BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5168
Službeni glasnik BiH, broj 44/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 599/21, rješavajući apelaciju D. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D.S. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 035634 21 Kž 7 od 5. februara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 035634 21 Kv 8 od 21. januara 2021. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.S. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 035634 21 Kž 7 od 5. februara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 035634 21 Kv 8 od 21. januara 2021. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 035634 21 Kž 7 od 5. februara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 035634 21 Kv 8 od 21. januara 2021. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.

III. Činjenično stanje


3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Kantonalni sud, u vijeću sastavljenom od sudije R.Š., kao predsjednika vijeća, i još dvojice sudija, kao članova vijeća, donio je Rješenje broj 09 0 K 035634 21 Kv 8 od 21. januara 2021. godine kojim je apelantu produžen pritvor za dva mjeseca (od 24. januara do 24. marta 2021. godine ili do druge odluke suda).

5. U obrazloženju je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo Kantonalnom sudu optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela silovanje iz člana 203. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela protivpravno lišavanje slobode iz člana 179. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, sve u vezi sa članom 54. istog zakona, koja je potvrđena, i da je posljednje rješenje o produženju pritvora apelantu doneseno 24. novembra 2020. godine. Vršeći kontrolu opravdanosti pritvora nakon detaljno izvršenog uvida u spis, Kantonalni sud je zaključio da postoje opravdani zakonski razlozi za produženje po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Kako je naveo Kantonalni sud, osnovana sumnja koja je opisana ranije u rješenju nije dovedena u pitanje, te je navedeno šta se apelantu stavlja na teret optužnicom i dokazi iz kojih proistječe osnovana sumnja ( str. 3-7). Dalje, Kantonalni sud je naveo šta je utvrđeno ocjenom navedenih dokaza (str.7-12), među kojima je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta iz koje proizlazi da je oštećena dobrovoljno predala telefon, nalaz GAK-ambulantni pregled za oštećenu, nalaz vještaka, dr. Žuje od 30. januara 2020. godine. Dalje, od strane 12. Kantonalni sud navodi da je 11. juna 2020. godine započeo glavni pretres, te je naveo datume pretresa i dokaze koji su izvođeni, među kojima je, opet, saslušanje vještaka, dr. Žuje (strana 16), saslušanje vještaka Zorana Obradovića (strana 20) na (između ostalog) okolnost vještačenja bioloških tragova uzetih ispod noktiju oštećene i apelanta.

6. Na strani 31. Kantonalni sud je naveo da iz analize navedenih dokaza i činjenica utvrđenih njima, prvenstveno iskaza oštećene i objektivne medicinske dokumentacije, te nalaza vještaka sudskomedicinske struke, dr. Žuje i videozapisa snimka na telefonu, proizlazi osnovana sumnja da je apelant u inkriminiranom periodu držao oštećenu protiv njene volje u stanu, gdje ju je konstantno fizički maltretirao, udarao i vršio nasilje nad njom, te da ju je na okrutan način protivpravno zatvorio i držao zatvorenu u svom stanu i lišio je slobode kretanja zaključavanjem stana i držanjem ključa na lancu oko vrata, ne dozvoljavajući joj ni da obavi telefonsku komunikaciju bez njegovog prisustva, te sugerirajući odgovore koje treba dati u komunikaciji koju je obavljala sa sestrom, te da joj je upućivao razne prijetnje, kako to proizlazi iz njenog iskaza, da je od nje tražio i prisiljavao je na spolni odnošaj na koji je ona i pristala zbog straha koji je osjećala od apelanta, zbog fizičkog nasilja koje je ispoljavao i upućenih prijetnji, te činjenice da ju je sprečavao da napusti stan u koji je dobrovoljno došla. Apelant je, kako se to osnovano sumnja, ne samo fizičkim nasiljem već i prijetnjama da će aktivirati bombu prijetio oštećenoj i objašnjavao joj i posljedice koje bi je mogle snaći u slučaju da ona odbije da sa njim stupi u spolne odnose, te ju je na različite ponižavajuće načine primoravao na seksualne odnose. Očigledno iskazano fizičko nasilje, uslijed kojeg je oštećena zadobila povrede po glavi, licu i cijelom tijelu, a koje su konstatirane u medicinskoj dokumentaciji i u nalazu vještaka, te iskazane prijetnje da će je posuti kiselinom i spaliti joj lice, da će aktivirati bombu i na drugi način iskazane prijetnje fizičkim nasiljem prema njoj i njenoj sestri, uslijed čega je oštećena osjećala da je ugrožena i njegove prijetnje shvatila ozbiljno, ukazuju na naročito okrutan i ponižavajući način na koji se apelant ophodio prema oštećenoj, da je nad njom vršio više spolnih odnošaja protiv njene volje, te da je prilikom jednog odnosa snimao video ukazuju na apelantovu iskazanu namjeru da na naročito ponižavajući način izvrši ovo krivično djelo prema oštećenoj, a kako za to postoji osnovana sumnja.

