vidi Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske, br. 55929/00, stavovi 21-31, 5. juli 2005.godine; Micallef protiv Malte [VV], br. 17056/06, stav 48, ESLJP 2009; i Centar za pravnu pomoć u ime Valentin Câmpeanu, gore citiran, stav 98).

35. U konkretnom slučaju, Sud primjećuje da je pokojna Jasmina Pušina, koja je bila stranka u parničnom postupku, umrla 24. januara 2018. godine. Sud dalje primjećuje da je gosp. Dženan Pušina podnio ustavnu aplikaciju u svojstvu supruga i nasljednika pokojne Jasmine Pušine (vidi tačku 12. iznad), te da Ustavni sud njegovu aplikaciju nije odbio nego se bavio meritumom njegovog predmeta (vidi Micallef, gore citiran, stav 49). Konačno, jasno je da gosp. Dženan Pušina ima materijalni interes za ishod ovog predmeta, budući da on može naslijediti svaku novčanu naknadu koja bi mogla proizaći iz spornog građanskog postupka (vidi Stoimenovikj i Miloshevikj protiv Sjeverne Makedonije, br. 59842/14, stav 25, 25. mart 2021. godine). U ovim okolnostima, prigovor Vlade mora biti odbijen.

3. Nadležnost Suda "ratione materiae"

36. Sud napominje da, iako je suština pritužbe aplikanata po članu 6. stav 1. ishod njihovog građanskog spora, oni se takođe žale, iako indirektno, na ishod postupka pred Ustavnim sudom (vidi tačku 41. u nastavku). Iako Vlada nije uložila prigovor na primjenjivost ovog člana na postupak pred Ustavnim sudom, Sud smatra da se o ovom pitanju mora pozabaviti samovoljno (vidi, mutatis mutandis, Blečić protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, stav 67, ESLJP 2006-III).

37. Sud je svjestan posebne uloge i statusa Ustavnog suda, čiji je zadatak da osigura usklađenost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti sa Ustavom i koji, u onim državama koje su obezbijedile pravo na pojedinačnu aplikaciju, omogućava dodatnu pravnu zaštitu građana na nacionalnom nivou u pogledu njihovih osnovnih prava zagarantovanih Ustavom (vidi Süßmann protiv Njemačke, 16. septembar 1996. godine, stav 41, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV). Istovremeno, Sud je dosljedno smatrao da postupak pred Ustavnim sudom u principu ne izlazi iz okvira člana 6. stav 1. (vidi, Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, br. 4907/18, stav 188, 7. maj 2021. godine, i vlasti tamo citirane). Kada postoji istinski i ozbiljan spor koji se odnosi na građansko pravo, kao u ovom slučaju, Ustavni sudski postupci spadaju u obim člana 6. stav 1. Konvencije ako je njihov ishod direktno odlučujući za predmetno pravo (isto stav 191).

38. S tim u vezi, Sud napominje da se u slučaju usvojene žalbe Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne ograničava na identifikaciju odredbe Ustava koja je prekršena i navođenje odgovornog organa javne vlasti, već da ima ovlaštenje da ukine osporenu odluku (vidi član 62. stav 1. Poslovnika u tački 23. iznad). Stoga je jasno da je postupak pred Ustavnim sudom bio direktno odlučujući za spor oko građanskog prava aplikanata (vidi Avdić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 28357/11 i 2 druga, stavovi 33-39, 19. novembar 2013. godine, u kojem je, iako u drugom kontekstu, Sud takođe primijenio član 6. stav 1. na postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine).

39. Shodno tome, član 6. stav 1. bio je primjenjiv na postupak pred Ustavnim sudom u ovom predmetu.

4. Zaključak

40. Sud napominje da ova pritužba nije ni očigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu navedenom u članu 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum


41. Aplikanti su tvrdili da su domaće odluke donesene u njihovom predmetu očigledno bile proizvoljne. U prilog svojoj tvrdnji, dostavili su konačnu odluku koju je Kantonalni sud u Sarajevu donio u gotovo identičnom predmetu, a u kojoj je došao do suprotnog zaključka (vidi tačku 14. gore navedenu). Činjenica da država nije osporila tu odluku je, po njihovom mišljenju, pokazatelj da je odluka donesena u tom predmetu ispravna i da je odluka donesena u njihovom slučaju pogrešna. Sasvim je logično da kada domaći sudovi donose suprotne odluke u gotovo identičnim situacijama, ni jedna ni druga odluka ne mogu biti ispravne. Aplikanti su, takođe, naveli da to nije ispravljeno od strane Ustavnog suda .

