BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By pravnik
#2340
Osigurana suma kasko krađa
AP 1095/07 (Sl.gl.BiH 47/11)

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1095/07, rješavajući apelaciju Hate Redžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

David Feldman, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

na sjednici održanoj 27. novembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Hate Redžić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine, Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Tuzli broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Tuzli, koji je dužan bez odgađanja donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hate Redžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE
I. Uvod

Hata Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjih Dubrava, Općina Živinice, koju zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnijela je 13. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine.
Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku «Triglav BH osiguranjа» d.d. Sarajevo-Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 8. augusta 2008. godine, Općinski sud 13. augusta 2007. godine, a tuženi je odgovorio 14. augusta 2007. godine.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 10. juna 2010. godine.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu, podnesenom protiv tuženog radi naknade štete, Općinski sud je donio Presudu broj P-1796/04 od 17. januara 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženog da joj na ime naknade štete isplati iznos od 125.270,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. marta 2004. godine do isplate, te naknadi parnične troškove.
U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tuženi u cijelosti osporio apelanticin tužbeni zahtjev kako u pogledu pravnog osnova, tako i u pogledu visine. Tuženi nije osporio da je sa apelanticom zaključio ugovor o auto-kasko osiguranju predmetnog vozila, ali je tvrdio da je riječ o „fingiranoj šteti“; da mu je apelantica predala samo dva od ukupno četiri ključa, da mu nije predala saobraćajnu dozvolu osiguranog vozila, da je apelantica nepravilno odredila visinu tužbenog zahtjeva, što je proisteklo iz njenog nepoznavanja relevantnih propisa, jer je visina tužbenog zahtjeva temeljena na gornjoj granici eventualne obaveze tuženog naznačenoj u polisi osiguranja, „a ne kao osnovici za obračun premije osiguranja po kataloškoj vrijednosti i novonabavnoj cijeni vozila na osnovu koje se vrši obračun stvarne štete ako je dokazana“.
Općinski sud je u razlozima svoje odluke, između ostalog, obrazložio da nije sporno da je apelantica sa tuženim 5. decembra 2003. godine zaključila ugovor o osiguranju svog vozila marke BMW, tip 7/G 735, po polisi osiguranja auto-kaska broj 07/0002294 sa periodom pokrića od 8. decembra 2003. godine do 8. decembra 2004. godine, sa osnovicom za obračun premije i gornjom granicom obaveze prema članu 23. Uvjeta auto-kaska u iznosu od 125.270,00 KM i visinom premije u iznosu od 5.291,00 KM, koju će apelantica platiti u šest rata. Općinski sud je dalje utvrdio da je sastavni dio polise osiguranja auto-kaska broj 0002294 od 5. decembra 2003. godine i Klauzula osiguranja broj 001/03, prema kojoj rizik krađe, provalne krađe i otimačine nije pokriven na području Srbije i Crne Gore, da se vozilo ne smatra otuđenim ako su sa njim otuđeni ključevi i saobraćajna dozvola, te da će u slučaju nastupanja osiguranog slučaja osiguranik godišnju premiju, čija je otplata dogovorena u ratama, izmiriti u cijelosti odmah.
Općinski sud je podsjetio da je članom 17. stav 1. tačka 11. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog regulirano da je kod punog kasko osiguranja vozila osiguravač s kojim je sklopljen ugovor o osiguranju dužan nadoknaditi štetu prouzrokovanu, između ostalog, nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i rezervnih dijelova osiguranih u smislu člana 16. Uvjeta usljed krađe, provalne krađe, protivpravnog oduzimanja vozila s namjerom da se upotrijebi za vožnju, razbojničke krađe, razbojništva i prevare. Zatim, istaknuto je da je članom 21. tačka 17. Uvjeta za kasko osiguranje tuženog regulirano da, ako nakon prijavljene krađe vozila, osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravaču originalne ključeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila, osiguravač nije obavezan naknaditi štetu i troškove koji nisu uzrokovani od rizika iz čl. 17. i 18. ovih uvjeta, kao i štetu i troškove koji su nastali.
Budući da je Klauzulom osiguranja broj 001/03, koja predstavlja sastavni dio polise osiguranja auto-kaska, koja je potpisana od osiguravača i apelantice 5. decembra 2003. godine, pod tačkom 2. regulirano da se vozilo ne smatra otuđenim ako su sa vozilom otuđeni ključevi i saobraćajna dozvola, Općinski sud je zaključio da je apelantica prilikom podnošenja zahtjeva za naknadu auto-kasko štete bila dužna priložiti tuženome originalne ključeve navedenog putničkog motornog vozila i originalnu saobraćajnu dozvolu. Općinski sud je usvojio stav prema kojem, sve i da je apelantica prilikom preuzimanja predmetnog putničkog vozila od "Tanina" d.o.o. Visoko ovlaštene prodaje i servisa Mercedes-benz osobnih i privrednih vozila preuzela vozilo sa pripadajućom dokumentacijom i dva ključa, što je apelantica tvrdila tokom postupka, bila je dužna tuženom dostaviti originalnu saobraćajnu dozvolu, što nije učinila, niti ju je dostavila sudu tokom postupka. Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 919. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te, pošto je članom 21. stav 1. tačka 17. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog, isključena obaveza osiguravača da naknadi štetu ako nakon prijavljene krađe vozila osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravaču originalne ključeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila, Općinski sud je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-465/05 od 23. decembra 2005. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je konstatirao da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude prvostepeni sud utvrdio nespornim da je između stranaka zaključen navedeni ugovor o auto-kasko osiguranju, da je apelanticino vozilo 16. februara 2004. godine otuđeno i da do kraja prvostepenog postupka nije pronađeno. Također je konstatirano da se apelantica vansudskim putem, u skladu sa zaključenim ugovorom, pismeno obratila tuženom za isplatu naknade auto-kasko osiguranja koju je tuženi odbio, pa je iz tog razloga, radi ostvarivanja svog prava iz ugovora, podigla tužbu pred nadležnim sudom. Prvostepeni sud je odbio apelanticin podneseni tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 919. ZOO u vezi sa članom 21. stav 1. tačka 17. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila. Kantonalni sud je zaključio da se takvi razlozi prvostepenog suda ne mogu u cijelosti prihvatiti kao valjani s obzirom na činjenicu da se predmetna originalna saobraćajna dozvola još od 18. februara 2004. godine, dakle, i prije podnošenja tužbe sudu (17. maja 2004. godine), nalazila kod tuženog koji je tu činjenicu prikrivao do zaključenja glavne rasprave, što je Kantonalni sud utvrdio na raspravi održanoj 2. decembra 2005. godine, uvidom u akt Ministarstva unutrašnjih poslova - Jedinice za profesionalne standarde Tuzla, broj 08-02/1-7-05,4-70/05 od 14. februara 2005. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da se tuženi, protivno odredbi člana 9. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesavjesno koristio svojim pravima kojа su mu datа navedenim zakonom.
Kantonalni sud je podsjetio da je odredbom člana 924. ZOO propisano da osiguranje imovine može zaključiti svako lice koje ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj kojim bi pretrpjelo neki materijalni gubitak, a odredbom člana 925. st. 1. i 2. istog zakona da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se desila na imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, koja ne može biti veća od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Stoga, apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen iz navedenog razloga, već zbog činjenice da ona nije sudu pružila dokaze na okolnosti visine štete koju je pretrpjela nastupanjem osiguranog slučaja, imajući u vidu da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete o kome sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni u smislu odredbe člana 127. ZPP.
Uvidom u polisu osiguranja broj 07/0002294 od 5. decembra 2003. godine i Uvjete osiguranja od 1. juna 2003. godine Kantonalni sud je utvrdio da su zaključenim ugovorom apelantica i tuženi utvrdili oblike pokrića osiguranja u koje, prema odredbama člana 17. tačka 11. Uvjeta osiguranja, spada i krađa, te da su predvidjeli i obračun premije auto-kaska kojim je utvrđena osnovica za obračun te premije, kao i gornja granica obaveze (član 23. Uvjeta auto-kaska) u iznosu od 125.270,00 KM. Pošto se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti, iznos naknade štete utvrđuje se shodno odredbi člana 24. Uvjeta osiguranja tako što se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanjuje za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila i dobiveni iznos štete se umanjuje za ugovorenu franšizu - dio vrijednosti osigurane stvari koji nije pokriven ugovorom, a koje u konkretnom ugovoru nema. Kantonalni sud je zaključio da je apelantica, suprotno potpisanom ugovoru o osiguranju i navedenim Uvjetima, koji su sastavni dio navedenog ugovora o osiguranju i koji su mjerodavni za odlučivanje u ovome sporu, podnijela tužbeni zahtjev tražeći naknadu štete u ukupnom iznosu utvrđene osnovice od 125.270,00 KM, što je suprotno navedenoj odredbi člana 24. Uvjeta osiguranja. Također, sud je naveo da je apelantica propustila da, u smislu odredaba čl. 53. i 123. ZPP, predloži izvođenje dokaza na okolnosti visine pretrpljene štete, tj. da odgovarajući vještak mašinsko-saobraćajne struke izvrši vještačenje radi određivanja visine amortizacije vozila. „Ovo i pored okolnosti što je tuženi u pismenom odgovoru na tužbu, a što je ponavljao i u toku cijelog postupka, isticao da sve i da je osnov tužbenog zahtjeva utvrđen, apelantici ne bi pripadala visina naknade materijalne štete u cjelokupnom iznosu, nego umanjena za amortizaciju vozila, koja se, zbog propusta u predlaganju dokaza, u konkretnom slučaju nije utvrdila.“ Stoga je Kantonalni sud, primjenom pravila tereta dokazivanja, shodno članu 126. u vezi sa članom 226. ZPP, potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev jer na osnovu predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi visinu štete koju je trebalo da dokaže apelantica.
Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine odbijena je apelanticina revizija, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž. 465/05 od 23. decembra 2005. godine. Vrhovni sud je svoju odluku obrazložio navodom da apelantica nije pružila dokaz na okolnost visine štete koja je nastala otuđenjem njenog vozila, pa je drugostepeni sud zbog tog razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, članom 24. stav 1. tačka 1. Uvjeta osiguranja propisano je da se, u slučaju da je na vozilu bila totalna šteta, nastala ostvarenjem rizika krađe, iznos naknade štete određuje tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila, a dobijeni iznos štete umanji za ugovorenu franšizu.
Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin prigovor da ugovorena suma osiguranja iznosi 125.270,00 KM, a cijena novog vozila 220.339,00 KM, pa da bi joj zbog toga trebalo dosuditi iznos od 125.270,00 KM. U ugovoru su apelantica i tuženi predvidjeli i obračun premije auto-kaska kojim je utvrđena osnovica za obračun premije i gornja granica obaveze u iznosu od 125.270,00 KM (prema članu 23. Uvjeta osiguranja), tako da se, s obzirom na to da se radi o totalnoj šteti, iznos naknade morao utvrditi prema odredbi člana 24. stav 1. Uvjeta osiguranja. Stoga je drugostepeni sud pravilno ocijenio da bi dosuđenje iznosa od 125.270,00 KM bilo suprotno odredbi člana 24. stav 1. Uvjeta osiguranja, te da je bilo neophodno da apelantica predloži vještačenje vještaka mašinsko-saobraćajne struke na okolnost visine amortizacije vozila i visine štete, što ona nije učinila.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije
Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je u apelaciji ponovila navode koje je iznijela u reviziji, naglašavajući da je u prvostepenom postupku odbijen njen tužbeni zahtjev, jer je tuženi prešutio činjenicu da mu je dva dana nakon otuđenja apelanticinog vozila predata originalna saobraćajna dozvola, da je u drugostepenom postupku nesporno utvrđeno da je nastupio osigurani slučaj i da apelantica ima pravni osnov za naknadu štete, odnosno isplatu osigurane sume, a tuženi obavezu da apelantici naknadi pretrpljenu štetu, ali da je drugostepeni sud odbio njen tužbeni zahtjev, jer navodno nije dokazala visinu nastale štete. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici da je drugostepeni sud, što je potvrdio i revizijski sud, iako je utvrdio da je nastupio osigurani slučaj i da je apelantica zbog toga pretrpjela štetu, te da je tuženi obavezan apelantici naknaditi pretrpljenu štetu, odbio apelanticin tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu člana 925. stav 2. ZOO, da iznos naknade štete ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja a da tokom prvostepenog postupka apelantica nije predložila, pa odgovarajući vještak mašinsko-saobraćajne struke nije ni izveo dokaz na okolnosti visine pretrpljene štete nastupanjem osiguranog slučaja, a ne radi se o zahtjevu o kome sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Apelantica je navela da u konkretnom slučaju ugovorena suma osiguranja u iznosu od 125.270,00 KM predstavlja stvarnu vrijednost vozila u trenutku zaključenja osiguranja, jer je na tu vrijednost određena premija osiguranja koju je apelantica platila. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o osiguranju starog vozila inozemne proizvodnje (proizvedeno 1998. godine, vozilo BMW), nabavna cijena na dan izdavanja polise osiguranja nije utvrđivana, ali je utvrđena premija osiguranja, koja je određena za sumu osiguranja na iznos od 125.270,00 KM, što predstavlja i vrijednost vozila. Vozilo koje je bilo predmet osiguranja tuženi prethodno nije ni pogledao ni pregledao, a premija osiguranja je upravo određena u skladu sa tržišnom vrijednošću vozila. U zaključenoj polisi osiguranja broj No-07-0002294 sadržana je odredba: "Vrijednost vozila određena je po katalogu cijena motornih vozila - EIB Internationale" 2/2003 str. 54." Dakle, prema toj odredbi, vrijednost vozila je određena po katalogu koji je unaprijed poznat i obostrano prihvaćen, tako da apelantica nije trebalo da dokazuje nešto što je već dogovoreno i poznato. Dakle, nesporno je da je apelantica nastupanjem osiguranog slučaja, odnosno otuđenjem vozila, pretrpjela materijalnu štetu od 125.270,00 KM a u tom iznosu je i ugovorena suma osiguranja. Te odredbe iz ugovora drugostepeni i revizijski sud su previdjeli i zbog toga ih nisu ni primijenili. Stoga su, zaključuje apelantica, bespotrebna bilo kakva vještačenja u pogledu utvrđivanja vrijednosti vozila. Apelantica smatra da su navedenim postupcima redovnih sudova povrijeđena njena prava, i to pravo na pravično suđenje i pravo na
b) Odgovor na apelaciju
Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da su neosnovani apelanticini navodi, te da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi Vrhovnog suda. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelanticini navodi zbog razloga koji su navedeni u osporenoj presudi Kantonalnog suda. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je cijeli postupak vođen u skladu sa zakonom, te da su neosnovani navodi iz apelacije.
U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da su u konkretnom slučaju sporni pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva. Naveo je da apelantica, u smislu člana 21. stav 1. tačka 17. Uvjeta osiguranja, nije dostavila preostala dva originalna ključa, koja dolaze uz predmetni tip vozila, niti je u vezi s tim u toku postupka predočila dokaze kojima bi uspjela dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantica je propustila dokazati visinu tužbenog zahtjeva. Tuženi je istakao da navedena visina tužbenog zahtjeva predstavlja visinu sume osiguranja, koja predstavlja gornju obavezu osiguravača prilikom naknade štete i koja je preuzeta iz važećeg kataloga «EIB Internationale» 2/2003 s obzirom na to da se radi o rabljenom vozilu. Način utvrđivanja i obračun same visine nastale štete su, također, decidirano regulirani Uvjetima osiguranja, pa je u toku postupka moralo biti predloženo vještačenje vještaka mašinske struke koji bi utvrđivao stepen amortizacije vozila, a s tim u vezi i samu visinu nastale štete. Tuženi je naveo da su paušalni navodi iz apelacije da pretrpljena materijalna šteta iznosi koliko sama suma osiguranja, jer je nesporno da se radi o rabljenom vozilu za koje, prema procjeni ovlaštenih uposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%, o čemu je zapravo mišljenje trebalo da dâ vještak mašinske struke. O visini tužbenog zahtjeva, kako je dalje istakao tuženi, ni u kojem slučaju nije mogao odluku donijeti sud, jer se radi o stručnom pitanju iz oblasti mašinstva, te je bilo neophodno provođenje vještačenja u ovoj pravnoj stvari, kako bi apelantica valjano dokazala visinu tužbenog zahtjeva koju potražuje.
Relevantni propisi
Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 9.

