BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#1481
KRIVIČNA DJELA KORUPCIJE I KRIVIČNA DJELA PROTIV SLUŽBENE I DRUGE ODGOVORNE DUŽNOSTI

1. Uvod

Korupcija kao društveno-negativna pojava i složen sociološki fenomen je duži niz godina predmetom brojnih istraživanja i analiza, a posebno pravne prakse i kriminološke politike i predstavlja jedan od najozbiljnijih i najučestalijih delikata u modernom društvu. Obim rasprostranjenosti korupcije zavisi od opšteg stanja društvenih vrijednosti i efikasnosti pravnih mehanizama za njeno sprečavanje i suzbijanje, ali je činjenica da ista predstavlja problem kako u razvijenim i bogatim državama, tako i onim siromašnim i nerazvijenim, odnosno zemljama u razvoju. Propisivanjem krivičnih djela protiv službene i odgovorne dužnosti štiti se zakonitost i ispravnost u djelovanju državnih i javnih službenika, te se pokušava uticati na njihovo profesionalno i moralno ponašanje.

O sveprisutnosti korupcije i opasnosti koju ona predstavlja govori i preambula Deklaracije o pravima čovjeka i građanina od 1789. godine u kojoj je navedeno da su „nepoznavanje, zaborav ili prezir prava čovjeka uzroci javnih nesreća i korupcije vlada“. Borba protiv korupcije predstavlja jedan od prioriteta i to ne samo na nacionalnom, nego i međunarodnom nivou. Prema procjenama Svjetske banke 1 trilion $ godišnje ode na mito, a svaki $ utrošen na mito uzrokuje 1,7 $ štete1. Stoga, korupcija predstavlja transnacionalni, a ne lokalni problem i na taj način ista se mora sagledati u svim svojim pojavnim oblicima, što zahtjeva potpuni angažman svih struktura vlasti u borbi protiv iste.

Pojam korupcije vodi svoje etimološko porijeklo od latinske riječi
„corruptio“, što se može prevesti kao pokvarenost, ucjena ili podmitljivost. Korupcija se našla na trećem mjestu najstarijih profesija na svijetu, nakon prostitucije i špijunaže.



1 Grupa autora, priredio prof. dr. Goran P. Ilić, “Korupcija: osnovni pojmovi i mehanizmi za borbu”, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, str. 149


Iako ne postoji općeprihvaćena definicija korupcije, za potrebe ovog rada prihvatit će se definicija sadržana u članu 2. Zakona o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije ("Službeni glasnik BiH", broj: 103/09, 58/13) koja glasi: „Korupcija označava svaku zloupotrebu moći povjerene javnom službeniku ili licu na političkom položaju na državnom, entitetskom, kantonalnom nivou, nivou Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, gradskom ili općinskom nivou, koja može dovesti do privatne koristi.“ Nešto jednostavnije rečeno, korupcija predstavlja sticanje privatne koristi zloupotrebom javnih ovlaštenja.

Međunarodne konvencije čiji sadržaj se odnosi na borbu potiv korupcije rijetko sadrže definiciju ovog pojma. Izuzetak je Građanskopravna konvencija protiv korupcije Vijeća Evrope2 u kojoj se kaže da „korupcija podrazumijeva zahtijevanje, nuđenje, davanje ili primanje, direktno ili indirektno, mita ili svake druge nezaslužene koristi ili stavljanje u izgled iste, koje remeti pravilno obavljanje bilo koje dužnosti ili ponašanje koje se traži od primaoca mita, nezaslužene koristi ili koristi koja se u tom smislu stavlja u izgled.“

U svim svojim pojavnim oblicima, uz organizovani kriminal i pranje novca, korupcija predstavlja prepreku u ostvarivanju načela pravne države, vladavine prava, dovodi do kršenja osnovnih prava i sloboda garantovanih međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i međunarodno priznatim standardima i smanjuje povjerenje građana u poštenje i objektivnost rada državnih organa. Svi ti različiti oblici i forme njenog ispoljavanja mogu se podvesti pod određena djela sa korupcijskim elementima propisana krivičnim zakonodavstvom. Efikasna borba podrazumijeva i primjenu širokog spektra sredstava, od preventivnih i edukativnih do represivnih, odnosno krivičnopravnog djelovanja.

Vrlo se važnim ukazuje znati šta to obuhvata pojam korupcije, jer nova saznanja potiču i na drugačije poglede na načine borbe protiv različitih vidova korupcije. Međutim, s druge strane, učesnik korupcionih djelovanja znanja o istome može iskoristiti za što uspješnije ostvarivanje korupcionaških namjera. U tom smislu, potrebno je sagledati pozitivno - pravna rješenja kojima se reguliše i sankconiše korupcijska kriminalna djelatnost. U smislu obuhvatnog dejstva korupcije, čini se potrebnim na početku ukazati na misao poznatog filozofa i


2 Građanskopravna konvencija protiv korupcije (Civil Law Convention on Corruption, Strazbourg, 04.11.1999. godine, stupila na snagu 01.11.2003. godine, stupila na snagu u odnosu na BiH 01.11.2003. godine; objava „Službeni glasnik BiH“ broj: 36/2001)


pravnika Fransisa Bacon, koji je dvadesetosam puta uhvaćen da je primio mito, a koji je izjavio: „Obično primam mito od obje strane, tako da prljav novac ne može da utiče na moje odluke“. Polazeći od navedenog, čini se neophodnim razmatranje navedene teme sa više apekata. Međutim, svrha predmetnog osvrta nije u predstavljanju elemenata krivičnih djela korupcije i povezanih krivičnih djela, nego ukazivanje na određene situacije u materijalno-procesnom smislu koje su interesantne sa pravnog gledišta i sadržaja Krivičnog zakona BiH, ukazujući na rješenja iz sudske prakse, te potrebu de lege ferenda i primjenu pozitivnih iskustava zemalja u regionu, uzimajući u obzir preporuke Grupe Vijeća Evrope za borbu protiv korupcije (GRECO) za BiH i države regiona.

2. Pojam korupcije kroz međunarodne dokumente i njihova primjena u BiH

Potrebno je ukratko se osvrnuti na najvažnije međunarodne konvencije čiji sadržaj je kroz izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH i entitetskih krivičnih zakona inkorporiran u krivično zakonodavstvo BiH, a koje je neophodno imati u vidu prilikom odlučivanja o glavnoj stvari u krivičnim postupcima.

Najobuhvatniji međunarodni antikorupcijski dokument je Konvencija protiv korupcije UN3, a dan 11.12.2003. godine kada je i započelo potpisivanje ove Konvencije je označen kao međunarodni dan borbe protiv korupcije. Iz navedenog dokumenta se zaključuje da je korupcija međunarodni problem koji je povezan sa organizovanim i privrednim kriminalitetom, a što je posebno od značaja imati u vidu u radu Odjela II Suda BiH.

Iako je Konvencija UN-a protiv transnacionalnoga organizovanog kriminaliteta opšteg karaktera4, u članu 8. Konvencije je propisana obaveza države da donese zakonodavne i druge potrebne mjere da bi djela koja su počinjena s namjerom utvrdila kao krivična djela, a koja uključuju: obećanje, nuđenje ili davanje javnom službeniku, izravno ili neizravno, nepropisne koristi, lično za njega ili za drugu fizičku ili pravnu osobu, kako bi ista djelovala ili propustila djelovati u izvršavanju svoje službene dužnosti; nagovaranje ili prihvaćanje izravno ili


3 Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije (Convention against Corruption, usvojena rezolucijom 58/4 – 31.10.2003. godine, stupila na snagu 14.12.2005. godine, stupila na snagu u odnosu na BiH 26.10.2006. godine, objava „Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori 05/2006)
4 Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (Convention
against Transnational Organized Crime, Palermo, 15.11.2000. godine, stupila na snagu u međunarodnom i unutrašnjem smislu 29.09.2003. godine, objava „Službeni glasnik BiH“ broj: 03/2002.


neizravno, nepropisne koristi od strane javnog službenika za njega samog ili za drugu fizičku ili pravnu osobu kako bi taj službenik djelovao ili propustio djelovati u izvršavanju svoje službene dužnosti. Primjena navedene Konvencije je posebno značajna iz razloga što u velikom broju slučajeva kroz praksu je uočeno da se krivična djela iz navedene oblasti izvršavaju u okviru grupa za organizovani kriminal, pa je odredbe iste potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluka.

Vrijedna pažnje je i Krivičnopravna konvencija o korupciji Vijeća Evrope5 koja se bavi radnjama koje čine krivično biće korupcije – aktivno i pasivno podmićivanje, trgovinu utjecajem i pitanje sankcije.

U odnosu na pitanje mogućnosti i visine naknade štete licima koju su ista pretrpjela usljed djela korupcije, isto je regulisano odredbama Građanskopravne konvencije o korupciji. Iako Zakon o krivičnom postupku reguliše institut imovinskopravnog zahtjeva, potrebno je proučiti i odredbe navedene Konvencije kao međunarodnog dokumenta koji ima primat nad domaćim zakonodavstvom prilikom odlučivanja o postavljenom zahtjevu, a posebno što je istom regulisano pravo na „pravičnu“ naknadu.


3. Pojam korupcije kroz krivično zakonodavstvo BiH uz uporednopravni osvrt i sudsku praksu

Korupcija se ispoljava u raznim oblicima koji se mogu podvesti pod konkretna korupcijska krivična djela. Pri tome treba imati u vidu da svi oblici koruptivnog djelovanja i ponašanja ne moraju da predstavljaju i krivično djelo. Stoga se može reći da pojam korupcije predstavlja jedan sveobuhvatan pojam, koji po svom sadržaju prevazilazi okvire krivičnopravnog djelovanja.

Pojam korupcionaškog djelovanja je potrebno vezivati za proces donošenja odluka, odnosno navedeno djelovanje je moguće samo od strane onoga ko je u prilici da donosi odluku, obzirom da predmet korupcije predstavlja sadržaj te odluke.

Prilikom propisivanja krivičnih djela korupcije i djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti, zakonodavac se prije svega vodio opasnošću koju


5 Krivičnopravna konvencija protiv korupcije (Criminal Law Convention on Corruption, Strazbourg, 27.01.1999. godine, stupila na snagu 01.07.2002. godine, stupila na snagu u odnosu na BiH 01.07.2002. godine; objava „Službeni glasnik BiH“ broj: 36/2001).


predstavljaju navedena ponašanja, a slijedom maksime da „najveći zločini nisu izvršeni radi pribavljanja nužnog, nego suvišnog“ (Aristotel).

U nastavku rada bit će razmatrana pravno interesantna pitanja koja su se pojavila u praksi, i to pojedinačno po krivičnim djelima, uz uporednopravni prikaz zakonskih rješenja u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji, te praksu Suda povodom pojedinih krivičnih djela na osnovu podataka pravosnažnih presuda, pri tome imajući u vidu i proširenu nadležnost Suda sadržanu u odredbi člana 7. stav 2. Zakona o Sudu Bosne i Hrecegovine.


3.1. Krivično djelo „Primanje dara i drugih oblika koristi“ (član 217. KZ BiH)

Odredbom člana 217. KZ BiH propisano je krivično djelo „Primanje dara i drugih oblika koristi“.

Prije svega, GRECO je preporučio analizu i razjašnjenje, radi pravne sigurnosti, koje funkcije spadaju pod pojam „službeno lice ili odgovorna osoba”. Izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH iz 2010. godine, u tekst zakonske odredbe je dodan pojam „međunarodni službenik“ iz razloga usklađivanja teksta Krivičnog zakona BiH sa članom 16. Konvencije UN o korupciji, posebno ako se ima u vidu porast tzv. korupcije sa elementom inozemnosti. Nadalje, važna je izmjena i to što je navedenim izmjenama zakona naglašeno da nije od značaja da li se radnja poduzima sa ciljem sticanja imovinske koristi za sebe ili drugog. Stupanjem na snagu izmjena i dopuna KZ BiH koje su objavljene u „Službeni glasniku BiH“ br. 40/15 u zakonski tekst ovog krivičnog djela je uvršten i pojam
„sudija porotnik“ i „arbitar“, te je propisana krivična odgovornost za lice koje posreduje pri podmićivanju službenog ili odgovornog lica. GRECO je preporučio da se osigura da podmićivanje stranih porotnika i arbitara bude nedvosmisleno kriminalizirano, u skladu sa članovima 4. i 6. Dodatnog protokola Kaznenopravne konvencije o korupciji. Međutim, ostaje i dalje nejasan cilj uvođenja pojmova
„sudija porotnik“ i „arbitar“, obzirom da naše krivično zakonodavstvo ne poznaje sadržajni oblik navedenih pojmova kako je to određeno anglosaksonskim pravom, koja opaska važi i za navedene izmjene Zakona.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi broj: I Kž Us 60/2010-6 od
05.06. 2013. godine istaknuo da "kaznena djela primanja i davanja mita za društvo


koje želi biti pravna država spadaju među najopasnija kaznena djela: ona negiraju jednu od temeljnih vrijednosti civiliziranog društva - jednakost građana".

U teoriji postoji stajalište da predmetno krivično djelo predstavlja poseban oblik krivičnog djela „Zloupotreba položaja ili ovlaštenja“ iz člana 220. KZ BiH. U tom smislu postavlja se pitanje odnosa specijaliteta, odnosno da li krivično djelo
„Primanje dara i drugih oblika koristi“ konzumira sva obilježja generalnog krivičnog djela i na taj način isključuje njegovu primjenu. Razgraničenje postojanja krivičnog djela „Primanja dara i drugih oblika koristi“ i krivičnog djela
„Zloupotreba službenog položaja ili ovlasti“ može se utvrditi na sljedeći način: da li je u vrijeme počinjenja krivičnog djela postojao korupcijski sporazum o daru ili drugom obliku koristi koje bi optuženi mogao očekivati ili ne, i drugo, po tome prima li se navedena korist za sebe ili ne. Krivično djelo „Primanja dara ili drugih oblika koristi“ postojat će samo u slučaju da su oba odgovora pozitivna, o čemu će nešto više riječi biti u dijelu rada o krivičnom djelu „Zloupotreba položaja ili ovlaštenja“.

Kako to proizlazi iz sadržaja zakonske odredbe člana 217. KZ BiH, obaveza je prvo utvrditi da li lice za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo predmetno krivično djelo ima status službenog ili odgovornog lica. Nadalje, potrebno je utvrditi koja je to funkcija (odnosno ovlaštenje kako je to bilo propisano prije izmjena Zakona iz 2015. godine) i koje su to obaveze koje obuhvata ta funkcija. Stoga je vrlo važno utvrditi da se radi o službenoj radnji koju izvršilac poduzima u okviru svog službenog ovlaštenja, što znači da nije dovoljno da je izvršilac preduzeo neku od radnji izvršenja, već je potrebno da radnja zbog koje se prima dar spada u djelokrug njegovog ovlaštenja. Iz navedenog proizlazi da je od izuzetne važnosti utvrditi koja to ovlaštenja proizlaze iz funkcije izvršioca, a što je moguće jedino utvrditi kroz posebni zakonski/podzakonski akt koji reguliše sadržaj njegove službe, pa se smatra potrebnim ukazati na blanketni karakter odredbe člana 217. KZ BiH. Istina, ne u obimu i na način kako to zahtjeva krivično djelo „Zloupotrebe položaja ili ovlaštenja“, ali prethodno navedeno objašnjenje ukazuje na potrebu takvog načina shvatanja pojma i sadržaja krivičnog djela
„Primanje dara i drugih oblika koristi“ kako bi se spriječile nedoumice i poteškoće u utvrđivanju sadržaja ovlaštenja službenih/odgovornih osoba. Potreba ovakvog načina rezonovanja proizlazi iz problema koji se pojavio u praksi i to što u dispozitivu određenog broja optužnica nije naveden blanketni propis kako bi se utvrdio sadržaj funkcije koju je određena službena ili odgovorna osoba morala obaviti. Postavlja se pitanje da li se navedeno može smatrati nedostatkom


optužnice i razlogom zbog kojeg bi ista trebala biti vraćena na uređenje ili Sud prilikom obrazloženja glavne stvari neće povrijediti identitet optužbe ukoliko u obrazloženju ukaže na sadržaj blanketnog propisa iako isti nije sastavni dio sadržaja dispozitiva optužnice?