7. Dakle, ocjenom navedenih dokaza i činjenica i okolnosti utvrđenih njima Kantonalni sud je smatrao da je ispunjen osnovni uvjet za produženje mjere pritvora i u ovoj fazi postupka, a to je osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo silovanje iz člana 203. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ i krivično djelo protivpravno lišavanje slobode iz člana 179. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, a sve u vezi sa članom 54. KZ.

8. Kantonalni sud je na strani 32. ukazao da je iz transkripta zapisnika sa glavnih pretresa utvrdio da je apelantov branilac isticao prigovore koji se odnose na zakonitost i relevantnost određenih dokaza. Ocjenjujući provedene dokaze na glavnom pretresu, u okviru postojanja osnovane sumnje (kako je navedeno u rješenju Kantonalnog suda), evidentno je da se iskazima saslušanih svjedoka i vještaka optužbe nije dovelo u pitanje postojanje osnovane sumnje, a konačnu ocjenu dokaza, odnosno njihovu vjerodostojnost dat će sudeće vijeće.

9. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su ispunjeni i da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant boravkom na slobodi počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Kantonalni sud je u odnosu na odredbu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP najprije naveo da je objektivni uvjet ispunjen, ali i da postoje naročite okolnosti na apelantovoj strani.

10. Kantonalni sud je naveo da je pri ocjeni naročitih okolnosti potrebno imati u vidu ličnost optuženog, kao i vrstu krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Prije svega, krivična djela koja se stavljaju na teret apelantu su iz grupe krivičnih djela protiv spolne slobode i morala, čiji primarmi objekt zaštite jeste čovjekovo pravo da potpuno, slobodno i samostalno odlučuje o svom spolnom životu, kao i protiv slobode i prava čovjeka i građanina kao elementarnih ljudskih prava. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant u ovom predmetu osnovano sumnjiv da je počinio više krivičnopravnih radnji u kontinuitetu, u periodu od tri dana neprekidno, da je oštećenu u nekoliko navrata fizički udarao i prisiljavao na seksualne odnose u više navrata, a sve nakon što ju je zatočio i držao zatvorenu protiv njene volje u navedenom periodu, što ukazuje na njegovu upornost, odlučnost i bezobzirnost, kao i na naročito izraženu nasilnu prirodu, te činjenicu da se fizički iživljavao na slabijem spolu i potčinjavao je, te na različite načine je stavljao u odnos subordinacije i prisiljavao je da ga seksualno zadovoljava, kako za sve to postoji osnovana sumnja.

11. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je, prema izvodu iz kaznene evidencije, apelant osuđivan presudom Općinskog suda u Sarajevu (naveden broj i datum) zbog krivičnog djela iz člana 239. stav 3. KZFBiH, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca sa rokom provjere od jedne godine, uz mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta. Dovodeći to u vezu sa činjenicom da je apelant osnovano sumnjiv da je počinio krivična djela u stjecaju, u vremenu od 6. do 9. januara 2020. godine, proizlazi da je apelant počinio ova krivična djela u vrijeme dok je na snazi bila uvjetna osuda prema njemu, odnosno u vrijeme provjeravanja u kojem vremenu bi trebalo da se uzdržava od činjenja bilo kakvih krivičnih djela, kako je o tome upozoren odlukom Općinskog suda. Prema mišljenju Kantonalnog suda, to dodatno ukazuje na apelantovu sklonost vršenju krivičnih djela, jer se, i pored ove činjenice, nije uzdržavao od činjenja krivičnih djela, a što je sve pokazatelj njegove ličnosti, odnosno pokazatelj da je sklon asocijalnom ponašanju, da ne poštuje društvene norme i standarde ponašanja i da nije uspio da se pravilno postavi i da zauzme pozitivan stav, odnosno da se suzdrži od činjenja novih krivičnih djela ni nakon pravomoćne presude, nego da je, naprotiv, u vremenu provjere po ranijoj presudi počinio dva krivična djela u stjecaju u kontinuitetu, kako za to postoji osnovana sumnja. Sve navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna iz kojih razloga je apelantu pritvor produžen i iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

12. Također, Kantonalni sud je naveo, pozivajući se na odredbe člana 137. stav 2. i člana 145. stav 1. ZKP, da je razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera, ali da je, imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg je optuženom produžena mjera pritvora, ocijenio da u konkretnom slučaju mjerama zabrane nije moguće osigurati uspješno i neometano vođenje ovog krivičnog postupka, odnosno da mjere zabrane u konkretnom slučaju nisu adekvatne da bi se njima ostvarila svrha otklanjanja navedenih opasnosti.

13. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 035634 21 Kž 7 od 5. februara 2021. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi isticao da je sutkinja R.Š., koja je srodnik oštećene (M.Š.), učestvovala u donošenju rješenja, suprotno članu 39. tačka b) ZKP. U odnosu na ove navode, Vrhovni sud je naveo da oni nisu ničim potkrijepljeni (osim navoda apelantovog branioca da ta saznanja crpi od apelanta). Dalje, pozivajući se na član 39. tačka b) ZKP, Vrhovni sud je naveo da apelant nije naveo o kom se stepenu srodstva radi, te je smatrao da je neprihvatljiv stav da je povrijeđeno pravo na apelantovu odbranu. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je uvidom u kompletan spis utvrdio da je apelant u rješenju (prethodnom) isticao iste navode na koje mu je sud odgovorio na označenim stranama, a da zatim u žalbi nije više isticao te navode, te je netačan navod da mu Vrhovni sud nije odgovorio na navode.

15. Dalje, u odnosu na navod iz žalbe da su nezakonito izuzeti isječci ispod noktiju apelanta i oštećene, koji su bili predmet biološkog vještačenja, Vrhovni sud je ukazao da oni ne dovode u pitanje zakonitost pobijanog rješenja, da je vještak postupao po naredbi i da prvostepeni sud nije temeljio svoje rješenje na rezultatima analize brisa isječaka noktiju apelanta i oštećene, već na drugim zaključcima ovog vještaka koji su rađeni na temelju izdatih naredbi, pa se ne može prihvatiti apelantov navod da je pobijano rješenje zasnovano na dokazu na kojem se prema odredbama ZKP ne može zasnivati odluka i da je donošenjem pobijanog rješenja učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP.

16. Vrhovni sud je, dalje, odgovorio na navod iz žalbe da su obavljeni tjelesni pregledi oštećene, da je prikupljena medicinska dokumentacija na njeno ime (pregled KCUS-A, GAK-a, navedeni broj i datum, nalaz i mišljenje ljekara specijaliste KCUS-a), pa, u vezi sa tim, i nalaz i mišljenje vještaka, dr. Žuje nezakoniti dokazi u smislu odredbe člana 312. stav 1. tačka i) ZKP koji se kao takvi moraju izuzeti iz spisa, budući da je pregled oštećene obavljen bez naredbe suda, odnosno tužiteljstva, te je ustanovio da su ovi navodi neosnovani. Kako je naveo Vrhovni sud, uvidom u spis predmeta, konkretno uvidom u nalaz Klinike za ginekologiju i akušerstvo u Sarajevu (na koji apelant u žalbi ukazuje), u trećem pasusu je konstatirano: "Na prijedlog policijskog istražitelja Odjeljenja kriminalističke policije MUP-a KS IV Policijska uprava/Odjeljenje kriminalističke policije Sarajevo, a uz prethodnu saglasnost dežurnog tužioca KTKS […], koja je dala saglasnost i naredbu za vršenje ginekološkog i tjelesnog pregleda." Stoga, budući da je tjelesni i ginekološki pregled oštećene obavljen uz saglasnost i po naredbi navedene tužiteljice, Vrhovni sud nije mogao prihvatiti istaknute žalbene navode, pa se, s tim u vezi, dokazi na koje apelant u žalbi ukazuje ne mogu označiti kao nezakoniti dokazi u smislu odredbe člana 11. st. 1. i 2. ZKP. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav l. tačka i) ZKP.

17. Dalje, pobijajući prvostepeno rješenje, apelant je ukazivao u žalbi da je oštećena dobrovoljno predala telefon navedene marke, na osnovu čega joj je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, ali da je (na osnovu dokumentacije na koju se apelant poziva iz koje to proizlazi) predmetni mobitel predat na deponiranje (čuvanje) tek kasnije, odnosno da je bio u posjedu policije punih osam dana, da je sadržaj tog telefona sa pristupnom šifrom bio dostupan pripadnicima policije, te da je neistinita konstatacija službenika policije na potvrdi o privremenom oduzimanju predmetnog telefona da je navedeni telefon predat na čuvanje Kantonalnom sudu u Sarajevu sa danom navedenim na potvrdi. Dalje, ovaj telefon je predat na vještačenje vještaku, te je i ovo nezakonit dokaz, kao plod otrovne voćke.

18. U odnosu na ove navode, Vrhovni sud je naveo da oni nisu tačni, što je obrazložio na strani 5, dok se na strani 6. izjasnio na navode da je sudija postupao suprotno članu 70. stav 2. ZKP, odnosno da nije sačinio zapisnik nakon izdavanja usmene naredbe za pretres apelantovog stana o čemu se Vrhovni sud izjasnio navodeći da ni ovi navodi ne dovode u pitanje zakonitost pobijanog rješenja.

19. U odnosu na navod iz žalbe da sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama za zaključak o postojanju osnovane sumnje, već da su samo pobrojani priloženi dokazi i navedeno šta iz njih proizlazi, ali da nisu navedeni jasni, logični i nedvosmisleni razlozi o odlučnim činjenicama koje konkretiziraju osnovanu sumnju da je apelant učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.

20. Vrhovni sud je u odnosu na navedeno istakao da ovi navodi nisu osnovani, jer iz pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud naveo konkretne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela za koja se predmetnom optužnicom tereti, pozivajući se pri tome na niz dokaza objektivne i subjektivne prirode (iskaze svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, vještaka biološke struke i materijalne dokaze u spisu, među kojima i mobilni telefon sa videosnimkom o kojem se u svom iskazu oštećena izjašnjavala), čija sadržina je ukratko navedena u pobijanom rješenju, a potom je na strani 31, nakon ocjene dokaza, iznio jasne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela za koja se vodi krivični postupak protiv njega. Stoga se neosnovano žalbom branitelja optuženog ukazuje da pobijano rješenje, kada je u pitanju zaključak suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da je njima učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, pa je, s tim u vezi, neosnovano i njegovo pozivanje na navedene odluke Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) , kao i standarde utvrđene praksom Evropskog suda i Ustavnog suda.

21. Vrhovni sud na strani 8. navodi da je apelant pobijao rješenje i u odnosu na posebni pritvorski osnov navodima da prvostepeni sud naročite okolnosti vidi u činjenici "da je [apelantu] stavljeno na teret krivično djelo protiv spolne slobode i morala, ličnosti optuženog, vrsti krivičnih djela, više krivičnopravnih radnji, udaranju i prisiljavanju na seksualne odnose u više navrata, što je apsolutno isključeno upravo iskazom oštećene, te izvršenju ovih djela kada je bio na uvjetnoj osudi zbog posjedovanja droge, da je apelant konzumirao opojnu drogu u stanu, a koje činjenice dodatno ukazuju na sklonost [apelanta] vršenju krivičnih djela". Apelant je smatrao da je ovakav zaključak prvostepenog suda o postojanju naročitih okolnosti u smislu predmetne odredbe proizvoljan i paušalan, da optuženje za ovakvu vrstu krivičnih djela "nije nikakav dodatni teret, niti naročita okolnost, te posebno činjenica da je on bio na uvjetnoj osudi", da prema praksi Evropskog suda, "upotreba pritvorskog osnova po osnovu iteracijske opasnosti dolazi u obzir samo onda kada postoji stvarna opasnost od ponavljanja teške krivične radnje", da je prvostepeni sud proizvoljno zaključio da je "[apelant] konzumirao drogu u stanu znajući da je posjedovanje opojne droge zabranjeno a čiji su tragovi pronađeni u njegovom stanu", koristeći to kao argument za stav o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, te da je ovako jednostrano i paušalno zaključivanje prvostepenog suda (što je protivno uspostavljenim standardima Evropskog suda) dovelo do kršenja apelantovog prava na fer i pravično suđenje. Vrhovni sud je naveo da je apelant navode potkrijepio pozivanjem na odluke Evropskog suda, te odluke Ustavnog suda.

22. Vrhovni sud je ukazao da ovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda da na apelantovoj strani egzistira pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo jasne i određene razloge za zaključak da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bi mu pritvor bio ukinut, ponoviti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Tako se prvostepeni sud određeno pozvao na činjenicu da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela iz potvrđene optužnice (silovanje iz člana 203. stav 2. u vezi sa stavom 1. i protivpravno lišavanje slobode iz člana 179. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, u vezi sa članom 54. KZ), da je apelant, također, osnovano sumnjiv da je u periodu od svega tri dana počinio više krivičnopravnih radnji u kontinuitetu (sve radnje preduzete su prema istoj oštećenoj), da je oštećenu u nekoliko navrata više puta fizički udarao i prisiljavao na seksualne odnose, i to sve nakon što ju je zatočio i u svom stanu držao zatvorenu protiv njene volje iz kojih činjenica i okolnosti je potom izveo zaključak o njegovoj upornosti, odlučnosti i bezobzirnosti. Dalje je prvostepeni sud u obzir uzeo i činjenicu da je apelant ranije osuđivan presudom Općinskog suda u Sarajevu zbog krivičnog djela posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZ, kojom mu je izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od četiri mjeseca i rokom provjere od jedne godine, pri čemu je posebno naglašeno da je apelant predmetna krivična djela, kako postoji osnovana sumnja, počinio za vrijeme roka provjere po navedenoj presudi Općinskog suda u Sarajevu. Ove okolnosti u svojoj ukupnosti i po nalaženju Vrhovnog suda predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, za slučaj da se nađe na slobodi, mogao ponoviti krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kod ovakvih činjeničnih utvrđenja neosnovanim se pokazuju žalbeni navodi da prvostepeni sud u svom rješenju nije dao razloge za stav da je na apelantovoj strani iteracijska opasnost još uvijek aktuelna, te da i dalje egzistira posebni pritvorski osnov iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

23. Kako je Vrhovni sud naveo, ova ocjena nije dovedena u pitanje ni, u osnovi korektnim, prigovorom iz žalbe da je u obrazloženju pobijanog rješenja nepotrebno navedeno da je "[apelant] konzumirao drogu u stanu, znajući da je posjedovanje opojne droge zabranjeno, a čiji su tragovi pronađeni u njegovom stanu". Okolnost da je apelant radnje za koje se tereti (za šta postoji osnovana sumnja) počinio u vrijeme provjere prema ranije izrečenoj uvjetnoj osudi, i po mišljenju Vrhovnog suda, ima značaj za konkretni posebni pritvorski osnov i prvostepeni sud ju je pravilno ocijenio. Stoga, odluke Evropskog suda, kao ni odluke Ustavnog suda na koje se žalba poziva nisu primjenjive na konkretan predmet.

24. Vrhovni sud je, na kraju, istakao da je prvostepeni sud, kada je donio prvostepeno rješenje, imao u vidu odredbu člana 137. ZKP, odnosno razmotrio je mogućnost da li bi se ista svrha mogla ostvariti nekom blažom mjerom, ali je zaključio da je mjera pritvora za sada jedina adekvatna mjera.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


25. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Apelant, najprije, detaljno navodi povredu prava na pravično suđenje. Suština navoda (veoma detaljno i opširno navedeni) iz apelacije se svodi na apelantovu tvrdnju da su dokazi na kojima sud temelji postojanje osnovane sumnje nezakoniti dokazi, pribavljeni suprotno odredbama ZKP, te da su se oni morali izdvojiti i na njima se nije mogla zasnovati odluka o određivanju i produženju pritvora. Prema apelantovom mišljenju, ovi dokazi su takvog kvaliteta da, osim iskaza oštećene, te videozapisa koji potvrđuje nepostojanje bilo kakve sile i dobrovoljnost oštećene, ne postoji nijedan drugi dokaz o postojanju osnovane sumnje za izvršenje krivičnih djela, te da postoji povreda prava na pravično suđenje s obzirom na to da su se navedeni dokazi koristili u postupku određivanja i produžavanja pritvora kao de facto jedini direktan dokaz kojim se apelant teretio za predmetno krivično djelo. Dalje, apelant u apelaciji detaljno ukazuje u čemu se sastoji nezakonitost dokaza (medicinska dokumentacija oštećene nakon njenog tjelesnog pregleda izvršenog bez naredbe suda ili tužilaštva, suprotno odredbi člana 123. stav 3. ZKP, što je detaljno navedeno u apelaciji, te u vezi sa tim nezakonitom dokazom nalazom i mišljenjem vještaka koji je koristio navedenu medicinsku dokumentaciju. Dalje, apelant navodi da je nezakonit dokaz nalaz vještaka koji je vještačio biološke tragove, a koji su, također, uzeti bez naredbe suda, te u tom dijelu problematizira rješenje Vrhovnog suda da sud nije temeljio pobijano rješenje na rezultatima analize brisa isječka noktiju. Apelant ukazuje da mobilni telefon koji je predala oštećena službenicima policije nije odmah predat sudu i pohranjen). Također, apelant u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje ukazuje da je o apelantovom pritvoru odlučivao srodnik R.Š., predsjednik vijeća, oštećene M.Š., a koje saznanje o srodstvu ima jer je sa oštećenom bio devet mjeseci u vanbračnoj zajednici. U tom dijelu problematizira odluku suda i zaključak Vrhovnog suda da apelant nije naveo stepen srodstva i to potkrijepio dokazom, ukazujući da je ovaj navod htio potkrijepiti saslušanjem oštećene, koje je predsjednica vijeća odbila (11. februara 2021. godine), čime mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja. Također, s obzirom na to da se radi o ličnim podacima svakog lica koji su zaštićeni zakonom, apelant ne može to dokazati, a Vrhovni sud (čija pasivnost začuđuje, kako navodi apelant) nije npr. tražio izjašnjenje sudije R.Š., ili proveo druge potrebne radnje putem državnih i drugih institucija, čime su oba suda pokazala pristrasnost.

26. U odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, apelant navodi da sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama ili razloge na osnovu čega je apelant osnovano sumnjiv (jer je prethodno ukazano na povrede prava na pravično suđenje). Suština navoda o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost mogla bi se sažeti u sljedeće apelantove navode: "…iz ovako kontradiktornog obrazloženja pobijanog rješenja i učinjenih bitnih povreda, te zasnivanja odluke na nezakonitim dokazima sasvim sigurno se ne može zaključiti da je zadovoljen standard osnovane sumnje kako je definiran odredbama ZKPFBiH, niti postoje činjenice i informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti, kako to zahtijevaju standardi člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije" i navod: "Zbog evidentnih povreda, te činjenice da je pobijano rješenje svoju odluku zasnovalo na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, kao i protivno odredbama ZKPFBiH odbrana neće detaljnije analizirati posebne pritvorske razloge iz tačke c) s obzirom na to da pobrojane povrede do temelja osporavaju zaključke suda o postojanju osnovane sumnje, jer izdvajanjem prethodno navedenih nezakonito pribavljenih dokaza takav zaključak apsolutno neće biti moguć". Ipak, u nastavku apelant ukazuje da redovni sudovi nisu identificirali naročite okolnosti, te da se pozivaju na "ukupne okolnosti predmeta". Apelant je ukazao da ni oštećena nije iskazala nikakvu bojazan ili strah da će apelant puštanjem na slobodu počiniti krivično djelo.

b) Odgovor na apelaciju


27. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, upućujući na relevantne dijelove osporenog rješenja u kojima se izjašnjavao o apelantovim žalbenim prigovorima ( i navodima iz apelacije).

28. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nisu počinjene povrede koje apelant navodi u apelaciji, kao i da je rješenje doneseno u skladu sa odredbom čl. 146. stav 1. tačka c) i 151. ZKP.

29. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da je apelacija neosnovana, posebno se osvrćući na apelantov navod o nezakonitosti pregleda oštećene i ukazujući da je oštećena dobrovoljno pregledana.

V. Relevantni propisi


30. Zakon o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 39. tačka b)Razlozi za izuzeće

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branitelj, tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

Član 146. stav (1) tačka c)
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,

Član 151. stav (1)
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI. Dopustivost


31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Pravo na pravično suđenje


33. Ustavni sud primjećuje da se najveći dio apelacijе odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje uslijed činjenice da sud odluku o pritvoru zasniva na nezakonitim dokazima.

34. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

35. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su predmetnom apelacijom osporena procesna rješenja kojim mu je određen pritvor a nakon potvrđivanja optužnice, dok je faza suđenja u toku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na , tačka 26). S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

36. Apelantov navod o povredi prava na pravično suđenje zbog navodnog srodstva predsjednice sudećeg vijeća koja je donijela rješenje o produženju pritvora apelantu i oštećene Ustavni sud će ispitati u nastavku odluke, ali u okviru navoda o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost


37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


39. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost


40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

41. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

42. Ustavni sud primjećuje da je apelant osporio rješenja kojim mu je produžen pritvor i odbijena njegova žalba na takvo rješenje. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant u vezi sa donesenim rješenjima i datim obrazloženjima osporava postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Apelant ukazuje i na pristrasnost suda, i to prvostepenog, zbog učestvovanja predsjednika vijeća R.Š., kao i Vrhovnog suda zbog načina na koji je odlučio o ovim apelantovim prigovorima u odluci o žalbi. Dakle, kako se apelant nalazi u pritvoru, te osporava rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud smatra da ove navode treba ispitati u okviru garancija koje nude član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.

43. Također, kako je prethodno navedeno u ovoj odluci (vidi tačku 36. Odluke), apelantove navode o tome da je sud koji je donio rješenje o produženju pritvora bio pristrasan, jer je predsjednik vijeća navodni srodnik oštećene, kao i Vrhovni sud, koji nije adekvatno postupio po apelantovoj žalbi (i u ovom dijelu), Ustavni sud će, shodno praksi Evropskog suda, ispitati povrede prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima se bavio pitanjem nepristrasnosti suda (vidi, inter alia, Odluku broj AP 2107/12 od 24. aprila 2015. godine, tačka 37, dostupnu na ) da, ukoliko se utvrdi da sud nije bio nepristrasan, nije potrebno dalje ispitivati apelantove navode, Ustavni sud smatra da je potrebno najprije ispitati ovaj navod.

44. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao da je predsjednica vijeća R.Š. koja je donijela prvostepeno rješenje srodnik oštećene M.Š.

45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da član 5. stav 4. Evropske konvencije sadrži pravo "pokretanja postupka pred sudom", ne utvrđuje zahtjev nezavisnosti i nepristrasnosti tog suda (u jezičkom smislu, sadržajno, već traži "sud") i stoga se razlikuje od člana 6. stav 1. koji se, između ostalog, odnosi na "nezavisan i nepristrasni sud" (dakle, jasno i eksplicitno navedeno). Međutim, Evropski sud je u nekoliko presuda zaključio da je nezavisnost jedan od najvažnijih konstitutivnih elemenata pojma "sud" (vidi, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968, Serija A br. 8, par. 24, i D.N. protiv Švajcarske [VV], br. 27154/95, stav 42, ECHR 2001-III). Prema mišljenju Evropskog suda, bilo bi nezamislivo da član 5. stav 4. Konvencije, koji se, između ostalog, odnosi na tako osjetljivo pitanje kao što je lišavanje slobode lica, ne bi trebalo da podjednako predviđa, kao osnovni uvjet, nepristrasnost tog suda.

46. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je sutkinja R.Š. (koja ima isto prezime kao oštećena) učestvovala kao predsjednica vijeća u donošenju rješenja Kantonalnog suda. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da je R.Š. "tetka" oštećene i da je ova saznanja dobio od oštećene, jer je živio sa oštećenom u vanbračnoj zajednici. Apelant problematizira stav Vrhovnog suda ( koji je po apelantovoj žalbi odlučivao o apelantovom prigovoru da je u donošenju odluke učestvovao sudija koji je trebalo da se izuzme) da apelant nije pružio dokaz o navedenom, te navodi da on srodstvo (s obzirom na to da se radi o ličnim podacima lica koji su zaštićeni zakonom) nije ni mogao dokazati, osim predloženim saslušanjem i direktnim ispitivanjem oštećene, koje je odbijeno 21. februara 2021. godine. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud pozvao na odredbe člana 39. tačka b) ZKP, ali da je istakao da apelant nije naveo o kojem se stepenu srodstva radi i da ničim nije potkrijepio navode.

47. Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda iznesen u brojnim odlukama da sudovi treba da ulivaju povjerenje kako javnosti, tako i optuženim licima. Međutim, sumnja u pristrasnost suda, pogotovo u objektivnu pristrasnost (dakle, zbog srodstva), trebalo bi da bude data konkretnije i uvjerljivije nego što je apelant to uradio u predmetnom slučaju. Apelant je u žalbi isticao da sutkinja nije mogla učestvovati u vijeću, pozivajući se na član 39. stav b) ZKP, ukazujući da ima saznanje da je tetka oštećene, a u apelaciji navodi da on srodstvo ne može dokazati, jer se radi o ličnim podacima. Ustavni sud ukazuje da takav navod nije isticao pred redovnim sudom, niti je sudu dostavio dokaze da mu je, zbog eventualnih zakonskih ograničenja, nemoguće pružiti dokaze o srodstvu.
https://advokat-prnjavorac.com

48. Dakle, Ustavni sud nalazi da je apelant trebalo, uz žalbu Vrhovnom sudu, da učini konkretnijim i vjerovatnijim navode o srodstvu, ili da obrazloži i učini vjerovatnom svoju tvrdnju da dokaze ne može pribaviti, jer mu to ne dozvoljava javna vlast koja je u posjedu dokaza, tj. da mu to ne dozvoljavaju pozitivni propisi, te da zatraži/predloži da ih sud pribavi po službenoj dužnosti, a što je propustio da učini u redovnom postupku. Apelant je u apelaciji naveo da je navode o srodstvu htio potvrditi saslušanjem M.Š., čime je samo ukazao na mogućnost dokazivanja ovakvih navoda na različite načine. U odnosu na činjenicu (koju navodi apelant u apelaciji) da je prijedlog odbrane "predsjednica vijeća dana 11. februara 2021. godine odbila", čime je, kako navodi apelant, došlo do kršenja prava na jednakost oružja, Ustavni sud se ne može izjašnjavati i dovesti je u vezu sa osporenim rješenjima, imajući u vidu da se radi o datumu nakon donošenja osporenih rješenja.

49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovani.

50. Dalje će Ustavni sud ispitati apelantove navode koji se odnose na nepostojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga u osporenim rješenjima.

51. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi usvojio stav da postojanje "osnovane sumnje" na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje "osnovane sumnje" pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Što će se smatrati "osnovanim", zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

52. U konkretnom slučaju, kako je to prethodno navedeno u odluci, suština apelantovih navoda se može svesti na tvrdnju o "nepostojanju osnovane sumnje", jer se ona temelji na nezakonitim dokazima, te njihovim izdvajanjem iz predmeta ne bi ostao niti jedan dokaz "osim iskaza oštećene, te videozapisa koji potvrđuje nepostojanje bilo kakve sile i dobrovoljnost oštećene" koji bi potvrdio postojanje osnovane sumnje. Apelant je, također, ukazao da sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama.

53. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, primjećuje da je redovni sud ukazao na tok postupka, činjenicu da je optužnica protiv apelanta podignuta i potvrđena, kao i da je u toku glavni pretres. Dalje, sud je pobrojao dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje, te je ukazao šta iz dokaza proizlazi, što je sve detaljno obrazložio. Ustavni sud primjećuje da je apelantov navod da sud nije naveo jasne i konkretne razloge o postojanju osnovane sumnje ispitao i Vrhovni sud, te da je on dao sasvim jasno i odgovarajuće obrazloženje u vezi sa navedenim, ukazujući da ovim apelantovim navodima (iz žalbe) nisu dovedene u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a navedeno obrazloženje Ustavnom sudu ni u čemu ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili bilo koje povrede standarda koji su garantirani članom 5. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na svoj stav izražen u brojnim odlukama da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

54. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao i (ne)postojanje naročitih okolnosti na apelantovoj strani, odnosno da sudovi nisu identificirali naročite okolnosti proizvoljnom primjenom odredaba čl. 146. stav 1. tačka c) i 151. ZKP.

55. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).

56. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali da to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi "za i protiv" ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

57. U konkretnom slučaju apelantu je produžen pritvor zbog opasnosti da će ponoviti krivično djelo kako je propisano članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, te će Ustavni sud ispitati obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu postojanja ovog posebnog pritvorskog razloga.

58. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

59. Imajući u vidu apelantove navode i sadržaj rješenja koja je osporio apelacijom, Ustavni sud primjećuje da se radi o rješenjima koja su donesena nakon podignute optužnice protiv apelanta, u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Ustavni sud primjećuje da je apelant istakao da sud nije naveo naročite okolnosti, da se i u ovom dijelu ponovo interpretirao nalaz o postojanju osnovane sumnje i da se sud pozvao na "ukupne okolnosti konkretnog predmeta", te da ovakav pristup pretvara pritvor u obligatoran. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud ocijenio kao naročitu okolnost činjenicu o načinu izvršenja krivičnog djela (za šta postoji osnovana sumnja) pri čemu je pokazao izrazitu upornost, bezobzirnost i odlučnost, kao i nasilnu prirodu prema slabijem spolu, ali i ličnost apelanta koji je radnje izvršenja preduzeo u vremenu kada je po presudi Općinskog suda trebalo da se uzdržava od činjenja bilo kakvih krivičnih djela (u vremenu provjeravanja po pravosnažnoj presudi), te imajući u vidu brojnost krivičnih djela, kao i sama krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret u konkretnom predmetu (za šta postoji osnovana sumnja). Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, u svojoj sveukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela od apelanta, kako je i redovni sud naveo i predstavlja ozbiljan razlog od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu.

60. Dalje, iako apelant ukazuje da sudovi nisu adekvatno razmotrili primjenu blažih mjera, imajući u vidu sve navedeno, kao i obrazloženja redovnog suda, Ustavni sud ne može prihvatiti ovaj apelantov navod, već smatra da je on paušalan.

61. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora zbog postojanja osnovane sumnje i po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, a što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije.

62. Imajući u vidu činjenicu da je apelant izjavio žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda o kojoj je odlučio Vrhovni sud, kao i prethodne zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nema potrebe da ispituje navode o povredi apelantovog prava iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


63. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja, jer apelant nije na adekvatan način pred sud iznio navode o nepristrasnosti suda/sudije/predsjednika vijeća, koje je donijelo rješenje o produženju pritvora apelantu u postupku sudske kontrole iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP o čemu su redovni sudovi dali konkretne, jasne i dovoljne razloge koji, suprotno navodima iz apelacije, nisu proizvoljni.

64. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Odluka Ustavnog suda BiH U 8/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]

Odluka Ustavnog suda BiH U 4/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]

Vjerujem da ima osnova, jer je napravljen prekrsaj[…]

Odluka Ustavnog suda AP 1805/21

Službene novine Federacije BiH, broj 82/21 Ustavni[…]