42. Vlada je tvrdila da Sud nije bio sud četvrtog stepena. Budući da je tako, osim u slučajevima očigledne proizvoljnosti, uloga Suda nije da dovodi u pitanje tumačenje domaćeg prava od strane domaćih sudova. Isto tako, u principu, funkcija Suda nije bila da upoređuje različite odluke domaćih sudova, čak i ako su donesene u naizgled sličnim postupcima; te mora poštovati nezavisnost tih sudova. S tim u vezi, Vlada se pozvala na slučaj Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske ([VV], br. 13279/05, stav 50, 20. oktobar 2011. godine). Prema njenom mišljenju, razlozi koje su dali domaći sudovi u spornom parničnom postupku nisu bili proizvoljni, uprkos postojanju oprečnih sudskih odluka u vezi sa istim pravnim pitanjem.

43. Sud se slaže sa Vladom da nije njegov zadatak da zamijeni domaće sudove. Prije svega, na nacionalnim vlastima, posebno na sudovima, je da rješavaju probleme tumačenja domaćeg zakonodavstva. Njegova uloga je da provjeri da li su načini takvog tumačenja u skladu sa Konvencijom (vidi Nejdet Şahin i Perihan Şahin, gore citirani, stav 49, i tamo citirani organi vlasti).

44. Sud napominje da su u predmetnom slučaju sudije i sudski službenici pokrenuli zajedničku građansku tužbu na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, u kojoj su tražili određene beneficije u vezi sa poslom (vidi stav 5. gore). Na osnovu statusa tužilaca i razloga ekonomičnosti postupka, građanski sudovi su na kraju svoj predmet podijelili u dva predmeta (vidi tačku 8. gore) i došli do različitih zaključaka u vezi s jednim od ključnih pravnih pitanja pokrenutih u tim predmetima - pitanje da li se sporne naknade mogu odobriti i za period do januara 2013. godine (vidi tačke 10. i 14. gore).

45. Što se tiče odluka donijetih u građanskom predmetu aplikanata, Sud ne vidi razlog da se ne slaže sa Ustavnim sudom, da su one očigledno bile u skladu sa općim pravilom domaćeg ustavnog prava prema kojem odluke kojima se zakon proglašava neustavnim nemaju retroaktivno dejstvo, te iz tog razloga nisu bile proizvoljne (vidi gore navedene tačke 16 i 22). Sud smatra prikladnim naglasiti važnost principa supsidijarnosti i zajedničke odgovornosti u tom pogledu. Protokol br. 15. uz Konvenciju, uveo je princip supsidijarnosti u Preambulu Konvencije (vidi Grzęda protiv Poljske [VV], br. 43572/18, stav 324, 15. mart 2022. godine, i tamo citirane organe vlasti).

46. Sud uzima u obzir činjenicu da je u gotovo identičnom slučaju donesena suprotna/drugačija odluka (vidi tačku 14. gore), odnosno u slučaju sudija Državnog suda, ali da se to dogodilo nekoliko mjeseci nakon što je odluka u predmetu aplikanta postala konačna. Štaviše, Sud je već prepoznao da je mogućnost sukobljavanja sudskih odluka inherentna karakteristika svakog pravosudnog sistema zasnovanog na mreži prvostepenih i apelacionih sudova koji imaju nadležnost nad svojom mjesnom nadležnošću.Takva odstupanja mogu nastati i unutar istog suda. To se samo po sebi ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidi Nejdet Şahin i Perihan Şahin, gore citirano, stav 51). Sud je naveo uslove u kojima su suprotstavljene odluke domaćih sudova u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje sadržanim u članu 6. stav 1. Konvencije. Jedna od njih je postojanje "dubokih i dugotrajnih" razlika u domaćoj sudskoj praksi (isto, stavovi 52. i 54.), što očigledno ovdje nije slučaj.