Stranke su dužne pred sudom da govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom.

Član 53.

(2) Tužba mora da sadrži:

3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,

4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice,

Član 71.

(2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, te pravni osnov za navode tuženog.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 124.

Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje

stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ovog zakona.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 918.

Ništave su odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja, ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza.

Član 919.

(1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio.

Član 925.

Osiguranjem imovine obezbjeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja.
Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.

(7) Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao, na primjer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrijednosti).

Uvjeti za kasko osiguranje motornih vozila «Triglav BH osiguranja» d.d. Sarajevo u relevantnom dijelu glase:

Uvodne odredbe

(1) Ovi uvjeti, u zavisnosti od sadržaja ugovora o osiguranju, primjenjuju se na:

Osiguranje motornih vozila (osiguranje auto-kaska),

(2) Pojedini izrazi u ovim uvjetima imaju ovo značenje:

4) Premija – suma koja se udružuje (plaća) za osiguranje po ugovoru o osiguranju.

5) Suma osiguranja – suma na koju je stvarni, odnosno imovinski interes osiguran, i to u slučajevima kada je osiguranje zaključeno na «Sumu osiguranja».

Član 6.

(1) Kad nastane osigurani slučaj na osnovu koga se traži naknada iz osiguranja, osiguranik je dužan da postupi prema sljedećem:

2) da odmah, a najkasnije u roku od tri dana po saznanju, prijavi osiguravaču da je na osiguranoj stvari nastala šteta ostvarenjem osigurane opasnosti, odnosno da je nastao osigurani slučaj...,

(2) Osiguranik je dužan da osiguravaču pruži sve podatke kojima raspolaže, a koji su neophodni za utvrđivanje uzroka, obima i visine štete...

Član 7.

(1) Po prijemu prijave o nastalom osiguranom slučaju osiguravač je dužan da najkasnije u roku od tri dana pristupi utvrđivanju i procjeni štete....

Član 17. stav 1. tačka 11.

Kod punog kasko osiguranja vozila osiguravač je dužan da naknadi štetu prouzrokovanu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i rezervnih dijelova osiguranih u smislu člana 16. ovih uvjeta uslijed:

11) krađe, provalne krađe, protivpravnog oduzimanja vozila u namjeri da se upotrijebi za vožnju, razbojničke krađe, razbojništva i prevare, ...

Član 21. stav 1. tačka 17.

Osiguravač nije u obavezi da naknadi [...] štetu i troškove [...] ako nakon prijavljene krađe vozila osiguranik nije u mogućnosti predočiti osiguravaču originalne ključeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila.

Član 23.

(1) Za utvrđivanje premije mjerodavna je nabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, a za sljedeća razdoblja osiguranja (godinu dana) nabavna cijena na dan izdavanja polise osiguranja, ako se drukčije ne ugovori.

[...]

Ako nije ugovorena mjerodavna nabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, u policu se obavezno unosi klauzula: «Osiguranik je upozoren na posljedice podosiguranja.»

Član 24.

(1) Visina štete se utvrđuje:

1) U slučaju da je na vozilu bila totalna šteta nastala ostvarenjem rizika krađe, iznosi naknade štete određuju se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila, a dobiveni iznos štete umanji za ugovorenu franšizu. [...]

Amortizacija se utvrđuje na osnovu starosti vozila, pređenih kilometara i općeg stanja vozila, uz primjenu odgovarajućih mjerila. [...]
VI. Dopustivost

U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000266 od 25. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2007. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Preduvjet za razmatranje apelanticinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelantica imala «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava u više navrata naveo da koncept «imovine» u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao «imovinska prava» i na taj način kao «imovina» u smislu ove odredbe (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999 -II, strana 96, tačka 54). Također, pojam «imovina» uključuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će oni biti realizirani (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24).
U konkretnom predmetu apelantica je tužbom pred Općinskim sudom tražila naknadu materijalne štete od tuženog po osnovu zaključenog ugovora o auto-kasko osiguranju za predmetno vozilo. Članom 925. stav 1. Zakona o bligacionim odnosima propisano je da se «osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja». Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila, koji su sastavni dio predmetnog ugovora o osiguranju, regulirano je članom 17. da «kod punog kasko osiguranja vozila osiguravač je dužan da naknadi štetu prouzrokovanu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, [...] uslijed: krađe [...]. Također, članom 24. navedenih uvjeta je regulirano da «u slučaju da je na vozilu bila totalna šteta nastala ostvarenjem rizika krađe, iznosi naknade štete određuju se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanji za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila». Imajući u vidu relevantne odredbe navedenog zakona i Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila, Ustavni sud smatra da je apelantica, u situaciji kada je zaključila ugovor o osiguranju, platila premiju osiguranja i kada se desio osigurani slučaj, imala legitimno očekivanje da će njen odštetni zahtjev biti realiziran. Ustavni sud zaključuje da ovo apelanticino legitimno očekivanje koje je utemeljeno u važećem zakonu i Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Da li je došlo do miješanja u apelanticinu imovinu?

Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste da li je osporenim presudama došlo do miješanja u apelanticinu imovinu.
Evropski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu «u biti garantira pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo. Zbog toga se mora odrediti «da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 69).
Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenom određenih pravila procesnog zakona apelantici ograničeno pravo na njenu «imovinu», te da stoga nije potrebno, radi daljnjeg razmatranja ovog predmeta, tačno reći da li se radi o lišavanju apelantice njene imovine, ili se radi o ograničavanju njenog uživanja u pravu na «imovinu» primjenom ZPP. Stoga će Ustavni sud razmotriti konkretni slučaj u smislu općeg pravila iz člana 1. Protokola broj 1.

Zakonitost miješanja

Ustavni sud treba da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.
Ustavni sud zapaža da je apelanticin zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog u ZPP, te da posljedice koje primjena ove odredbe ima u konkretnom slučaju sa aspekta saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predstavljaju materijalna razmatranja koja treba da se uzmu u obzir pri odlučivanju o tome da li su sudovi u primjeni ove odredbe postigli pravičnu ravnotežu između različitih interesa. Ustavni sud će stoga nastaviti analizu uz prihvatanje da je primjena ovog pravila, u mjeri u kojoj predstavlja miješanje ili ograničenje provođenja apelanticinog prava na mirno uživanje imovine, bila «predviđena zakonom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu?

U vezi sa pitanjem da li postoji cilj koji služi javnom interesu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava u presudi James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva koji je utvrdio da činjenica da miješanje u pravo imovine u interesu samo određenih lica, a ne i zajednice u cjelini, ne mora značiti da lišavanje nije bilo u javnom interesu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. februara 1986. godine, serija A broj 98, st. 41. i 45). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju cilj miješanja u apelanticino pravo na imovinu bilo provođenje propisanih pravila parničnog postupka, što je, opet, u interesu pravne sigurnosti i vladavine prava i što svakako predstavlja javni interes.

Princip proporcionalnosti

Na kraju, Ustavni sud mora utvrditi da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.
Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama utvrđeno da je apelantica pretrpjela totalnu štetu zbog krađe vozila za koje je imala zaključeno tzv. potpuno kasko osiguranje. Međutim, apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan i time joj je uskraćeno i samo pravo na naknadu štete iz ugovora o osiguranju. Ustavni sud, također, naglašava da je apelantica u konkretnom slučaju u svemu postupila prema svojim obavezama iz Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, da se nije stekao niti jedan od uvjeta za isključenje obaveze osiguravača propisan Uvjetima auto-kasko osiguranja tuženog, niti za gubitak prava iz osiguranja propisan istim uvjetima. Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni i Vrhovni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to učinili stavili pretjeran teret na apelanticu. Ustavni sud ističe da je apelantica odredila i obrazložila visinu tužbenog zahtjeva i ponudila polisu osiguranja kao dokaz svoga tužbenog zahtjeva kako u odnosu na osnov, tako i u odnosu na visinu pretrpljene štete. S druge strane, Ustavni sud zapaža da tuženi nije ispunio ni svoju ugovornu obavezu da nakon nastupanja osiguranog slučaja izvrši procjenu visine nastale štete, a u sudskom postupku je samo paušalno osporio navedenu visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženi nije ponudio bilo kakve argumente u vezi sa visinom amortizacije apelanticinog otuđenog vozila ili visine franšize kojima bi dokazao da visina štete koju je apelantica pretrpjela nije u visini sume osiguranja. Ustavni sud zapaža da su ovo podaci koje je tuženi mogao prilikom osporavanja visine zahtjeva konkretno istaći, jer je u odgovoru na apelaciju istakao da «prema procjeni ovlaštenih uposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%», a znao je i visinu eventualno ugovorene franšize za koju bi se iznos štete još umanjio. Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je prvenstveno tužilac u parničnom postupku dužan pružiti dokaze za svoje navode na kojima zasniva tužbu, ali također ističe da ZPP propisuje obavezu svake strane u postupku da svoje navode dokaže. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelantica smatrala da je visina štete koja joj pripada jednaka visini sume osiguranja za šta je ona kao dokaz podnijela polisu osiguranja. S druge strane, tuženi nije štetu procijenio u vansudskom postupku iako ima odgovarajuću stručnu službu, a tokom sudskog postupka je samo ustrajao na tvrdnji da visina koju apelantica traži nije odgovarajuća iako u vezi s tim nije ponudio nikakav konkretan protuargument. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to sudovi uradili na apelanticu stavljen pretjeran teret, čime je narušena ravnoteža između općeg, javnog interesa i zaštićenog apelanticinog prava.
Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinih prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak tiče prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na taj postupak. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
Nakon analize cjelokupnog postupka sa aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, odnosno nedosuđivanjem traženog iznosa naknade štete. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije
Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to učinili u konkretnom slučaju stavili pretjeran teret na apelanticu i time narušili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa kojem se teži. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena materijalnog prava ne izgleda proizvoljna.
Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja, djelimično suprotna odluci, potpredsjednice Seade Palavrić i sudijе Mirsada Ćemana.

Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.



Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović





IZDVOJENO MIŠLJENJE O DJELIMIČNOM NESLAGANJU SUTKINJE PALAVRIĆ



U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija Hate Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) dopustiva, a u meritumu osnovana samo u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok apelaciju u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) smatra neosnovanom i kao takvu ju je odbio.

Saglasna sam sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Također, saglasna sam sa dijelom odluke Ustavnog suda kojim je apelacija usvojena u odnosu na povredu prava na apelanticinu imovinu. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskom odlučenju uvaženih kolega, nisam saglasna sa obrazloženjem povrede prava na apelanticinu imovinu. Naime, smatram da pristup redovnih sudova, koji su, na jednoj strani, priznali da apelantica, u smislu materijalnog prava, ima pravo na određeni iznos naknade, odnosno utvrdili da apelantica ima pravni osnov za svoj tužbeni zahtjev, a, s druge strane, odbili njen tužbeni zahtjev proizvoljnim tumačenjem procesnih pravila, konkretno pravila o teretu dokazivanja, predstavlja jasnu nezakonitost u postupanju redovnih sudova. Stoga je, prema mome mišljenju, miješanje javnih vlasti (kao rezultat nepravičnog sudskog postupka) u apelanticino pravo na imovinu, bez obzira na iznos na koji je ona imala pravo u skladu sa ugovorom o osiguranju, nezakonito. Zato to miješanje predstavlja povredu prve rečenice člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa u tim okolnostima, prema mome mišljenju, nije ni bilo neophodno ispitivati ostale principe na kojima insistira član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao što je urađeno u odluci Ustavnog suda.

Međutim, znatno važnije pitanje zbog kojeg iznosim izdvojeno mišljenje o djelimičnom neslaganju s većinskim odlučenjem u Odluci Ustavnog suda broj AP 1095/07 jeste moje neslaganje sa dijelom odluke kojim je apelacija odbijena u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naime, Ustavni sud u tač. 43, 44. i 45. Odluke, „nakon analize cjelokupnog postupka s aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje“, zaključuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, odnosno nedosuđivanjem traženog iznosa naknade štete, pa apelanticine navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje smatra neosnovanim i zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje.

Ovakvo obrazloženje odluke za mene je potpuno neprihvatljivo. Naime, vlastitom analizom apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje kao jednog od ustavnih prava (a time i prava iz Evropske konvencije, budući da ona zajedno sa svojim protokolima, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima snagu ustavnih odredaba), ispitujući da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, zaključila sam sljedeće:

Apelantica se žali da joj je osporenim presudama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje, a njeni navodi o kršenju ovog prava odnose se na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da je njeno pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili njen tužbeni zahtjev iako su utvrdili da je pravni osnov neupitan, jer su smatrali da je apelantica trebalo da predloži vještačenje na okolnost visine štete, a apelantica smatra da je visina njenog tužbenog zahtjeva, a time i visina štete koju je pretrpjela, bila utvrđena samim ugovorom o auto-kasko osiguranju, smatrajući da je osiguranje zaključeno na sumu osiguranja, što je dokazivala polisom osiguranja.
Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25).
Na ovome mjestu moram podsjetiti da Uvjeti auto-kasko osiguranja spadaju u opće uvjete poslovanja u smislu Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čine popis ugovornih klauzula formuliranih unaprijed u pisanom obliku, odnosno čine tzv. formularno pravo, čiji sadržaj u cijelosti ili pretežno određuje samo jedna ugovorna strana, u konkretnom slučaju osiguravatelj. Općeprihvaćeno je mišljenje u pravnoj teoriji da je ovakvim ugovaranjem već pri samom zaključivanju ugovora značajno poremećen princip ravnopravnosti i jednakosti stranaka, odnosno načelo slobode ugovaranja, na kojima insistira ZOO. Stoga je zakonodavac morao pronaći način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u kojima jača strana zloupotrebljava prednosti koje joj ovakvi ugovori pružaju, propisujući u stavu 1. člana 142. ZOO da „opći uvjeti određeni od jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove“, a u stavu 4. istog člana ZOO propisano je da „u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi vrijede ove posljednje“. I član 143. ZOO uspostavljen je s istom svrhom, jer je u stavu 1. propisano: „Ništave su odredbe općih uvjeta koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa“, a u stavu 2. istog člana propisano je: „Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.“
Upravo stoga što opći uvjeti, dakle, i Uvjeti auto-kasko osiguranja vrijede za sve i što se po svome značaju približavaju općim propisima, u odnosu na njih i na ugovore koji se na osnovu njih sklapaju, smatram da je jače izražen javni interes za njihovu kontrolu nego što je to slučaj s drugim ugovorima čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno utvrđuju individualnim pregovaranjem. Drugim riječima, za takve ugovore vrijede nešto drukčija strožija (zaštitna) pravila. Ispitivanje cilja i svrhe ugovora svakako je otežano kod ugovora sklopljenih na osnovu općih uvjeta s obzirom na to da se u tom slučaju ne radi o pojedinačnom pregovaranju i zajedničkom formuliranju teksta ugovora, već, naprotiv, o jednostranom sastavljanju općih uvjeta jedne ugovorne strane, kojima druga ugovorna strana može samo pristupiti. Stoga je sud u slučajevima ove vrste dužan utvrđivati pojedinačnu volju stranaka kojom su se one rukovodile, s jedne strane, pri sastavljanju općih uvjeta, a, s druge strane, pri pristupanju općim uvjetima, ali i ocjenjivati da li su ti opći uvjeti u skladu sa onim ciljem koji bi prosječan pripadnik grupe kojoj pripada druga ugovorna strana želio postići sklapanjem takvog ugovora. Ovu obavezu suda dodatno naglašava ZOO kada u stavu 2. člana 99. propisuje da „pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom”.
Zapažam da su strane u konkretnom slučaju prilikom zaključenja ugovora o osiguranju, 5. decembra 2003. godine, primjenom Kataloga cijena motornih vozila „EIB Internationale“ 2/2003, str. 54, odredile da je nabavna cijena predmetnog vozila na dan izdavanja polise osiguranja u smislu člana 23. Uvjeta osiguranja 125.270,00 KM; da je na taj iznos kao osnovicu ugovorena premija osiguranja u iznosu od 5.291,00 KM i da je taj iznos istovremeno ugovoren i kao gornja granica obaveze tuženog. Zatim, da je apelantica i osiguravatelju i u postupku pred redovnim sudovima tvrdila da je prilikom zaključenja ugovora o osiguranju svoj auto osigurala na sumu osiguranja u iznosu od 125.270,00 KM koja predstavlja stvarnu vrijednost vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, jer je na tu vrijednost određena i premija osiguranja u iznosu od 5.291,00 KM, koju je apelantica platila. Dakle, u trenutku kada je podnijela tužbu radi naknade štete, apelantica je zahtijevala isplatu sume osiguranja, tj. sume na koju je njen imovinski interes osiguran, smatrajući da je osiguranje zaključeno na „sumu osiguranja“. U konkretnom slučaju radilo se o osiguranju vozila starog pet godina, inozemne proizvodnje (proizvedeno 1998. godine, vozilo BMW), kojem je novonabavna cijena na dan izdavanja polise osiguranja, s ciljem utvrđivanja osnovice za obračun premije i gornje granice obaveze prema članu 23. Uvjeta auto-kaska, određena primjenom Kataloga cijena motornih vozila „EIB Internationale“ 2/2003, str. 54, što predstavlja i vrijednost vozila. Apelantica je, dakle, tvrdila da je ovom posebnom pogodbom u polisi osiguranja isključena primjena člana 24. Uvjeta auto-kaska tuženog kao općeg uvjeta, što omogućuje stav 1. Uvodnih odredaba Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog, odnosno, imajući u vidu da je njeno vozilo ukradeno i da je time nastupila totalna šteta za nju, da ne treba utvrđivati nabavnu cijenu novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete, niti taj iznos umanjivati za amortizaciju, niti franšizu (u polisi i ugovoreno potpuno kasko osiguranje bez franšize). Kao dokaz za svoj tužbeni zahtjev apelantica je ponudila polisu osiguranja broj 0002294 izdatu 5. decembra 2003. godine.
S druge strane, zapažam da je tuženi i u odgovoru na tužbu i tokom cijelog postupka pred redovnim sudovima osporavao i sâm osnov tužbenog zahtjeva i njegovu visinu, tvrdeći da, i kada bi postojao pravni osnov za naknadu štete apelantici, pretrpljena šteta ne bi iznosila koliko sama suma osiguranja, jer je nesporno da se radi o rabljenom vozilu za koje, prema procjeni ovlaštenih uposlenika tuženog, amortizacija iznosi 72,8%, „o čemu je zapravo svoje mišljenje trebalo da dâ vještak mašinske struke“. Zapažam da je tuženi, dakle, osporavao apelanticin stav da je osiguranje zaključeno na sumu osiguranja u kojem slučaju je isključeno utvrđivanje visine štete primjenom člana 24. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog jer, prema članu 925. stav 7. ZOO, visinu štete predstavlja ugovorena suma osiguranja, te isticao da se visina štete ima utvrditi upravo primjenom člana 24. Uvjeta auto-kasko osiguranja i da je visina štete koju je apelantica pretrpjela znatno niža od iznosa od 125.270,00 KM koji apelantica potražuje i koji je naveden u polisi osiguranja, ali da tuženi u pravcu dokazivanja visine štete koju je sâm zagovarao nije niti ponudio dokaze, niti je dokazao tu visinu štete.
Podsjećam da je Kantonalni sud svoju odluku, kojom je odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, obrazložio navodima da je zaključio da se tuženi, protivno odredbi člana 9. ZPP, nesavjesno koristio svojim pravima koja su mu data navedenim zakonom. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je nastupio osigurani slučaj i da apelantica ima utvrđen pravni osnov da joj tuženi naknadi štetu nastalu krađom njenog vozila, ali je, pozivajući se na odredbe člana 925. st. 1. i 2. ZOO, smatrao da se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti čiji se iznos naknade utvrđuje shodno odredbi člana 24. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, tako što se nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja iznosa štete umanjuje za iznos amortizacije (istrošenosti) vozila i dobiveni iznos štete umanjuje za ugovorenu franšizu - dio vrijednosti osigurane stvari koji nije pokriven ugovorom, „koje u konkretnom ugovoru nema“. Kao razloge za svoju odluku Kantonalni sud je naveo i da je tuženi u toku cijelog postupka isticao da, sve i da je osnov tužbenog zahtjeva utvrđen, apelantici ne bi pripadala visina naknade materijalne štete u cjelokupnom iznosu, nego umanjena za amortizaciju vozila, koja se zbog propusta u predlaganju dokaza od apelantice u konkretnom slučaju nije utvrdila, jer na osnovu predloženih i izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi visinu štete nastupanjem konkretnog osiguranog slučaja, koju je trebalo da dokaže apelantica. Zatim, da apelanticin tužbeni zahtjev nije mogao odbiti prvostepeni sud zbog toga što tuženom nije predala saobraćajnu dozvolu, već zbog činjenice da ona nije sudu pružila dokaze na okolnosti visine štete koju je pretrpjela nastupanjem osiguranog slučaja, imajući u vidu da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete o kome sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni u smislu odredbe člana 127. ZPP, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno članu 126. u vezi sa članom 226. ZPP, potvrdio presudu kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je apelanticinu reviziju odbio sa istim obrazloženjem kao i drugostepeni.
Nastojeći da dam odgovor na pitanje da li je navedenom primjenom materijalnog i procesnog prava redovnih sudova prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje, analizirala sam tu primjenu i došla do sljedećeg:
Naime, kada je riječ o primjeni procesnog prava, podsjećam da je relevantnim odredbama ZPP propisano da su stranke (kako tužilac, tako i tuženi) dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7); da su stranke dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ZPP (član 9); da tužba mora sadržavati, između ostalog, dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev (član 53); da tuženi koji osporava tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu mora navesti, između ostalog, dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode (član 71); da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (član 123); da će sud naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke a koje stranke nisu predložile ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ZPP (član 124); da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126); da će sud, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, o tome odlučiti prema svojoj ocjeni (član 127).
Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi bili dužni potpuno jednako tretirati kako apelanticu kao tužiteljicu, tako i osiguravatelja kao tuženog. Relevantne odredbe ZPP, navedene u prethodnoj tački ove odluke, obavezuju svaku stranku da za svaku svoju tvrdnju ponudi dokaz, bilo da je riječ o tužiocu ili tuženome. U konkretnom slučaju zapažam da su redovni sudovi procesno pravo primijenili proizvoljno, i to na apelanticinu štetu. Naime, redovni sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev tvrdeći da je ona bila dužna predložiti vještačenje na okolnost visine štete koju je osporavao, odnosno zagovarao tuženi, iako je, prema članu 71. ZPP, budući da je u odgovoru na tužbu osporio i visinu štete, tuženi bio dužan predložiti i dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima je osiguravatelj kao tuženi zasnivao svoje navode o visini štete. Nasuprot stavu redovnih sudova, smatram da je potpuno ista obaveza koja je u odnosu na apelanticu kao tužiteljicu propisana članom 53. ZPP propisana i za tuženog članom 71. ZPP. Isto je i sa odredbom člana 123. ZPP, prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, tj. kako je apelantica bila dužna ponuditi dokaz i dokazati visinu svog tužbenog zahtjeva, isto tako je tuženi bio dužan ponuditi dokaze i dokazati visinu štete koju je on zagovarao. Redovni sudovi su pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP primijenili na apelanticu iako je ona kao dokaz za svoj tužbeni zahtjev i kada je riječ o osnovu i kada je riječ o visini štete prezentirala polisu osiguranja, ali isto pravilo nisu primijenili na tuženog koji za svoje tvrdnje kojima osporava visinu tužbenog zahtjeva, odnosno visinu nastale štete, nije ponudio niti jedan dokaz, a time ni dokazao visinu štete koju je sâm zagovarao.
Ovakvim postupanjem redovni sudovi su u cijelosti zanemarili, tj. proizvoljno primijenili pravila o teretu dokazivanja i kada je riječ o tim pravilima u subjektivnom smislu prema kojima: ko šta tvrdi, on treba i da dokaže; teret dokazivanja pogađa onog ko nešto tvrdi, a ne onog ko nešto poriče; ako tuženi ističe prigovore, dužan je dokazivati istinitost činjenica na kojima zasniva svoje prigovore kao da je tužilac; a isto tako i kada je riječ o tim pravilima u objektivnom smislu prema kojima: stranka koja tvrdi da ima neko pravo snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava ako zakonom nije drukčije određeno; stranka koja osporava postojanje nekog prava snosi teret dokazivanja činjenice koja je spriječila nastanak ili ostvarivanje prava ili činjenice uslijed koje je prestalo pravo da postoji ako zakonom nije drukčije određeno.
U odnosu na obavezu dokazivanja visine štete, zapažam da su redovni sudovi i odredbe Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, kao materijalnog prava, primjenjivali selektivno, pa su apelanticin tužbeni zahtjev odbili iako su utvrdili pravni osnov njenog potraživanja, jer ona nije predložila vještačenje na okolnost visine štete, već je tvrdila da joj pripada naknada sume osiguranja iz polise osiguranja. Međutim, prema članu 6. stav 2. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, kad nastupi krađa kao osigurani slučaj, obaveza osiguranika je da osiguravatelju pruži sve podatke kojima raspolaže, a koji su neophodni za utvrđivanje uzroka, obima i visine štete. Nasuprot ovim obavezama osiguranika, prema članu 7. stav 1. Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, stoji obaveza osiguravatelja, u konkretnom slučaju tuženog, da po prijemu prijave o nastalom osiguranom slučaju najkasnije u roku od tri dana pristupi utvrđivanju i procjeni štete. Dakle, nesporno je da je na osiguravatelju, tj. tuženom u konkretnom slučaju, a ne na osiguraniku, tj. apelantici u konkretnom slučaju, obaveza utvrđivanja i procjene štete. Zapažam, međutim, da upravo tuženi kao osiguravatelj nije postupio po svojoj obavezi iz ugovora o osiguranju i nakon prijave osiguranog slučaja pristupio utvrđivanju i procjeni nastale štete, odnosno nije apelantici ponudio bilo koji iznos na ime naknade nastale štete, već joj je osporavao i samo pravo na naknadu štete zbog navodnog neispunjenja, odnosno kršenja ugovornih obaveza s njene strane.
Osim navedenog, konstatiram da sudovi nisu ni utvrđivali činjenicu da li je osiguravatelj ispunio svoje obaveze iz ugovora o osiguranju. Naprotiv, i kada su u konkretnom slučaju tokom sudskog postupka utvrdili da se osiguravatelj nesavjesno koristio pravima koja su mu priznata zakonom, redovni sudovi nisu ispunili svoju obavezu da s posebnom pažnjom tumače i primijene pravo kada je riječ o ugovoru čiji su sastavni dio Uvjeti auto-kasko osiguranja tuženog kao osiguravatelja. Iz obrazloženja osporenih presuda uopće se ne može zaključiti da sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, pored propusta da istraže zajedničku namjeru ugovarača kada su sporazumno odredili novonabavnu cijenu predmetnog vozila na dan izdavanja polise osiguranja primjenom Kataloga cijena motornih vozila „EIB Internationale“ 2/2003, str. 54. u iznosu od 125.270,00 KM, koji je bio i javno objavljen i poznat objema stranama, redovni sudovi nisu odgovorili ni na pitanje: Zašto bi apelantica ugovorila i platila premiju osiguranja u iznosu od 5.291,00 KM, koja je izuzetno visoko određena i u praksi bi mogla poslužiti za auto-kasko osiguranje barem četiri putnička vozila vrijednosti putničkog vozila koju je tuženi zagovarao ali koju nije dokazivao niti dokazao, iako je tvrdio da predmetno auto-kasko osiguranje nije bilo zaključeno na sumu osiguranja. Zapažam da redovni sudovi, ustvari, nisu odlučili o apelanticinom tužbenom zahtjevu kada se pozivala na odredbu stava 7. člana 925. ZOO prema kojoj, ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumom utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravatelj dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog, iako je apelantica tvrdila da je zaključila osiguranje na „sumu osiguranja“, a tuženi nije ni dokazivao, a pogotovo nije dokazao da je ugovorena vrijednost osiguranog vozila veća od njegove stvarne vrijednosti. Dakle, sudovi nisu ni odlučili o navedenom dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva, niti su obrazložili zašto o tome nisu odlučili, odnosno zašto bi odredba člana 925. stav 7. ZOO eventualno bila neprimjenjiva u apelanticinom slučaju. Svojim postupanjem redovni sudovi su apelanticu lišili samog prava na naknadu štete iz ugovora o osiguranju iako su utvrdili da je ugovor o osiguranju auto-kaska zaključen; da je nastupio osigurani slučaj; da postoji pravni osnov da tuženi isplati apelantici naknadu štete, te bez obzira na izričitu odredbu člana 918. ZOO prema kojoj su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza.
Također, u osporenim presudama nisam pronašla obrazloženje zašto je, kada je već utvrđeno da je apelantica pretrpjela totalnu štetu zbog krađe potpuno auto-kasko osiguranog vozila bez franšize i da apelantici pripada pravo na naknadu štete u smislu člana 127. ZPP, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan i zašto joj je uskraćeno samo pravo na naknadu štete iz ugovora o osiguranju pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je apelantica, nasuprot tuženom, u svemu postupila prema svojim obavezama iz Uvjeta auto-kasko osiguranja tuženog, kada se nije stekao niti jedan od uvjeta za isključenje obaveze tuženog kao osiguravatelja propisan Uvjetima auto-kasko osiguranja tuženog, niti za gubitak prava iz osiguranja, propisan istim uvjetima. Zaključujem da redovni sudovi u svojim odlukama uopće nisu dali obrazloženje zašto su apelanticu lišili i samog prava na isplatu naknade štete, odnosno tuženog oslobodili njegove obaveze iz ugovora o osiguranju.
Zaključujem, također, da je iz presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda jasno da su se ovi sudovi složili da apelantica ima pravni osnov da joj tuženi naknadi pretrpljenu štetu uslijed krađe vozila koje je bilo potpuno auto-kasko osigurano kod tuženog kao osiguravatelja. U isto vrijeme tužbeni zahtjev je odbijen samo zato što je apelantica tražila da joj se na ime naknade štete isplati iznos koji je naveden u polisi osiguranja kao suma osiguranja u smislu člana 925. stav 7. ZOO (za štа je kao dokaz priložila polisu osiguranja), što je predstavljalo veći iznos naknade od iznosa koji je sud imao u vidu da bi se zadovoljio tuženi, prema odredbama ugovora o osiguranju kako su ga tumačili sudovi i tuženi. Prema stavu ova dva suda, apelantica je prema pravilima o teretu dokazivanja bila obavezna iznijeti dokaze za manji iznos naknade štete nego što je smatrala da joj pripada, pa s obzirom na to da to nije učinila, njen zahtjev za naknadu pretrpljene materijalne štete je odbijen u cijelosti.
Očigledno je da su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pravilo o teretu dokazivanja na način koji je doveo do proizvoljnog tumačenja i primjene procesnog prava a to je dovelo do nepravičnog postupka na apelanticinu štetu. Kao što sam već ranije rekla, prema pravilu o teretu dokazivanja u građanskom postupku, na stranci je, bilo da tuži ili pobija tužbu, da iznese tvrdnje u korist određenog zahtjeva ili odbrane. U konkretnom slučaju apelantica je iznos tužbenog zahtjeva zasnivala na određenom razumijevanju i tumačenju odredbe ugovora o osiguranju, i to dokazivala polisom osiguranja. Tuženi se nije složio sa apelanticinim tumačenjem ugovora i iznosom za koji je ona smatrala da joj pripada. Oba suda, koji su imali pravo na konačno tumačenje i primjenu zakona, iako ne explicite kao što su trebali, implicite su izrazili stav da u apelanticinom slučaju nije riječ o sumi osiguranja iz člana 925. stav 7. ZOO i da je iznos koji je apelantica zahtijevala previsoko postavljen.

Međutim, bez obzira na činjenicu da se od trenutka kada je tuženi osporio apelanticin tužbeni zahtjev, odnosno njegovu visinu, teret dokazivanja manjeg iznosa morao prebaciti na tuženog, redovni sudovi su taj teret prebacili na apelanticu, bez obzira na činjenicu da je apelantica zasnivala iznos tužbenog zahtjeva na različitom tumačenju zakona i ugovora. Takvim postupcima redovni sudovi su obavezali apelanticu da dokaže da je tuženi u pravu, te da obori vlastito tumačenje ugovora i zakona iz svog tužbenog zahtjeva. Ovakvo tumačenje pravila o teretu dokazivanja je, prema mome mišljenju, nezakonito i nepravično, te je, stoga, cijeli postupak proveden nepravično, odnosno suprotno pravičnosti koju podrazumijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Uostalom, ovom prilikom želim ukazati i na nedosljednost Ustavnog suda kada je riječ o stavu u vezi sa pravilima o teretu dokazivanja.

Naime, u Odluci Ustavnog suda broj AP 1734/08, koju je Ustavni sud donio 21. decembra 2010. godine, dostupnoj na službenoj stranici Ustavnog suda, apelantica je u postupku pred redovnim sudovima bila u ulozi tužene (tačnije drugotužene). Ustavni sud je njenu apelaciju odbio kao prima facie neosnovanu. U tački 11. navedene odluke Ustavni sud je naveo: U vezi s apelanticinim navodima da je sud trebalo da angažira vještaka, s obzirom na to da to nije učinio tužilac, a koje je bilo neophodno za donošenje pravilne odluke, i utvrđivanje naknade uloženih sredstava u predmetni stan, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema novom ZPP, koji se primjenjuje od 1. augusta 2003. godine. Član 7. stav 1. ZPP propisuje: «Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice.» Prema navedenoj zakonskoj odredbi, i apelantica je bila obavezna da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda, odnosno da ospori visinu navedenih ulaganja tužioca, i, konačno, dokaže svoje tvrdnje. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva 'koliko činjenica, toliko i prava', a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, opet se radi o navodima koji su očigledno (prima facie) neosnovani.

Kao što se neosporno može zaključiti iz citiranog dijela Odluke Ustavnog suda broj AP 1734/08, Ustavni sud, u odnosu na član 7. stav 1. ZPP, usvojio je stav da je i apelantica, iako je bila u ulozi tužene i osporavala tužbeni zahtjev tužioca, bila obavezna da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda, odnosno da ospori visinu ...i konačno dokaže svoje tvrdnje. Imajući u vidu da su član 7. i član 123. ZPP usko vezani, smatram da ono što vrijedi za član 7. ZPP, kada je riječ o ulozi suda i stranaka, također neupitno vrijedi i za tužioca i tuženog kao stranke sa međusobno suprotstavljenim zahtjevima. Stoga, smatram da su redovni sudovi, a slijedeći to i Ustavni sud u apelanticinom slučaju iz Odluke broj AP 1095/07, da bi postupak ispunio kriterije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i u postupku koji je pokrenula apelantica iz Odluke broj AP 1095/07 bili dužni postupiti upravo na način na koji su postupili redovni sudovi a koji je prihvatio Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1734/08.

Slijedi da apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je donijela većina sudija Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.



IZJAVA SUDIJE ĆEMANA O PRIDRUŽIVANJU IZDVOJENOM MIŠLJENJU SUTKINJE PALAVRIĆ

Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), pridružujem se izdvojenom mišljenju sutkinje Seade Palavrić o djelimičnom neslaganju u predmetu broj AP 1095/07.
Imenovanje za sekretara SO

Poštovani, Rijrč je o opštini u Rsu.[…]

RAZVOD BRAKA u BiH

Ja ne znam protumaciti Zakon. Trazila sam pomoc i […]

Šifre Općina u BiH za uplatu taksi Op[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja