BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#4720
Službeni glasnik BiH, broj 36/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 534/21, rješavajući apelaciju Sanela Đalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelomično se usvaja apelacija Sanela Đalića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 21 Kž 25 od 25. januara 2021. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027189 21 Kv 92 od 12. januara 2021. godine u vezi sa pravom apelanta Sanela Đalića da mu se sudi u razumnom roku, ili da bude pušten na slobodu do suđenja.

Na osnovu člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa ovom odlukom, preduzme mjere s ciljem efikasnog nastavka procesa u krivičnom predmetu protiv apelanta Sanela Đalića, u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Sanelu Đaliću isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja pritvora, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanela Đalića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 21 Kž 25 od 25. januara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027189 21 Kv 92 od 12. januara 2021. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na postojanje općeg i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Sanel Đalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027189 21 Kž 25 od 25. januara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027189 21 Kv 92 od 12. januara 2021. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 23. marta 2021. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene


5. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1482/20 od 23. juna 2020. godine odbio kao neosnovanu apelaciju koju je podnio apelant protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 20 Kž 19 od 3. aprila 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027189 20 Kv 81 od 23. marta 2020. godine kojim mu je pritvor produžen za naredna dva mjeseca i koji prema tim rješenjima može trajati do 23. maja 2020. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je navedenim rješenjima pritvor produžen zbog pritvorskih razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZKP).

Osporena rješenja


6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 21 Kv 92 od 12. januara 2021. godine optuženim E.Đ. i apelantu, protiv kojih je u toku krivični postupak zbog krivičnih djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. i stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i nedozvoljeno korištenje ličnih podataka iz člana 193. KZFBiH, zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, odlučujući u postupku redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora, produžen je pritvor za naredna dva mjeseca koji prema navedenom rješenju može trajati do 12. marta 2021. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor produžen zbog pritvorskih razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora produžena mjera pritvora, jer se okolnosti pod kojima je pritvor ranije produžen (rješenjem od 13. novembra 2020. godine) nisu promijenile kako u odnosu na opći, tako i u odnosu na posebne uvjete, pri čemu je vijeće Kantonalnog suda prilikom kontrole posebno ocijenilo protek vremena od određivanja pritvora, pa dalje.

8. Zaključak o daljem postojanju osnovane sumnje u vezi s krivičnim djelima koja se apelantu i E.Đ. stavljaju na teret vijeće Kantonalnog suda je utemeljilo na dokazima na kojima je zaključak o neophodnosti produženja pritvora bio i prethodno zasnovan (u prethodnom rješenju). S tim u vezi je napomenuto da je glavni pretres u konkretnom predmetu započeo 17. decembra 2019. godine čitanjem optužnice, ali da do kontrole opravdanosti pritvora nije otvoren dokazni postupak, tako da vijeće nije bilo u mogućnosti razmotriti značaj i utjecaj dokaza koji treba da se izvode na glavnom pretresu. Zatim je ponovljeno za koja krivična djela se terete apelant i E.Đ. (identično kao i u uvodu rješenja), te da osnovana sumnja kao temeljni uvjet za produženje pritvora u vezi sa navedenim krivičnim djelima iz potvrđene optužnice proizlazi iz dokaza priloženih uz optužnicu. Prema mišljenju vijeća Kantonalnog suda, osnovana sumnja koja je opisana u ranijim rješenjima o određivanju i produženju pritvora nije dovedena u pitanje u konkretnoj fazi postupka, niti postoje dokazi ili drugi materijali koji bi doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje. S tim u vezi su na strani 3. obrazloženja rješenja pobrojani dokazi dostavljeni uz optužnicu, a u nastavku je (str. od 4 do 137 obrazloženja rješenja) opširno naveden njihov sadržaj, između ostalih iskazi mnogobrojnih svjedoka koji su saslušani u istrazi, materijalna dokumentacija, nalazi i mišljenja vještaka ekonomske struke, izvještaji inspekcijskog nadzora, te izvještaji presretnutih razgovora. Kantonalni sud je istakao da navedeni dokazi, izloženi i analizirani u onoj mjeri koja je potrebna za donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uvjeta za pritvor iz člana 146. ZKP, saglasno potvrđuju osnovanu sumnju kao opći uvjet za produženje pritvora, te da će se apsolutnom dokazanošću činjenica isključivo baviti sudeće vijeće po zaključenju glavnog pretresa.