47. Aplikanti su pred Ustavnim sudom tvrdili da im je predmetna naknada trebala biti dodijeljena počevši od 2009. godine. Drugostepene i trećestepene presude donesene u njihovom predmetu kojima su im te naknade dodijeljene od 2013. godine bile su, po njihovom mišljenju, diskriminatorne i proizvoljne (vidi tačku 12. iznad). Kada je Kantonalni sud u Sarajevu dodijelio naknade sudijama počevši od 2009. godine, aplikanti su tu odluku dostavili Ustavnom sudu i tvrdili da je njome dokazana njihova tvrdnja (vidi tačku 15. iznad). Međutim, oslanjajući se na pravilo 22. stav 3. Poslovnika (za tekst Poslovnika i relevantnu sudsku praksu, vidi tačku 21. iznad), Ustavni sud je odlučio da odluku ne može uzeti u obzir jer su ga aplikanti o istoj obavijestili nakon više od šezdeset dana od uručenja posljednje odluke u njihovom predmetu (vidi tačku 16. iznad). Ustavni sud je stoga podnošenje odluke aplikanata u predmetu sudija tretirao kao novu pritužbu prema pravilu 22. stav 3. Poslovnika, a ne kao promjenu pravnog i činjeničnog stanja relevantnog za slučaj prema pravilu 21. stav 6. Poslovnika (vidi tačku 20. iznad).

48. S tim u vezi, Sud je smatrao da pravila koja regulišu formalne korake koje treba preduzeti i rokove koje treba poštovati prilikom podnošenja žalbe jasno imaju za cilj da osiguraju pravilno sprovođenje pravde i poštovanje, posebno, principa pravne sigurnosti (vidi Cañete de Goñi protiv Španije, br. 55782/00, stav 36., ECHR 2002-VIII, i Nakov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (odl.), br. 68286/01, 24. oktobar 2002. godine). Sud je takođe priznao da, s obzirom na posebnu ulogu Ustavnog suda kao posljednjeg suda za zaštitu osnovnih prava, postupak pred njim može biti formalniji (vidi Arribas Antón protiv Španije, br. 16563/ 11, stav 50, 20. januar 2015. godine). Iako je tačno da Ustavni sud nije elaborirao zašto je odlučio da podnošenje odluke donesene od strane sudija u predmetu sudija tretira kao novu pritužbu prema pravilu 22. stav 3. svojih Pravilnika, a ne kao zakonsku i činjenični razvoj relevantan za slučaj prema pravilu 21. stav 6. Pravilnika, aplikanti se nisu žalili žalili ovom Sudu da je način na koji je Ustavni sud tumačio i primjenio svoja proceduralna pravila u njihovom slučaju bio proizvoljan sam po sebi (vidi Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV], br. 19867/12, st. 83-85, 11. jul 2017. godine i Lazarević protiv Bosne i Hercegovine, br. 29422/17, stav 30, 14. januar 2020. godine).

49. Shodno tome, nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 12


50. Aplikanti su se dalje žalili na osnovu člana 1. Protokola br. 12 jer su im određene beneficije iz radnog odnosa odobrene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su analognoj kategoriji državnih službenika te naknade odobravane za period prije 2013. godine. Odredba glasi kako slijedi:

1. "Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status."

2. "Niko ne može biti diskriminisan od strane bilo kojeg javnog organa po bilo kom osnovu navedenom u stavu 1."

A. Prihvatljivost


1. Nadležnost suda "ratione materiae"

51. Iako se Vlada nije protivila primjeni ovog člana, Sud smatra da ovo pitanje mora riješiti na sopstvenu inicijativu (vidjeti, mutatis mutandis, Blečić, gore citirano, stav 67.)

52. Sud napominje da su aplikanti u ovom predmetu imali pravo naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život prema domaćem zakonu, barem u periodu nakon odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine (vidi tačku 7. gore navedenu). Iako nije jasno da li su aplikanti imali pravo na te naknade i u odnosu na period prije januara 2013. godine (vidi, na primjer, domaću odluku pomenutu u tački 14. gore navedenu), član 1. Protokola br. 12 proširuje obim zaštite ne samo na "bilo koje pravo utvrđeno zakonom", kako bi tekst stava 1. mogao sugerisati, već i izvan toga. Ovo posebno proizilazi iz stava 2., koji dalje propisuje da niko ne može biti diskriminisan od strane organa javne vlasti (vidi Savez crkava "Riječ života" i drugi protiv Hrvatske, br. 7798/08, stav 104, 9. decembar 2010. godine). Prema paragrafu 30. Izvještaja s obrazloženjem Protokola br. 12, termin "javni organ" obuhvata sudove.

