- Wed Oct 14, 2020 11:25 am
#4361
Bejtulaha Ilijazij i Jakupa Ilijazij protiv Republike Srpske
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3559/18, rješavajući apelaciju Bejtulaha Ilijazija i Jakupa Ilijazija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bejtulaha Ilijazija i Jakupa Ilijazija. Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine i Okružnog suda u
Banjoj Luci broj 72 0 P 048411 17 Gž 2 od 11. jula 2017. godine.
Ostavlja se na snazi Presuda Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 048411 16 P 2 od 20. oktobra 2016. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bejtulah Ilijazi i Jakup Ilijazi (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa M.Š, advokat iz Gradiške, podnijeli su 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine i Presude Okružnog suda u
Banjoj Luci broj 72 0 P 048411 17 Gž 2 od 11. jula 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud prvenstveno konstatira da je prethodno Odlukom broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (dostupna na ), donesenom povodom apelacije koju su apelanti podnijeli
29. augusta 2009. godine, usvojio apelaciju apelanata, utvrdio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukinuo prethodno donesene odluke u istom parničnom postupku, i to presudu Vrhovnog suda od 2. aprila 2009. godine, Okružnog suda od 27. februara 2007. godine i Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 18. marta 2005. godine. Predmet je vraćen Osnovnom sudu, koji je bio dužan da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, donese novu odluku kojom će odlučiti o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
3. Na osnovu člana 34. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 5. jula 2018. godine zatraženo da dostavi dostavnicu, a na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 13. januara 2020. godine od Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), kao učesnika u postupku, da dostavi odgovor na apelaciju. Odgovor na apelaciju je zatražen i od Okružnog suda 28. maja 2020. godine.
4. Vrhovni sud je 10. jula 2018. godine, postupajući po zahtjevu Ustavnog suda od 5. jula 2018. godine, ujedno dostavio i odgovor na apelaciju. Traženi odgovor tužena je dostavila 20. januara 2020. godine, a Okružni sud 3. juna 2020. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2763/09
6. Apelanti su 16. aprila 2003. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete protiv Republike Srpske - Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka i Općine Gradiška. Apelanti su u tužbi naveli da su suvlasnici od po ½ kuće koja se nalazi u Gradišci. Osim toga, u tužbi je navedeno da su u prvoj polovini 1993. godine nepoznati počinioci eksplozivnim sredstvima srušili kuću čiji su suvlasnici apelanti. Dalje se navodi da su apelanti tokom rata bili primorani da napuste Gradišku, te da su u tom vremenu boravili u Makedoniji. Kada su apelanti poslije rata došli u Gradišku, ustanovili su da nije sačinjen zapisnik o uviđaju o ovom događaju i da o tome ne postoji nikakva dostupna zabilješka ni u MUP-u, ni u Tužilaštvu, ni u sudu. Općepoznata je stvar da je iste noći, na
isti način, srušeno još šest susjednih kuća. Najveći apsurd je u tome što su to sve objekti koji se nalaze ispred same zgrade Policijske stanice Gradiška. Rušenje pratećih objekata, rušenje ograde i odvoz građevinskog materijala su kasnije, po nalogu drugotužene, izvršila lica koja su bila na radnoj obavezi (kao dokaz za ove navode predloženo je da se saslušaju svjedoci M. I., T. M. i K. H.). Dalje je u tužbi navedeno da rušenje kuće u suvlasništvu apelanata nije posljedica ratnih djelovanja, već da je to teroristički akt koji su tuženi bili dužni da spriječe. Iako je, prema organizaciji Republike Srpske, to bilo u nadležnosti prvotuženog, općepoznata je stvar da su općine putem svojih organa vršile stvarnu vlast i nad poslovima javne sigurnosti.
7. Apelanti su posredstvom zastupnika 5. aprila 2005. godine poslali dopis MUP-u Republike Srpske - Policijska stanica Gradiška (komandiru) u kojem su naveli da im je početkom augusta 1993. godine kuća uništena eksplozivnom napravom koju su postavili nepoznati počinioci. Naveli su da su u više navrata tražili izvod iz službenih evidencija, ili bilo kakav pisani trag o tom događaju, ali da im nije udovoljeno, te da im je usmeno saopćeno da ova stanica nema nikakva saznanja o tom događaju. Dalje se navodi da je u toku postupak pred Osnovnim sudom radi naknade štete, pa, stoga, zahtijevaju da im se dostave informacije o predmetnom događaju. S ciljem pojašnjenja cjelokupnog događaja, napomenuto je da je predmetna kuća bila na samom ulazu u zgradu Policije i da se ostaci te građevine vide kroz prozor komandira PS Gradiška, a istaknuto je i da je istu noć, na istoj lokaciji, porušeno još pet susjednih kuća čiji su vlasnici L. D., T. M., porodice B. i dr. Miniranje je trajalo više sati uzastopno i ono predstavlja općepoznati događaj na području općine Gradiška.
8. Policijska stanica je aktom od 8. aprila 2005. godine obavijestila apelante o okolnostima oštećenja njihovog poslovnog objekta koji se, također, nalazi u Gradišci, ali ih nije obavijestila u vezi sa onim što su apelanti tražili dopisom od 5. aprila 2005. godine. Na ovaj nedostatak je ukazao zastupnik apelanata u drugom dopisu od 15. aprila 2005. godine, te ponovo zatražio informacije o rušenju kuće.
9. Nakon toga Policijska stanica Gradiška je aktom od 19. maja 2005. godine obavijestila zastupnika apelanata da u vezi sa njegovim zahtjevom od 15. aprila 2005. godine ova Policijska stanica u raspoloživim evidencijama nema evidentiran događaj o miniranju kuće Bejtulaha Ilijazija, koji se, prema opisu zastupnika apelanata, desio početkom augusta 1993. godine.
10. Presudom Osnovnog suda broj P.147/03 od 18. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 443 od 27. februara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade štete isplati iznos od 39.123,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
11. U toku prvostepenog postupka Osnovni sud je utvrdio da su apelanti vlasnici kuće koja se nalazi u Gradišci, da je izgrađena na k.č. broj 885/1, površine 47 m², da je upisana u p.l. broj 2413 k.o. Gradiška grad (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), da je predmetna kuća porušena 1993. godine na taj način što je minirana, a da vrijednost predmetne kuće, prema nalazu i mišljenju vještaka, iznosi
39.123.60 KM. Osnovni sud je, obrazlažući presudu, istakao da je, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, utvrdio da je prigovor osnovan. Naime, šteta koju su pretrpjeli apelanti nesporno je nastala 1993. godine, a apelanti su, kako su i sami izjavili, za štetu saznali poslije rata, kada su dolazili u Gradišku. Osnovni sud se pozvao na član 383. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da zastarijevanje nije teklo do 19. juna 1996. godine, kada je prestala ratna opasnost. S obzirom na to da su apelanti tužbu podnijeli 16. aprila 2003. godine, Osnovni sud je zaključio da tužba nije podnesena u propisanom roku, kako je to predviđeno članom
376. ZOO, i da je potraživanje apelanata zastarjelo, te je odbio tužbeni zahtjev.
12. Okružni sud je, prihvatajući kao pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, obrazložio da je tužbeni zahtjev neosnovan, zato što tužena nije pasivno legitimirana za naknadu predmetne štete apelantima, nego da je to, prema odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina.
