- Thu Mar 16, 2017 2:02 pm
#1803
Predmet Battista protiv Italije
Podnositelj predstavke se žalio na miješanje u njegov privatni život i slobodu kretanja. On je naročito istakao da ne postoji nikakva norma koja zabranjuje roditeljima koji ne plaćaju alimentaciju da posjeduju putnu ispravu i da unesu imena svoje djece u njega. On se pozvao na član 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju.
Evropski sud za ljudska prava je u ovom predmetu jednoglasno utvrdio da je prekršen član 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju. U presudi se između ostalog navodi da ovaj predmet pokreće novo pitanje budući da Sud do sada nije imao priliku da razmatra mjere kojima se ograničava sloboda napuštanja zemlje zbog postojanja posebno značajnih dugova prema trećim licima, kao što je plaćanje alimentacije.
Suštinsko pitanje pred Sudom ticalo se srazmjernosti mjere koja je određena podnositelju predstavke. Sud je tako istakao da od 2008. godine podnositelj predstavke nema ni putnu ispravu ni ličnu kartu koja važi da bi otputovao u inostranstvo, zbog toga što nije plaćao alimentaciju za djecu, te zbog postojanja rizika da alimentaciju neće dalje plaćati ukoliko ode u inostranstvo. Kao što proizilazi iz dokumenata u spisu, a naročito relevantnih domaćih odluka, domaći sudovi nisu smatrali da je potrebno da ispituju ličnu situaciju podnositelja predstavke, a ni njegove mogućnosti da plati dugovane iznose, te su primijenili automatski osporenu mjeru. Čini se da nije bilo pokušaja da se uspostavi ravnoteža između prava djece da primaju alimentaciju i slobode kretanja podnositelja predstavke. Jedini faktor koji je uzet u obzir su imovinski interesi korisnika alimentacije.
Nadalje, Sud je istakao da je pitanje naplate potraživanja po osnovu alimentacije predmet saradnje u građanskim stvarima na evropskom i međunarodnom nivou, te tako postoje metode pomoću kojih se naplaćuju dugovi van državnih granica, naročito Regulativa Vijeća (EC) broj 4/2009 od 18. decembra 2008. godine o nadležnosti, primjenjivom zakonu, priznavanju i provođenju odluka, i saradnji o pitanjima koja se odnose na obaveze na osnovu alimentacije, Haška konvencija o međunarodnom ostvarivanju prava na izdržavanje djeteta i drugim oblicima izdržavanja, od 23. novembra 2007. godine, i Njujorška konvencija o ostvarivanju prava na izdržavanje u inostranstvu. Vlasti nisu uzele u obzir te instrumente kada su primijenile osporenu mjeru. One su samo istakle da bi podnositelj predstavke mogao otputovati u inostranstvo uz pomoć svoje putne isprave i tako uspjeti izbjeći plaćanje svoje obaveze.
Sud je dalje istakao da ograničenje nametnuto podnositelju predstavke u ovom predmetu ne osigurava plaćanje dugovanih iznosa po osnovu alimentacije.
Prema tome, Sud smatra da su podnositelju predstavke nametnute mjere automatske priode, bez ograničenja u pogledu njihovog opsega ili trajanja. Osim toga, domaći sudovi nisu preispitali od 2008. godine opravdanost i proporcionalnost mjere u vezi s okolnostima predmeta. U svjetlu navedenog, Sud ne smatra da se automatsko nametanje takve mjere na neodređeni period bez uzimanja u obzir okolnosti predmetne osobe može okvalificirati neophodnim u demokratskom društvu.