53. Stoga se član 1. Protokola br. 12 primjenjuje na činjenice ovog predmeta.

2. Drugi razlozi za neprihvatljivost

54. Sud napominje da ova pritužba nije ni očigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu navedenom u članu 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum


55. Aplikanti su tvrdili da su u skladu sa Zakonom o platama i drugim naknadama u pravosuđu i pravosudnim institucijama iz 2006. godine, kada se posmatra zajedno sa odlukom Ustavnog suda navedenom u tački 7. gore, sudski službenici Državnog suda i sudije tog suda su imali pravo na istu naknadu iz radnog odnosa. Ipak, aplikantima su te naknade odobrene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su sudijama te naknade odobrene i za period prije 2013. godine (vidi tačke 10. i 14. iznad). Budući da ni domaći sudovi ni Vlada nisu naveli razloge niti dali objektivno i razumno opravdanje za ovaj različit tretman, aplikanti su tvrdili da su bili diskriminisani.

56. Vlada se nije složila, ali nije iznijela nikakve argumente u vezi s navedenim. Oni su se samo pozvali na svoje argumente u vezi sa članom 6. stav 1. Konvencije navedenim u tački 42. gore.

57. Bez obzira na razliku u obimu između dva člana, značenje pojma "diskriminacija" u članu 1. Protokola br. 12 trebalo je da bude identično onom u članu 14. Konvencije (vidi stav 18. Izvještaja s obrazloženjem Protokola br. 12). Stoga, primjenjujući isti termin iz člana 1. Protokola br. 12, Sud ne vidi razloga da odstupi od ustaljenog tumačenja pojma "diskriminacije" (vidi Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 27996/06) i 34836/06, stav 55, ECHR 2009, i Napotnik protiv Rumunije, br.33139/13, stav 70, 20. oktobar 2020. godine).

58. U tom smislu, Sud ponavlja da u uživanju prava i sloboda zagarantovanih Konvencijom, član 14. pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Za potrebe člana 14, razlika u tretmanu je diskriminatorna ako "nema objektivno i razumno opravdanje", odnosno ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti" između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići (vidi Savjetodavno mišljenje o razlici u postupanju između udruženja vlasnika zemljišta "koje ima priznato postojanje na dan osnivanja odobrenog općinskog udruženja lovaca" i udruženja vlasnika zemljišta osnovanih nakon tog datuma [VV], aplikacija br. P16-2021002, francuski Conseil d'État, stav 72, 13. jul 2022. godine). Pojam diskriminacije u smislu člana 14. takođe uključuje slučajeve u kojima se jedno lice ili grupa tretiraju, bez odgovarajućeg opravdanja, nepovoljnije od drugih, iako Konvencija ne zahtijeva povoljniji tretman (vidi Biao protiv Danske [VV], broj 38590/10, stav 90, 24. maj 2016. godine).

59. Sud je, takođe, u svojoj sudskoj praksi utvrdio da samo razlike u tretmanu zasnovane na prepoznatljivoj osobini, ili "statusu", mogu predstavljati diskriminaciju u smislu člana 14 (vidi Fábián protiv Mađarske [VV], br. 78117/13, stav 113, 5. septembar 2017. godine). Međutim, lista navedena u članu 14. je ilustrativna i nije iscrpna (vidi Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 42184/05, stav 70, ESLJP 2010. godina). Riječi "drugi status" (i a fortiori francuski ekvivalent toute autre situacija) dobile su široko značenje i njihovo tumačenje nije ograničeno na karakteristike koje su lične u smislu da su urođene ili inherentne (vidi Clift protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 7205/07, stavovi 55-59, 13. jul 2010. godine). Sud je stoga zaključio da posjedovanje, ili na drugi način, visoke funkcije (vidi Valkov i drugi protiv Bugarske, br. 2033/04 i 8 drugih, stav 115, 25. oktobar 2011. godine), policijski čin (vidi Beeckman i drugi protiv Belgije (odl.), br. 34952/07, stav 24, 18. septembar 2018.), ili, u nekim okolnostima, vojni čin (vidi Engel i drugi protiv Holandije, 8. juna 1976. godine, stav 72, Serija A br. 22) može se smatrati "drugim statusom" u smislu člana 14.