13. Odlučujući o reviziji koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 790 od 2. aprila 2009. godine reviziju odbio.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, predmetnu kuću minirala i srušila nepoznata lica tokom augusta 1993. godine, da su apelanti za ovu činjenicu saznali najkasnije 24. septembra 1999. godine, kada im je dostavljeno Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Gradiška (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) broj 05-050-11-2089 od 24. septembra 1999. godine, a predmetna tužba je podnesena 16. aprila 2003. godine, te je neosnovan prigovor da predmetno potraživanje nije zastarjelo. Zastarjelošću, u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO, kako je dalje naveo sud, prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, a odredbom člana 376. ZOO propisano je da „potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1) a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2)“. Vrhovni sud je pojasnio da zastarjelošću ne prestaje samo pravo već prestaje mogućnost da se zahtijeva ispunjenje obaveze sudskim (prinudnim) putem. Istekom roka zastarjelosti ne prestaje obaveza, ona i dalje postoji, ali titular prava više nema mogućnosti da zahtijeva prinudno izvršenje ako se dužnik pozove na zastarjelost. Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetno potraživanje zastarjelo prema odredbi člana 376. stav
1. ZOO, jer je od saznanja apelanata za predmetnu štetu (nesporno je da o tome imaju saznanje od
24. septembra 1999. godine) do podnošenja tužbe sudu 16. aprila 2003. godine protekao rok iz navedene odredbe, pa je protekom tog roka tužena kao dužnik stekla pravo da trajno uskrati dugovanu činidbu apelantima kao povjeriocima.
15. Vrhovni sud je, dalje, istakao da su neosnovani navodi apelanata da je prigovor zastarjelosti trebalo ocijeniti primjenom odredbe člana 377. stav 1. ZOO. Naime, ovom odredbom propisano je da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U konkretnom slučaju je nesporno da su predmetnu štetu počinila nepoznata lica i da za ovaj događaj nije pokrenut, niti vođen krivični postupak, te se ne može primijeniti rok iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO, jer apelanti nisu dokazali da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Naime, zbog principa prema kojem se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom u krivičnom postupku, u parnici se ima smatrati da šteta nije nastala krivičnim djelom. U parničnom postupku stranke bi mogle da utvrđuju postojanje obilježja krivičnog djela, ako od toga zavisi osnovanost prigovora zastarjelosti potraživanja, samo kada postoje prepreke za vođenje krivičnog postupka, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Revizioni navodi koji se odnose na pasivnu legitimaciju tužene i njenu odgovornost za naknadu štete, prema odredbi člana 180. ZOO, zbog navedenog su bez utjecaja na presuđivanje u ovom sporu.
16. Vrhovni sud je, na kraju, istakao da odredba člana II tačka 5. Aneksa IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini podrazumijeva obavezu entiteta da omoguće siguran povratak izbjeglim i raseljenim licima u njihove prijeratne domove, te takvu organizaciju nadležnih organa i proceduru u kojoj ta lica mogu ostvariti svoja prava, pa i pravo na naknadu štete za uništenu ili oštećenu imovinu. Apelantima je vraćena u posjed imovina koja je znatno oštećena i nesporno je da su apelanti pretrpjeli štetu, ali sudovi su o zahtjevu apelanata za naknadu štete pravilno sudili i pravilno primijenili odredbe ZOO koje reguliraju pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje se odnose na zastaru potraživanja. Prema odredbama člana II tačka 5. Aneksa VII Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima, te odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nije isključena primjena zakonskih odredaba u konkretnom slučaju i odredaba ZOO koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu pojedinih navedenih prava.
17. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2763/09, kojom je usvojena prethodno podnesena apelacija apelanata i utvrđena povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1
uz Evropsku konvenciju, te ukinute navedene presude Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, u tački 34. naveo: „Imajući u vidu tvrdnje apelanata o okolnostima pod kojima je srušena njihova kuća, kao i dokaze koje su apelanti predložili (treba dodati i da se događaj desio za vrijeme rata a da su apelanti bili pripadnici manjinskog naroda na tom području), Ustavni sud smatra da je istraga u vezi sa ovim događajem bila neophodna radi zaštite imovine apelanata. Ustavni sud smatra da predočene činjenice ukazuju na postojanje određenog krivičnog djela, te da su nadležne javne vlasti bile dužne (u smislu člana 17. Zakona o krivičnom postupku) provesti istragu o navedenom događaju. S obzirom na to da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj se neposrednoj blizini događaj desio to nema čak ni registrirano u svojim evidencijama), Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, pa je time apelantima povrijeđeno pravo na imovinu. Stoga, apelantima se mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine.“
b) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 3559/18
18. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 72 0 P 048411 16 P 2 od 20. oktobra 2016. godine kojom je tužena obavezana da na ime naknade štete isplati apelantima iznos od 39.123,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18.oktobra 2004. godine, pa do isplate, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.675 KM sa kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 30 dana. Izrekom prvostepene presude odbijen je, kako se navodi u izreci te presude, „prijedlog tužene za povlačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari“.
19. Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je utvrdio da su apelanti bili suvlasnici sa po ½ dijela porodične kuće u Gradišci, da su neutvrđenog datuma u augustu 1993. godine predmetnu kuću minirala nepoznata lica i da je srušena do temelja, da su apelanti u toku 1993. godine napustili Gradišku i odselili se u BJR Makedoniju, da nadležna stanica policije u Gradišci ne raspolaže nikakvim podacima o rušenju kuće apelanata, da su apelanti podnijeli prijedlog za povrat imovine Ministarstvu za izbjeglice (24. augusta 1999. godine), da je Ministarstvo donijelo Rješenje o vraćanju imovine pod brojem 05-050-11-2089 od 24. augusta 1999. godine, da je tim rješenjem konstatirano da je kuća porušena, da je vrijednost porušene kuće u vrijeme rušenja iznosila 39.123,60 KM i da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. aprila 2003. godine.
20. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je zaključio da je tužena odgovorna za nastalu štetu apelantima na osnovu odredbe člana 154. i člana 172. ZOO, pa je sudio tako da je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata.
21. Odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja naknade štete koji je tužena isticala u odgovoru na tužbu, Osnovni sud je utvrdio da je rok zastarjelosti počeo teći 19. juna 1996. godine (ukidanje stanja rata i stanja neposredne ratne opasnosti Narodne skupštine Republike Srpske), ali da je taj rok prekinut, u smislu odredbe člana 388. ZOO, podnošenjem zahtjeva apelanata za povrat imovine nadležnom organu. Osnovni sud je utvrdio da su apelanti saznali za štetu danom donošenja rješenja nadležnog ministarstva o povratu imovine 24. septembra 1999. godine, od kog dana je rok zastarjelosti počeo ponovo teći, ali da do dana podnošenja tužbe, 16. aprila 2003. godine, nisu protekli rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete iz odredbe člana 376. ZOO, pa je prigovor zastarjelosti odbio.
22. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 048411 17 Gž 2 od 11. jula 2017. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata, kao i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Zahtjev tužene za naknadu troškova postupka je djelimično usvojen, pa su obavezani apelanti da na jednake dijelove nadoknade tuženoj troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 7.895 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude apelantima, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.
23. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje, ali ne i pravno shvatanje prvostepenog suda u pogledu zastarjelosti potraživanja apelanata. U tom pogledu Okružni sud je ustanovio da je od dana donošenja rješenja nadležnog ministarstva o povratu imovine, kada su apelanti saznali za nastalu štetu - 24. septembra 1999. godine, do dana podnošenja tužbe - 16. aprila 2003. godine, protekao subjektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete od tri godine iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO, čime se ugasilo pravo tužilaca da sudskim putem zahtijevaju naknadu štete, pa je, uvažavajući žalbu tužene, prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Također je istaknuto da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se prigovor zastarjelosti tužene ocijeni u smislu člana 377. stav 1. ZOO, jer je nesporno da su predmetnu štetu počinila nepoznata lica i da za ovaj događaj nije pokrenut, niti vođen krivični postupak, a rok iz te odredbe se mogao primijeniti samo da su apelanti dokazali da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom, što oni nisu učinili.