Battista protiv Italije - 43978/09
Presuda 2.12.2014. (Odjeljenje II)
Član 2 Protokola br. 4
Član 2 tačka 2 Protokola br. 4 Sloboda napuštanja zemlje
Zabrana napuštanja teritorije zbog neplaćanja izdržavanja djeteta: utvrđena je povreda Konvencije
Činjenice – Podnosilac predstavke prošao je kroz postupak sudske rastave od supruge u kome je sud izdao privremenu naredbu kojom je određeno da oba roditelja imaju pravo da njihovo dvoje djece živi sa njima. Tokom 2007. godine podnosilac predstavke tražio je od sudije za starateljstvo da mu izda novi pasoš u koji je trebalo da se upiše ime njegovog sina. Sudija za starateljstvo odbio je zahtjev podnosioca predstavke smatrajući da je neprikladno da izda takav pasoš, s obzirom na to da je imperativ da se zaštiti pravo djeteta da mu se plaća izdržavanje. U tom smislu sudija je naglasio da je podnosilac predstavke, koji je trebalo da plaća izdržavanje u iznosu od 600,00 eura plaćao samo mali dio tog iznosa i da je postojao rizik da će on ovu obavezu u potpunosti izbjegavati ukoliko bude otputovao u inostranstvo. Sljedećeg mjeseca policijski komesar naredio je podnosiocu predstavke da pasoš preda u policijsku stanicu i izmijenio njegovu ličnu kartu tako što ju je učinio nevažećom za putovanja van zemlje. Tokom 2008. godine podnosilac predstavke ponovo je podnio zahtjev za dobijanje pasoša. I taj zahtjev, kao i sve njegove kasnije žalbe bili su odbačeni po istom osnovu kao i prvi zahtjev.
Pravo – Član 2 Protokola br. 4: Odbijanje domaćih sudova da podnosiocu predstavke izdaju pasoš i njihova odluka da njegovu ličnu kartu učine nevažećom za putovanja u inostranstvo predstavljaju zadiranje u pravo podnosioca predstavke da napusti zemlju i ode u bilo koju drugu koju odabere u kojoj je mogao biti primljen. Ovo zadiranje jasno je imalo pravni osnov u domaćem pravu. U tom smislu Ustavni sud naveo je da je suština relevantne odredbe "da obezbijedi da roditelji ispunjavaju obaveze prema svojoj djeci". Sporna mjera imala je za cilj da garantuje interese djece podnosioca predstavke i u principu je imala legitiman cilj, i to zaštitu prava drugih - u ovom konkretnom slučaju, pravo djeteta da mu se plaća izdržavanje.
Međutim, domaći sudovi nisu smatrali da je potrebno da ispitaju ličnu situaciju podnosioca predstavke niti njegove mogućnosti da plaća dospjele iznose i spornu
su mjeru primijenile automatski. Izgleda da nije bilo pokušaja da se uspostavi ravnoteža između različitih prava koja su ovdje bila u igri. Jedini faktor koji je uzet u razmatranje bio je imovinski interes primaoca izdržavanja. Štaviše, postojala je saradnja u građanskom pravu na evropskom i međunarodnom nivou u oblasti naplate obaveza izdržavanja djece. Postojali su metodi da se dobije naplata duga po tom osnovu i van državnih granica, naročito Regulativa Savjeta (EC) br. 4/2009 od 18. decembra 2008. godine o jurisdikciji, nadležnom pravu, priznavanju i sprovođenju odluka i saradnji u pitanjima vezanim za obavezu izdržavanja, Haška ko n v e n c ij a o d 23 . n o ve mbra 20 07 . go din e o Međunarodnom ostvarivanju prava na izdržavanje djeteta i drugim oblicima porodičnog izdržavanja i Nj u j o rš ka ko n ve n c ij a o d 20 . ju na 19 56 . go din e o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu. Domaće vlasti nisu uzele u obzir ove instrumente kada su primijenile osporenu mjeru. Samo su naglasili da se moglo desiti da podnosilac predstavke otputuje u inostranstvo sa svojim pasošem i tako uspije da izbjegne svoju obavezu. Uz to, ograničenje koje je uvedeno podnosiocu predstavke nije obezbijedilo da se iznosi koji su na ime izdržavanja dospjeli zaista i uplate.
Slijedi da je podnosilac predstavke podvrgnut mjeri koja je po svojoj prirodi bila automatska, bez ograničenja obima ili trajanja i domaći sudovi od 2008. godine nisu sproveli reviziju opravdanosti i srazmjernosti mjere u kojoj bi uzeli u obzir okolnosti ovog predmeta. Zbog toga automatsko uvođenje ovakve mjere nije moglo da se opiše kao neophodno u demokratskom društvu.
Zaključak: utvrđuje se povreda Konvencije (jednoglasno)
Član 41: 5.000 eura na ime naknade nematerijalne štete.
Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com
Podnositelj predstavke se žalio na miješanje u njegov privatni život i slobodu kretanja. On je naročito istakao da ne postoji nikakva norma koja zabranjuje roditeljima koji ne plaćaju alimentaciju da posjeduju putnu ispravu i da unesu imena svoje djece u njega. On se pozvao na član 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju.
Evropski sud za ljudska prava je u ovom predmetu jednoglasno utvrdio da je prekršen član 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju. U presudi se između ostalog navodi da ovaj predmet pokreće novo pitanje budući da Sud do sada nije imao priliku da razmatra mjere kojima se ograničava sloboda napuštanja zemlje zbog postojanja posebno značajnih dugova prema trećim licima, kao što je plaćanje alimentacije.
Suštinsko pitanje pred Sudom ticalo se srazmjernosti mjere koja je određena podnositelju predstavke. Sud je tako istakao da od 2008. godine podnositelj predstavke nema ni putnu ispravu ni ličnu kartu koja važi da bi otputovao u inostranstvo, zbog toga što nije plaćao alimentaciju za djecu, te zbog postojanja rizika da alimentaciju neće dalje plaćati ukoliko ode u inostranstvo. Kao što proizilazi iz dokumenata u spisu, a naročito relevantnih domaćih odluka, domaći sudovi nisu smatrali da je potrebno da ispituju ličnu situaciju podnositelja predstavke, a ni njegove mogućnosti da plati dugovane iznose, te su primijenili automatski osporenu mjeru. Čini se da nije bilo pokušaja da se uspostavi ravnoteža između prava djece da primaju alimentaciju i slobode kretanja podnositelja predstavke. Jedini faktor koji je uzet u obzir su imovinski interesi korisnika alimentacije.
Nadalje, Sud je istakao da je pitanje naplate potraživanja po osnovu alimentacije predmet saradnje u građanskim stvarima na evropskom i međunarodnom nivou, te tako postoje metode pomoću kojih se naplaćuju dugovi van državnih granica, naročito Regulativa Vijeća (EC) broj 4/2009 od 18. decembra 2008. godine o nadležnosti, primjenjivom zakonu, priznavanju i provođenju odluka, i saradnji o pitanjima koja se odnose na obaveze na osnovu alimentacije, Haška konvencija o međunarodnom ostvarivanju prava na izdržavanje djeteta i drugim oblicima izdržavanja, od 23. novembra 2007. godine, i Njujorška konvencija o ostvarivanju prava na izdržavanje u inostranstvu. Vlasti nisu uzele u obzir te instrumente kada su primijenile osporenu mjeru. One su samo istakle da bi podnositelj predstavke mogao otputovati u inostranstvo uz pomoć svoje putne isprave i tako uspjeti izbjeći plaćanje svoje obaveze.
Sud je dalje istakao da ograničenje nametnuto podnositelju predstavke u ovom predmetu ne osigurava plaćanje dugovanih iznosa po osnovu alimentacije.
Prema tome, Sud smatra da su podnositelju predstavke nametnute mjere automatske priode, bez ograničenja u pogledu njihovog opsega ili trajanja. Osim toga, domaći sudovi nisu preispitali od 2008. godine opravdanost i proporcionalnost mjere u vezi s okolnostima predmeta. U svjetlu navedenog, Sud ne smatra da se automatsko nametanje takve mjere na neodređeni period bez uzimanja u obzir okolnosti predmetne osobe može okvalificirati neophodnim u demokratskom društvu.