60. Osvrćući se na ovaj slučaj, Sud smatra da su sudski službenici (kategorija državnih službenika kojoj pripadaju aplikanti) i sudije Državnog suda bili u relevantno sličnoj situaciji za potrebe ove žalbe, jer se isti pravni režim primjenjuje na obje kategorije državnih službenika u pogledu naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život (suprotno Gellérthegyi i drugi protiv Mađarske (odl.), br. 78135/13 i 429/14, stavovi 34-41, 6. mart 2018. godine). Činjenica da je njihov pravni status bio različit u mnogim drugim aspektima je irelevantna. Zaista, Sud je smatrao da elementi koji karakterizuju različite situacije i određuju njihovu uporedivost moraju biti ocijenjeni u svjetlu predmeta i svrhe mjere koja pravi razliku o kojoj je riječ (vidi Fábián, gore citirano, stav 121.). Analiza pitanja da li se dva lica ili grupe nalaze u usporedivoj situaciji za potrebe analize različitog tretmana i diskriminacije je stoga specifična i kontekstualna (vidi Savjetodavno mišljenje o razlici u tretmanu između udruženja vlasnika zemljišta "koja imaju priznato postojanje na dan osnivanja odobrenog općinskog udruženja lovaca" i udruženja vlasnika zemljišta osnovanih nakon tog datuma, gore citirano, stav 67).

61. Nije sporno da su sudskim službenicima – uključujući aplikante u ovom slučaju – dodijeljene naknade za rad o kojima je riječ samo za period nakon januara 2013. godine dok su sudijama te naknade odobrene i za period prije januara 2013. (vidi tačke 10. i 14. iznad). Prema tome, dvije kategorije javnih službenika su tretirane različito. Sud je primijetio da obrazloženje domaćih sudova nije bilo direktno zasnovano na prepoznatljivoj karakteristici, ili "statusu" strana u parnici, već je bilo iskazano neutralnim terminima (vidi tačke 10. i 14. gore navdene; kontrast Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, broj 17484/15, stav 53, 25. jul 2017. godine). Takođe, nema razloga vjerovati da su domaći sudovi imali diskriminatornu namjeru.

62. Međutim, Sud je smatrao da se opća politika ili mjera koja ima nesrazmjerno štetne efekte na određenu grupu može smatrati diskriminatornom čak i kada nije posebno usmjerena na tu grupu. Takva situacija može predstavljati "posrednu diskriminaciju", koja ne zahtijeva nužno diskriminatorsku namjeru (vidi Biao, citirano gore, stav 103.).

63. Posebnost ovog slučaja je da su sudije i sudski službenici Državnog suda podnijeli zajedničku tužbu oslanjajući se na iste zakonske odredbe, da su parnični sudovi potom razdvojili predmet na dva predmeta na osnovu njihovog statusa (vidi tačku 8. gore navedenu) i donijeli suprotne zaključke u vezi sa jednim od ključnih pravnih pitanja pokrenutih u tim predmetima. Kao rezultat tog posebnog spleta okolnosti, svim sudskim službenicima Državnog suda odobrena je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine, dok su svim sudijama te beneficije odobrene i za period prije januara 2013. Shodno tome, Sud nalazi da je ova razlika u tretmanu bila zasnovana na "drugom statusu" u smislu člana 1. Protokola br. 12.

64. Ostaje da se utvrdi da li je ta razlika u postupanju prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama bila objektivno opravdana (vidi tačku 58. gore navedenu).

65. S tim u vezi, Sud ponavlja da nakon što aplikant pokaže različit tretman, na Vladi je da pokaže da je to bilo opravdano (vidi Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, stav 57, ESLJP 2005-XII). Vlada nije ponudila nikakvo opravdanje za ovu razliku u tretmanu (vidi tačku 56. gore navedenu). Isto važi i za domaće sudove (vidi tačku 14. gore navedenu). Budući da je tako, Sud ne može, a da ne zaključi da ova razlika u tretmanu nije imala objektivno i razumno opravdanje.

66. Iako je Sud već priznao da je mogućnost suprotstavljenih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostepenih i žalbenih sudova koji imaju nadležnost nad područjem svoje teritorijalne nadležnosti (vidi tačku 46. gore navedenu), imajući u vidu vrlo posebne okolnosti ovog slučaja koje su gore navedene i s obzirom da nije dostavljeno nikakvo opravdanje, Sud smatra da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12.

