BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#4622
NOVČANA NAKNADA PO OSNOVU NEZAPOSLENOSTI
Član 36. stav 1. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, u vezi člana 25. stav 1. i člana 26. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju

Tužilja ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti jer je bila u radnom odnosu sa nepunim radnim vremenom (4 sata dnevno), shodno čemu ima ukupno 6 mjeseci staža osiguranja u poslednjih 12 mjeseci prije prestanka radnog odnosa, odnosno 9 mjeseci u poslednjih 18 mjeseci.

Iz obrazloženja:

Pravilan je stav tuženog u osporenom aktu da tužilja ne ispunjava uslov iz člana 36. stav 1. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 30/10 i 102/12, u daljem tekstu: Zakon o posredovanju u zapošljavanju), za priznavanje prava na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti, jer je radila sa nepunim radnim vremenom, po 4 sata dnevno, pa tako da u poslednjih 12 mjeseci nema 8 mjeseci staža osiguranja, niti u poslednjih 18 mjeseci ima 12 mjeseci staža osiguranja sa prekidima, koji uslovi su propisani tim članom zakona za priznavanje prava na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti, a upravo iz razloga što se nepuno radno vrijeme preračunava na puno radno vrijeme, kako je to i učinjeno od strane tuženog u konkretnom slučaju. Pravilnost takvog postupanja tuženog proizilazi sistemskim tumačenjem navedene zakonske odredbe, dovodeći je u vezu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11, 82/13 i 103/15, u daljem tekstu: Zakona o PIO), na osnovu kojeg se i računa staž osiguranja, kojim zakonom je u članu 25. stav 1. propisano da se osiguraniku u obaveznom osiguranju u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa vrijeme provedeno na radu sa punim radnim vremenom, u skladu sa propisima o radu, te članom 26. stav 1. istog zakona propisano da vrijeme koje je osiguranik u obaveznom osiguranju proveo u na radu sa nepunim radnim vremenom, u skladu sa propisima o radu, računa se u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem srazmjerno radnom vremenu provedenom na radu u odnosu na puno radno vrijeme.

Shodno tome, prvostepeni organ i tuženi su pravilno utvrdili da tužilja u posljednjih 12 mjeseci nema 8 mjeseci staža osiguranja, niti u posljednjih 18 mjeseci sa prekidima 12 mjeseci staža osiguranja, jer nije radila puno radno vrijeme, koje u smislu člana 57. stav 1. važećeg Zakona o radu („Službeni glasnik RS broj 1/16), kako je to bilo propisano i ranijim Zakonom o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 33/00 - 20/07, u daljem tekstu: raniji Zakon o radu), iznosi 40 časova sedmično, pri čemu je u smislu člana 42. stav
3. ranijeg Zakona o radu propisano da za rad sa nepunim radnim vremenom radnik ostvaruje platu i druga prava iz radnog odnosa srazmjerno radnom vremenu određenom ugovorom o radu, što je u osnovi identično predviđeno i važećim Zakonom o radu u članu 58. prema kojem se pod nepunim radnim vremenom, u smislu tog zakona, podrazumijeva radno vrijeme kraće od radnog vremena iz člana 57. stav 1. tog zakona. Prema tome, kako je tužilja bila u radnom odnosu sa nepunim radnim vremenom (4 sata dnevno), shodno čemu ima ukupno 6 mjeseci staža osiguranja u poslednjih 12 mjeseci prije prestanka radnog odnosa, odnosno 9 mjeseci u poslednjih 18 mjeseci, ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na novčanu naknadu, kako su to pravilno utvrdili prvostepeni organ u svom rješenju i tuženi u
osporenom aktu, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje odbijanjem tužiljine žalbe, o čemu su u osporenom aktu dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi, koje u svemu prihvata i ovaj sud.

(Vrhovni sud Republike Srpske 11 0 U 018488 17 Uvp od 20.03.2019. godine)

ZAKON O OČUVANJU KULTURNOG I ISTORIJSKOG NASLJEĐA[…]