24. Okružni sud je, dalje, naveo da, sve i da nije bio osnovan prigovor zastarjelosti, tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan. S tim u vezi je istaknuto da se štetni događaj zbio tokom augusta 1993. godine i da su u tom događaju kuću apelanata minirala i srušila nepoznata lica. Na osnovu ovih činjenica apelanti su svoj tužbeni zahtjev upravili protiv tužene iz čega, kako navodi Okružni sud, proizlazi da apelanti smatraju da im je tužena minirala i srušila kuću. Međutim, kako je dalje naveo
Okružni sud, da bi pravni subjekt protiv kojeg je upravljen tužbeni zahtjev, kakav su apelanti u predmetnoj parnici upravili protiv tužene, dokazivao da je šteta nastala bez njegove krivice, prethodno tužilac mora da dokaže da mu je tuženi prouzrokovao štetu, što apelanti u toku cijele ove parnice nisu dokazali nijednim od izvedenih dokaza. Naime, nijednim izvedenim dokazom apelanti nisu dokazali da je tužena minirala i srušila njihovu kuću, ili da je to učinilo neko lice koje se u vrijeme štetnog događaja nalazilo u službi tužene. Stoga, nije bilo valjanog ustavnog i zakonskog osnova ne samo za primjenu člana 154. stav 1. ZOO već ni za primjenu člana 172. stav 1. tog zakona, prema kojem pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju, ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Dakle, da bi bilo mjesta za primjenu ove zakonske odredbe, tužioci (apelanti), saglasno članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imaju obavezu da dokažu da im je neki organ tužene kao pravnog lica minirao i srušio kuću, a to može biti bilo koje službeno lice koje se u vrijeme štetnog događaja nalazilo na radu kod tužene i koje je preduzelo radnju miniranja i rušenja kuće apelanata. Međutim, apelanti tako nešto nisu dokazali nijednim izvedenim dokazom u ovoj parnici.
25. Okružni sud je, zatim, naveo da je pri odlučivanju u predmetnoj parnici imao u vidu i da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96), koji je stupio na snagu u martu 1996. godine, iz ZOO brisan član 180. kojim je do tada bila uređena odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija. S obzirom na to da su apelanti predmetnu tužbu podnijeli 16. aprila 2003. godine, u vrijeme kada su već uveliko na snazi bile navedene izmjene i dopune kojima je brisan član 180. ZOO, nije mogla doći u obzir primjena ranijeg člana 180. ZOO u ovoj parnici.
26. Sva prethodno iznesena argumentacija, kako je dalje naveo Okružni sud, predstavlja razloge zbog kojih taj sud nije mogao prihvatiti Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine. S tim u vezi, ovaj drugostepeni sud polazi od toga da su samo važeći Ustav i zakoni osnova i mjera za odlučivanje bilo kojeg suda, pa i Ustavnog suda. Okružni sud je, dalje, citirao tačku 34. navedene odluke, te zaključio da Ustavni sud Bosne i Hercegovine u navedenoj odluci kreira novu pravnu normu, kakve nema ni u jednom važećem propisu u Bosni i Hercegovini, a ni u Evropskoj konvenciji. Naime, kako ističe Okružni sud, na način kako je to navedeno u tački 34. navedene odluke Ustavni sud hoće da propiše, iako to nije njegova nadležnost, pravnu normu prema kojoj, ukoliko država, odnosno entitet, ne provede istragu u slučaju rušenja, ili na drugi način uništavanja nečije imovine, smatra se da je država, odnosno entitet, odgovorna za štetu. Takvo postupanje nije pravno osnovano, jer nadležnost za donošenje ovakve pravne norme nema bilo koji ustavni sud, već isključivo zakonodavac, a nijedan od nosilaca zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini nijednim
pravnim propisom nije propisao tako nešto, to jest nijednim od ustava u Bosni i Hercegovini i nijednim od zakona i drugih domaćih propisa, a ni Evropskom konvencijom nije propisano da, ukoliko država, odnosno entitet, ne provede istragu u slučaju prouzrokovane štete, smatra se da je država, odnosno entitet, odgovorna za štetu. Suprotno ovim pravno neosnovanim stavovima, država, odnosno entitet, mogu pravno odgovarati za štetu, pa i za štetu kao u konkretnom slučaju, ako se dokaže da su je oni prouzrokovali, što u ovom predmetu nije bio slučaj s obzirom na sve izvedene dokaze.
27. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je zaključio da ne može prihvatiti Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine.
28. Vrhovni sud je Presudom broj 72 OP 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude Okružnog suda, ocjenjujući da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je tužba podnesena izvan roka zastarjelosti od tri godine od dana saznanja za štetu iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO, te je zbog tog razloga uvažio žalbu tužene i odbio tužbeni zahtjev apelanata.
29. U ovakvoj situaciji, prema shvatanju Vrhovnog suda, bez ikakvog utjecaja na pravilnost odluke drugostepenog suda jeste isticanje apelanata da je nesporna činjenica da su se nadležni organi pasivno ponašali u vrijeme nastanka predmetne štete, a u pogledu otkrivanja počinioca štete.
30. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme ratnih razaranja u Bosni i Hercegovini, u periodu od 1992. godine do 1995. godine, svakodnevno na desetine stambenih, poslovnih i drugih objekata porušeno ili devastirano. U takvim okolnostima i imajući u vidu razmjere uništenja ili oštećenja imovine građana Bosne i Hercegovine, bilo bi iluzorno očekivati od nadležnih organa da ispitaju rušenje svakog objekta po službenoj dužnosti. Upravo su te specifične okolnosti zahtijevale od oštećenih lica koja su imala saznanja da je rušenje ili devastiranje njihove imovine posljedica krivičnog djela, što u konkretnom to nesumnjivo jeste, da ukažu nadležnim organima na te okolnosti i da ih time iniciraju da istraže sporni slučaj. Dakle, oštećena lica imala su obavezu da svojim aktivnim radnjama zahtijevaju od nadležnih organa da preduzmu radnje na otkrivanju izvršilaca koji su oštetili njihovu imovinu i ta njihova djelatnost nije isključena samom činjenicom da se te radnje preduzimaju po službenoj dužnosti upravo zbog velikog broja uništene ili oštećene imovine u ratnom periodu. Utvrđenje da postoji uzročna veza između propusta organa tužene i njihove pozitivne obaveze da postupaju u otkrivanju izvršilaca djela zavisi od specifičnih okolnosti karakterističnih za svaki predmet posebno. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ocjenjujući utvrđene činjenice i izvedene dokaze u konkretnom predmetu, te specifične okolnosti koje bi vodile
odgovornosti tužene za naknadu štete u ovom sporu ne postoje. Ukazano je da je na području općine Gradiška u ratnom periodu miniran veći broj objekata i da policija objektivno nije mogla zaštititi imovinu svakog građanina posebno, niti u datim okolnostima efektivno, dosljedno i kontinuirano preduzimati radnje na otkrivanju izvršilaca takvog krivičnog djela. Zato su, i prema shvatanju tog suda, apelanti trebali imati aktivniju ulogu u iniciranju nadležnih organa da preduzimaju nužne radnje u pogledu eventualnog otkrivanja počinilaca krivičnog djela. To su mogli tražiti odmah poslije 19. juna 1996. godine, a svakako su u tom pogledu mogli biti aktivniji nakon što im je imovina vraćena u posjed prema rješenju od 24. septembra 1999. godine.
31. Vrhovni sud je, također, istakao da je bez značaja za odluku u ovom predmetu tvrdnja u reviziji apelanata da od dana donošenja rješenja o povratu imovine do dana podnošenja tužbe nije protekao objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete od pet godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO. Naime, u situaciji kada je protekao subjektivni rok iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO od tri godine, bez ikakvog utjecaja na odluku o prigovoru zastarjelosti je eventualna činjenica da do dana podnošenja tužbe nije protekao i objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete od pet godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO.
32. Kao neosnovan ocijenjen je i revizioni prigovor da je u pogledu roka zastarjelosti trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO, pri čemu su apelanti smatrali da je šteta za apelante nastala kao posljedica izvršenja krivičnog djela ratni zločin. S tim u vezi je istaknuto da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda (za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan, u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP), domaćeg ili međunarodnog, kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem je tužilac pretrpio štetu.
33. Konačno, istaknuto je da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske, a ni Evropske konvencije ne isključuju primjenu zakonskih odredaba, u konkretnom slučaju odredaba ZOO, koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu prava na naknadu štete. Zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira - rokova za realizaciju naknade štete kao u konkretnom slučaju, opravdana su zbog pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Sve navedeno, kako je zaključio Vrhovni sud, ukazuje da su apelanti svojim pasivnim držanjem u vremenskom periodu koji je propisan zakonom izgubili mogućnost da sudskim putem ishode naknadu pretrpljene štete i pod uvjetom da je tužena odgovorna za njen nastanak.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su hronološki naveli tok postupka pred redovnim sudovima, kako postupka u kojem su donesene presude koje su osporene u predmetu broj AP 2763/09, tako i postupka u kojem su donesene presude koje osporavaju predmetnom apelacijom. Apelanti su u apelaciji ponovili navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene ZOO koje su isticali i u predmetu broj AP 2763/09. U prilog svojim tvrdnjama apelanti su naveli Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03, te istakli da u predmetnom postupku nije izvršena Odluka Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine pri čemu je Okružni sud u svojoj presudi istakao da ne prihvata navedenu odluku Ustavnog suda, navodeći da Ustavni sud u navedenoj odluci kreira novu pravnu normu koja ne postoji ni u jednom važećem propisu BiH.
b) Odgovor na apelaciju
35. Vrhovni sud je u odgovoru osporio apelacione navode naglasivši da ostaje pri obrazloženju svoje presude kojom nisu prekršena ustavna prava apelanata.
https://advokat-prnjavorac.com
36. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je obaveza svih sudova u Bosni i Hercegovini da u svakom pojedinačnom sudskom predmetu svoje odluke (presude, rješenja) donose isključivo na osnovu važećeg Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i relevantnih važećih domaćih zakona, a ne na osnovu stavova bilo kojeg drugog suda. Dakle, prema važećem ustavnopravnom poretku u Bosni i Hercegovini, nijedan sud nema pravo da nameće svoje stavove drugim sudovima, niti ovi drugi sudovi imaju pravnu obavezu da sude u pojedinačnim predmetima na osnovu stavova drugih sudova, jer stavovi tih drugih sudova nisu ni ustav, ni zakon. Dalje je navedeno da ni Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži nijednu odredbu kojom bi bilo koji domaći sud imao obavezu da primjenjuje pravna shvatanja i stavove bilo kojeg drugog suda. Ustavom Bosne i Hercegovine (član VI/4) jeste propisano da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Međutim, ova ustavna odredba ima samo jedno značenje, a to je da su odluke (dispozitiv, izreka) tog suda pravno obavezujuće, a ne pravna shvatanja izražena u tim odlukama. Da je ovo drugo značenje ustavotvorac htio dati toj ustavnoj odredbi, onda ona ne bi glasila na navedeni način, već bi ustavotvorac propisao odredbu koja bi glasila: „Odluke Ustavnog suda i pravna shvatanja tog suda izražena u tim odlukama su konačni i obavezujući.“ Ali, takva odredba nije propisana, niti je Ustavom Bosne i Hercegovine mogla biti propisana, jer bi u tom slučaju
odluke Ustavnog suda i njegova pravna shvatanja izražena u tim odlukama bili ustav i zakon za druge sudove (čime bi taj sud bio pretvoren u zakonodavca). Tužena je, također, navela da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
37. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ - prečišćeni tekst, broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja
Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drukčije propisano.
38. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Princip legaliteta krivičnog gonjenja
Član 17.
Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
VI. Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 3. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je
propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana
18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
43. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je prekršeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
44. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.
45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
46. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
47. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, u suštini, odnose na prigovore o proizvoljnoj primjeni prava Okružnog i Vrhovnog suda prilikom utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, te u tom pravcu
ukazuje i na nepoštivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine kojom je Ustavni sud ranije utvrdio kršenje prava apelanata na imovinu u vezi sa naknadom štete za porušenu kuću apelanata koja je minirana tokom rata, a u kojoj je Ustavni sud iznio stav koji Vrhovni i Okružni sud nisu poštovali.
48. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog ili Evropskog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
49. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazivao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od
12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su izneseni prigovori osnovani.
50. Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (dostupna na ) usvojio apelaciju apelanata, utvrdio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukinuo sve osporene presude, a predmet je vraćen Osnovnom sudu, koji je bio dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku kojom će odlučiti o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
51. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je u tački 34. navedene odluke zaključio: „ (…) S obzirom na to da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj se neposrednoj blizini događaj desio to nema čak ni registrirano u svojim evidencijama), Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, pa je time apelantima povrijeđeno pravo na imovinu. Stoga, apelantima se mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine.“
52. Dakle, Ustavni sud je u svojoj odluci utvrdio povredu prava na imovinu, te da se, stoga, apelantima mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine. S tim ciljem Ustavni sud je ukinuo sve osporene presude (Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda) i predmet vratio Osnovnom sudu, koji je bio dužan da donese novu odluku kojom će odlučiti isključivo o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima s obzirom na to da je Ustavni sud već utvrdio da se apelantima mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine.
53. Ustavni sud, dalje, ukazuje da iz osporenih presuda Vrhovnog i Okružnog suda, a što je vidljivo iz činjenica predmeta navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, proizlazi da su ti sudovi ponovili isti stav kao u presudama koje je Ustavni sud ukinuo svojom Odlukom broj AP 2763/09. Okružni sud je, također, zaključio da nije mogao prihvatiti Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine. Vrhovni sud je, također, obrazložio da su apelanti kao oštećena lica nakon 19. juna 1996. godine, a svakako nakon što im je imovina vraćena u posjed, imali obavezu da svojim aktivnim radnjama zahtijevaju od nadležnih organa da preduzmu radnje na otkrivanju izvršilaca koji su oštetili njihovu imovinu, te da njihova djelatnost nije isključena samom činjenicom da se te radnje preduzimaju po službenoj dužnosti upravo zbog velikog broja uništene ili oštećene imovine u ratnom periodu. Međutim, iako je u obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud, zapravo, ponovio stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3976/10 od 23. decembra 2013. godine (stav 33, dostupna na ), mada se na njega nije eksplicitno pozvao, o obimu uništenja imovine u ratu, taj sud je zanemario ostatak navedene tačke i obrazloženje Ustavnog suda u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, imajući u vidu činjenice tog predmeta, napravio jasnu distinkciju u odnosu na prethodnu Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 donesenu povodom apelantove apelacije, te ukazao da „u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta broj AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant tražio pokretanje istrage u vezi sa uništenjem njegove porodične kuće, niti da se u tom smislu obraćao bilo kojoj instituciji javne vlasti, niti da je predložio bilo kakve dokaze u tom pravcu“. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da se „prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“, smatra da su Okružni sud, a zatim i
Vrhovni sud očigledno ignorirali odluku Ustavnog suda u kontekstu standarda pozitivne obaveze u vezi sa provođenjem istrage i u vezi s tim nalogom datim u izreci odluke Ustavnog suda kojim se predmet vraća Osnovnom sudu, „koji je dužan da, […], donese novu odluku kojom će odlučiti o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima“.
54. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u ovom postupku, u skladu sa dispozitivom Odluke broj AP 2763/09, donio novu odluku kojom je odlučio o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 72 0 P 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine i Presudu
Okružnog suda broj 72 0 P 048411 17 Gž 2 od 11. jula 2017. godine, a ostaviti na snazi Presudu
Osnovnog suda broj 72 0 P 048411 16 P 2 od 20. oktobra 2016. godine.
55. Ustavni sud podsjeća da je ovaj predmet sagledavao kroz prizmu pravne sigurnosti u vezi s nepoštivanjem odluke Ustavnog suda, koju su u ovom predmetu grubo ignorirali Vrhovni i Okružni sud.
56. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke Vrhovnog i Okružnog suda, koje su donesene nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2763/09, ponovo ukazuju na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog Odluke Ustavnog suda broj AP 2763/09 i kada relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan, jer je vođen na štetu apelanata.
58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3559/18, rješavajući apelaciju Bejtulaha Ilijazija i Jakupa Ilijazija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bejtulaha Ilijazija i Jakupa Ilijazija. Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine i Okružnog suda u
Banjoj Luci broj 72 0 P 048411 17 Gž 2 od 11. jula 2017. godine.
Ostavlja se na snazi Presuda Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 048411 16 P 2 od 20. oktobra 2016. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bejtulah Ilijazi i Jakup Ilijazi (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa M.Š, advokat iz Gradiške, podnijeli su 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine i Presude Okružnog suda u
Banjoj Luci broj 72 0 P 048411 17 Gž 2 od 11. jula 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud prvenstveno konstatira da je prethodno Odlukom broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (dostupna na ), donesenom povodom apelacije koju su apelanti podnijeli
29. augusta 2009. godine, usvojio apelaciju apelanata, utvrdio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukinuo prethodno donesene odluke u istom parničnom postupku, i to presudu Vrhovnog suda od 2. aprila 2009. godine, Okružnog suda od 27. februara 2007. godine i Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 18. marta 2005. godine. Predmet je vraćen Osnovnom sudu, koji je bio dužan da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, donese novu odluku kojom će odlučiti o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
3. Na osnovu člana 34. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 5. jula 2018. godine zatraženo da dostavi dostavnicu, a na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 13. januara 2020. godine od Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), kao učesnika u postupku, da dostavi odgovor na apelaciju. Odgovor na apelaciju je zatražen i od Okružnog suda 28. maja 2020. godine.
4. Vrhovni sud je 10. jula 2018. godine, postupajući po zahtjevu Ustavnog suda od 5. jula 2018. godine, ujedno dostavio i odgovor na apelaciju. Traženi odgovor tužena je dostavila 20. januara 2020. godine, a Okružni sud 3. juna 2020. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2763/09
6. Apelanti su 16. aprila 2003. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete protiv Republike Srpske - Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka i Općine Gradiška. Apelanti su u tužbi naveli da su suvlasnici od po ½ kuće koja se nalazi u Gradišci. Osim toga, u tužbi je navedeno da su u prvoj polovini 1993. godine nepoznati počinioci eksplozivnim sredstvima srušili kuću čiji su suvlasnici apelanti. Dalje se navodi da su apelanti tokom rata bili primorani da napuste Gradišku, te da su u tom vremenu boravili u Makedoniji. Kada su apelanti poslije rata došli u Gradišku, ustanovili su da nije sačinjen zapisnik o uviđaju o ovom događaju i da o tome ne postoji nikakva dostupna zabilješka ni u MUP-u, ni u Tužilaštvu, ni u sudu. Općepoznata je stvar da je iste noći, na
isti način, srušeno još šest susjednih kuća. Najveći apsurd je u tome što su to sve objekti koji se nalaze ispred same zgrade Policijske stanice Gradiška. Rušenje pratećih objekata, rušenje ograde i odvoz građevinskog materijala su kasnije, po nalogu drugotužene, izvršila lica koja su bila na radnoj obavezi (kao dokaz za ove navode predloženo je da se saslušaju svjedoci M. I., T. M. i K. H.). Dalje je u tužbi navedeno da rušenje kuće u suvlasništvu apelanata nije posljedica ratnih djelovanja, već da je to teroristički akt koji su tuženi bili dužni da spriječe. Iako je, prema organizaciji Republike Srpske, to bilo u nadležnosti prvotuženog, općepoznata je stvar da su općine putem svojih organa vršile stvarnu vlast i nad poslovima javne sigurnosti.
7. Apelanti su posredstvom zastupnika 5. aprila 2005. godine poslali dopis MUP-u Republike Srpske - Policijska stanica Gradiška (komandiru) u kojem su naveli da im je početkom augusta 1993. godine kuća uništena eksplozivnom napravom koju su postavili nepoznati počinioci. Naveli su da su u više navrata tražili izvod iz službenih evidencija, ili bilo kakav pisani trag o tom događaju, ali da im nije udovoljeno, te da im je usmeno saopćeno da ova stanica nema nikakva saznanja o tom događaju. Dalje se navodi da je u toku postupak pred Osnovnim sudom radi naknade štete, pa, stoga, zahtijevaju da im se dostave informacije o predmetnom događaju. S ciljem pojašnjenja cjelokupnog događaja, napomenuto je da je predmetna kuća bila na samom ulazu u zgradu Policije i da se ostaci te građevine vide kroz prozor komandira PS Gradiška, a istaknuto je i da je istu noć, na istoj lokaciji, porušeno još pet susjednih kuća čiji su vlasnici L. D., T. M., porodice B. i dr. Miniranje je trajalo više sati uzastopno i ono predstavlja općepoznati događaj na području općine Gradiška.
8. Policijska stanica je aktom od 8. aprila 2005. godine obavijestila apelante o okolnostima oštećenja njihovog poslovnog objekta koji se, također, nalazi u Gradišci, ali ih nije obavijestila u vezi sa onim što su apelanti tražili dopisom od 5. aprila 2005. godine. Na ovaj nedostatak je ukazao zastupnik apelanata u drugom dopisu od 15. aprila 2005. godine, te ponovo zatražio informacije o rušenju kuće.
9. Nakon toga Policijska stanica Gradiška je aktom od 19. maja 2005. godine obavijestila zastupnika apelanata da u vezi sa njegovim zahtjevom od 15. aprila 2005. godine ova Policijska stanica u raspoloživim evidencijama nema evidentiran događaj o miniranju kuće Bejtulaha Ilijazija, koji se, prema opisu zastupnika apelanata, desio početkom augusta 1993. godine.
10. Presudom Osnovnog suda broj P.147/03 od 18. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 443 od 27. februara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade štete isplati iznos od 39.123,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
11. U toku prvostepenog postupka Osnovni sud je utvrdio da su apelanti vlasnici kuće koja se nalazi u Gradišci, da je izgrađena na k.č. broj 885/1, površine 47 m², da je upisana u p.l. broj 2413 k.o. Gradiška grad (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), da je predmetna kuća porušena 1993. godine na taj način što je minirana, a da vrijednost predmetne kuće, prema nalazu i mišljenju vještaka, iznosi
39.123.60 KM. Osnovni sud je, obrazlažući presudu, istakao da je, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, utvrdio da je prigovor osnovan. Naime, šteta koju su pretrpjeli apelanti nesporno je nastala 1993. godine, a apelanti su, kako su i sami izjavili, za štetu saznali poslije rata, kada su dolazili u Gradišku. Osnovni sud se pozvao na član 383. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da zastarijevanje nije teklo do 19. juna 1996. godine, kada je prestala ratna opasnost. S obzirom na to da su apelanti tužbu podnijeli 16. aprila 2003. godine, Osnovni sud je zaključio da tužba nije podnesena u propisanom roku, kako je to predviđeno članom
376. ZOO, i da je potraživanje apelanata zastarjelo, te je odbio tužbeni zahtjev.
12. Okružni sud je, prihvatajući kao pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, obrazložio da je tužbeni zahtjev neosnovan, zato što tužena nije pasivno legitimirana za naknadu predmetne štete apelantima, nego da je to, prema odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina.