III. OSTALA NAVODNA KRŠENJA KONVENCIJE


67. Alikanti su dalje tvrdili da je ishod postupka na koji se žale bio u suprotnosti sa članom 14. Konvencije i članom 1. Protokola br.1.

68. Vlada je osporila taj argument.

69. Sud primjećuje da su ove pritužbe povezane s onima koje su prethodno ispitane i da se, stoga, moraju takođe proglasiti prihvatljivim.

70. Imajući u vidu svoj nalaz prema članu 1. Protokola br. 12 u stavu 66. ove presude, Sud smatra da nije potrebno ispitivati ​​da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 14. Konvencije ili člana 1. Protokola br. 1.

PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE


71. Član 41. Konvencije glasi:

A. "Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola koji joj je priložen, a unutrašnje pravo dotične Visoke strane ugovornice dozvoljava samo djelimično obeštećenje, Sud će, ako je potrebno, dati pravednu naknadu oštećenoj strani".

B. Šteta


72. Aplikanti su tražili različite iznose na ime materijalne štete, što odgovara dijelu njihovog građanskog zahtjeva koji je odbio Kantonalni sud u Sarajevu (vidi tačku 10. gore navedenu). Svaki od njih je takođe tražio po 1.000 eura na ime nematerijalne štete. https://advokat-prnjavorac.com

73. Vlada je osporila tvrdnje aplikanata kao neosnovane.

C. 74. Sud napominje da nalaz povrede u tački 66. gore navedene aplikantima omogućava da traže preispitivanje svog predmeta (vidi tačku 24. gore navedenu). Shodno tome, Sud smatra da nema osnova da se aplikantima dodijeli bilo kakav iznos na ime materijalne štete. Međutim, aplikantima dosuđuje pun iznos koji su potraživali na ime nematerijalne štete, plus svaki porez koji bi mogao biti zaračunat.

D. Izdaci i troškovi


75. Aplikanti su tražili naknadu od 80.000 eura na ime troškova i izdataka nastalih u toku postupaka pred domaćim sudovima i 9.000 eura za troškove nastale tokom postupka pred Sudom.

76. Vlada je ovaj zahtjev smatrala neosnovanim.

77. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj meri u kojoj je dokazano da su ti troškovi i izdaci stvarno i nužno nastali i da su razumni u pogledu iznosa. Odnosno, aplikant ih je morao platiti, ili biti u obavezi da ih plati, u skladu sa zakonskom ili ugovornom obavezom, oni su morali biti neizbježni kako bi se spriječile utvrđene povrede ili dobilo obeštećenje. Sud zahtijeva precizne račune i fakture koji su dovoljno detaljni kako bi utvrdio u kojoj mjeri su gore navedeni zahtjevi ispunjeni (vidjeti Ališić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i bivše jugoslovenske Republike Makedonije [VV], br. 60642/08, stav 158, ESLJP 2014. godina). Samo pozivanje na tarifu koju utvrđuju lokalne advokatske komore, na primjer, u tom smislu, nije dovoljno. U ovom predmetu, Sud primjećuje da aplikanti nisu dostavili nikakve dokaze (račune ili fakture) o nastalim troškovima i izdacima. Stoga se njihov zahtjev odbija zbog nedostatka dokaza.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO,


1. Proglašava aplikaciju prihvatljivom;

2. Utvrđuje da nije bilo povrede člana 6. stav 1. Konvencije;

3. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju;

4. Utvrđuje da nema potrebe za ispitivanjem pritužbi prema članu 14. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

5. Utvrđuje

(a) Da tužena država treba da aplikantima, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, isplati iznos od 1.000 eura (jedna hiljada eura) na ime nematerijalne štete svakom aplikantu, plus svaki porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos koji će biti pretvoren u valutu tužene države prema važećem kursu na dan izmirenja;

(b) da će se od isteka navedenog perioda od tri mjeseca do namirenja na navedene iznose plaćati obična kamata po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja, uvećanoj za tri procentna poena;

6. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu naknadu.

Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi 4. oktobra 2022. godine, u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

Zamjenik registrara
Ilse Freiwirth


Predsjednik
Gabriele Kucsko-Stadlmayer



DODATAK



Lista aplikanata (aplikacija br. 8701/21)

Br .