Za postojanje krivičnog djela „Primanje dara i drugih oblika koristi“, potreban je direktni dolus. Svijest između dara i radnje mora postojati i na strani davaoca mita i na strani primaoca mita, a posebno ako se radi o zahtjevanju dara ili druge vrste koristi. Vrlo je važno ukazati da sama izražena spremnost na učinjenje ovog krivičnog djela je dovoljna, pa tako da stvarna namjera postupanja protivno pravilima nije od značaja za utvrđivanje krivične odgovornosti. Navedeno djelo je formalno krivično djelo, što znači da je dovršeno u trenutku izražavanja spremnosti za počinjenje povrede službene dužnosti, odnosno zahtijevanja dara, ili primanju obećanja dara ili koristi, pa sve kasnije poduzete radnje – povrat novca ili obavljanje/neobavljanje dužne radnje nisu od značaja obzirom su uslijedile nakon već dovršenog krivičnog djela, a mogu samo eventualno imati uticaj na visinu kazne.

Od krivičnopravnog pojma „dar“, potrebno je razlikovati uobičajene znakove pažnje koji su uslijedili nakon obavljene službene ili druge radnje, a koji nisu unaprijed zahtijevani, primljeni, dogovoreni ili obećani, te ako se ne radi o radnji koja bi obuhvatala radnje obuhvaćene naknadnim pasivnim podmićivanjem. U tom smislu je i izraženi stav da dar mora biti podoban da dovede službenu ili odgovornu osobu u položaj da se ponaša suprotno pravilima. Obzirom da tačno utvrđena vrijednost dara nije određena da bi se isto smatralo objektom izvršenja krivičnog djela, vrijednost istog mora biti predmetom ocjene u svakom konkretnom slučaju u smislu da li ta vrijednost može, odnosno da je dovela do ponašanja službenog ili odgovornog lica koje je u suprotnosti sa pravilima službe. S druge strane, neophodno je ukazati da KZ BiH ne pravi razliku u odnosu na visinu primljenog dara, pa se zaključuje da ne može postojati krivičnopravna konstrukcija beznačajnog djela u smislu predmetnog krivičnog djela, a posebno što neki autori ističu i da vrijednost dara ne može biti element u odnosu na koji bi se vršila procjena i od kojeg bi zavisio zaključak o ispunjenosti elemenata krivičnog djela iz člana 217. KZ BiH.

Primanje i davanje dara/drugih oblika koristi podrazumijeva sklapanje izričitog ili prešutnog sporazuma (korupcijski savez) o nedopuštenoj razmjeni između davaoca i primaoca. Ova vrsta sporazuma je bitno određenje za navedena


krivična djela. Korupcijska namjera kao obilježje bića ovog krivičnog djela mora postojati na obje strane, kako kod davatelja tako i kod primatelja, jer bez nje nema ni navedenog sporazuma koji je u suštini ovog krivičnog djela, a kako je to propisano i odredbom člana 15 Konvencije UN o korupciji. Iz navedenog se zaljučuje da je nužno sudjelovanje više osoba od kojih svaka ima status počinitelja tog djela i svaka se kažnjava za to djelo kao počinitelj. Tako da je u praksi moguće da se vodi jedinstven krivični postupak za krivično djelo iz člana 217. i 218. KZ BiH. Međutim, kako su ova krivična djela po zakonskom opisu samostalna djela i da dokazanost izvršenja radnje jednog nije uslov za postojanje drugog krivičnog djela, to nema formalnopravnih prepreka da se krivični postupci vode ili odvojeno za navedena krivična djela ili za samo jedno od ovih djela, ne ulazeći u oborivu pravnu pretpostavku neraskidivog saveza između istih, što ukazuje da je moguće kazniti primatelja dara bez krivične odgovornosti davatelja dara i obratno.

Poređenjem sadržaja odredbi članova 217. i 218. KZ BiH, utvrđeno je da su propisane teže kazne za krivično djelo „Primanje dara i drugih oblika koristi“ nego za krivično djelo „Davanje dara i drugih oblika koristi“. Iz navedenog se može utvrditi intencija zakonodavca i da kroz propisane sankcije ukaže da je znatno opasnije takvo djelovanje službene ili odgovorne osobe nego samo davanje dara/drugih oblika koristi od građanina, s tim da i iz navedenog proizlazi određeni stepen opasnosti, nešto slabijeg intenziteta, ali dovoljno da bude propisano kao krivično djelo.

Više puta je u teoriji naglašeno da se ova dva krivična djela smatraju deliktima susretanja, a počinioci istih su nužni sudionici. Stoga je potrebno dokazati uzročnu vezu između obećanja, nuđenja ili davanja nepripadajuće koristi kao objekta radnje i namjere davanja dara/drugih oblika koristi. Ako nema namjere i ako neko državnom službeniku učini dar nakon obavljene radnje, neće se raditi o ovom krivičnom djelu. Međutim, u praksi se može desiti situacija da se dar zatraži nakon što je obavljena radnja. U tom slučaju je potrebno pronaći postojanje uzročne veze između postupanja odnosno propuštanja službene ili odgovorne osobe i naknadnog zahtijevanja ili primanja dara. Razmak između obavljene, odnosno neobavljene službene radnje i naknadnog primanja dara mora biti razuman, da bi mogli zaključiti da postoji krivično djelo naknadnog pasivnog podmićivanja, jer suviše dug vremenski razmak vodi tome da se gubi veza između poduzete radnje i davanja dara/koristi, te se dovodi u pitanje smisao inkriminacije.


U odnosu na predmetno krivično djelo, kao i krivično djelo Zloupotreba službenog položaja, vrlo sadržajno interesantnom sa stanovišta pravne struke i nauke čini se presuda Ustavnog suda R. Hrvatske u predmetu I.S.6 Prethodno navedeno posebno u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje pojma „službenog lica“, te da li se predsjednik političke stranke koji je ujedno i predsjednik Vlade, može smatrati odgovornim licem u smislu primjene navedenih odbredbi Zakona.

Uporedno zakonodavstvo

Primjenom uporedno-pravne metode, utvrđeno je da sadržaj odredbe Krivičnog zakona identičan na državnom nivou, Federaciji BiH i Brčko distriktu BiH. Prema Krivičnom zakonu Republike Srpske, za ponašanja koja su propisana odredbom stava 1. člana 351. KZ Republike Srpske, propisana je kazna zatvora u trajanju od dvije do deset godina (prema KZ BiH – kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, kao i prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske).

Odredbom člana 367. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srbije ("Službeni glasnik RS", br. 85/2005, 88/2005 -ispr., 107/2005 -ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013 i 108/2014) u XXXIII glavi, koja obuhvata krivična djela protiv službene dužnosti, za ovo krivično djelo je zaprijećena kazna od dvije do dvanaest godina, što je do sad najveća propisana kazna. Ono što je vrlo važno ukazati jeste da su navedenom odredbom obuhvaćena samo službena lica, uz izostavljanje odgovornih lica, u odnosu na koja je drugom krivičnopravnom odredbom, u drugom dijelu zakona, propisano navedeno postupanje.

Što se tiče odredbe stava 2., svi zakoni koji su bili predmetom upoređivanja (osim već naprijed rečene identičnosti normi KZ BiH, KZ FBiH, KZ BD BiH), propisuju različit zakonski okvir kažnjavanja. Tako je prema Krivičnom zakonu na državnom nivou (kao i FBiH i BD BiH), propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Za nepravo primanje dara/drugih oblika koristi prema stavu
2. člana 367. Krivičnog zakonika Republike Srbije, propisana je kazna zatvora od dvije do osam godina, dok su Krivični zakon Republike Srpske i Kazneni zakon Republike Hrvatske usaglašeni – kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina.

Sljedeća inkriminacija primanja dara susreće se samo u Krivičnom zakoniku Republike Srbije, navedena u stavu 3., prema kojem službena osoba koja


6 Presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4149/2014 od 24. 07.2015. godine.


počini krivično djelo primanja mita (pravo ili nepravo) u vezi sa otkrivanjem krivičnog djela, pokretanjem ili vođenjem krivičnog postupka, izricanjem ili izvršenjem krivičnopravne sankcije kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

Za podmićivanje nakon izvršenja radnje, prema odredbi člana 217. stav 3. KZ BiH propisano je da će se učinitelj kazniti kaznom zatvora od jedne godine do deset godina. U pogledu navedene odredbe, nešto je drugačije uređenje u KZ FBiH i KZ BD BiH, za koje djelo je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, dok je u Republici Srpskoj i Republici Srbiji za isto djelo predviđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine. Najblažu sankciju propisuje Kazneni zakon Republike Hrvatske (do jedne godine).