Battista protiv Italije - 43978/09
Presuda 2.12.2014. (Odjeljenje II)
Član 2 Protokola br. 4
Član 2 tačka 2 Protokola br. 4 Sloboda napuštanja zemlje
Zabrana napuštanja teritorije zbog neplaćanja izdržavanja djeteta: utvrđena je povreda Konvencije
Činjenice – Podnosilac predstavke prošao je kroz postupak sudske rastave od supruge u kome je sud izdao privremenu naredbu kojom je određeno da oba roditelja imaju pravo da njihovo dvoje djece živi sa njima. Tokom 2007. godine podnosilac predstavke tražio je od sudije za starateljstvo da mu izda novi pasoš u koji je trebalo da se upiše ime njegovog sina. Sudija za starateljstvo odbio je zahtjev podnosioca predstavke smatrajući da je neprikladno da izda takav pasoš, s obzirom na to da je imperativ da se zaštiti pravo djeteta da mu se plaća izdržavanje. U tom smislu sudija je naglasio da je podnosilac predstavke, koji je trebalo da plaća izdržavanje u iznosu od 600,00 eura plaćao samo mali dio tog iznosa i da je postojao rizik da će on ovu obavezu u potpunosti izbjegavati ukoliko bude otputovao u inostranstvo. Sljedećeg mjeseca policijski komesar naredio je podnosiocu predstavke da pasoš preda u policijsku stanicu i izmijenio njegovu ličnu kartu tako što ju je učinio nevažećom za putovanja van zemlje. Tokom 2008. godine podnosilac predstavke ponovo je podnio zahtjev za dobijanje pasoša. I taj zahtjev, kao i sve njegove kasnije žalbe bili su odbačeni po istom osnovu kao i prvi zahtjev.
Pravo – Član 2 Protokola br. 4: Odbijanje domaćih sudova da podnosiocu predstavke izdaju pasoš i njihova odluka da njegovu ličnu kartu učine nevažećom za putovanja u inostranstvo predstavljaju zadiranje u pravo podnosioca predstavke da napusti zemlju i ode u bilo koju drugu koju odabere u kojoj je mogao biti primljen. Ovo zadiranje jasno je imalo pravni osnov u domaćem pravu. U tom smislu Ustavni sud naveo je da je suština relevantne odredbe "da obezbijedi da roditelji ispunjavaju obaveze prema svojoj djeci". Sporna mjera imala je za cilj da garantuje interese djece podnosioca predstavke i u principu je imala legitiman cilj, i to zaštitu prava drugih - u ovom konkretnom slučaju, pravo djeteta da mu se plaća izdržavanje.
Međutim, domaći sudovi nisu smatrali da je potrebno da ispitaju ličnu situaciju podnosioca predstavke niti njegove mogućnosti da plaća dospjele iznose i spornu
su mjeru primijenile automatski. Izgleda da nije bilo pokušaja da se uspostavi ravnoteža između različitih prava koja su ovdje bila u igri. Jedini faktor koji je uzet u razmatranje bio je imovinski interes primaoca izdržavanja. Štaviše, postojala je saradnja u građanskom pravu na evropskom i međunarodnom nivou u oblasti naplate obaveza izdržavanja djece. Postojali su metodi da se dobije naplata duga po tom osnovu i van državnih granica, naročito Regulativa Savjeta (EC) br. 4/2009 od 18. decembra 2008. godine o jurisdikciji, nadležnom pravu, priznavanju i sprovođenju odluka i saradnji u pitanjima vezanim za obavezu izdržavanja, Haška ko n v e n c ij a o d 23 . n o ve mbra 20 07 . go din e o Međunarodnom ostvarivanju prava na izdržavanje djeteta i drugim oblicima porodičnog izdržavanja i Nj u j o rš ka ko n ve n c ij a o d 20 . ju na 19 56 . go din e o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu. Domaće vlasti nisu uzele u obzir ove instrumente kada su primijenile osporenu mjeru. Samo su naglasili da se moglo desiti da podnosilac predstavke otputuje u inostranstvo sa svojim pasošem i tako uspije da izbjegne svoju obavezu. Uz to, ograničenje koje je uvedeno podnosiocu predstavke nije obezbijedilo da se iznosi koji su na ime izdržavanja dospjeli zaista i uplate.
Slijedi da je podnosilac predstavke podvrgnut mjeri koja je po svojoj prirodi bila automatska, bez ograničenja obima ili trajanja i domaći sudovi od 2008. godine nisu sproveli reviziju opravdanosti i srazmjernosti mjere u kojoj bi uzeli u obzir okolnosti ovog predmeta. Zbog toga automatsko uvođenje ovakve mjere nije moglo da se opiše kao neophodno u demokratskom društvu.
Zaključak: utvrđuje se povreda Konvencije (jednoglasno)
Član 41: 5.000 eura na ime naknade nematerijalne štete.
Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com
- By LegaForum
- By Bojanprijedor