BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5275
Službene novine Federacije BiH, broj 86/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1939/20, rješavajući apelaciju Općine Breza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Breza podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 077441 19 Gž od 19. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 1939/20 od 15. jula 2020. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Općina Breza (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, podnijela je 9. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 077441 19 Gž od 19. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine. Istovremeno, apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo odlaganje izvršenja Presude Općinskog suda broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine, potvrđene Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 077441 19 Gž od 19. marta 2020. godine, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1939/20 od 15. jula 2020. godine usvojio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere, te odložio izvršenje Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Radomira Todorovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 21. jula 2020. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 077441 19 Gž od 19. marta 2020. godine, utvrđeno je da je tužilac po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao k. č. br. 374, 375, 376 i 377 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) preciziranim u presudi (u naravi predmetne nekretnine su: voćnjak, pašnjak i njiva), te da će se u zemljišnim knjigama Općinskog suda predmetne nekretnine upisati u tužiočevu korist s dijelom 1/1 (stav 1). Presudom je apelantica obavezana da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, a odbijen je i apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka (st. 2. i 3). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su predmetne nekretnine od uspostave novog premjera 1984. godine bile upisane na posjednika Mirka Todorovića (tužiočev otac) do 2017. godine, a 2017. godine na osnovu rješenja o nasljeđivanju preciziranog u presudi kao posjednik je upisan tužilac, koji se i dalje vodi kao posjednik na predmetnim nekretninama. Kao vlasnik predmetnih nekretnina sa 1/1 dijela upisana je općenarodna imovina. U vezi s tim je obrazloženo da su odredbom člana 58. Zakona o stvarnim pravima ("Službene novine FBiH" br. 66/13 i 100/13) propisane pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću, prema kojima se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom, te stvari ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari. Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna, niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, a savjesnost se pretpostavlja. Nesavjestan posjednik, kako je obrazložio taj sud, ne može steći pravo vlasništva dosjelošću bez obzira na vremensko trajanje posjeda.

7. U Zakonu o osnovama vlasničkih odnosa ("Službeni list RBiH" broj 37/95), koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, prema obrazloženju Općinskog suda, ne stoji zabrana kao u prethodnom zakonu, pa po tom zakonu od navedenog datuma (10. oktobra 1995. godine) počinje teći rok potreban za dosjelost. Kako je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužilac zakonit i savjestan posjednik više od 20 godina od dana stupanja na snagu navedenog zakona 10. oktobra 1995. godine do podnošenja tužbe 1. aprila 2019. godine, a posjed nekretnine je stekao nasljeđivanjem, to je Općinski sud utvrdio da je tužilac dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

8. Osim toga, u odnosu na apelanticin prigovor na nedostatak pasivne legitimacije na njenoj strani, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 4. stav 2. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu ("Službeni list SRBiH" broj 28/77 i "Službeni list RBiH" broj 13/94), koji je važio u vrijeme kada je nadležni organ bio dužan da u skladu sa članom 1. istog zakona u zemljišnoj knjizi upiše pored društvenog vlasništva i nosioca prava raspolaganja, propisano da "ako se iz isprave na osnovu koje se knjiži nekretnina u društvenom vlasništvu ne može utvrditi ko je nosilac prava raspolaganja, kao nosilac prava raspolaganja će se uknjižiti općina na čijem se području ta nekretnina nalazi". U stavu 3. propisano je da će se uknjiženje u smislu prethodnog stava izvršiti na prijedlog skupštine općine, u kojem se potvrđuje da na odnosnu nekretninu drugo društveno pravno lice nema pravo raspolaganja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju kao vlasnik predmetnih nekretnina upisana općenarodna imovina, a s obzirom na to da općenarodna imovina više ne postoji, te da je prema odredbama Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva u državno vlasništvo ("Službeni list RBiH" broj 33/94) nadležni organ bio dužan da umjesto općenarodne imovine i društvenog vlasništva upiše državno vlasništvo s nosiocem prava raspolaganja, a što je apelantica u konkretnom slučaju propustila uraditi. Prema mišljenju Općinskog suda, zbog navedenog je neosnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Iz navedenog, prema zaključku Općinskog suda, slijedi da je apelantica pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, a na što upućuju navedene zakonske odredbe. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 41 0 P 077441 19 Gž od 19. marta 2019. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


10. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno da nije pasivno legitimirana u ovom predmetu jer vlasništvo na predmetnim nekretninama nije njeno, nego države BiH. Navodi da je netačan navod redovnih sudova da je odredbama čl. 1. i 4. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu propisana obaveza uknjižbe imovine na općine, već da je izričito navedeno da se uknjižba vrši na državu. Navodi i da tužilac nije dokazao da je savjestan posjednik predmetnih nekretnina jer iz dokaza provedenih u postupku proizlazi da je tužilac navedene nekretnine rijetko obilazio i da ne postoji niti jedan dokaz da ih je držao preko 20 godina u savjesnom posjedu. Navodi i da činjenica da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju pasivne legitimacije kod apelantice proizlazi i iz Zakona o uzurpacijama jer iz njega ne proizlazi da se zemljište nalazi u vlasništvu općine, već da postupak raspravljanja uzurpacije provodi i rješenje donosi općinski organ uprave.

b) Odgovor na apelaciju


11. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude i da, suprotno apelanticinim navodima, smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

12. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo koje je bilo relevantno u konkretnom slučaju.

13. Tužilac smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva. Predloženo je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi


14. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.


Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

15. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa ("Službeni list RBiH" broj 37/95) stupio je na snagu 10. oktobra 1995. godine. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 86.


Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94).

16. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.


Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

17. Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini ("Službeni list SRBiH" broj 28/77 i "Službeni list RBiH" broj 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


U zemljišnim knjigama uknjižiće se nekretnine u društvenoj svojini i prava koja pojedina društvena pravna lica imaju na te nekretnine (u daljem tekstu: pravo raspolaganja), uz istovremeno naznačenje nosioca tog prava (u daljem tekstu: nosilac prava raspolaganja), osim ako se radi o nekretninama u opštoj upotrebi.

Svaka promjena nosioca prava raspolaganja nekretninama u društvenoj svojini mora se upisati u zemljišnu knjigu.

Nekretnine, u smislu ovog zakona, su zemljišta i zgrade.

Član 4.


Uknjiženje prava raspolaganja na nekretnine u društvenoj svojini izvršiće se na osnovu ovjerenog ugovora kad je zakonom određeno da se to pravo može takvim ugovorom prenijeti, na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa kojom se utvrđuje ovo pravo u korist određenog društvenog pravnog lica, kao i na osnovu samoupravnog sporazuma.

Ako se iz isprave na osnovu koje se uknjižuje nekretnina u društvenoj svojim ne može utvrditi ko je nosilac prava raspolaganja, uknjižiće se kao nosilac prava raspolaganja opština na čijem se području ta nekretnina nalazi.

Uknjiženje u smislu prethodnog stava izvršiće se na prijedlog skupštine u kome se potvrđuje da na odnosnu nekretninu drugo društveno pravno lice nema prava raspolaganja.

VI. Dopustivost


18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 077441 19 Gž od 19. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


22. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, dostupne nahttps://www.anwalt-derbeste.de). Imajući u vidu navedeno, s obzirom na to da je apelantica organ javne vlasti, Ustavni sud će predmetnu apelaciju ispitati samo u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje


24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stava 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu dosjelosti, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

26. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su sudovi proizvoljno primijenili pravo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

28. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi (predmet broj AP 3292/19) već razmatrao identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda po apelanticinoj apelaciji podnesenoj protiv presuda redovnih sudova kao u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3292/19 od 12. januara 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ). U navedenom predmetu tužilac je također tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama na kojima pravo raspolaganja ima apelantica, a koji tužbeni zahtjev su redovni sudovi usvojili i utvrdili pravo vlasništva na nekretninama spornim u tom predmetu. U navedenom predmetu apelantica je isticala nepostojanje pasivne legitimacije na svojoj strani ukazujući da nepostojanje pasivne legitimacije proizlazi iz odredbi Zakona o uzurpacijama, a navedene tvrdnje su redovni sudovi odbili kao neosnovane pozivajući se na zakone precizirane u prethodnim tačkama ove odluke, te ističući i da ukoliko je apelanticin organ nadležan za raspravljanje uzurpacije vezano za predmetne nekretnine, to je apelantica pasivno legitimirana u ovom postupku. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu i da se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava.

29. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili osporene odluke odgovorivši na sve apelanticine relevantne prigovore, a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti, u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu, poziva na obrazloženje koje je dato u Odluci broj AP 3292/19 od 12. januara 2021. godine. Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud već obrazložio u citiranom predmetu.

30. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga koji su navedeni u Odluci broj AP 3292/19 od 12. januara 2021. godine zaključuje da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak


31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu zasnivajući osporene odluke na relevantnim odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu i kada su dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje.

32. U skladu sa članom 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 1939/20 od 15. jula 2020. godine.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Službeni glasnik BiH, broj 73/21 ČETVRTI ODJEL P[…]

Službeni glasnik BiH, broj 73/21 ČETVRTI ODJEL P[…]

Službeni glasnik BiH, broj 73/21 ČETVRTI ODJEL […]

Službeni glasnik BiH, broj 73/21 ČETVRTI ODJEL […]