Statističkipodaci

• Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 9
• Broj nepravosnažnih osuđujućih presuda: 3 (1 presuda se odnosi na član 351. stav 1. KZ Republike Srpske)
• Broj oslobađajućih presuda: 2
• Broj presuda kojim se optužba odbija: 1 (odustanak od optužbe – član 374. stav
1. KZ BD BiH)


- Član 217. stav 1. KZ BiH

 Izrečena kazna zatvora: raspon 5 mjeseci – 1 godina i 6 mjeseci
 Izrečena uslovna osuda u rasponu: utvrđena kazna zatvora: 5 mjeseci – 2 godine; rok provjeravanja: 2 godine - 5 godina
 Izrečena novčana kazna : ukupno 7.000 KM
 Oduzeta imovinska korist: ukupno 6.304,80 KM

- Član 217. stav 2. KZ BiH

 Izrečena uslovna osuda u rasponu: utvrđena kazna zatvora: 5 mjeseci – 6 mjeseci; rok provjeravanja: 2 godine - 3 godine
 Izrečena novčana kazna: 1.000 KM
 Oduzeta imovinska korist: 85 €


3.2. Krivično djelo „Davanje dara ili drugih oblika koristi“ (član 218. KZ BiH)

Prilikom propisivanja ovog krivičnog djela, zakonodavac je imao u vidu potrebu osiguranja adekvatne državne službe, koja će raditi na način kako je to propisano zakonskim i podzakonskim aktima. Iz zakonske odredbe jasno proizlazi da učinilac može biti svako lice, što povlači zaključak da ne predstavlja službeničko djelo, iako se nalazi u tom dijelu zakona. S druge strane, smještanjem ovog krivičnog djela u navedenu glavu zakona jasno je istaknuta službena dužnost kao zaštitni objekat ovog krivičnog djela. Tako da krivično djelo „Davanje dara i drugih oblika koristi“ predstavlja krivično djelo protiv službene dužnosti, ali nije službeničko djelo.

Ono što je bitno naglasiti jeste da ponuda/obećanje davaoca dara mora doći do osobe kojoj se dar želi ponuditi. Za postojanje djela nije od značaja da li je navedena osoba i primila/odbila taj dar niti da davalac zna poimenično osobu kojoj želi dati ili ponuditi dar preko druge osobe.

U teoriji se postavilo pitanje opravdanosti propisivanja fakultativnog oslobođenja od kazne učinitelja koji nakon što je dao dar ili neku drugu korist, na zahtjev službene ili odgovorne osobe. Iako je zakonodavac vjerovatno imao u vidu da će navedeni način propisivanja predstavljati podstrek za osobe koje su dale dar da to isto i prijave, ipak, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, konstrukcija fakultativnog propisivanja blažeg kažnjavanja bi bila svrsishodnija.

Sljedeće zanimljivo pitanje jeste kako razgraničiti pomaganje u primanju mita od davanja mita počinjenog posredovanjem? Naime, objektivna strana krivičnog djela je u oba slučaja identična, pa bi razgraničenje trebalo provesti na subjektivnoj osnovi - ako je posrednik radio s namjerom pomoći primatelju dara tada bi trebalo uzeti da se radi o pomaganju u krivičnom djelu iz člana 217. KZ BiH. Ako je pak posrednikova namjera bila pomoći davatelju dara, radit će se o krivičnom djelu „Davanje dara i drugih oblika koristi“.

Kada se radi o faktičnom korištenju položaja ili utjecaja na obavljanje ili neobavljanje određene službene radnje, riječ je o krivičnim djelima
„Primanje/Davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem“ koje zbog supsidijarnosti ne može biti u sticaju s krivičnim djelom davanja odnosno primanja dara. U slučaju kada se radi o običnom fizičkom posredovanju službene


osobe, tada će se raditi o krivičnom djelu „Davanje dara i drugih oblika koristi“ koje je počinjeno posredovanjem.

Odredbom člana 218. stav 4. KZ BiH je propisano da će se oduzeti primljeni dar ili imovinska korist. Mjera oduzimanja imovinske koristi je supsidijarnog karaktera, odnosno Sud je izriče samo ako korist nije u cijelosti obuhvaćena dosuđenim imovinskopravnim zahtjevom i utvrđivat će se samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen navedenim zahtjevom.

U teoriji se postavilo pitanje potrebe propisivanja obligatornog oduzimanja primljenog dara, posebno ako se ima u vidu odredba člana 74. KZ BiH, te odredbe o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, pa se može smatrati bespotrebnim opterećavanjem zakonskog teksta. S druge strane, propisivanjem navedenog posebnom zakonskom odredbom može se smatrati stavom zakonodavca da dodatno ukaže na obaveznost oduzimanja dara.

Uporedno zakonodavstvo

Što se tiče kaznenog okvira propisanog za stav 1. ovog krivičnog djela, utvrđeno je da je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina predviđena u svim krivičnim zakonima koji su bili predmetom uporedbe, osim Kaznenog zakona Republike Hrvatske, u kojem je kao kazna propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina. U odnosu na sadržaj stava 2. istog člana Zakona, može se konstatovati da je novčana kazna kao jedna od alternativno postavljenih kazni predviđena za krivičnopravne radnje iz navedenog stava u navedenim krivičnim zakonima, osim u Krivičnom zakoniku Republike Srbije, Krivičnom zakonu Republike Srpske, kao i u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske koji se razlikuje i po tome što je propisan drugačiji kazneni okvir za radnje obuhvaćene navedenim stavom (kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina). U ovom dijelu je potrebno navesti da je Kaznenim zakonom Republike Hrvatske kao posebno krivično djelo propisano „Podmićivanje zastupnika“, koje djelo ne poznaju ostali krivični zakoni koji su bili predmetom uporedbe.

Statističkipodaci

• Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 23 (od toga 2 osuđujuće presude za krivično djelo iz člana 381. stav 1. KZ FBiH, te dvije osuđujuće presude za


krivična djela iz člana 249. i 250. KZ BiH u vezi sa, između ostalih, krivičnim djelom iz člana 381. stav 1. KZ FBiH)
• Broj oslobađajućih presuda: 2 (od toga 1 oslobađajuća presuda za krivično djelo iz člana 250. stav 4. KZ BiH u vezi sa članom 381. stav 1. KZ FBiH)

- Član 218. stav 1. KZ BiH

 Izrečena kazna zatvora: 30 dana
 Izrečena uslovna osuda u rasponu: utvrđena kazna zatvora: 5 mjeseci – 2 godine; rok provjeravanja: 1 godina - 4 godine
 Oduzeta imovinska korist: ukupno 2.320 KM
 Izrečena novčana kazna : 11.500,00 KM

- Član 381. stav 1. KZ FBiH

 Izrečena uslovna osuda: utvrđena kazna zatvora: 6 mjeseci; rok provjeravanja: 1 godina

- Član 249. stav 1. KZ BiH u vezi sa članom 383., 373., 380. KZ FBiH i članom
220. i 226. KZ BiH

 Izrečena uvjetna osuda: raspon utvrđene kazne zatvora: 5 mjeseci – 10 mjeseci; rok provjeravanja: 2 godine - 4 godine

- Član 250. stav 3. KZ BiH u vezi sa članom 380 stav 2., 381. stav 2., 383. stav
1. i 2.


 Izrečeno ukupno 26 godina zatvora, oduzeta imovinska korist – 93.200 KM



3.3. Krivično djelo „Zloupotreba položaja ili ovlaštenja“ (član 220. KZ BiH)

Krivično djelo „Zloupotreba položaja ili ovlaštenja“ predstavlja korupcijsko krivično djelo i propisano je odredbom člana 220. Krivičnog zakona BiH.


Prije svega, za predmetno krivično djelo je neophodno utvrditi svojstvo počinioca, odnosno da je isti službena ili odgovorna osoba. Za pojam službene osobe nije nužno da obavlja rukovodeće poslove, već je dovoljno da u okviru konkretnog položaja ili ovlasti obavlja određene samostalne radne funkcije na temelju kojih ta osoba ima pravo neposrednog odlučivanja. Pri tome je neophodno utvrditi da su službene ovlasti iskorištene za druge ciljeve, a ne one dopuštene, koje odgovaraju zadacima službe tog lica. Stoga, da bi se utvrdilo da je službeno ili odgovorno lice prekoračilo granice službenog položaja, moraju se utvrditi granice ovlaštenja tog lica. Slijedom navedenog, dolazi se do zaključka da je ovo krivično djelo blanketnog karaktera, obzirom da istom odredbom nije pobliže određena radnja izvršenja. To znači da nije precizirano kada i pod kojim uslovima će službena ili odgovorna osoba iskoristiti svoj službeni položaj ili ovlaštenje, prekoračiti granicu svoje službene ovlasti ili propustiti obaviti dužnost. Navedeno obilježje će se utvrditi iz propisa kojima su te ovlasti i dužnosti ustanovljene. Stoga je vrlo važno utvrditi ovlasti osobe da bi se moglo razmatrati da li je učinilac kivičnog djela u obavljanju radnje zloupotrijebio ovlast koju je imao ili isto ne ulazi u ovlaštenja koje ima službena/odgovorna osoba.

U ovom dijelu je potrebno ukazati na prigovore koji su stavljeni u teoriji u odnosu na način određenja sadržaja ove krivičnopravne odredbe. Naime, ističe se da je ovakvim načinom određivanja sadržaja krivičnopravne odredbe došlo do povrede načela zakonitosti i to u smislu:
1. nulla poena sine lege certa – načelo određenosti (navedeno načelo nalaže da krivičnopravne norme u što je moguće višem stepenu budu određene i precizne), a što nije slučaj sa inkriminacijom krivičnog djela „Zloupotrebe položaja ili ovlaštenja“
2. nulla poena sine lege stricta – načelo zabrane stvaranja prava putem analogije.

U dijelu načina izvršenja radnje, potrebno je ukazati na dva moguća izvršenja: kod iskorištavanja položaja počinilac u obavljanju službene radnje ostaje u granicama ovlasti funkcije, a kod prekoračenja granica ovlasti počinilac prelazi granice svoje ovlasti i čini nešto što ne spada u njegovu ovlast. Međutim, u praksi se postavilo pitanje da li će postojati radnja izvršenja ovog krivičnog djela ukoliko je lice obavilo službenu radnju koja je u nadležnosti podređene osobe. Obzirom da je jedan od osnova kod ovog krivičnog djela utvrditi da je osoba postupala samovlasno, suprotno interesima službe, neće postojati zapreka da osoba bude odgovorna za počinjenje krivičnog djela u obavljanju dužnosti nižerangiranog.



U odnosu na namjeru koja je potrebna da bi se mogla utvrditi krivičnopravna odgovornost, potrebno je konstatovati da pored direktne namjere, dovoljna je i indirektna namjera, čak i u slučajevima kada počinilac nije siguran da li postupa u granicama svojih ovlasti, pa i u tom slučaju preduzme radnju, kao i onda kada je svjestan da zbog njegovog propusta može doći do imovinske štete, ali svojim postupcima da do znanja da na istu pristaje. Na strani osumnjičenog/optuženog mora biti utvrđena namjera sticanja koristi tačno određenoj ili odredivoj osobi, odnosno ne može postojati namjera koja bi načelno omogućavala drugima da pribave korist, bez da se zna o kojem licu je riječ.

Imajući u vidu da se obilježja krivičnog djela ne mogu smatrati otežavajućim okolnostima, a kako je osnovni motiv izvršenja predmetnog krivičnog djela koristoljublje, to se isto ne može cijeniti otežavajućom okolnošću koja bi uticala na određivanje strožije vrste ili visine krivičnopravne sankcije, pa nije neophodno ulaziti u motive učinioca ovog krivičnog djela, nego samo dokazati svijest i volju učinioca. Međutim, stavom 3. KZ BiH je minimum za primjenu navedene odredbe određen novčani iznos od 50.000 KM. Ukoliko se u konkretnom slučaju radi npr. o iznosu imovinske koristi koja je pribavljena izvršenjem ovog krivičnog djela pet puta većem od navedenog, postavlja se pitanje da li je prethodno navedena konstatacija adekvatna za ovaj ili slične slučajeve, odnosno da li bi Sud mogao iznos imovinske koristi koji je znatno veći od iznosa od 50.000 KM cijeniti kao otežavajuću okolnost.

U praksi se vrlo spornim ukazalo pitanje da li između krivičnog djela
„Zloupotreba položaja ili ovlaštenja“ i drugih krivičnih djela iz ove glave zakona može doći do sticaja. Prema jednoj grupi autora (npr. Bačić), trebalo bi uzeti da postoji sticaj, dok u sudskoj praksi preteže stanovište da je i ovdje sticaj prividan po osnovu specijaliteta (npr. Kambovski). Tako u slučaju da su ostvarena obilježja nekog drugog krivičnog djela iz ove glave zakona, postojaće samo to drugo krivično djelo, pa često dolazi do situacije da se uzima da postoji samo krivično djelo „Zloupotreba položaja ili ovlaštenja“ ne upuštajući se detaljno u pitanje da li su ostvareni elementi bića drugog krivičnog djela. Prema drugom stavu, sticaj krivičnog djela „Zloupotrebe položaja ili ovlaštenja“ iz člana 220. KZ BiH i npr. krivičnog djela „Primanje dara ili drugih oblika koristi“ iz člana 217. KZ BiH postoji uvijek kada je službena ili odgovorna osoba primila dar/drugu vrstu koristi, a nakon toga je obavila službenu ili drugu radnju koju nije smjela obaviti ili nije obavila radnju koju je morala obaviti kojom radnjom je sebi/drugom pribavila


korist/nanijela štetu/teže povrijedila prava drugog. Iz navedenog proizlazi da je sticaj između navedenih krivičnih djela dopušten obzirom da se krivičnim djelom
„Primanje dara ili drugih oblika koristi“ ne ostvaruju svi elementi drugog krivičnog djela, odnosno ne radi se o slučaju specijaliteta koji bi isključivao sticaj između ova dva krivična djela. Stoga je u ovim slučajevima potrebno prije svega utvrditi da li je počinilac ostvario za sebe i/ili za drugog određenu vrstu koristi, te da li je konkretnim djelom iscrpljena pravna kvalifikacija drugog krivičnog djela.

U slučajevima i kada imovinska korist nije ostvarena, odnosno kada nije nastupila šteta ili teža povreda prava drugog, a službena ili odgovorna osoba je iskoristila svoj službeni položaj ili ovlaštenje, prekoračila granice svog službenog ovlaštenja ili nije izvršila svoje službene dužnosti, postavlja se pitanje da li će se raditi o kažnjivom pokušaju izvršenja navdenog krivičnog djela. U tom smislu, ukazalo se bitnim riješiti pitanje ostvarivanja imovinske koristi/prouzrokovanja štete kao jedne od okolnosti koje čine bitno obilježje krivičnog djela.

Iz prakse je vidljivo da se korist i šteta u većini slučajeva gledaju samo kroz prizmu imovinske štete/koristi. Međutim, potrebno je obratiti pažnju da je i prouzrokovanje neimovinske štete obuhvaćeno navedenom odredbom Zakona. Istina, nastanak navedene vrste štete jeste teže dokazati, ali Zakon obavezuje istražne organe na njeno utvrđivanje. Takođe, evidentno je da je zakon ostavio
„težu povredu prava“ kao standard koji se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju.


U konačnosti, potrebno je imati na umu da svako prekoračenje ovlasti ne mora značiti zloupotrebu ako se ide za legalnim ciljem, pa je na tužiocu da procjeni da li se odredba Krivičnog zakona ima primjeniti na konkretni slučaj, što takođe mora biti i u sudskoj kontroli kada dođe do faze optuženja/glavnog pretresa.


Uporedno zakonodavstvo

Upoređivanjem Krivičnog zakona BiH – član 220., entitetskog krivičnog zakonodavstva, Krivičnog zakonika Republike Srbije ("Službeni glasnik RS", br. 85/2005, 88/2005 - ispr., 107/2005 - ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013
i 108/2014) - član 359. i Kaznenog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ 125/11, 144/12, 56/15, 61/15) – član 291. jasno je da je za osnovni oblik krivičnog djela „Zloupotreba položaja ili ovlasti“ navedenim zakonima propisana identična vrsta i visina kazne – kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, s tim


da je potrebno napraviti određenu vrstu distinkcije u odnosu na zakonsko rješenje u
R. Srbiji.


Izmjenama Krivičnog zakonika R. Srbije iz 2012. godine predmetno krivično djelo je izmijenjeno na način da se iz sadržaja krivičnopravne odredbe izostavlja odgovorno lice, te je istaknuto da se službena dužnost može povrijediti samo od strane njenih nosilaca, odnosno od strane službenih lica. Međutim, kada je u pitanju odgovorno lice, zakonodavac je uveo novu krivičnopravnu odredbu koja nosi naziv „Zloupotreba položaja odgovornog lica“ (član 234. Krivičnog zakonika Republike Srbije). Na ovaj način je došlo do razdvajanja zaštitnog objekta, što je neophodno ako se uzme u obzir svrha i dio zakona u kojoj je uvrštena krivičnopravna odredba zloupotrebe službenog položaja. Zloupotreba službenog položaja predstavlja ponašanje koje je usmjereno protiv službene dužnosti, kao grupnog objekta krivičnopravne zaštite posebne glave, dok, s druge strane, zloupotreba položaja odgovornog lica pripada posebnoj grupi krivičnih djela, koja za zaštitni objekat ima privredni sistem. Na taj način je napravljena bitna razlika između odgovornog i službenog lica.

Krivični zakon Republike Srpske pravi razliku između imovinske i neimovinske štete i to u pogledu visine propisane kazne. Naime, za prouzrokovanje neimovinske štete je propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine, dok je za znatnu neimovinsku štetu i imovinsku štetu propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Takođe, razlika je evidentna i u odnosu na propisanu kaznu za kvalificirane oblike ovog krivičnog djela, dok je sličnost utvrđena sa Krivičnim zakonikom Republike Srbije. Tako je za sticanje imovinske koristi u iznosu većem od 10.000 KM (Krivični zakonik R. Srbije -
450.000 RSD, otprilike iznos od 7.000 KM), KZ-om Republike Srpske/Krivičnim zakonikom R. Srbije propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina (prema KZ BiH, FBiH i BD BiH propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina), dok je za drugi kvalicifirani oblik - sticanje imovinske koristi preko
50.000 KM (Krivični zakonik R. Srbije – 1.500.000 RSD, otprilike iznos od 24.000 KM) propisana kazna zatvora u trajanju od dvije do deset godina, odnosno do dvanaest godina – prema Krivičnom zakoniku R. Srbije (prema KZ BiH, FBiH i BD BiH propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine - što implicira da je zakonodavac odredio samo poseban donji minimum kazne, dok u obzir dolazi primjena gornjeg općeg maksimuma kazne – 20 godina). Stoga je evidentno da su kazne propisane krivičnim zakonom na državnom nivou BiH, te federalnom i


Brčko distriktu BiH strožije u odnosu na krivičnopravne sankcije za isto krivično djelo propisane krivičnim zakonodavstvom u Republici Srpskoj i Republici Srbiji.

U odnosu na krivične sankcije propisane za navedeno krivično djelo u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj, zaključuje se da je za osnovno djelo propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, kao što je to propisano krivičnim zakonodavstvom u BiH. Karakteristika Kaznenog zakona R. Hrvatske se ogleda u činjenici da stavom 2. člana 291. nije određena visina štete/imovinske koristi, nego je ista označena kao „znatna“, da bi se primijenio navedeni stav Zakona, a što je predmet utvrđivanja u svakom konkretnom slučaju.

Statističkipodaci

- Član 220. stav 1. KZ BiH

 Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 23
 Broj pravosnažnih oslobađajućih presuda: 3
 Broj presuda kojim se optužba odbija: 3 (odustanak od optužbe)

 Izrečena kazna zatvora u rasponu: 5 mjeseci – 1 godina
 Izrečena uslovna osuda u rasponu: utvrđena kazna zatvora: 2 mjeseca – 2 godine; rok provjeravanja: 1 godina - 5 godina
 Oduzeta imovinska korist: ukupno 18.899,04 KM i 200 €
 Izrečena novčana kazna : 2.500,00 KM

- Član 250. stav 4. KZ BiH u vezi sa članom 220. stav 1. KZ BiH

 Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 1
 Izrečena uslovna osuda u rasponu: utvrđena kazna zatvora: 1 godina; rok provjeravanja: 3 godine

- Član 220. stav 2. KZ BiH

 Broj pravosnažnih oslobađajućih presuda: 1
 Broj presuda kojim se optužba odbija: 1 (odustanak od optužbe)

- Član 215. stav 2. KZ BiH u vezi sa članom 220. stav 2. KZ BiH

 Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 1
 Izrečena kazna zatvora: 1 godina
 Oduzeta imovinska korist: 480 €



- Član 220. stav 3. KZ BiH

 Broj pravosnažnih oslobađajućih presuda: 3

- Član 383. KZ FBiH

 Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 8
 Broj nepravosnažnih osuđujućih presuda: 1 (u vezi krivičnog djela iz člana
224. stav 2. KZ BiH)
 Broj pravosnažnih oslobađajućih presuda: 3
 Broj presuda kojim se optužba odbija: 2 (odustanak od optužbe)
 Izrečena kazna zatvora: 5 mjeseci i 15 dana - 10 godina (član 358. KZ FBiH)
 Izrečena uslovna osuda: utvrđena kazna zatvora: 1 godina i 6 mjeseci; rok provjeravanja: 3 godine

- Član 250. u vezi sa članom 383. KZ FBiH

 Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 3
 Broj presuda kojim se optužba odbija: 2 (1 odustanak od optužbe)
 Izrečena kazna zatvora u rasponu: 1 godina – 5 godina
 Oduzeta imovinska korist: 645.813,48 KM

- Član 347. KZ Republike Srpske

 Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 1

- Član 377. stav 1. KZ BD BiH

 Broj presuda kojim se optužba odbija: 1 (odustanak od optužbe)



3.4. Krivično djelo „Pronevjere u službi“ (član 221. KZ BiH)

U odnosu na krivično djelo „Pronevjere u službi“ iz člana 221. KZ BiH, u praksi se postavilo kao sporno pitanje da li se zbirom iznosa više krivičnih djela pronevjere može konstituisati pravna kvalifikacija iz stava 3. ovog člana, odnosno da li više krivičnopravnih radnji koje imaju obilježja propisana stavom 2. ovog člana KZ BiH može da čini konstrukciju iz stava 3. istog Zakona. Ako je optuženo lice u više navrata prisvojilo novac koji mu je bio povjeren u službi, pravna


kvalifikacija djela ne može se zasnivati na zbiru navedenih novčanih iznosa. U tom slučaju radit će se o produženom krivičnom djelu iz stava 1. ovog člana, obzirom da iste radnje predstavljaju kontinuiranu vremenski povezanu djelatnost počinjenu sa direktnim umišljajem i to identičnim načinom postupanja i prema istom zaštitnom objektu. Stoga preovladavajući stav u praksi je da više radnji koje imaju obilježja propisana odredbom člana 221. stav 2. KZ BiH predstavljaju navedeno krivično djelo u produženom djelovanju i to kao pravi realni sticaj.

U slučaju da je učinilac prodao stvar koju je prisvojio i to ispod tržišne vrijednosti, imovinska korist će iznositi onoliko koliko ta stvar vrijedi na tržištu.

Takođe, kao sporno se ističe i odnos između krivičnog djela Pronevjere u službi iz člana 221. KZ BiH i krivičnog djela propisanog odredbom člana 223. KZ BiH (Posluga u službi), i to u smislu utvrđivanja namjere počinioca – da li se radilo o namjeri prisvajanja ili samo posluživanja. Tako da će se raditi o krivičnom djelu Pronevjere u službi ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da počinilac nije bio u mogućnosti da vrati otuđenu stvar.

Uporedno zakonodavstvo

Upoređivanjem zakonskih tekstova, zaključuje se da se krivičnopravna sankcija propisana KZ-om BD BiH i Republike Srpske razlikuje od ostalih poredbenih krivičnih zakona. Naime, za ponašanje koje je predmetom prvog kvalifikatornog oblika ovog krivičnog djela u članu 378. stav 3. KZ BD BiH/348 stav 3. KZ RS (pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi iznos od 10.000 KM), razlika u odnosu na ostale krivične zakone je u zakonskom maksimumu moguće kazne zatvora koja se može izreći i to prema navedenim zakonima je 8 godina, ostali zakoni 12 godina. Za drugi kvalifikatorni oblik (pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi iznos od 50.000 KM), KZ-om BD BiH i Republike Srpske predviđena je kazna zatvora u trajanju od dvije do deset godina, dok je na državanom nivou i u Fedaraciji BiH može se izreći kazna zatvora u trajanju minimalno tri godine, što je znatno strožija kazna, obzirom da je opći zakonski maksimum određena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina.

Navedeno krivično djelo nije propisano Krivičnim zakonikom Republike Srbije i Kaznenim zakonom Republike Hrvatske.


Statističkipodaci

- Član 221. stav 2. KZ BiH

 Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 3
 Izrečena kazna zatvora u rasponu: 6 mjeseci – 9 mjeseci
 Izrečena uslovna osuda: utvrđena kazna zatvora: 1 godina i 6 mjeseci; rok provjeravanja: 3 godine
 Oduzeta imovinska korist: ukupno 16.845,80 KM + 1.500 €

- Član 221. stav 3. KZ BiH

 Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 2
 Izrečena kazna zatvora u rasponu: 1 godina – 10 godina
 Oduzeta imovinska korist: ukupno 673.209,38 KM



3.5. Krivično djelo „Posluga u službi“ (član 223. KZ BiH)

Predmetno krivično djelo je vrlo teško u praksi razlikovati od krivičnog djela Pronevjere u službi obzirom da je potrebno utvrditi subjektivni element, odnosno namjeru počinioca da samo privremeno koristi stvar uz postojanje namjere da istu i vrati. Tako da se razgraničenje između ovih krivičnih djela vrši posredstvom primjene objektivnih okolnosti - da li je lice u mogućnosti da vrati stvar, protek vremena od uzimanja stvari i sl.

Kao potreba razmatranja u budućnosti u smjeru izmjena zakona, postavlja se pitanje opravdanosti propisivanja istog zakonskog okvira za krivično djelo Pronevjera u službi (stav 1. člana 221. KZ BiH) i „Posluga u službi“ – šest mjeseci do pet godina.

Uporedno zakonodavstvo

Ista krivičnopravna sankcija za navedeno krivično djelo je propisana KZ- om BiH, FBiH i Krivičnim zakonikom R. Srbije. Razlika se ogleda u kaznenom okviru koji propisuju KZ BD BiH i KZ Republike Srpske, obzirom da je navedenim zakonima propisano da se za navedeno krivično djelo može izreći novčana kazna ili kazna zatvora u trajanju do tri godine, što se čini blažim načinom kažnjavanja u odnosu na ostale krivične zakone (šest mjeseci do pet godina).



3.6. Krivično djelo „Nesavjestan rad u službi“ (član 224. KZ BiH)

Nesavjesno postupanje u vršenju službene dužnosti samo po sebi nije krivično djelo već disciplinski prekršaj, obzirom da predstavlja povredu pravila vršenja službene i radne dužnosti. Stoga je od presudne važnosti utvrditi da se u konkretnom slučaju radi o očigledno nesavjesnom postupanju, što predstavlja standard odlučivanja u svakom pojedinačnom predmetu. Tako samo najgrublji oblici nesavjesnog postupanja u vršenju službene dužnosti mogu eventualno predstavljati radnje koje u sebi sadržavaju elemente propisane ovom odredbom Krivičnog zakona, uz potrebu nastupanja i određene povreda prava nekog lica, odnosno imovinske štete, što bi u krajnjem slučaju opravdavalo krivičnopravnu intervenciju.

U odnosu na sadržaj „nesavjesnog postupanja“, ono mora biti očigledno, odnosno mora se raditi o višem stepenu nesavjesnog postupanja ili gruboj povredi službene dužnosti. Po svom značaju i intenzitetu, takvo postupanje mora biti uočljivo i za običnog objektivnog posmatrača i mora prevazilaziti stepen obične nemarnosti.

Kao jedno interesantno rješenje iz regiona, potrebno je navesti Rješenje Ustavnog suda RH U-I-1085/2000 od 30. 04. 2008. („Narodne novine“, 59/2008), u kojem je elaboriran opstanak ovog krivičnog djela u Kaznenom zakonu R. Hrvatske i navedeno sljedeće: „Ta je odredba posve neodređena i predstavlja flagrantno kršenje načela lex certa. Obilježje “očito nesavjesno postupanje” krajnje je nejasno; toga je bio svjestan i zakonodavac pa ga je pokušao ograničiti uporabom pojma “očito”, koji je i sam neodređen. Posebno je nejasno obuhvaća li navedeno obilježje samo namjeru ili i nehaj, na što ni u literaturi ni u judikaturi nije dan valjan odgovor. Njime se zaista stvara mogućnost da sve moguće situacije koje se ne mogu obuhvatiti drugim kaznenim djelima budu tretirane kao kazneno djelo; zbog potpune neodređenosti, ono se ne može opravdati ni kao supsidijarno kazneno djelo.“

Tako da prilikom ocjene da li su se u određenom ponašanju stekli elementi ovog krivičnog djela, potrebno je sagledati sve objektivne i subjektivne okonosti. Od objektivnih okolnosti, potrebno je cijeniti na koji način bi trebala postupati osoba u datoj situaciji po pravilima službe, te uvjete i okolnosti slučaja. U smislu


subjektivnih činjenica na strani počinioca, moraju se cijeniti pojedinačne sposobnosti i znanja te osobe.

Za sudsku praksu, važno je ukazati na pravosnažnu presudu u krivičnom predmetu koji se vodio protiv optužene M.P. pred Sudom BiH7. Prije svega, u navedenim presudama je elaboriran odnos između krivičnog djela Nesavjestan rad u službi i krivičnog djela Krivotvorenje isprave i zaključeno je da radnju koja predstavlja krivotvorenje isprave ne treba posmatrati kao samostalno djelo, već kao pripremnu radnju koja je uključena u izvršenje krivičnog djela „Nesavjesnog rada u službi“, pa stoga ne može postojati sticaj predmetnih krivičnih djela kao samostalnih. U drugostepenoj presudi je naglašeno da „radnja krivičnog djela Krivotvorenja službene isprave iz člana 226. KZ BiH u konkretnom slučaju predstavlja činjenični sadržaj radnje izvršenja krivičnog djela Nesavjestan rad u službi iz člana 224. KZ BiH“ i da kod takvog stanja stvari „nema osnova da se ta radnja kriminalizira kroz dva zakonska opisa, pa se po pravilnoj primjeni krivičnog zakona, radi samo o krivičnom djelu Nesavjestan rad u službi iz člana
224. KZ BiH“.


Nasuprot tome, pitanje kvalifikacije krivičnih djela Nesavjestan rad u službi iz člana 224. KZ BiH, tako i Krivotvorenje službene isprave iz člana 226. KZ BiH je detaljno obrazloženo i u presudi Apelacionog vijeća Suda BiH broj: S1
2 K 013147 15 Kžk od 22.10.2015. godine. Naime, Apelaciono vijeće je u navedenom predmetu utvrdilo da su optuženi „više puta preduzeli radnje koje, svaka za sebe, predstavlja radnje nesavjesnog postupanja u vršenju službe, ali i samo neke od njih čine istovremeno i sve elemente krivičnog djela krivotvorenja službene isprave, što ukazuje da se u navedenim postupcima optuženih stiču elementi i jednog i drugog krivičnog djela, jer se samo kroz jedno od njih nije mogla na odgovarajući način izraziti ukupna kriminalna količina svih preduzetih radnji“. Stoga, zaključak je da ne može biti „prividnog sticaja između djela nesavjesnog rada u službi i krivotvorenja službene isprave, jer se usporedbom apstraktnih propisa (a ni apstraktnom ocjenom kriminalnih količina sadržanih u njima) nikako ne može doći do zaključka da je jedno djelo obuhvaćeno drugim ili uvršteno u njega tako da bi usljed toga jedno od njih izgubilo samostalnu egzistenciju“8.

7 Prvostepena presuda broj: S1 2 K 018966 15 K od 25.02.2016. godine; Drugostepena presuda broj:
S1 2 K 018966 16 Kž od 23.05.2016. godine
8 VSRH, I Kž-1948/75 od 24. pros.1975. (vid. F. Bačić-Š.Pavlović, Komentar KZ Hr, Zagreb, 2004, str. 1182.)



Čini se da ne postoji jedinstven stav po ovom pitanju, te da sudsko vijeće svoju odluku donosi zavisno od specifičnih okolnosti svakog predmeta.

Uporedno zakonodavstvo

Poređenjem zakonskih tekstova, utvrđena je slijedeća razlika: Za radnje koje čine radnju iz stava 1. člana 224. KZ BiH/387. KZ FBiH, propisana je kazna zatvora u rasponu od tri mjeseca do pet godina, dok je za stav 2. propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Za iste radnje propisane odredbom člana 381. stav 1. KZ BD BiH, kao i Krivičnim zakonikom Srbije (član 361.), predviđena je novčana kazna ili kazna zatvora u trajanju do tri godine, a stavom 2. istog člana je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Ono po čemu se Krivični zakon Republike Srpske razlikuje od ostalih jeste što u osnovnom obliku djela ne propisuje iznos imovinske štete, nego određuje da se radi o „većoj imovinskoj šteti“, a kao gornji prag moguće kazne zatvora određeno je dvije godine. Međutim, navedeni krivični zakon propisuje dosta strožiju krivičnopravnu sankciju za kvalifikatorni oblik krivičnog djela (teška povreda prava drugog ili nastupila imovinska šteta u iznosu koji prelazi 50.000 KM) i to od jedne do osam godina.

Statističkipodaci

- Član 224. stav 2. KZ BiH

 Broj pravosnažnih osuđujućih presuda: 2
 Broj nepravosnažnih osuđujućih presuda: 1
 Broj pravosnažnih oslobađajućih presuda: 5
 Broj nepravosnažnih oslobađajućih presuda: 1
 Izrečena uslovna osuda: utvrđena kazna zatvora: 1 godina; rok provjeravanja: 2 godine
 Izrečena kazna zatvora: 1 godina i 4 mjeseca, 10 mjeseci.9



9 Nepravosnažna presuda broj: S1 2 K 013147 15 Kžk od 22.10.2015. godine izrečene kazne zatvora za krivična djela u sticaju:
1. Optuženom Š.M. za krivično djelo Nesavjestan rad u službi iz člana 224. stava 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, a za krivično
djelo Krivotvorenje isprave iz člana 226. KZ BiH u vezi sa člana 54. KZ BiH, kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, - izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1(jedne) godine i 6 (šest) mjeseci



4. Zaključak

Prema izvještaju Transparency Internationala iz 2014. godine u vezi sa poimanjem korupcije, Bosna i Hercegovina zauzima 80. mjesto među 175 zemalja (pri čemu je 1=najmanje korumpirana). Navedeni podatak, na neizravan način implicira i aktivnost pravsudnih organa u BiH povodom navedenih krivičnih djela, iako je tamna brojka u vezi navedenih krivičnih djela izuzetno izražena.

Pravna regulativa za sprečavanje i suzbijanje korupcije vrlo često se pokazuje neefikasnom, što je posljedica njene nedovoljne prilagođenosti pojavnim oblicima korupcije, nepreciznosti postojećih propisa ili nedostataka političke volje za borbu protiv korupcije. Stoga je i jedan od ciljeva ovog rada bio da se kritički preispita postojeće stanje stvari i ukaže na pravce de lege ferenda.

Danas je suvišno svako pitanje da li postoji korupcija, mnogo je značajnije da se sagledaju postojeće mogućnosti i da se pronađu efikasne metode u njenom suprostavljanju, jer svako odugovlačenje stvara još povoljnije uslove za nastanak i razvoj korupcije i povezivanje sa organizovanim kriminalitetom. Prethodno navedeno je potvrđeno i statističkim podacima, obzirom da je sve evidentniji porast izvršenja ovih krivičnih djela u okvirima grupa za organizovani kriminal. Tako da borba protiv korupcije predstavlja i borbu protiv organizovanog kriminala.

Prije svega, potrebno je ukazati da se svrha krivičnih postupaka najbolje može ostvariti ako se stvari mogu sagledati u svojoj ukupnosti. Navedeno se jedino može ostvariti ukoliko imamo odnos 1 istraga – 1 optužnica, obzirom da se na taj način mogu sveobuhvatnije vidjeti radnje optuženih, povezanost i posljedice, što utiče i na sankciju. Nadalje, ukoliko se uzmu u obzir statistički podaci, potrebno je mijenjati kaznenu politiku. Naime, imajući u vidu posebnu društvenu opasnost ovih krivičnih djela, cilj je približavati se maksimumu propisanih kazni. Kao vrlo važna karika ostvarivanja svrhe krivičnog postupka, iskazuje se potreba utvrđivanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom i njeno oduzimanje, a što je prvenstveno obaveza postupajućeg tužioca.



2. Optuženom H.Š. za krivično djelo Nesavjestan rad u službi iz člana 224. stava 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a za krivično djelo Krivotvorenje isprave iz člana 226. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, - izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine


Jedan od vrlo važnih elemenata o kojim se mora voditi računa jeste oštećeni u krivičnom postupku. Kod navedene vrste krivičnih djela, može se smatrati da je cjelokupno društvo oštećeno aktom korupcije, pa iz navedenog proizlazi da navedena postupanja uvijek uzrokuju štetne posljedice, čak i onda kada se ne može sa sigurnošću utvrditi nastupanje i visina konkretne štete.

Prilikom donošenja odluke o glavnoj stvari, potrebno je uzeti u obzir međunarodne konvencije, na čiji sadržaj se potrebno osvrnuti i u obrazloženju sudskih odluka.

Značaj krivičnog prava u borbi protiv korupcionih djelovanja ne treba ni podcjenjivati ni precjenjivati. Naime, krivično pravo je ultima ratio postupanja, pa je stoga značajnije razvijanje najrazličitijih oblika kontrole od samih građana i od predstavničkih tijela, a posebno da se određeno ponašanje za koje postoji sumnja da ima obilježje krivičnog djela dobro razmotri, jer svako takvo ponašanje nije ujedno i krivično djelo, iako je počinjeno protiv službe. U tom smislu, vrlo je važno da organi otkrivanja i gonjenja djeluju blagovremeno, stručno i profesionalno, pri čemu je od velike važnosti uloga tužioca koji po sadržaju radnji treba da objektivno procjeni da li ista ima obilježja krivičnopravne radnje ili je ostala u domenu eventualnog disciplinskog prekršaja, a sve u skladu sa ocjenom kvaliteta i kvantiteta prikupljenih dokaza.

Kao jedna od značajno drugačijeg obuhvatanja krivičnih djela korupcije jeste sadržaj Krivičnog zakonika Republike Srbije i to u smislu propisivanja krivičnog djela „Kršenje zakona o strane sudije, javnog tužioca i njegovog zamjenika“ u glavi Zakona koja nosi naziv Krivična djela protiv službene dužnosti. Navedeno krivično djelo poznaje i naš krivičnopravni sistem, ali je isto zakonodavac svrstao u glavu Zakona koja se odnosi na krivična djela protiv pravosuđa.

Kao novo krivično djelo, prema izmjenama KZ BiH iz 2015. godine, u krivičnopravno zakonodavstvo na državnom nivou uvrštena su nova krivična djela i to: krivično djelo Primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 219. KZ BiH i krivično djelo Davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 219a. KZ BiH. Imajući u vidu da su navedena krivična djela uvrštena tek zadnjim izmjenama Zakona (2015. godine), očigledno je da u odnosu na ista nije ni moglo biti relevantne prakse koja bi bila predmetom predstavljanja po osnovu pravosnažnih presuda.



Krivičnopravne odredbe u vezi korupcionih djelovanja će se vremenom i u skladu sa procesom pristupanja BiH Evropskoj uniji prilagođavati u većoj mjeri sa acquis communitaire. U tom smislu je potrebno naglasiti da je borba protiv prijevara i korupcije pravna obveza država u skladu sa članom 325. Ugovora o funkcioniranju Europske unije u smislu suzbijanja svih nezakonitih djelovanja koja utiču prvenstveno na finansijske interese Unije i to na način da se kazne
„učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim krivičnopravnim sankcijama”.


Na osnovu svega navedenog, potrebno je konstatovati da u BiH postoji adekvatan zakonski okvir borbe protiv korupcije koji je na određeni način usklađen sa Konvencijama EU i UN, kao i preporukama GRECO. Tako da pitanje primjene navedenih odredbi zavisi samo od stručnosti službenih osoba u policijskim agencijama, Tužilaštvu, ali i Sudu u smislu prepoznavanja određenih elemenata ovih krivičnih djela u praksi.




Hilmo Vučinić, sudija Suda Bosne i Hercegovine Redžib Begić, sudija Suda Bosne i Hercegovine

izvor: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

PRAVILNIK VISOKOG SUDSKOG I TUŽILAČKOG VIJEĆA BOS[…]