Ime i prezime aplikanta


Godina rođenja


Državljanstvo


Mjesto prebivališta

1.


Emil PINKAS


1984.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

2.


Dženita AGIĆ


1976.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

3.


Sanela AVDIBEGOVIĆ


1969.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

4.


Lamija AVDIĆ


1983.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

5.


Bojan AVRAMOVIĆ


1976.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

6.


Selma BEGIĆ


1976.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

7.


Gordana BOŽIĆ


1953.


Bosna i Hercegovina


Banja Luka

8.


Feđa BULJEVIĆ


1980.


Bosna i Hercegovina


Mostar

9.


Belma ČANO SEJFOVIĆ


1982.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

10.


Davor CILENŠEK


1983.


Bosna i Hercegovina


Kiseljak

11.


Elma ČORBADŽIĆ


1981.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

12.


Muhamed ČUČAK


1982.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

13.


Tanja CUROVIĆ


1979.


Bosna i Hercegovina


Istočno Sarajevo

14.


Ana CVJETANOVIĆ


1984.


Bosna i Hercegovina


Pale

15.


Dženana DELJKIĆ BLAGOJEVIĆ


1977.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

16.


Igor DUBAK


1982.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

17.


Lejla DŽAFERBEGOVIĆ


1979.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

18.


Medina DŽERAHOVIĆ


1981.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

19.


Amir DŽONLIĆ


1959.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

20.


Zlata EKERT


1954.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

21.


Šaćir HADŽIĆ


1960.


Bosna i Hercegovina


Bugojno

22.


Manuela HODŽIĆ


1977.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

23.


Erna HODŽIĆ ČUČAK


1985.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

24.


Amra HODŽIĆ ZEĆO


1977.


Bosna i Hercegovina


Vogošća

25.


Sabina HOTA ĆATOVIĆ


1981.


Bosna i Hercegovina


Ilidža

26.


Krunoslav JELIĆ


1954.


Bosna i Hercegovina + Hrvatska


Sarajevo

27.


Vahida JEVTIĆ


1962.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

28.


Maja KAPETANOVIĆ


1981.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

29.


Mirela KAROVIĆ


1982.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

30.


Snježana KOMADAN


1972.


Bosna i Hercegovina


Pale

31.


Zijada KONJHODŽIĆ


1970.


Bosna i Hercegovina + Norveška


Sarajevo

32.


Lejla KURTANOVIĆ


1982.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

33.


Srđan MARKOVIĆ


1985.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

34.


Bojan MESIĆ


1983.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

35.


Amila MILANOV


1977.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

36.


Melika MURTEZIĆ


1980.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

37.


Danijela NOVAK


1974.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

38.


Ivana PETKOVIĆ


1982.


Bosna i Hercegovina


Istočno Sarajevo

39.


Amir PJANO


1973.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

40.


Denis PODŽIĆ


1981.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

41.


Milica PRANJIĆ


1982.


Bosna i Hercegovina


Konjic

42.


Dženan PUŠINA


1972.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

43.


Stanislava RADIVOJEVIĆ


1982.


Bosna i Hercegovina + Hrvatska


Sarajevo

44.


Sanida RAMIĆ-VAHIDA


1982.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

45.


Nermina ŠAKOVIĆ


1967.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

46.


Anida SARAČEVIĆ


1985.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

47.


Amela SMAILAGIĆ ČAMDŽIĆ


1981.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

48.


Berina SMAJIĆ


1971.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

49.


Neira TATLIĆ


1981.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

50.


Mirela ZUKA


1977.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo

51.


Dražen ZUPANC


1975.


Bosna i Hercegovina


Sarajevo





1 Konvertibilna marka koristi isti fiksni kurs za euro kao i njemačka marka (1 konvertibilna marka = 0,51129 eura).

2 Za više informacija o ovim ovlastima, poznatim i kao "bonska ovlaštenja", vidjeti Mišljenje Venecijanske komisije o ustavnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i ovlastima Visokog predstavnika (dokument CDL-AD(2005)004 od 11. marta 2005. godine).
Brisanje iz kaznene evidencije

Presuda o krivicnom djelu 2020god na 1000km kazne.[…]

ZAKON O ZNAČAJNIM DATUMIMA I LIČNOSTIMA NA PODRUČ[…]