9. U pogledu posebnih pritvorskih razloga je ocijenjen aspekt razvoja konkretnog krivičnog postupka, odnosno da li su se promijenile okolnosti pod kojima je apelantu i E.Đ. pritvor već ranije produžen, pri čemu je naročito ocijenjen protek vremena trajanja pritvora. S tim u vezi je zaključeno da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je pritvor prethodno produžen i da je ispunjen formalni uvjet iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP. Za navedeni zaključak su dati sljedeći razlozi: da su apelantu potvrđenom optužnicom na teret stavljena krivična djela sa propisanom kaznom u trajanju dužem od tri godine, da naročite okolnosti stvaraju uvjerenje da bi apelant, ukoliko se nađe na slobodi, nastavio s kriminalnim aktivnostima, odnosno da bi ponovio krivičnopravne radnje za koje se u konkretnom postupku tereti, da je vijeće imalo u vidu prirodu i način izvršenja krivičnih djela, kao i vrstu krivičnih djela za koja se tereti. U vezi s tim je istaknuto da su apelant i E.Đ. krivična djela za koja se terete preduzimali u dužem vremenskom periodu (osam godina) kontinuirano, da su radnje preduzimane u okviru organizirane grupe koja je djelovala po principu jasno podijeljenih uloga njenih članova u kojoj su apelant i E.Đ. djelovali kao organizatori, da su iskazali visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji koje su rezultirale enormno visokim iznosima protivpravno stečene imovinske koristi, da se radilo o dobro organiziranoj i uhodanoj shemi nezakonitog poslovanja, da činjenice ukazuju na brojnost nezakonitih radnji i međusobnu povezanost apelanta i ostalih optuženih i da sve navedeno u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant (i ostali optuženi), u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, bez obzira na raniju neosuđivanost, čime su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Osim toga, kako je dalje navedeno, činjenice i okolnosti utvrđene u ranijim rješenjima za odluku o pritvoru se nisu promijenile i one su takvog intenziteta da opravdavaju mjeru pritvora kao najstrožiju mjeru. Konkretizirajući navedeno, Kantonalni sud je istakao da je mjera pritvora i nakon proteka dužeg vremenskog perioda, koliko je apelant proveo u pritvoru, i dalje neophodna i razmjerna, te da je u okvirima propisanim zakonom iz člana 151. stav 2. tačka d) ZKP. Pri tome je ocijenjeno da se iz svih okolnosti koje su u rješenju opširno navedene i obrazložene ne može izvesti zaključak da se mjera pritvora pretvara u kaznu, već da je neophodna radi otklanjanja iteracijske opasnosti. Vijeće Kantonalnog suda je obrazložilo da je imalo u vidu i imperativnu odredbu člana 145. stav 4. ZKP koja određuje da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i dužnost organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju s posebnom hitnošću, te je, u vezi s tim, navedeno da su glavni pretresi održavani, da je u toku čitanje optužnice koja je složena i koja sadrži više od hiljadu stranica, da predsjednik vijeća primjenjuje procesne institute propisane u ZKP radi eliminiranja svega što odugovlači postupak, te da su naređena određena vještačenja radi utvrđivanja procesne sposobnosti pojedinih optuženih, da se pretres održavao kontinuirano, svakih 15 dana, do nastupanja novonastale epidemiološke situacije i preporuke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV) u tom pravcu radi zaštite zdravlja učesnika u postupku i građana. Prilikom kontrole mjere pritvora vijeće Kantonalnog suda je, osim navedenog, imalo u vidu član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) razmotrivši u tom kontekstu mogućnost određivanja druge blaže mjere. Međutim, imajući u vidu vrstu i težinu krivičnog djela i način izvršenja za koje postoji osnovana sumnja, iskazanu odlučnost, upornost i istrajnost, zaključeno je da i dalje postoje objektivni razlozi koji opravdavaju trajanje mjere pritvora i da mjere zabrane nisu primjenjive, niti svrsishodne i da se njima ne može ukloniti opasnost od ponavljanja krivičnog djela.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 027189 20 Kž 25 od 25. januara 2021. godine odbijena je žalba apelantovog branioca (i branioca E.Đ.) protiv rješenja Kantonalnog suda od 12. januara 2021. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, nakon ispitivanja pobijanog rješenja u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 321. u vezi sa članom 338. ZKP, odlučeno kao u izreci, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. S tim u vezi je istaknuto da u prvostepenom rješenju nije izostala ocjena dokaza na kojima je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant (i ostali optuženi) počinio krivična djela za koja se tereti, da nije izostala ocjena postojanja posebnih pritvorskih razloga, da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud iznio sadržaj dokaza, te potom dokaze analizirao pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i da je nakon toga izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje, te da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi u odnosu na apelanta (i ostale optužene). Osim toga, žalbom nije ukazano koje su se okolnosti promijenile koje bi eventualno bile značajne za drugačiju odluku suda i, stoga, prestanak mjere pritvora bilo u pogledu općeg, bilo u pogledu posebnog uvjeta za pritvor. Pri tome žalbom nisu dovedeni u pitanje dokazi na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti za produženje pritvora, a ni razlozi koje je pritom iznio. Činjenica da se određeni razlozi ponavljaju kao i u ranijim rješenjima o produženju pritvora ne daje osnov za zaključak da pobijano rješenje nije pravilno i zasnovano na zakonu. Konkretizirajući navedeno, Vrhovni sud je istakao da je neosnovana žalbena tvrdnja da prvostepeni sud nikada nije imao uvid u dokaze iz optužnice, jer takva tvrdnja ničim nije potkrijepljena. Slijedom navedenog, nisu prihvaćeni žalbeni navodi da stvarna kontrola opravdanosti pritvora nije izvršena i da je produženje pritvora u suprotnosti sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. Stoga je kao neosnovano ocijenjeno pozivanje apelantove odbrane na Odluku Ustavnog suda broj AP 316/17, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Vrhovni sud je u pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji istaknutih u pravcu nepostojanja osnovane sumnje zaključio da su u pobijanom rješenju navedeni konkretni razlozi, utemeljeni na dokazima dostavljenim uz optužnicu, da postoji osnovana sumnja da je apelant, zajedno sa E.Đ., organizirao grupu za organizirani kriminal radi vršenja krivičnih djela za koja se tereti potvrđenom optužnicom, te naveo sadržaj dokaza na kojima je utemeljeno postojanje osnovane sumnje.

11. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji koje se odnose na osporavanje posebnog pritvorskog razloga je navedeno da je prvostepeni sud dao jasne i dovoljne razloge za postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo, te su u tom pravcu ponovljeni relevantni dijelovi prvostepenog rješenja koji su ocijenjeni kao pravilni i jasni, zasnovani na zakonu. Neprihvatljivim su ocijenjeni navodi da pritvor apelantu predugo traje, te je u tom pravcu navedeno da je prvostepeni sud imao u vidu vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru i da su činjenice i okolnosti na osnovu kojih je pritvor produžen (ranijim rješenjima) još značajne za odluku o pritvoru, da se te okolnosti nisu promijenile, da su relevantne, dovoljne i da su takvog intenziteta koji opravdava produženje mjere pritvora čija je dužina u granicama propisanim zakonom, u smislu člana 151. stav 2. tačka d) ZKP. S obzirom na to da je prvostepeni sud ocijenio vrstu i težinu krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, činjenice i okolnosti pod kojima su predmetna krivična djela učinjena, kao i činjenice i okolnosti zbog kojih je pritvor apelantu produžen iz ranije navedenih zakonskih osnova, žalba apelantove odbrane je odbijena kao neosnovana.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12. Apelacijom se ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije i prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

13. U apelaciji se navodi da je relevantni period u konkretnoj krivičnoj stvari započeo naredbom Kantonalnog suda od 22. septembra 2016. godine za pretres apelantovog stana i da je od tog trenutka apelant, zapravo, svjestan da je osumnjičen za krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Pritvor je određen rješenjem Kantonalnog suda od 26. januara 2018. godine, a optužnica je potvrđena 28. januara 2019. godine, nakon čega se izjasnio o krivici. U 2019. godini su održani jedna statusna konferencija i tri glavna pretresa na kojima je započeto čitanje optužnice, a od februara 2020. godine nije održan nijedan glavni pretres. U tom pravcu je ukazano na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem dugi periodi za vrijeme kojih postupak stagnira bez pružanja ikakvih objašnjenja nisu prihvatljivi. Podsjeća da dugotrajnost postupka praktično dovodi i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ističe povredu prava na slobodu i sigurnost, smatrajući da odluke nisu adekvatno obrazložene i da nisu navedeni razlozi koji se zahtijevaju relevantnim odredbama ZKP da bi se produžio pritvor, te da su u osporenim rješenjima "nagomilani" pritvorski razlozi bez suštinskog objašnjenja i obrazloženja (prepisani iz ranijih rješenja o produženju pritvora). Sudovi, kako smatra, nisu ocijenili konkretne okolnosti koje su im, s obzirom na to da se već tri godine nalazi u pritvoru (s prekidom od 11. do 30. maja 2018. godine), bile poznate, i to: da od pretresa prostorija (juni 2016. godine) nije preduzeo bilo koju radnju za eventualni nastavak aktivnosti, da je firma blokirana, te da sudovi nisu adekvatno razmotrili izricanje blažih mjera (isticane u svakoj žalbi), već da se preko tih prijedloga koje smatra ključnim olako prelazilo prema metodi copy paste. Takvim postupanjem su, kako se navodi, prekršena apelantova osnovna ljudska prava i standardi zaštićeni Evropskom konvencijom, pri čemu se poziva na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 316/17, smatrajući da u osporenim rješenjima nisu identificirane naročite okolnosti kakve se zahtijevaju odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Prema apelantovom mišljenju, ponovo se interpretira osnovana sumnja kao "ukupne okolnosti konkretnog slučaja", što je suprotno načelima Ustava i Evropske konvencije, jer bi, prema takvom tumačenju, pritvor postao obligatoran za sva krivična djela za koja je apelant optužen (AP 3938/17, st. 40. i 41). Konačno, smatra da u pobijanim rješenjima nije adekvatno razmotrena primjena blažih mjera, nego je dato uopćeno obrazloženje bez bilo kakve konkretizacije. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u pravičnom iznosu i naknadu materijalnih troškova nastalih povodom utvrđivanja povrede prava.

b) Odgovor na apelaciju


14. Vrhovni sud je u opširnom odgovoru istakao da je u pobijanom rješenju odgovoreno na sve apelantove prigovore koji su isticani u žalbi, da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, da je uvidom u dokumentaciju i dokaze u predmetu utvrđeno da je prvostepeni sud u vezi sa navedenim u dosadašnjem toku postupka zakazivao i održavao glavne pretrese, da je u toku čitanje optužnice koja je složena i koja sadrži više od hiljadu stranica, da predsjednik vijeća primjenjuje procesne institute propisane ZKP radi otklanjanja svega što odugovlači postupak, da je s ciljem prevazilaženja novonastale epidemiološke situacije izazvane virusom i zabrane okupljanja većeg broja ljudi u jednom prostoru (u konkretnom slučaju na jednom mjestu je nužno prisustvo gotovo 100 ljudi) bilo predloženo razdvajanje postupka organizatora grupe od njenih članova (14. septembra 2019. godine), čemu se Tužilaštvo usprotivilo, da sve navedeno ne znači da prvostepeni sud nije postupao sa dovoljno revnosti. Kad je riječ o odluci o produženju pritvora, istaknuto je da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su sudovi imali u vidu vrijeme koje je apelant (i ostali optuženi) proveo u pritvoru, koje je u okviru rokova propisanih u članu 151. stav 2. tačka d) ZKP (pritvor nakon potvrđivanja optužnice). Iz navedenog se ne može prihvatiti apelantov navod da je povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, da apelant iznosi tvrdnju prema kojoj je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na slobodu i sigurnost, smatrajući da pritvor predugo traje. U pogledu neosnovanosti apelacionih navoda je istaknuto da su u osporenom rješenju detaljno obrazloženi razlozi koji se odnose kako na opći, tako i na posebne uvjete za pritvor apelantu, kao i razlozi da pritvor nije moguće zamijeniti blažom mjerom, pa je predloženo da se apelacija odbije.

16. Tužilaštvo smatra da osporenim odlukama sudova nisu povrijeđena apelantova prava i osnovne slobode. U pogledu neosnovanosti tvrdnji koje se odnose na suđenje u razumnom roku, Tužilaštvo je istaklo da je činjenica da više od godinu dana nije zakazivan glavni pretres uvjetovana novonastalim vanrednim okolnostima, jer je od marta 2020. godine proglašena pandemija korona virusa, te da je u FBiH bilo proglašeno vanredno stanje, kao i zabrana okupljanja u zatvorenom prostoru više od 30 ljudi, koja je i danas na snazi. U konkretnom predmetu su optužena 32 fizička lica (u međuvremenu su dva lica zaključila sporazum o priznanju krivice zbog čega je postupak razdvojen, a jedno optuženo lice je umrlo) i četiri pravna lica, te bi zakazivanjem i održavanjem ročišta u tim uvjetima Kantonalni sud kršio naredbe nadležnih organa. Tužilaštvo smatra da je Kantonalni sud preduzimao potrebne mjere kako bi pokušao da osigura uvjete za održavanje ročišta u ovom predmetu, obraćajući se Kriznom štabu Civilne zaštite FBiH i VSTV (detaljno obrazloženo na strani 145 osporavanog rješenja Kantonalnog suda). Stoga, Tužilaštvo smatra da su navodi apelacije neosnovani, jer postupanjem suda nije uvjetovano odgađanje ročišta. U odnosu na ostale navode apelacije, Tužilaštvo smatra da su sudovi iznijeli detaljne i jasne razloge u kojima su ocijenili postojanje općeg i posebnog razloga za pritvor propisanog u tački c) stava 1. člana 146. ZKP, kao i razloge zbog kojih nisu ocijenili opravdanim izricanje mjera zabrane apelantu, a koji su u cijelosti u skladu sa standardima uspostavljenim praksom Ustavnog suda BiH i Evropskog suda, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Dopustivost


17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 027189 21 Kž 25 od 25. januara 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. februara 2021. godine a apelacija je podnesena 17. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Relevantni propisi


21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 6.
Prava osumnjičenog odnosno optuženog

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 33. stav (1)
Razdvajanje postupka

(1) Sud koji je po članu 32. ovog zakona nadležan može iz važnih razloga ili iz razloga cjelishodnosti do završetka glavnog pretresa odlučiti da se postupak za pojedina krivična djela ili protiv pojedinih optuženih razdvoji i posebno dovrši.

Odjeljak 6. Pritvor

Član 145.
Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.

Član 146. stav (1) tačka c)
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[…]

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,

Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

Član 243. stav 3.
Odlučivanje o optužnici

(3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.

Član 254.
Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća

(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.

(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanja istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

(3) Ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano, o prijedlozima stranaka i branitelja odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća. https://www.anwalt-derbeste.de

(4) Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju i s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.

Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja,

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti,

c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, branitelju, ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa,

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,

e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,

f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa,

g) ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,

h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

j) ako je optužba prekoračena,

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VII. Meritum


22. Apelant pobija rješenja o produženju pritvora, ukazujući da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije, te pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud će, imajući u vidu navedeno, prvo ispitati navode u pogledu prava na ličnu slobodu i sigurnost.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost


23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

25. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je, u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora, produžena mjera pritvora. Budući da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda određeno da se pritvor produžava za naredna dva mjeseca i da može trajati do 13. marta 2021. godine ili do nove odluke suda, proizlazi da je pritvor koji je određen rješenjima osporenim ovom apelacijom istekao.

26. U vezi sa ispitivanjem apelantovih navoda, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelant ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi, s obzirom na to da se radi o postupku određivanja, odnosno produženja pritvora, poklapaju sa garancijama propisanim u članu 5. stav 3. Evropske konvencije ("ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja"), pa će u nastavku ove apelantove navode, nakon ispitivanja opravdanosti pritvora u kontekstu općih i posebnih uvjeta za pritvor, ispitati u kontekstu garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti.

27. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti jeste da ispita sve razloge "za" i "protiv" i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).

Postojanje osnovane sumnje


28. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice, u skladu sa odredbom člana 151. ZKP. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja, koje je potvrdio drugostepeni sud, proizlazi da je stav o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, u smislu člana 146. stav 1. ZKP, utemeljen na dokazima dostavljenim uz optužnicu (nabrojani na strani 3. prvostepenog rješenja) koji su analizirani i ocijenjeni u nastavku obrazloženja i da se, između ostalog, radi o iskazima velikog broja svjedoka saslušanih u istrazi, nalazima i mišljenjima vještaka, zapisnicima sačinjenim nakon inspekcijske kontrole poslovnih objekata, kao i o drugim mnogobrojnim dokazima koji su interpretirani na str. od 4. do 135. prvostepenog rješenja. Prema mišljenju vijeća Kantonalnog suda, osnovana sumnja koja je opisana u ranijim rješenjima o određivanju i produženju pritvora nije dovedena u pitanje u konkretnoj fazi postupka, niti postoje dokazi ili drugi materijali koji bi doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora, te da će se apsolutnom dokazanošću činjenica isključivo baviti sudeće vijeće po zaključenju glavnog pretresa.

29. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na ), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom o nepostojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

Poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP


30. Ustavni sud ukazuje da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembra 1991, stav 40, Serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na opasnost od ponovnog počinjenja djela, moraju da procijene mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maja 2008. godine, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juna 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. jula 2001. godine, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maja 2006. godine, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. aprila 2010. godine).

31. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud utvrdili da na apelantovoj strani postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te su zaključili da je ispunjen poseban uvjet predviđen članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. Pri tome u obrazloženjima osporenih rješenja je ukazano na okolnosti (za koje postoji osnovana sumnja) iz kojih proizlazi da su radnje izvršenja krivičnih djela preduzimane kontinuirano u dužem vremenskom periodu (osam godina), da su inkriminirane radnje preduzimane u okviru organizirane grupe u kojoj je apelant (i E.Đ.) bio organizator, zatim, visok stepen iskazane upornosti koji se ogleda u činjenici da je, i nakon inspekcijskog nadzora i utvrđenih nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju pravnog lica (čiji je vlasnik bio apelant), E.Đ. u kratkom vremenu osnovala novo društvo koje je radilo na identičan način (nezakonito poslovalo, kako se osnovano sumnja), kao i visoku profitabilnost od izvršenih radnji. Vrhovni sud je, potvrđujući prvostepeno rješenje, zaključio da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo, te da i dalje egzistiraju uvjeti koji se nisu mijenjali počev od određivanja pritvora, pa dalje. Također, razmotrena je i okolnost da apelant nije ranije osuđivan, te je zaključeno da ta okolnost ne dovodi u pitanje postojanje ovog posebnog pritvorskog razloga, jer ranija osuđivanost nije uvjet za određivanje inicijalnog pritvora prema ovom pritvorskom osnovu.

32. Apelacijom se suštinski u ovom dijelu osporava zaključak redovnih sudova u vezi sa datim obrazloženjem u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, navodeći da je apelantova firma blokirana (od 1. juna 2016. godine) nakon inspekcijskog pregleda, da je izuzeta finansijska dokumentacija i da od lišavanja slobode u januaru 2018. godine, pa ni u periodu kada je privremeno bio pušten na slobodu (od 11. do 30. maja 2018. godine) nije pokušao, niti preduzeo bilo kakvu radnju za nastavak aktivnosti, što bi in concreto bile jedine mjerodavne činjenice u kontekstu eventualnog ponavljanja djela. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud imao u vidu ove apelantove prigovore, te da je, s tim u vezi (vidi tačku 9. Činjenično stanje), jasno obrazložio in concreto koje činjenice i okolnosti u svojoj sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, ponovio krivično djelo.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne smatra da su proizvoljna obrazloženja iz osporenih rješenja, te nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, apelant (kao osoba) lišen slobode "u skladu sa zakonom propisanim postupkom […] u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela".

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na postojanje općeg i posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

Trajanje pritvora – razuman rok


36. Apelacijom se, također, ukazuje na prekomjerno trajanje pritvora i suđenje u razumnom roku u odnosu na koje je Ustavni sud prethodno naveo (vidi tačku 26. odluke) da će te navode ispitati u kontekstu garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između ostalih, predmet W. protiv Švajcarske, 26. januara 1993. godine, stav 30, Serija A br. 254-A, i Kudła protiv Poljske [VV], broj 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore "za" ili "protiv" postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama treba da navedu dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom, pri čemu tvrdnje "za" i "protiv" puštanja na slobodu ne smiju biti "općenite i apstraktne" (vidi predmet Smirnova protiv Rusije, br. 46133/99 i 48183/99, stav 63, ECHR 2003-IX). Sud mora utvrditi i da li su nadležne domaće vlasti pokazale "posebnu revnost" u vođenju postupka (vidi, između brojnih drugih, predmete Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maja 2012. godine, i Krikunov protiv Rusije, broj 13991/05, stav 36, 4. decembra 2014. godine).

38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen 26. januara 2018. godine, da je protiv apelanta potvrđena optužnica 28. januara 2019. godine, da su osporena rješenja prema kojima je pritvor i dalje neophodan donesena u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice, da je glavni pretres započeo 2019. godine čitanjem optužnice i da je još u fazi čitanja zbog, kako proizlazi iz odgovora na apelaciju, njene obimnosti (više od 1.000 strana), da od marta 2020. godine, kada je proglašeno vanredno stanje u BiH zbog pandemije korona virusa, nije održan niti jedan pretres i da se apelant nalazi u pritvoru tri godine (sa izuzetkom od 11. do 30. maja 2018. godine, kada je bio privremeno pušten na slobodu).

39. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi kao obrazloženje za trajanje pritvora, odnosno za činjenicu da je postupak još u fazi čitanja optužnice nalaze u tome da su pretresi prije proglašenja vanrednog stanja u BiH (mart 2020. godine) redovno zakazivani, da je prekid nastupio usljed objektivnih okolnosti na koje više nije moguće utjecati zbog broja optuženih (32) i nemogućnosti da istovremeno prisustvuju suđenju, da je optužnica veoma obimna i da, stoga, još nije započela faza izvođenja dokaza i da je u septembru 2019. godine predsjednik vijeća predložio razdvajanje postupka koji se vodi protiv apelanta, kao organizatora grupe, od ostalih optuženih, kao članova grupe, čemu se Tužilaštvo protivilo, a konačna odluka o prijedlogu još nije donesena. Ustavni sud, imajući u vidu vlastitu praksu (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 124/19 od 11. juna 2019. godine, stav 64) i navedene stavove Evropskog suda, smatra da ovakva obrazloženja, u kontekstu dužine trajanja pritvora, nisu adekvatna, niti dovoljna zbog niza mogućnosti koje su sudu date odredbama ZKP koje omogućuju efektivnu kontrolu u vođenju postupka. Na te okolnosti su ukazali u svojim odgovorima Kantonalni sud i Vrhovni sud sa aspekta "revnosnog postupanja", odnosno nastojanja predsjednika sudskog vijeća da iskoristi zakonske mogućnosti i spriječi odugovlačenje postupka time što je predložio da se razdvoji postupak u pogledu lica (32) koja su obuhvaćena optužnicom. Međutim, o navedenom prijedlogu koji, kako iz spisa proizlazi, datira od septembra 2019. godine još nije donesena bilo kakva odluka, pa se samo puko nastojanje da se spriječi odugovlačenje postupka ovom radnjom (prijedlogom za razdvajanje) ne može tumačiti kao revnosno postupanje s ciljem sprečavanja odugovlačenja.

40. Osim toga, Ustavni sud nema dileme da na objektivne okolnosti izazvane pandemijom korona virusa učesnici u postupku (sudovi i tužilaštvo) ne mogu utjecati. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se intenzitet objektivnih okolnosti tokom trajanja pandemije u periodu od godinu dana (mart 2020 - mart 2021. godine) mijenjao, počev od proglašenja vanrednog stanja u FBiH 16. marta 2020. godine, ukidanja vanrednog stanja zbog poboljšanja epidemiološke situacije 29. maja 2020. godine, nakon čega su na nivou BiH i entiteta donošeni propisi u zavisnosti od trenutne epidemiološke situacije s ciljem sprečavanja širenja bolesti (Naredba Kriznog štaba FBiH od 11. marta 2021. godine o uvođenju restriktivnijih mjera). Stoga je, u smislu zahtjeva da se pritvor svede na najmanju moguću mjeru, potrebno objektivne okolnosti u vrijeme odlučivanja o produženju pritvora dovesti u vezu s konkretnim okolnostima (o kojim je prethodno bilo riječi – između ostalih, obimnost optužnice, broj optuženih lica) i pronaći modus koji omogućava efektivnu kontrolu vođenja postupka koje su date u ZKP, sve uz poštivanje restriktivnih mjera koje su propisali nadležni krizni štabovi. U tom pravcu, imajući u vidu protek perioda od tri godine, koliko je apelant u pritvoru, i konkretnu fazu postupka po optužnici (čitanje), Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja nije mogao utvrditi da su te mogućnosti korištene, da su objektivne okolnosti ocijenjene u vezi sa epidemiološkim mjerama koje su na snazi u vrijeme odlučivanja kako bi se apelantu pritvor sveo na najmanju moguću mjeru, u situaciji kada se apelant tereti da je rukovodio grupom za organizirani kriminal, da su pri tome optužnicom obuhvaćeni svi članovi te grupe (32 lica), da je upravo zbog velikog broja optuženih lica i novonastale situacije zbog kovida 19 neizvjesno kada će glavni pretres biti nastavljen i da je, u konačnici, apelant već tri godine u pritvoru (s izuzetkom od 11. do 30. maja 2018. godine, kada je bio privremeno pušten na slobodu), kako to zahtijeva standard iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, i zaključuje da je u ovom dijelu došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije koji garantiraju da svako ko je " pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju". Pored navedenog, Ustavni sud skreće pažnju da sud vodi i organizira postupak bez obzira na njegovu složenost koja, između ostalog, podrazumijeva, na šta su sudovi u odgovorima na apelaciju skrenuli pažnju, obimnost optužnice i broj lica koja učestvuju u postupku. U tom smislu Ustavni sud ponavlja da lice koje se nalazi u pritvoru ne treba "trpjeti" posljedice organiziranja rada na predmetu, imajući pri tome u vidu protek vremena od podignute optužnice i neizvjesnost u pogledu nastavka procesa koje sudovi opravdavaju vanrednom okolnošću izazvanom pandemijom. Imajući upravo u vidu te okolnosti, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, koji u konkretnom slučaju vodi postupak, morao postupati efikasnije i iskoristiti mogućnosti koje su mu date na raspolaganje odredbama ZKP, a koje donošenjem naredbi u vezi sa pandemijom nisu stavljene van snage, niti je njihova primjena suštinski ograničena.

41. Ustavni sud, stoga, bez obzira na to što je osporeno rješenje o produženju pritvora apelantu isteklo, ukazuje Kantonalnom sudu, imajući u vidu odredbe ZKP i relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i dovodeći ih u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, na obavezu što hitnijeg rješavanja predmeta i hitno preduzimanje mjera za efikasan nastavak krivičnog postupka protiv apelanta u smislu zahtjeva da se apelantu "sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja", uspostavljenih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije.

42. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost lica, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste – konkretno da se objektivne i okolnosti in concreto dovedu u vezu i pronađe rješenje koje omogućava efektivnu kontrolu vođenja postupka koje su date u ZKP (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na ), koje redovni sudovi treba da imaju u vidu u daljnjem toku postupka, odnosno prilikom eventualnog produženja pritvora apelantu. Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja s obzirom na to da je pritvor apelantu u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda već istekao, ali uz obavezivanje Kantonalnog suda da, u skladu sa ovom odlukom, preduzme mjere s ciljem efikasnog nastavka procesa u krivičnom predmetu protiv apelanta, kako se ne bi dovela u pitanje efikasnost apelacije kao djelotvornog pravnog lijeka u ovoj vrsti postupaka.

Naknada nematerijalne štete


43. Imajući u vidu da se u okolnostima konkretnog slučaja krivični postupak nije vodio na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru i da je apelant, zbog neefikasnosti Kantonalnog suda, pretrpio i nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem deklaratorne povrede, Ustavni sud smatra da apelantu pripada i pravična naknada u iznosu od 450,00 KM, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda i člana 41. Evropske konvencije. Pri tome je Ustavni sud imao u vidu sve specifične okolnosti konkretnog predmeta koje su navedene u prethodnom dijelu odluke, a naročito okolnost da apelant kao lice koje se nalazi u pritvoru ne treba "trpjeti" posljedice organiziranja rada suda, odnosno evidentne neefikasnosti, naročito u vrijeme pandemije. Pri tome Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda, vodeći računa o standardima koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Dragin protiv Hrvatske, aplikacija broj 75068/12 od 24. jula 2014. godine, stav 127) i ekonomskim uvjetima u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba). Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

44. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se naknade troškovi radi utvrđivanja povrede, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

45. Ustavni sud nalaže Kantonalnom sudu da u daljnjem toku postupka pri određivanju i produženju mjere pritvora apelantu preduzme mjere za efikasan nastavak postupka i da osigura garancije da pritvor ne premaši razuman rok, koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada objektivne okolnosti nisu dovedene u vezu sa okolnostima in concreto i kada u okolnostima konkretnog slučaja nije osigurano efektivno vođenje postupka prema odredbama ZKP, koje donošenjem naredbi u vezi sa pandemijom nisu stavljene van snage, niti je njihova primjena suštinski ograničena, jer krivični postupak nije vođen na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru, zbog čega je naloženo preduzimanje mjera za efikasan nastavak postupka i osiguranje garancija suđenja u razumnom roku.

47. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantu, dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP zbog kojih je apelantu pritvor produžen.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.
Odluka Ustavnog suda BiH U 8/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]

Odluka Ustavnog suda BiH U 4/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]

Vjerujem da ima osnova, jer je napravljen prekrsaj[…]

Odluka Ustavnog suda AP 1805/21

Službene novine Federacije BiH, broj 82/21 Ustavni[…]