13. Odlučujući o reviziji koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 790 od 2. aprila 2009. godine reviziju odbio.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, predmetnu kuću minirala i srušila nepoznata lica tokom augusta 1993. godine, da su apelanti za ovu činjenicu saznali najkasnije 24. septembra 1999. godine, kada im je dostavljeno Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Gradiška (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) broj 05-050-11-2089 od 24. septembra 1999. godine, a predmetna tužba je podnesena 16. aprila 2003. godine, te je neosnovan prigovor da predmetno potraživanje nije zastarjelo. Zastarjelošću, u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO, kako je dalje naveo sud, prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, a odredbom člana 376. ZOO propisano je da „potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1) a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2)“. Vrhovni sud je pojasnio da zastarjelošću ne prestaje samo pravo već prestaje mogućnost da se zahtijeva ispunjenje obaveze sudskim (prinudnim) putem. Istekom roka zastarjelosti ne prestaje obaveza, ona i dalje postoji, ali titular prava više nema mogućnosti da zahtijeva prinudno izvršenje ako se dužnik pozove na zastarjelost. Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetno potraživanje zastarjelo prema odredbi člana 376. stav
1. ZOO, jer je od saznanja apelanata za predmetnu štetu (nesporno je da o tome imaju saznanje od
24. septembra 1999. godine) do podnošenja tužbe sudu 16. aprila 2003. godine protekao rok iz navedene odredbe, pa je protekom tog roka tužena kao dužnik stekla pravo da trajno uskrati dugovanu činidbu apelantima kao povjeriocima.
15. Vrhovni sud je, dalje, istakao da su neosnovani navodi apelanata da je prigovor zastarjelosti trebalo ocijeniti primjenom odredbe člana 377. stav 1. ZOO. Naime, ovom odredbom propisano je da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U konkretnom slučaju je nesporno da su predmetnu štetu počinila nepoznata lica i da za ovaj događaj nije pokrenut, niti vođen krivični postupak, te se ne može primijeniti rok iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO, jer apelanti nisu dokazali da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Naime, zbog principa prema kojem se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom u krivičnom postupku, u parnici se ima smatrati da šteta nije nastala krivičnim djelom. U parničnom postupku stranke bi mogle da utvrđuju postojanje obilježja krivičnog djela, ako od toga zavisi osnovanost prigovora zastarjelosti potraživanja, samo kada postoje prepreke za vođenje krivičnog postupka, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Revizioni navodi koji se odnose na pasivnu legitimaciju tužene i njenu odgovornost za naknadu štete, prema odredbi člana 180. ZOO, zbog navedenog su bez utjecaja na presuđivanje u ovom sporu.
16. Vrhovni sud je, na kraju, istakao da odredba člana II tačka 5. Aneksa IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini podrazumijeva obavezu entiteta da omoguće siguran povratak izbjeglim i raseljenim licima u njihove prijeratne domove, te takvu organizaciju nadležnih organa i proceduru u kojoj ta lica mogu ostvariti svoja prava, pa i pravo na naknadu štete za uništenu ili oštećenu imovinu. Apelantima je vraćena u posjed imovina koja je znatno oštećena i nesporno je da su apelanti pretrpjeli štetu, ali sudovi su o zahtjevu apelanata za naknadu štete pravilno sudili i pravilno primijenili odredbe ZOO koje reguliraju pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje se odnose na zastaru potraživanja. Prema odredbama člana II tačka 5. Aneksa VII Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima, te odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nije isključena primjena zakonskih odredaba u konkretnom slučaju i odredaba ZOO koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu pojedinih navedenih prava.
17. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2763/09, kojom je usvojena prethodno podnesena apelacija apelanata i utvrđena povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1
uz Evropsku konvenciju, te ukinute navedene presude Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, u tački 34. naveo: „Imajući u vidu tvrdnje apelanata o okolnostima pod kojima je srušena njihova kuća, kao i dokaze koje su apelanti predložili (treba dodati i da se događaj desio za vrijeme rata a da su apelanti bili pripadnici manjinskog naroda na tom području), Ustavni sud smatra da je istraga u vezi sa ovim događajem bila neophodna radi zaštite imovine apelanata. Ustavni sud smatra da predočene činjenice ukazuju na postojanje određenog krivičnog djela, te da su nadležne javne vlasti bile dužne (u smislu člana 17. Zakona o krivičnom postupku) provesti istragu o navedenom događaju. S obzirom na to da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj se neposrednoj blizini događaj desio to nema čak ni registrirano u svojim evidencijama), Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, pa je time apelantima povrijeđeno pravo na imovinu. Stoga, apelantima se mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine.“
b) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 3559/18
18. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 72 0 P 048411 16 P 2 od 20. oktobra 2016. godine kojom je tužena obavezana da na ime naknade štete isplati apelantima iznos od 39.123,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18.oktobra 2004. godine, pa do isplate, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.675 KM sa kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 30 dana. Izrekom prvostepene presude odbijen je, kako se navodi u izreci te presude, „prijedlog tužene za povlačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari“.
19. Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je utvrdio da su apelanti bili suvlasnici sa po ½ dijela porodične kuće u Gradišci, da su neutvrđenog datuma u augustu 1993. godine predmetnu kuću minirala nepoznata lica i da je srušena do temelja, da su apelanti u toku 1993. godine napustili Gradišku i odselili se u BJR Makedoniju, da nadležna stanica policije u Gradišci ne raspolaže nikakvim podacima o rušenju kuće apelanata, da su apelanti podnijeli prijedlog za povrat imovine Ministarstvu za izbjeglice (24. augusta 1999. godine), da je Ministarstvo donijelo Rješenje o vraćanju imovine pod brojem 05-050-11-2089 od 24. augusta 1999. godine, da je tim rješenjem konstatirano da je kuća porušena, da je vrijednost porušene kuće u vrijeme rušenja iznosila 39.123,60 KM i da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. aprila 2003. godine.
20. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je zaključio da je tužena odgovorna za nastalu štetu apelantima na osnovu odredbe člana 154. i člana 172. ZOO, pa je sudio tako da je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata.
21. Odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja naknade štete koji je tužena isticala u odgovoru na tužbu, Osnovni sud je utvrdio da je rok zastarjelosti počeo teći 19. juna 1996. godine (ukidanje stanja rata i stanja neposredne ratne opasnosti Narodne skupštine Republike Srpske), ali da je taj rok prekinut, u smislu odredbe člana 388. ZOO, podnošenjem zahtjeva apelanata za povrat imovine nadležnom organu. Osnovni sud je utvrdio da su apelanti saznali za štetu danom donošenja rješenja nadležnog ministarstva o povratu imovine 24. septembra 1999. godine, od kog dana je rok zastarjelosti počeo ponovo teći, ali da do dana podnošenja tužbe, 16. aprila 2003. godine, nisu protekli rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete iz odredbe člana 376. ZOO, pa je prigovor zastarjelosti odbio.
22. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 048411 17 Gž 2 od 11. jula 2017. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata, kao i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Zahtjev tužene za naknadu troškova postupka je djelimično usvojen, pa su obavezani apelanti da na jednake dijelove nadoknade tuženoj troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 7.895 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude apelantima, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.
23. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje, ali ne i pravno shvatanje prvostepenog suda u pogledu zastarjelosti potraživanja apelanata. U tom pogledu Okružni sud je ustanovio da je od dana donošenja rješenja nadležnog ministarstva o povratu imovine, kada su apelanti saznali za nastalu štetu - 24. septembra 1999. godine, do dana podnošenja tužbe - 16. aprila 2003. godine, protekao subjektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete od tri godine iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO, čime se ugasilo pravo tužilaca da sudskim putem zahtijevaju naknadu štete, pa je, uvažavajući žalbu tužene, prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Također je istaknuto da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se prigovor zastarjelosti tužene ocijeni u smislu člana 377. stav 1. ZOO, jer je nesporno da su predmetnu štetu počinila nepoznata lica i da za ovaj događaj nije pokrenut, niti vođen krivični postupak, a rok iz te odredbe se mogao primijeniti samo da su apelanti dokazali da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom, što oni nisu učinili.
24. Okružni sud je, dalje, naveo da, sve i da nije bio osnovan prigovor zastarjelosti, tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan. S tim u vezi je istaknuto da se štetni događaj zbio tokom augusta 1993. godine i da su u tom događaju kuću apelanata minirala i srušila nepoznata lica. Na osnovu ovih činjenica apelanti su svoj tužbeni zahtjev upravili protiv tužene iz čega, kako navodi Okružni sud, proizlazi da apelanti smatraju da im je tužena minirala i srušila kuću. Međutim, kako je dalje naveo
Okružni sud, da bi pravni subjekt protiv kojeg je upravljen tužbeni zahtjev, kakav su apelanti u predmetnoj parnici upravili protiv tužene, dokazivao da je šteta nastala bez njegove krivice, prethodno tužilac mora da dokaže da mu je tuženi prouzrokovao štetu, što apelanti u toku cijele ove parnice nisu dokazali nijednim od izvedenih dokaza. Naime, nijednim izvedenim dokazom apelanti nisu dokazali da je tužena minirala i srušila njihovu kuću, ili da je to učinilo neko lice koje se u vrijeme štetnog događaja nalazilo u službi tužene. Stoga, nije bilo valjanog ustavnog i zakonskog osnova ne samo za primjenu člana 154. stav 1. ZOO već ni za primjenu člana 172. stav 1. tog zakona, prema kojem pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju, ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Dakle, da bi bilo mjesta za primjenu ove zakonske odredbe, tužioci (apelanti), saglasno članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imaju obavezu da dokažu da im je neki organ tužene kao pravnog lica minirao i srušio kuću, a to može biti bilo koje službeno lice koje se u vrijeme štetnog događaja nalazilo na radu kod tužene i koje je preduzelo radnju miniranja i rušenja kuće apelanata. Međutim, apelanti tako nešto nisu dokazali nijednim izvedenim dokazom u ovoj parnici.
25. Okružni sud je, zatim, naveo da je pri odlučivanju u predmetnoj parnici imao u vidu i da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96), koji je stupio na snagu u martu 1996. godine, iz ZOO brisan član 180. kojim je do tada bila uređena odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija. S obzirom na to da su apelanti predmetnu tužbu podnijeli 16. aprila 2003. godine, u vrijeme kada su već uveliko na snazi bile navedene izmjene i dopune kojima je brisan član 180. ZOO, nije mogla doći u obzir primjena ranijeg člana 180. ZOO u ovoj parnici.
26. Sva prethodno iznesena argumentacija, kako je dalje naveo Okružni sud, predstavlja razloge zbog kojih taj sud nije mogao prihvatiti Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine. S tim u vezi, ovaj drugostepeni sud polazi od toga da su samo važeći Ustav i zakoni osnova i mjera za odlučivanje bilo kojeg suda, pa i Ustavnog suda. Okružni sud je, dalje, citirao tačku 34. navedene odluke, te zaključio da Ustavni sud Bosne i Hercegovine u navedenoj odluci kreira novu pravnu normu, kakve nema ni u jednom važećem propisu u Bosni i Hercegovini, a ni u Evropskoj konvenciji. Naime, kako ističe Okružni sud, na način kako je to navedeno u tački 34. navedene odluke Ustavni sud hoće da propiše, iako to nije njegova nadležnost, pravnu normu prema kojoj, ukoliko država, odnosno entitet, ne provede istragu u slučaju rušenja, ili na drugi način uništavanja nečije imovine, smatra se da je država, odnosno entitet, odgovorna za štetu. Takvo postupanje nije pravno osnovano, jer nadležnost za donošenje ovakve pravne norme nema bilo koji ustavni sud, već isključivo zakonodavac, a nijedan od nosilaca zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini nijednim
pravnim propisom nije propisao tako nešto, to jest nijednim od ustava u Bosni i Hercegovini i nijednim od zakona i drugih domaćih propisa, a ni Evropskom konvencijom nije propisano da, ukoliko država, odnosno entitet, ne provede istragu u slučaju prouzrokovane štete, smatra se da je država, odnosno entitet, odgovorna za štetu. Suprotno ovim pravno neosnovanim stavovima, država, odnosno entitet, mogu pravno odgovarati za štetu, pa i za štetu kao u konkretnom slučaju, ako se dokaže da su je oni prouzrokovali, što u ovom predmetu nije bio slučaj s obzirom na sve izvedene dokaze.
27. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je zaključio da ne može prihvatiti Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine.
28. Vrhovni sud je Presudom broj 72 OP 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude Okružnog suda, ocjenjujući da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je tužba podnesena izvan roka zastarjelosti od tri godine od dana saznanja za štetu iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO, te je zbog tog razloga uvažio žalbu tužene i odbio tužbeni zahtjev apelanata.
29. U ovakvoj situaciji, prema shvatanju Vrhovnog suda, bez ikakvog utjecaja na pravilnost odluke drugostepenog suda jeste isticanje apelanata da je nesporna činjenica da su se nadležni organi pasivno ponašali u vrijeme nastanka predmetne štete, a u pogledu otkrivanja počinioca štete.
30. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme ratnih razaranja u Bosni i Hercegovini, u periodu od 1992. godine do 1995. godine, svakodnevno na desetine stambenih, poslovnih i drugih objekata porušeno ili devastirano. U takvim okolnostima i imajući u vidu razmjere uništenja ili oštećenja imovine građana Bosne i Hercegovine, bilo bi iluzorno očekivati od nadležnih organa da ispitaju rušenje svakog objekta po službenoj dužnosti. Upravo su te specifične okolnosti zahtijevale od oštećenih lica koja su imala saznanja da je rušenje ili devastiranje njihove imovine posljedica krivičnog djela, što u konkretnom to nesumnjivo jeste, da ukažu nadležnim organima na te okolnosti i da ih time iniciraju da istraže sporni slučaj. Dakle, oštećena lica imala su obavezu da svojim aktivnim radnjama zahtijevaju od nadležnih organa da preduzmu radnje na otkrivanju izvršilaca koji su oštetili njihovu imovinu i ta njihova djelatnost nije isključena samom činjenicom da se te radnje preduzimaju po službenoj dužnosti upravo zbog velikog broja uništene ili oštećene imovine u ratnom periodu. Utvrđenje da postoji uzročna veza između propusta organa tužene i njihove pozitivne obaveze da postupaju u otkrivanju izvršilaca djela zavisi od specifičnih okolnosti karakterističnih za svaki predmet posebno. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ocjenjujući utvrđene činjenice i izvedene dokaze u konkretnom predmetu, te specifične okolnosti koje bi vodile
odgovornosti tužene za naknadu štete u ovom sporu ne postoje. Ukazano je da je na području općine Gradiška u ratnom periodu miniran veći broj objekata i da policija objektivno nije mogla zaštititi imovinu svakog građanina posebno, niti u datim okolnostima efektivno, dosljedno i kontinuirano preduzimati radnje na otkrivanju izvršilaca takvog krivičnog djela. Zato su, i prema shvatanju tog suda, apelanti trebali imati aktivniju ulogu u iniciranju nadležnih organa da preduzimaju nužne radnje u pogledu eventualnog otkrivanja počinilaca krivičnog djela. To su mogli tražiti odmah poslije 19. juna 1996. godine, a svakako su u tom pogledu mogli biti aktivniji nakon što im je imovina vraćena u posjed prema rješenju od 24. septembra 1999. godine.
31. Vrhovni sud je, također, istakao da je bez značaja za odluku u ovom predmetu tvrdnja u reviziji apelanata da od dana donošenja rješenja o povratu imovine do dana podnošenja tužbe nije protekao objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete od pet godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO. Naime, u situaciji kada je protekao subjektivni rok iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO od tri godine, bez ikakvog utjecaja na odluku o prigovoru zastarjelosti je eventualna činjenica da do dana podnošenja tužbe nije protekao i objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete od pet godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO.
32. Kao neosnovan ocijenjen je i revizioni prigovor da je u pogledu roka zastarjelosti trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO, pri čemu su apelanti smatrali da je šteta za apelante nastala kao posljedica izvršenja krivičnog djela ratni zločin. S tim u vezi je istaknuto da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda (za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan, u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP), domaćeg ili međunarodnog, kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem je tužilac pretrpio štetu.
33. Konačno, istaknuto je da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske, a ni Evropske konvencije ne isključuju primjenu zakonskih odredaba, u konkretnom slučaju odredaba ZOO, koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu prava na naknadu štete. Zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira - rokova za realizaciju naknade štete kao u konkretnom slučaju, opravdana su zbog pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Sve navedeno, kako je zaključio Vrhovni sud, ukazuje da su apelanti svojim pasivnim držanjem u vremenskom periodu koji je propisan zakonom izgubili mogućnost da sudskim putem ishode naknadu pretrpljene štete i pod uvjetom da je tužena odgovorna za njen nastanak.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su hronološki naveli tok postupka pred redovnim sudovima, kako postupka u kojem su donesene presude koje su osporene u predmetu broj AP 2763/09, tako i postupka u kojem su donesene presude koje osporavaju predmetnom apelacijom. Apelanti su u apelaciji ponovili navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene ZOO koje su isticali i u predmetu broj AP 2763/09. U prilog svojim tvrdnjama apelanti su naveli Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03, te istakli da u predmetnom postupku nije izvršena Odluka Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine pri čemu je Okružni sud u svojoj presudi istakao da ne prihvata navedenu odluku Ustavnog suda, navodeći da Ustavni sud u navedenoj odluci kreira novu pravnu normu koja ne postoji ni u jednom važećem propisu BiH.
b) Odgovor na apelaciju
35. Vrhovni sud je u odgovoru osporio apelacione navode naglasivši da ostaje pri obrazloženju svoje presude kojom nisu prekršena ustavna prava apelanata.
https://advokat-prnjavorac.com
36. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je obaveza svih sudova u Bosni i Hercegovini da u svakom pojedinačnom sudskom predmetu svoje odluke (presude, rješenja) donose isključivo na osnovu važećeg Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i relevantnih važećih domaćih zakona, a ne na osnovu stavova bilo kojeg drugog suda. Dakle, prema važećem ustavnopravnom poretku u Bosni i Hercegovini, nijedan sud nema pravo da nameće svoje stavove drugim sudovima, niti ovi drugi sudovi imaju pravnu obavezu da sude u pojedinačnim predmetima na osnovu stavova drugih sudova, jer stavovi tih drugih sudova nisu ni ustav, ni zakon. Dalje je navedeno da ni Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži nijednu odredbu kojom bi bilo koji domaći sud imao obavezu da primjenjuje pravna shvatanja i stavove bilo kojeg drugog suda. Ustavom Bosne i Hercegovine (član VI/4) jeste propisano da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Međutim, ova ustavna odredba ima samo jedno značenje, a to je da su odluke (dispozitiv, izreka) tog suda pravno obavezujuće, a ne pravna shvatanja izražena u tim odlukama. Da je ovo drugo značenje ustavotvorac htio dati toj ustavnoj odredbi, onda ona ne bi glasila na navedeni način, već bi ustavotvorac propisao odredbu koja bi glasila: „Odluke Ustavnog suda i pravna shvatanja tog suda izražena u tim odlukama su konačni i obavezujući.“ Ali, takva odredba nije propisana, niti je Ustavom Bosne i Hercegovine mogla biti propisana, jer bi u tom slučaju
odluke Ustavnog suda i njegova pravna shvatanja izražena u tim odlukama bili ustav i zakon za druge sudove (čime bi taj sud bio pretvoren u zakonodavca). Tužena je, također, navela da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
37. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ - prečišćeni tekst, broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja
Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drukčije propisano.
38. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Princip legaliteta krivičnog gonjenja
Član 17.
Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
VI. Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 3. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je
propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana
18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
43. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je prekršeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
44. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.
45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
46. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
47. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, u suštini, odnose na prigovore o proizvoljnoj primjeni prava Okružnog i Vrhovnog suda prilikom utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, te u tom pravcu
ukazuje i na nepoštivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine kojom je Ustavni sud ranije utvrdio kršenje prava apelanata na imovinu u vezi sa naknadom štete za porušenu kuću apelanata koja je minirana tokom rata, a u kojoj je Ustavni sud iznio stav koji Vrhovni i Okružni sud nisu poštovali.
48. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog ili Evropskog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
49. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazivao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od
12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su izneseni prigovori osnovani.
50. Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (dostupna na ) usvojio apelaciju apelanata, utvrdio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukinuo sve osporene presude, a predmet je vraćen Osnovnom sudu, koji je bio dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku kojom će odlučiti o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
51. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je u tački 34. navedene odluke zaključio: „ (…) S obzirom na to da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj se neposrednoj blizini događaj desio to nema čak ni registrirano u svojim evidencijama), Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, pa je time apelantima povrijeđeno pravo na imovinu. Stoga, apelantima se mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine.“
52. Dakle, Ustavni sud je u svojoj odluci utvrdio povredu prava na imovinu, te da se, stoga, apelantima mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine. S tim ciljem Ustavni sud je ukinuo sve osporene presude (Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda) i predmet vratio Osnovnom sudu, koji je bio dužan da donese novu odluku kojom će odlučiti isključivo o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima s obzirom na to da je Ustavni sud već utvrdio da se apelantima mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine.
53. Ustavni sud, dalje, ukazuje da iz osporenih presuda Vrhovnog i Okružnog suda, a što je vidljivo iz činjenica predmeta navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, proizlazi da su ti sudovi ponovili isti stav kao u presudama koje je Ustavni sud ukinuo svojom Odlukom broj AP 2763/09. Okružni sud je, također, zaključio da nije mogao prihvatiti Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine. Vrhovni sud je, također, obrazložio da su apelanti kao oštećena lica nakon 19. juna 1996. godine, a svakako nakon što im je imovina vraćena u posjed, imali obavezu da svojim aktivnim radnjama zahtijevaju od nadležnih organa da preduzmu radnje na otkrivanju izvršilaca koji su oštetili njihovu imovinu, te da njihova djelatnost nije isključena samom činjenicom da se te radnje preduzimaju po službenoj dužnosti upravo zbog velikog broja uništene ili oštećene imovine u ratnom periodu. Međutim, iako je u obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud, zapravo, ponovio stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3976/10 od 23. decembra 2013. godine (stav 33, dostupna na ), mada se na njega nije eksplicitno pozvao, o obimu uništenja imovine u ratu, taj sud je zanemario ostatak navedene tačke i obrazloženje Ustavnog suda u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, imajući u vidu činjenice tog predmeta, napravio jasnu distinkciju u odnosu na prethodnu Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 donesenu povodom apelantove apelacije, te ukazao da „u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta broj AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant tražio pokretanje istrage u vezi sa uništenjem njegove porodične kuće, niti da se u tom smislu obraćao bilo kojoj instituciji javne vlasti, niti da je predložio bilo kakve dokaze u tom pravcu“. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da se „prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“, smatra da su Okružni sud, a zatim i
Vrhovni sud očigledno ignorirali odluku Ustavnog suda u kontekstu standarda pozitivne obaveze u vezi sa provođenjem istrage i u vezi s tim nalogom datim u izreci odluke Ustavnog suda kojim se predmet vraća Osnovnom sudu, „koji je dužan da, […], donese novu odluku kojom će odlučiti o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima“.
54. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u ovom postupku, u skladu sa dispozitivom Odluke broj AP 2763/09, donio novu odluku kojom je odlučio o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 72 0 P 048411 17 Rev od 22. februara 2018. godine i Presudu
Okružnog suda broj 72 0 P 048411 17 Gž 2 od 11. jula 2017. godine, a ostaviti na snazi Presudu
Osnovnog suda broj 72 0 P 048411 16 P 2 od 20. oktobra 2016. godine.
55. Ustavni sud podsjeća da je ovaj predmet sagledavao kroz prizmu pravne sigurnosti u vezi s nepoštivanjem odluke Ustavnog suda, koju su u ovom predmetu grubo ignorirali Vrhovni i Okružni sud.
56. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke Vrhovnog i Okružnog suda, koje su donesene nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2763/09, ponovo ukazuju na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog Odluke Ustavnog suda broj AP 2763/09 i kada relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan, jer je vođen na štetu apelanata.
58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević