BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#764
Poništenje odluke o otkazu sa odlukom o privremenoj mjeri

Ovdje možete preuzeti ogledni primjer presude kojom se poništava odluka o otkazu ugovora o radu zbog kršenja radnih obaveza, te obavezuje tuženog da tužitelja vrati na rad i da ga rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge odgovarajuće poslove. Presudom se takođe nalaže tuženom da tužitelja privremeno vrati na posao, do okončanja ovog spora.

Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.

Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.

Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANJA LUCI
BROJ: ________________
DANA, 21.02.2008. godine


Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu R. T., u pravnoj stvari tužiteljelja Ž.Đ. iz Banja Luke, Ulica Kumsale broj 383. koga zastupa punomoćnik F.S. advokati iz Banja Luke, protiv tuženog „F.“ AD Banja Luka sa sjedištem u Ulici Starčevica broj 198. Banja Luka, koga zastupa punomoćnik po zaposlenju D.N., radi poništenja rješenja o otkazu, V.S. 7.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21.01.2008 godine u prisustvu punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženog, donio je dana 21.02.2008 godine slijedeću:


P R E S U D U


Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja te se poništava Odluka tuženog broj 82/07 od 08.05.2007. godine o otkazu ugovora o radu i tuženi se obavezuje da tužitelja vrati na rad i da ga rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge odgovarajuće poslove u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.

Nalaže se tuženom da tužitelja privremeno vrati na posao, do okončanja ovog spora.


O b r a z l o ž e n j e


U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 07.07.2007. godine tužitelj navodi da je sa tuženim zaključio ugovor o radu krajem 2001. godine za radno mjesto „šef skladišta“, da je 03.03.2007. godine u večernjim satima vršen istovar robe (ribe) poslovnog partnera tuženog i uskladištenje iste kod tuženog, kojom prilikom je tužitelj kao šef skladišta organizovao rad radnika, da je neposredno po uskladištenju ribe poslovni partner tužitelju saopštio da robu moraju ponovo utovarati radi daljeg transporta, do krajnjeg kupca, da su radnici tuženog to i učinili, da je rješenjem tuženog tužitelju kao organizatoru predmetnog posla otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 3 i 9 (član 98 stav 1. tačka 3. i 11. Zakona o radu – prečišćeni tekst i člana 15. tačka 7. i 14. Pravilnika o radu tuženog kvalifikovane kao „zloupotreba položaja sa materijalnim ili drugim štetnim poslijedicama“ i „svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć“. Naknadno je saznao da mu je teža povreda utvrđena jer su radnici na utovaru primili od poslovnog partnera po 10,00 KM napojnice. Tvrdi da on to nije znao.

Predlaže da sud donese presudu kojom će poništiti odluku tuženog broj 82/07 od 08.05.2007. godine o otkazu ugovora o radu i obavezati tuženog da tužitelja vrati na rad i da ga rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu, te da se naloži tuženom da tužitelja odmah, privremeno vrati na rad do pravosnažnog okončanja ovog spora.

Tuženi u odgovoru na tužbu osporava činjenične navede tužbe i tužbeni zahtjev tužitelja, posebno se protivi prijedlogu za privremeno vraćanje tužitelja na rad prije okončanja ovog spora. Navodi da je tužitelj kritičnog dana bio dužan organizovati posao tako da radnici izvrše ponovni utovar robe kao svoj redovan zadatak, a ne da im to plaća poslovni partner tuženog, da je time tužitelj zloupotrijebio svoj položaj organizatora tog dijela procesa rada sa materijalnom koristi i da je time oštećen ugled tuženog kod njegovog poslovnog partnera. Smatra da je otkaz ugovora zakonit i da mora imati preventivno dejstvo s obzirom da djelatnost rada tuženog i na činjenicu da je istovar, skladištenje i utovar robe u skladišni objekat tuženog predstavljaju svakodnevni posao radnika u skladištu.
Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Za razrješenje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 91. Zakona o radu (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07: dalje ZOR - člana 98. Zakona o radu-prečišćeni tekst „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 dalje: ZOR-prečišćeni tekst). Stavom 1. ovih odredbi propisano je da se težom povredom radne obaveze smatra takvo ponašanje radnika na radu kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć, a u stavu 2. istih odredbi propisane su teže povrede radnih obaveza zbog kojih poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu.
Za odluku o prijedlogu tužitelja za privremeno vraćanje na rad do pravosnažnog okončanja ovog spora, mjerodavna je odredba člana 116. ZOR (član 129. ZOR-prečišćeni tekst).

Nesporno među strankama je da je tužitelj kao šef skladišta dana 03.03.2007. godine organizovao rad radnika na otvaranju i uskladištenju robe poslovnog partnera tuženog po čijem je nalogu tužitelj organizovao rad na ponovnom utovaru robe i da su radnici na utovaru primili od poslovnog partnera tuženog po 10,00 KM napojnice, te da je postupak koji je prethodio donošenju odluke o otkazu ugovora o radu, proveden u okvira zakonom propisanog roka od 30 dana od dana saznanja za povredu i za učinioca povrede.

Sporno je da li postupanje radnika tuženog koji su primili napojnicu, u vezi sa radnjama tužitelja (u vezi sa njegovim činjenjem ili nečinjenjem) i mogu li se te radnje pripisati propustima tužitelja u organizaciji tog dijela procesa rada.

Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka A..A., H.H. i T.E. na okolnosti načina izvršenog plaćanja radnicima tuženog, saslušanjem vlasnika preduzeća, poslovnog partnera tuženog čija je roba skladištena koji je izvršio plaćanje napojnice K.B. na iste okolnosti, saslušanjem svjedoka T.Ć. zaposlenog kod tuženog, na okolnosti donošenja pobijane Odluke o otkazu ugovora o radu, te čitanjem Odluke o otkazu ugovor o radu.

Sud je odbio prijedlog za saslušanje preostala tri svjedoka B.G., C.F. i R.O. čije je saslušanje predloženo na iste okolnosti, smatrajući da saslušanje svih šest svjedoka nije od odlučnog značaja i da je za odluku o sporu dovoljno saslušanje nekih od svjedoka kao učesnika u predmetnom događaju. Time sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka, jer je u ocjeni suda da odluči koje će od predloženih dokaza parnične stranke izvesti. Kako jesaslušanje svih svjedoka predloženo na iste okolnosti, sud je ocijenio da se te sporne i odlučne činjenice mogu utvrditi i na osnovu iskaza saslušanih svjedoka.

Na osnovu izjave tužitelja saslušanog kao stranke i iskaza svjedoka utvrđeno je da se tuženi (između ostalog bavi) skladištenjem vlastite robe i robe poslovnih partnera, da je robe (riba) vlasnik preduzeća K.B., kritičnog dana skladištena, i da su radnici tuženog izvršili istovar robe iz kamiona sa prikolicom i uskladištili, a da su zatim ponovo po nalogu K.B. utovarali robu, radi isporuke krajnjem kupcu, da vlasnik preduzeća čija je roba tom prilikom skladištena tužitelju, kao organizatoru tog posla, nije spominjao plaćanje radnika za taj posao, o čemu tužitelj kategorički negira bilo kakvo saznanje.

Na osnovu izjave svjedoka T.T. utvrđeno je da je protiv tužitelja pokrenut disciplinski postupak zbog toga što je tužitelj, kao šef skladišta bio dužan spriječiti da ne dođe do navedenog postupanja radnika na utovaru i da je tim propustima počinio povrede radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tačka 3. i tačka 9. ZOR (član 98. stav 2. tačka 3. i tačka 11. ZOR-prečišćeni tekst) i člana 15. tačka 7. i 14. Pravilnika o radu, definisane kao „zloupotreba položaja, sa materijalnim ili drugim štetnim posljedicama po poslodavca“ i „svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć“, te da je tužitelj saslušan od strane tuženog i da mu je omogućeno iznošenje odbrane po podnesenoj prijavi.

Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni glasnik Republike Srpske broj 58/03 do 63/07, dalje: ZPP) sud je utvrdio da u radnjama tužitelja koje su mu stavljene na teret nema elemenata težih povreda radnih obaveza za koje mu je otkazan ugovor o radu od strane poslodavca. Ovo proizlazi iz svih izvedenih dokaza, a prije svega iz iskaza svjedoka (radnika tuženog koji su obavljali taj posao), koji navode da im tužitelj tom prilikom nije spominjao plaćanje od strane vlasnika robe i da im je K.B. napojnicu od po 10,00 KM isplatio bez prisustva tužitelja. Svjedoci su svjedočili na osnovu neposrednog saznanja o postupanju i ponašanju tužitelja u opisanim okolnostima. Kako ni jedan svjedok, a pogotovo svjedok K.B., (koji je izjavio da nikoga od radnika tuženog nije plaćao tom prilikom da im je dao „na piće“ po 10,00 KM i da tužitelj o tome nije imao saznanja, te da se takvim njegovim postupanjem ni u čemu ne šteti ugledu tuženog) ne potvrđuju navode tuženog da je tužitelj „dogovorio spornu isplatu radnicima tuženog“ i da je tim plaćanjem „zloupotrijebio svoja ovlaštenja“ te da je time nanio štetu ugledu tuženog, ovi navodi tuženog dokazima koje je tuženi izveo nisu dokazani, a dokazima tužitelja dovedeni su u sumlju. Po ocjeni ovoga suda, iskazi svjedoka su istiniti, svjedoci su svjedočili o onome o čemu imaju neposredno saznanje i zapažanje, njihovi iskazi se podudaraju u pogledu odlučnih činjenica, a svjedok K.B. sa ističe, da nema razloga da ne svjedoči istinito.

Stoga, kod činjenice da je njegov iskaz identičan iskazima radnika tuženog, ovaj sud zaključuje da su iskazi svjedoka objektivni istiniti i nepristrasni i da se ne mogu prihvatiti prigovori tuženog da su iskazi svjedoka sračunati na ishod spora. Druga bi stvar bila da iskazi radnika tuženog nisu identični iskazu K.B., u kom slučaju bi tužitelj svoje tvrdnje (za uspjeh u sporu) morao dokazivati drugim dokaznim sredstvima.

Sve navedeno upućuje na zaključka da u opisanom postupanju tužitelja nema elemenata povreda radnih dužnosti koje bi sud trebao sankcionisati, da između tužitelja i vlasnika predmetne robe nije bilo dogovora oko isplate napojnice i da tužitelj nije učestvovao u donošenju odluke o isplati radnika tuženog, da s obzirom na način rada tužitelj nije mogao biti prisutan istovremeno i kod kamiona i kod hladnjače da bi neposredno vidio kontakte ostvarene između radnika i vlasnika robe. Zato mu se ne može staviti na teret ni povreda u vidu nečinjenja – propuštanja da eventualno spriječi da do spornog plaćanja ne dođe.

Utvrđenje ovoga suda, da u radnjama tužitelja koje su mu stavljene na teret nema elemenata bića teže povrede radne obaveze za koju mu je otkazan ugovor o radu, ne znači da sud, umjesto da sankcioniše pravno nedozvoljene radnje, pruža zaštitu tužitelju i pored nesporno izvršenog plaćanja radnika tuženog za rad koji je u okviru njihovog posla, na što neosnovano ukazuje tuženi. To samo znači da prema utvrđenom činjeničnom stanju sporne isplate nisu u vezi sa radnjama (činjenjem i nečinjenjem) tužitelja i da nema osnova za odgovornost tužitelja za povrede radnih obaveza, u navedeniom radnjama u čijem vršenju tužitelj nije ni učestvovao.

S obzirom na djelatnost, u okviru koje se bavi i ovom vrstom posla, tuženi bi ovakvim ili sličnim radnjama njegovih radnika bio doveden u rizik „čestog i masovnog“ vršenja povreda koje bi mogle izazvati štetne i ozbiljne posljedice za tuženog, što je stvar organizacije i uspostavljanja mehanizma bolje i djelotvornije kontrole rada, što je u ovlaštenjima tuženog, a ne tužitelja. Međutim, sankcionisanje tužitelja samo radi postizanja generalne prevencije, kod utvrđenja da nema njegove odgovornosti i pored naprijed navedene opasnosti za nastupanje štetnih posljedica, nema mjesta.

Odredbom člana 115. ZOR-a (član 128. ZOR-prečišćeni tekst) propisano je da ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, a za otkaz ugovora u slučaju iz stava 2. ovog člana propisan je rok od 30 dana od dana saznanja za povredu i za učinioca. Prema stavu 3. istog člana, u slučaju spora pred nadležnim sudom, dužnost poslodavca je da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

Prema tome, kada je u pitanju prestanak radnog odnosa radnika kod poslodavca u skladu sa odredbom člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR-a (član 126. stav 1. tačka 1. ZOR-prečišćeni tekst), kojim je propisan otkaz ugovora o radu od strane poslodavca zbog teže povrede radne obaveze, o kakvom se načinu prestanka radnog odnosa radi u konkretnom slučaju, o ovom otkazu odlučuje poslodavac, a u slučaju spora o zakonitosti tog otkaza, teret dokazivanje postojanja razloga za otkaz, je na poslodavcu tj. na tuženom.

Kada se činjenično stanje koje je utvrđeno u toku postupka cijeni u skladu sa naprijed navedenim odredbama, ovaj sud zaključuje da tuženi, izvedenim dokazima nije na pouzdan način dokazao zakonitost spornog otkaza ugovora o radu, već da je tužitelj (iako teret dokazivanja nije na njemu) svojim dokazima, čija su dokazna sredstva jače dokazne snage od dokaza tuženog, dokazao nezakonitost odluke o otkazu njegovog ugovora o radu.

Stoga je sud na osnovu osnovu odredbe člana 117. ZOR-a (član 130 ZOR-prečišćeni tekst) obavezao tuženog da tužitelja vrati na rad i rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge odgovarajuće poslove, kakva obaveza je predviđena za poslodavca u slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa radniku.

Odredbom člana 116. ZOR (član 129. ZOR-prečišćeni tekst) propisano je da u toku trajanja sudskog spora o otkazu ugovora o radu, nadležni sud može na zahtjev radnika, ako ocijeni da se očito radi o nezakonitom otkazu ugovora o radu, odlučiti da se radnik privremeno vrati na posao, do okončanja spora.

Po ocjeni ovoga suda zahtjev tužitelja za privremeno vraćanje na posao do okončanja ovog spora, je osnovan. Ovo iz razloga što iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi, da se u konkretnom slučaju očito radi o nezakonitom otkazu ugovora o radu tužitelju kod tuženog. Ovakav zaključak suda o očiglednoj nezakonitosti ugovora, ni jednim dokazom, se ne dovodi u sumnju, jer je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da u radnjama koje su tužitelju stavljene na teret, nema elemenate bića teže povrede radnih obaveza i da tužitelj nije počinio teže povrede radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tačka 3. i 9. ZOR (član 98. stav 2. tačka 3. i 11. ZOR-prečišćeni tekst) i člana 15. tačka 7. i 14. Pravilnika o radu tuženog, za koje se može otkazati ugovor o radu od strane poslodavca. Stoga je sud primjenom navedene zakonske odredbe o zahtjevu tužitelja za za privremeno vraćanje na rad do okončanja ovog spora sudio kao u stavu 2. izreke presude. Ovakvom odlukom tuženi je obavezan na činidbu prema materijalnom pravu (na vraćanje tužitelja na posao), jer je sud našao da se očito radi o nezakonitom otkazu ugovora o radu i da je radi izbjegavanja štetnih posljedica, nužno tužitelja privremeno vratiti na posao. Privremeno vraćanje tužitelja na posao podrazumijeva njegovo vraćanje na posao do okončanja ovoga spora.

Neosnovani su prigovori tuženog da je nezakonita odluka suda o zahtjevu tužitelja za privremeno vraćanje na posao i da u konkretnom slučaju nisu ostvarene Zakonom o parničnom postupku propisane pretpostavke za donošenje ove odluke. Ovo iz razloga što odluka o privremenom vraćanju tužitelja na posao, nije pravno izjednačena sa Privremenom mjerom iz člana 278. ZPP-a i Sudskom mjerom obezbjeđenja predviđenom članovima od 268. do 277. te čl. od 279. do 290. ZPP-a). Navedene (privremena i sudska mjera obezbjeđenja) određuju se u slučajevima i pod uslovima propisani tim zakonskim odredbama, radi obezbjeđenja potraživanja koje je predmet spora. Odluka o zahtjevu za privremeno vraćanje radnika na rad, do okončanja spora, predviđena je materijalnim propisom čiji je cilj i svrha, zaštita radnika već u toku samog postupka od očigledno nezakonitog otkaza ugovora o radu, kako ne bi neosnovano trpio štetne pravne posljedice očigledne nezakonitosti odluke poslodavca. Prema tome, ne radi se o privremenoj ni o sudskoj mjeri obezbjeđenja, predviđenim ZPP, nego obavezi tuženog na ispunjenje činidbe, privremenim vraćanjem tužitelja na posao, do okončanja spora. Ispunjenje uslova za određivanje ove vrste privremene mjere i utvrđivanje postojanja „očigledne nezakonitosti odluke o otkazu“, u ocjeni je suda, uslovi su relativnog karaktera i utvrđuju se u svakom konkretnom slučaju, s obzirom na stanje dokaza.

Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 117. ZOR-a (člana 116. ZOR-prečišćeni tekst) u vezi sa članom 91. ZOR-a i članom 98. ZOR-prečišćeni tekst, za poništenje Odluke tuženog broj 82/07 o otkazu ugovora o radu i za vraćanje tužitelja na rad, kao i uslovi iz člana 116. ZOR-a (član 129. ZOR-prečišćeni tekst) za nalaganje tuženom da tužitelja odmah vrati na posao, do okončanja ovog spora.

Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, na način kao u izreci ove presude.

Tužitelj je uspio u sporu pa mu pripada naknada troškova postupka za pravne radnje preduzete po advokatu na osnovu člana 386. stav 1. i člana 387.- stav 1. ZPP-a. Kako se radi o radnom sporu, osnov za obračun naknade troškova spora iznosi 100 bodova (Tarifni broj 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata „Službeni glasnik Republike Srpske broj 68/05: dalje: AT.) prema vrijednosti boda od 2,00 KM prema Tar. broju 14. AT Stoga tužitelju pripada: na ime naknade sa sastav tužbe, (Tar. br. 2. stav 1. AT.) za zastupanje na pripremnom ročišti i na ročištu za glavnu raspravu (Tar. br. 1. stav 2. AT) u iznosu od po 100 bodova, za 4 časa odsustva iz kancelarije (Tar. br. 9. AT.) ukupno 120 bodova i na ime paušala od 25% (Tar. br. 12 AT.) 105 bodova, što iznosi 525 bodova ili 1.050,00 KM. Pripada mu i pravo na taksu na tužbu u iznosu od 300,00 KM (Tarifni broj 1. stav 1. alineja 2) Taksene tarife („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 18/99), taksa na presudu (Tarifni broj 2.) i taksa na prijedlog za određivanje privremene mjere (Tarifni broj 1. stav 2 tačka 3.) u iznosima od po 300,00 KM, što iznosi ukupno 1.955,00KM.

Tužitelj neosnovano traži da se osnov za obračun naknade troškova postupka uzme određena vrijednost spora u ovoj pravnoj stvari od 5.000,00 KM i da se naknada troškova obračunava na osnovu osnovice od 160 bodova (koja je propisana za vrijednost spora od preko 5.000,00 KM), jer se ovdje radi o postupku u neprocjenljivim stvarima (o radnom sporu) za koje je AT osnov za obračun ove naknade propisan, po vrsti spora.


Sudija
R. T.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.

izvor http://epravo.ba

Prijedlog za izvršenje Dostavljam uz pri[…]

U R E D B U O USLOV1MAI NAČINU POLAGANJA STRUČNO[…]

Uredba O NAČINU FINANSIRANJA I UPRAVLJANJA GARANC[…]

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o srednjem o[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja