BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5164
Službeni glasnik BiH, broj 43/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 190/19, rješavajući apelaciju Amine Ahmetović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Uaja se apelacija Amine Ahmetović, Emine Alić, Lejle Avdić, Ajle Avdić, Adise Bećirović, Džane Begić, Lejle Dedić, Selme Dedić, Hamdan Ali Said, Amre Hasanović, Bekira Hasanovića, Harisa Hasanovića, Erne Husejinović, Muamera Husejinovića, Muhameda Ibrahimovića, Aldina Mehića, Abida Mehmedovića, Hamida Mehmedovića, Selme Mehmedović, Edvine Muharemović, Ajle Mujčinović, Alije Mujića, Amele Muminović, Elvedine Muratović, Mirsada Mustafića, Kemala Omerovića, Maide Omerović, Emire Omerović, Halida Omerovića, Amine Orlović, Muaza Orlovića, Semira Ramića, Rame Sulejmanovića i Berisa Sušića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 012368 18 Rev od 30. januara 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Amina Ahmetović, Emina Alić, Lejla Avdić, Ajla Avdić, Adisa Bećirović, Džana Begić, Lejla Dedić, Selma Dedić, Hamdan Ali Said, Amra Hasanović, Bekir Hasanović, Haris Hasanović, Erna Husejinović, Muamer Husejinović, Muhamed Ibrahimović, Aldin Mehić, Abid Mehmedović, Hamid Mehmedović, Selma Mehmedović, Edvina Muharemović, Ajla Mujčinović, Alija Mujić, Amela Muminović, Elvedina Muratović, Mirsad Mustafić, Kemal Omerović, Maida Omerović, Emira Omerović, Halid Omerović, Amina Orlović, Muaz Orlović, Semir Ramić, Ramo Sulejmanović, Beris Sušić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa N.A, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 012368 18 Rev od 30. oktobra 2018. godine.

2. Punomoćnik apelanata je u ostavljenom roku dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1419/14 utvrdio kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku u konkretnom predmetu uz nalog Osnovnom sudu u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da hitno okonča postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1419/14 od 24. aprila 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda)

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), tužene OŠ "Petar Kočić" iz Bratunca (u daljnjem tekstu: tužena), te Ministarstva prosvjete i kulture Vlade Republike Srpske, umješač u postupku (u daljnjem tekstu Ministarstvo), zatraženo je 29. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Okružni sud, tužena i Ministarstvo su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 5. do 22. juna 2020. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 012368 16 P 4 od 20. oktobra 2017. godine usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da ih je tužena diskriminirala na etničkom i jezičkom osnovu u smislu člana 2. i člana 3. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani diskriminacije) tako što je apelantima uskratila jednako pravo u odnosu na djecu srpske nacionalnosti u vezi s pravom na obrazovanje na maternjem, bosanskom jeziku, kako to proizlazi iz člana 1. i člana 3. stav 1, čl. 6. i 7, člana 34. stav 2, čl. 35. i 36. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), te člana 7. stav 1.j), člana 9, člana 11. stav 2. i člana 12. st. 1–3. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju RS (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnom obrazovanju), i to pravo da svoj maternji jezik nazovu bosanski jezik, pravo da se u procesu obrazovanja koriste nastavnim udžbenicima na bosanskom jeziku, pravo da koriste svoj maternji jezik u procesu obrazovanja u pisanoj i verbalnoj formi i pravo na ravnopravnu upotrebu latiničnog pisma na osnovu ravnopravne upotrebe latiničnih udžbenika u nastavnom planu i programu, te ravnopravne upotrebe latiničnog pisma u ostalim aspektima procesa obrazovanja. Istom presudom tuženoj je naloženo preuzimanje niza aktivnosti s ciljem eliminacije diskriminacije uz obavezivanje na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Tužena je tokom postupka istakla više prigovora (prigovor res iudicata, neblagovremenosti, nenadležnosti, nedostatka aktivne i pasivne legitimacije) koje je Osnovni sud ispitao i odbio, o čemu se prvostepeni sud detaljnije izjasnio u obrazloženju presude (str. 5. i 6. obrazloženja presude).

9. Ocjenom provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 3. i 4. obrazloženja presude, između ostalih, raspored časova, kopije đačkih knjižica, nastavni plan i program od I do V razreda, spisak predmeta i udžbenika u vezi s okolnošću da se izučava samo srpski jezik u osnovnim školama, udžbenici na srpskom jeziku i na ćirilici, saslušavanjem svjedoka i dr.), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je naveo da tokom postupka nije bilo sporno da su apelanti bili učenici tužene od I do V razreda, zatim da su kasnije, na zahtjev roditelja kao zakonskih zastupnika, zatražili ispisnicu iz tužene škole, te da trenutno pohađaju nastavu u terenskom odjeljenju Osnovne škole "Vladislav Skarić" iz Sarajeva koje se nalazi u Novoj Kasabi. Osnovni sud je naveo da je predmet spora utvrđivanje diskriminacije u vezi s pravom na obrazovanje pod jednakim uvjetima zbog onemogućavanja odvijanja nastave na maternjem jeziku apelanata, nepostojanja štampanih obaveznih udžbenika u RS na bosanskom jeziku i latiničnom pismu, kao i zbog neuvođenja nacionalne grupe predmeta. Dakle, kako je naglasio Osnovni sud, u konkretnom slučaju riječ je o tužbi za utvrđivanje diskriminacije i za njeno otklanjanje u smislu odredbe člana 12. st. 1a) i b) Zakona o zabrani diskriminacije, te je taj sud definirao pojam diskriminacije prema citiranom zakonu pozivajući se na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 366/10 i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Osnovni sud je, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u predmetu broj U 26/13, naglasio da diskriminacija mora biti u vezi s nekom ličnom karakteristikom kao što je rasa, spol, boja kože i sl. i mora biti u vezi s ostvarivanjem nekog prava, pri čemu je naglašeno da svako različito postupanje ne podrazumijeva diskriminaciju ukoliko za takvo razlikovanje postoji razumno i objektivno opravdanje. Nadalje se Osnovni sud pozvao na odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, i to čl. 12. i 15, koje je citirao, uz naglasak da, shodno odredbi člana 15. stav 1. citiranog zakona, tužilac mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije kako bi teret dokazivanja s uspjehom mogao biti prebačen na tuženu.

10. U vezi s navedenim, Osnovni sud je pojasnio da apelanti u konkretnom slučaju tvrde da su kao bošnjačka djeca diskriminirani u pogledu prava na obrazovanje i da su stavljeni u nepovoljan položaj u odnosu na srpsku djecu zbog onemogućavanja održavanja nastave na maternjem jeziku apelanata, bosanskom jeziku, kao i nepostojanja štampanih obaveznih udžbenika u RS na bosanskom jeziku i latiničnom pismu te zbog neuvođenja nacionalne grupe predmeta. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da su apelanti ponuđenim dokazima učinili vjerovatnim da su postupanjem tužene diskriminirani, pri čemu je u takvoj situaciji obaveza tužene bila da dokaže da njenim postupanjem nije došlo do diskriminacije.

11. Zaključak da su apelanti učinili vjerovatnim postojanje diskriminacije Osnovni sud je zasnovao na provedenim dokazima, iskazima apelanata, ali i materijalnim dokazima, posebno nastavnom planu i programu I i II trijade koji je donijelo Ministarstvo i koji predstavlja okvir za odvijanje nastavnog procesa u osnovnim školama u RS. Iz navedenog dokumenta, u dijelu kojim su određeni "nastavni predmet i predmetno područje" u rubrici kojom se određuje učenje jezika, decidirano je navedeno da će se izučavati samo srpski jezik, a niti u jednom dijelu tog javnog i obavezujućeg normativa nije predviđeno izučavanje bosanskog jezika. Shodno tom materijalnom dokazu, Osnovni sud je prihvatio iskaze svjedoka da se u školi izučavao samo predmet Srpski jezik, a da se u đačke knjižice samo formalno, ručno upisivao naziv jezika "bosanski jezik". Potom je navedeno da Osnovni sud nije prihvatio dio iskaza svjedoka u dijelu u kojem su govorili da su udžbenici koje su djeca koristila bili isključivo na ćiriličnom pismu zato što su apelanti mogli kao dokaz predložiti udžbenike koje su djeca koristila u školi, a koji su im zasigurno bili dostupni. Osnovni sud se posebno osvrnuo na nastavni plan i program I i II trijade iz kojeg proizlazi da učenici srpske nacionalnosti (komparator) koji nastavu pohađaju od I do V razreda imaju mogućnost izučavanja svog maternjeg jezika svojstvenog njihovom identitetu, dok s druge strane apelanti kao Bošnjaci nemaju mogućnost da kod tužene uče svoj maternji jezik, niti druge predmete koji spadaju u kategoriju "nacionalna grupa predmeta". Osim toga, kako je naveo Osnovni sud, sama tužena priznaje da djeca bošnjačke nacionalnosti u područnoj školi u Konjević Polju, učenici od VI do IX razreda, imaju zastupljenu nacionalnu grupu predmeta (jezik bošnjačkog naroda, geografiju, historiju i islamsku vjeronauku), pri čemu se nastava iz tih predmeta realizira po nastavnom planu i programu Tuzlanskog kantona, a za učenike od I do V razreda se ne primjenjuje takav obrazovni proces. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelanti dovoljno potkrijepili svoje navode o postojanju diskriminacije zaključivši da su apelanti učinili vjerovatnim postojanje diskriminacije u smislu člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije.

12. Osnovni sud je naveo da je tužena kao dokaz predložila relevantnu sudsku praksu, i to presude Osnovnog suda u Banjaluci, Okružnog suda u Banjaluci, Ustavnog suda, i to Odluku broj U 26/13, i presudu Općinskog suda u Sarajevu. Osnovni sud je uvidom u dostavljene odluke utvrdio da navedena praksa, sama po sebi, nije dovoljna da se može pouzdano izvesti zaključak da postupanjem tužene apelanti nisu diskriminirani. Prema ocjeni Osnovnog suda, da bi dokazala nepostojanje diskriminacije tužena je trebala dostaviti zvanične udžbenike RS na bosanskom jeziku i latiničnom pismu, dokazati svjedocima i aktima da se nastava odvija na bosanskom jeziku, ali tužena na navedene okolnosti nije prezentirala niti jedan dokaz.

13. Štaviše, kako je naglasio Osnovni sud, iz provedenog dokaza – akta tužene broj 135/17 od 5. jula 2017. godine, između ostalog, proizlazi: "Javna ustanova OŠ 'Petar Kočić' Kravica primjenjuje Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika od 5. marta 2002. godine za učenike od 6. do 9. razreda, a za učenike od 1. do 5. se ne primjenjuje jer ima manje od deset učenika u razredu."

14. Osim navedenog, Osnovni sud je naveo da tužena nije dokazala da za takav proces obrazovanja ima argumente u zakonskim propisima. Naprotiv, pozitivni propisi, i to Okvirni zakon, obavezuju entitet RS da sistem obrazovanja bude takav da razvija svijest o vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji na način primjeren civilizacijskim tekovinama, uz uvažavanja drugih i drugačijih, uz poštovanje različitosti i sl. Nadalje, kako je naveo Osnovni sud, Zakon o osnovnom obrazovanju propisuje iste obaveze, pri čemu je taj sud ukazao na relevantne odredbe tog zakona. Osnovni sud je naveo da se jedna javna ustanova ne može ekskulpirati od odgovornosti jer zakonske norme ne predviđaju specifičnu odgovornost nekog organa dijela vlasti, pri čemu mnoge odredbe Zakona o osnovnom obrazovanju explicite pozivaju školu kao normativnog adresanta.

15. Proces obrazovanja za koji se opredijelila tužena, a odnosi se na učenike bošnjačke nacionalnosti od I do V razreda osnovne škole, doveo je do protesta, ispisivanja iz škole, upisa i školovanja u improviziranim terenskim centrima škole iz Sarajeva, sa znatnim troškovima i u neadekvatnim uvjetima, pokretanjem prekršajnih postupaka protiv roditelja apelanata zbog ispisa djece iz škole, a što je sve neproporcionalno mogućnostima tužene da nastavi sistem obrazovanja kakav je vodila od 2002. godine do 2013. godine (vrijeme primjenjivanja Privremenog sporazuma ministra obrazovanja), te sistem obrazovanja kakav trenutno tužena provodi za učenike bošnjačke nacionalnosti od VI do IX razreda.

16. Odlučujući o žalbama tužene i umješača, Okružni sud je donio Presudu broj 82 0 P 02368 18 Gž 3 od 25. aprila 2018. godine, žalbe uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova parničnog postupka. Okružni sud je naveo da nije prihvatio činjenična utvrđenja i pravne stavove na osnovu kojih je donesena prvostepena odluka, a koji se odnose na utvrđenu diskriminaciju, pa je taj sud ocjenom navoda iz žalbe i svih provedenih dokaza odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio na činjenično utvrđenje prvostepenog suda na osnovu kojeg je taj sud utvrdio da su apelanti učinili vjerovatnim postojanje diskriminacije, što za Okružni sud nije dovoljno.

17. Okružni sud je u vezi s tim najprije podsjetio na dokaze tužene i na sudsku praksu na koju se tužena pozvala, posebno u predmetu redovnih sudova u RS u kojem se raspravljalo identično činjenično i pravno pitanje istih apelanata, ali u odnosu na Ministarstvo (ne postoji identitet stranaka), pa je iz tog razloga dozvoljeno vođenje istog postupka protiv druge stranke. Međutim, kako je naveo Okružni sud, prvostepeni sud je prilikom odlučenja izgubio iz vida da tužena nema zakonsko ovlaštenje da donosi nastavne planove i programe, niti da ih mijenja, već je dužna da po njima postupa, pa samim tim provođenjem tih nastavnih planova i programa ne može počiniti diskriminaciju, čak i da je utvrđeno da je i bilo diskriminacije, na što je žalba osnovano ukazala. Prema ocjeni Okružnog suda, tužena je samo poštovala Ustav i zakon, kao i nastavne planove i programe, a koji su međusobno usklađeni. Takav zaključak proizlazi iz činjenice da nijednim dokazom nije utvrđeno da je tužena apelantima uskratila bilo koje pravo. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud postojanje diskriminacije neosnovano zasniva na analizi i interpretaciji zakonskih propisa, tumačeći ih pogrešno, zanemarujući sudsku praksu i bez argumenata izvodi pogrešne zaključke. Prema ocjeni Okružnog suda, apelanti su u postupku morali diskriminaciju učiniti vjerovatnom, a što nisu učinili jer su svoje tvrdnje trebali i dokazati.

18. Okružni sud se zatim pozvao na odredbu člana 7. Ustava RS koji govori o službenim jezicima u tom entitetu, tako da odredbe navedenog ustava ne poznaju bosanski jezik. Zatim, materijalne dokaze, nastavni plan i program I i II trijade i akt tužene broj 135/17 od 5. jula 2017. godine, prvostepeni sud je cijenio kao dovoljne da teret dokazivanja prebaci na tuženu, što, prema ocjeni Okružnog suda, nije osnovano. Potom se Okružni sud osvrnuo na odredbe Zakona o zabrani diskriminacije koje je citirao zaključivši u vezi s njihovim sadržajem da apelanti nisu potkrijepili navode o tome da je tužena "prekršila zabranu predmetne diskriminacije", zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

19. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Presudu broj 82 0 P 012368 18 Rev od 30. oktobra 2018. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Nakon ispitivanja revizionih prigovora, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda pravilna, te se pri tome pozvao na relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, i to čl. 2. i 3, koje je citirao. Shodno zakonskom okviru, prvi uvjet za utvrđivanje neposredne diskriminacije je dokaz o nepovoljnom položaju koji se može uporediti s postupanjem prema drugom licu u sličnoj situaciji, a obaveza lica koje se poziva na taj vid diskriminacije jeste da uvjeri sud da postoje lica s kojima se povoljnije postupilo ili bi se povoljnije postupilo, a da je pri tome jedina razlika između njih pravno zaštićen osnov. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, za uspjeh u parnici prema odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a apelanti bili u obavezi da dokažu da su postupanjem tužene u pogledu njihovih prava na obrazovanje dovedeni u neravnopravan položaj na način propisan odredbama člana 2. u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije.

20. Potom se Vrhovni sud pozvao na Zakon o obrazovanju i na njegove odredbe (čl. 12. i 33), koje je citirao, te na Odluku Ustavnog suda broj U 26/13 u kojoj je ocijenjeno da Zakon o obrazovanju garantira visok nivo zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda bez diskriminacije u oblasti obrazovanja. Shodno navedenom, kada se uzme u obzir da je Ministarstvo, u smislu člana 33. Zakona o obrazovanju, donijelo nastavni plan i program za školsku 2013/2014. godinu uz očuvanje osnovnih principa osnovnog obrazovanja i odgoja, da se nastava u osnovnim školama izvodi na službenim jezicima konstitutivnih naroda (jezik bošnjačkog naroda i dr.), da su u upotrebi oba službena pisma i da svaki učenik ima pravo pisanja i usmenog izražavanja na jeziku na kojem želi, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da apelanti nisu dokazali osnovanost zahtjeva, odnosno da ih je tužena diskriminirala. Vrhovni sud je prihvatio kao pravilan stav drugostepenog suda da apelanti tokom postupka nisu učinili vjerovatnim da je prema njima drugačije postupano u odnosu na ono kako je to propisano pozitivnim zakonskim propisima RS u pogledu osnovnog obrazovanja i odgoja.

21. Prema ocjeni Vrhovnog suda, bez utjecaja je na drugačiji zaključak pozivanje apelanata na Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika iz 2002. godine jer je taj sporazum bio predviđen kao privremeno rješenje dok entitetska zakonodavna tijela ne donesu zakone iz oblasti obrazovanja koji će biti usaglašeni s najvišim evropskim standardima, što se u entitetu RS i desilo.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


22. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na obrazovanje, zatim pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te član 8. Konvencije o pravima djeteta, kao i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U iscrpnim navodima apelacije apelanti, između ostalog, navode da je tužena 2013. godine prestala da primjenjuje Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika u odnosu na djecu od I do V razreda kada su djeca bošnjačke nacionalnosti izgubila mogućnost da izučavaju svoj jezik, pismo i tzv. nacionalnu grupu predmeta, pa su na taj način djeca bošnjačke nacionalnosti izložena diskriminaciji u odnosu na djecu srpske nacionalnosti koja sve navedeno imaju (izučavaju srpski jezik, ćirilično pismo i predmete koji se svrstavaju u tzv. nacionalnu grupu predmeta). Apelanti ističu da se o tom problemu nebrojeno puta govorilo u gotovo svim medijima BiH, ali i inostranstvu, da su se u problem rješavanja tog pitanja uključili Institucija ombudsmana, OHR, te mnoge nevladine organizacije, pa shodno tome činjenice da u entitetu RS ne postoje udžbenici bosanskog jezika, udžbenici na bosanskom jeziku, niti udžbenici na latinici već su toliko "sažvakane" u javnom prostoru godinama unazad da su ih redovni sudovi morali tretirati kao općepoznate u smislu člana 152. stav 4. ZPP-a. Apelanti tvrde da su ponuđenim dokazima učinili nespornim postojanje okolnosti koje ukazuju na diskriminaciju, a tužena niti jednim dokazom nije osporila postojanje diskriminacije. Prema ocjeni apelanata, oni su u tužbi iznijeli tvrdnju o nepostojanju udžbenika na bosanskom jeziku i latiničnom pismu, što je negativna tvrdnja koja se ne može dokazati, pa je upravo tužena trebala tu tvrdnju opovrgnuti i dokazati da ne postoji diskriminacija kako to proizlazi iz člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Osim toga, na okolnosti diskriminacije saslušani su svjedoci, ukupno njih šest, a šest svjedoka su u formalnopravnom smislu dokazi, a tužena ni na koji način nije dovela u pitanje njihovu kredibilnost. Apelanti tvrde da su u postupku ne samo dokazali vjerovatnost da su diskriminirani već su dokazali diskriminaciju pa je teret dokazivanja da diskriminacija ne postoji prebačena na tuženu. U vezi s povredom prava garantiranih Ustavom i međunarodnim konvencijama – pravo na obrazovanje, pravo na povrat izbjeglica i raseljenih lica, te povredom Konvencije o pravima djeteta, apelanti su iznijeli opširnu argumentaciju koju su zasnovali na zakonskom okviru i relevantnim međunarodnim dokumentima koje su prezentirali, citirajući relevantne odredbe primjenjive na konkretan slučaj. Između ostalog, istaknuto je da je RS potpisnica tzv. Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika koji predstavlja pravni osnov za uvođenje tzv. nacionalne grupe predmeta u mnogim školama u entitetu RS. Navedeni sporazum omogućava da se ta nastava uvede ne samo ukoliko ima 18 ili više djece u razredu već i kada ih ima manje, a po prethodnoj odluci Ministarstva, pa je stoga jasno da škole imaju obavezu da uvedu nacionalnu grupu predmeta ukoliko ima i manje djece. Apelanti smatraju da se mora omogućiti da u BiH zažive jednostavna i perspektivna rješenja koja, s jedne strane, nude interakciju različitosti i istinski suživot, a s druge strane izučavanje i njegovanje vlastitog identiteta. Apelanti su predložili da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje prava na koja su se u apelaciji pozvali, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, te da se apelantima nadoknade troškovi sastavljanja apelacije.

b) Odgovor na apelaciju


23. Vrhovni sud i Okružni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim tvrdeći da su presude tih sudova donesene u skladu sa zakonom i da se njima ne krše prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužena i umješač su podržali presude redovnih sudova kojima je tužbeni zahtjev odbijen. Smatraju da apelanti nisu van svake razumne sumnje dokazali da su diskriminirani jer tužena nije provodila diskriminaciju prema apelantima niti su apelanti stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale učenike koji pohađaju istu školu, niti su učinili vjerovatnim da su diskriminirani. U vezi s navedenim, ukazano je na Odluku Ustavnog suda broj U 26/13 u kojoj je ocijenjeno da Zakon o obrazovanju pruža visok nivo zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


25. Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.
Ovim zakonom uređuju se principi predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i odgoja, obrazovanja odraslih i osnivanja i funkcioniranja institucija za pružanje usluga u obrazovanju u Bosni i Herceg

Organi vlasti nadležni za organiziranje obrazovnog sistema u Brčko Distriktu BiH, Republici Srpskoj, Federaciji BiH i kantonima, u skladu sa ustavom (u daljem tekstu: nadležne obrazovne vlasti), ustanove koje se prema važećim zakonima u Bosni i Hercegovini registriraju za pružanje usluga u oblasti predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i obrazovanja odraslih (u daljem tekstu: škole), i druge stručne institucije u oblasti obrazovanja, obavezni su primjenjivati i poštivati principe i norme utvrđene ovim zakonom i osigurati obrazovanje pod jednakim uslovima za sve učenike.

Principi i standardi utvrđeni ovim zakonom i na osnovu ovog zakona ne mogu se smanjivati.

Član 3. stav (1)


Opći ciljevi obrazovanja proizlaze iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva, te vlastitih vrijednosnih sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne i vjerske tradicije naroda i nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini. Opći ciljevi obrazovanja su:

[…]

Član 4.


Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi.

[…]

Član 6.


Škola ima odgovornost da, u vlastitoj i u sredini u kojoj djeluje, doprinese stvaranju takve kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode svih građana, kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava koje je potpisala Bosna i Hercegovina.

Član 7.


Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine upotrebljavat će se u svim školama, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Svi učenici će u školama izučavati pisma koja su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini.

Član 9.


Škola će unapređivati i štititi vjerske slobode, toleranciju i kulturu dijaloga.

Imajući na umu različitost ubjeđenja/vjerovanja u BiH, učenici će pohađati časove vjeronauke samo ako su u skladu s njihovim ubjeđenjem ili ubjeđenjima njihovih roditelja.

Škola ne može preduzimati bilo kakve mjere i aktivnosti kojima bi se ograničavala sloboda izražavanja sopstvenih i upoznavanja drugih i drugačijih vjerskih uvjerenja.

Učenici koji ne žele pohađati vjeronauku neće ni na koji način biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike.

Član 23.


Roditelji imaju pravo i obavezu starati se o obrazovanju svoje djece.

Pravo je roditelja da, u skladu s njihovim uvjerenjima o tome šta je u najboljem interesu njihove djece, koliko je to dostupno, odaberu vrstu obrazovanja koju će njihova djeca sticati, pod uslovom da je takvim izborom ostvareno pravo djeteta na odgovarajuće obrazovanje.

Član 34.


U školi se podučavaju učenici i redovno se prati i vrši procjena njihovog obrazovnog napretka, kako bi se osiguralo potrebno obrazovanje koje odgovara njihovim potrebama i mogućnostima.

Škola svoju ulogu i obaveze ostvaruje u okruženju koje razvija motivaciju za sticanje znanja, koje poštuje i podržava individualnost svakog učenika, kao i njegov kulturni i nacionalni identitet, jezik i vjeroispovijest, koje je sigurno i u kojem ne postoji bilo kakav oblik zastrašivanja, zlostavljanja, fizičkog kažnjavanja, vrijeđanja, ponižavanja ili degradiranja ili štete po zdravlje, uključujući i štetu izazvanu pušenjem ili upotrebom drugih opojnih i zakonom zabranjenih sredstava.

Član 35.
Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, na osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog

Član 59.


[…] Svi zakoni u entitetima, kantonima i Brčko Distriktu BiH, kao i drugi odgovarajući propisi iz oblasti obrazovanja uskladit će se s odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu ovog zakona.

Kako bi se postigao odgovarajući kvalitet obrazovanja i standarda znanja, te njihove uporedivosti na domaćem i međunarodnom planu, nadležne obrazovne vlasti dužne su osigurati da se do početka 2003./2004. godine nastava u svim školama u Bosni i Hercegovini realizira na osnovu zajedničkih jezgara nastavnih planova i programa kako je to utvrđeno ovim zakonom.

26. Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08, 71/09, 104/11 i 33/14), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:

Član 7. tačka j)


Ciljevi osnovnog obrazovanja i vaspitanja su:

j) razvijanje svijesti o pozitivnoj pripadnosti vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji na način primjeren civilizacijskim tekovinama,

Član 9.


(1) Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti u osnovnom obrazovanju i vaspitanju bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.

(2) Jednak pristup i jednake mogućnosti podrazumijevaju osiguranje jednakih uvjeta i prilika za svu djecu pri početku i nastavku osnovnog obrazovanja i vaspitanja.

(3) Pravo iz stava 1. ovog člana ostvaruje se u skladu sa pedagoškim standardima.

Član 11. stav (2)


(2) Škola ima odgovornost da u sredini u kojoj djeluje doprinese stvaranju kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode svih građana kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava koje je potpisala Bosna i Hercegovina.

Član 12.


(1) Nastava u osnovnom obrazovanju i vaspitanju izvodi se na službenim jezicima konstituirajućih naroda, uz korištenje oba službena pisma, ćirilice i latinice.

(2) U školama se ne smije vršiti diskriminacija nastavnika ili nekoga drugog uposlenog pri imenovanju, uvjetima uposlenja, napredovanju ili u bilo kojoj drugoj odluci u vezi sa tim licem, na osnovu toga što u školi, u usmenom i pisanom izražavanju koristi bilo koji od jezika konstituirajućih naroda.

(3) U školama se ne smije vršiti diskriminacija učenika pri prijemu, učešću u aktivnostima škole ili u bilo kojoj drugoj odluci u vezi sa tim učenikom, na osnovu toga što u školi, u usmenom i pisanom izražavanju koristi bilo koji od jezika konstituirajućih naroda.

(4) Jezik i kultura nacionalnih manjina u Republici Srpskoj poštovat će se i koristiti u školi u najvećoj mogućoj mjeri, a u skladu sa Okvirnom konvencijom o zaštiti prava nacionalnih manjina i Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 2/05).

(5) Jezik i kultura nacionalnih manjina izučavaju se u okviru proširenog programa kao fakultativna nastava.

Član 33.


(1) Nastavni plan i program po kojem se ostvaruje nastavni proces donosi ministar na prijedlog Republičkog pedagoškog zavoda, u skladu sa zajedničkim jezgrima nastavnih planova i programa iz čl. 42. i 43. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 18/03; u daljem tekstu: Okvirni zakon).

(2) Nastavni plan i program za predmet vjeronauk donosi ministar na prijedlog nadležnog organa odgovarajuće crkve ili vjerske zajednice.

27. U Zakonu o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" br. 59/09 i 16/06; za potrebe ove odluke koristi se nezvanični prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu) relevantne odredbe glase:

Član 2.(Diskriminacija)


(1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 3.
(Oblici diskriminacije)

(1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.

Član 15. st. (1) i (3)
(Teret dokazivanja)

(1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

(3) U slučajevima kada lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani. https://advokat-prnjavorac.com

28. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.


Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

DOKAZI

1. Opšte odredbe

Član 123.


Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost


29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 82 0 P 012368 18 Rev od 30. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 6. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


33. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

36. Ustavni sud prije ispitivanja opravdanosti iznesenih prigovora ukazuje na vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identično činjenično i pravno pitanje. Naime, 128 učenika bošnjačke nacionalnosti OŠ "Sveti Sava" iz Kotor-Varoši vodilo je parnični postupak protiv navedene škole i entiteta Republika Srpska zbog diskriminacije po osnovu prava na obrazovanje, odnosno "onemogućavanja priznavanja, uživanja i ostvarivanja, na ravnopravnom osnovu, prava i sloboda u oblasti obrazovanja, odnosno kršenja prava na jednako postupanje". Odlučujući o apelaciji apelanata protiv osporenih odluka redovnih sudova kojima je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, Ustavni sud je, nakon detaljnog ispitivanja relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja, zaključio "da je prekršeno pravo apelanata na obrazloženu odluku kao sastavni dio prava na pravično suđenje (…) kada sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili zbog čega smatraju da dokazima koje su apelanti izveli nije učinjeno vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te kada su odbili tužbeni zahtjev, a nisu pravilno primijenili pravilo o prebacivanju tereta dokazivanja, zbog čega su propustili ispitati i obrazložiti pitanje jesu li tužene primijenile razumne mjere prilagođavanja nastavnih planova i programa potrebama apelanata, kako se to traži standardima propisanim Okvirnim zakonom, Zakonom o obrazovanju i Sporazumom o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa" (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, tačke od 35. do 43. i tačka 47, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda

37. Ustavni sud zapaža da je prilikom odlučenja u citiranoj odluci imao u vidu praksu Ustavnog suda u predmetu broj U 26/13, na koju su se tužena i Ministarstvo, ali i redovni sudovi pozivali u konkretnom slučaju ukazavši na ključne stavove iz citirane odluke (op. cit. AP 3174/17, tačke 38, 39. i 41). Ustavni sud, također, zapaža da je u citiranoj odluci broj AP 3174/17 ukazano i na to "da sudovi nisu razmotrili ni pitanje eventualne indirektne diskriminacije koja postoji kada naizgled neutralna norma, kriterij ili praksa imaju diskriminirajuće efekte na lica koja pripadaju nekoj grupi koja ima zaštićene karakteristike, u ovom slučaju etničku pripadnost. U slučajevima indirektne diskriminacije se, dakle, ne radi o različitom tretmanu u odnosu na druge u istoj ili sličnoj situaciji, već o jednakom tretmanu onih koji bi morali, zbog neke svoje zaštićene karakteristike, biti drugačije tretirani kako ne bi bili dovedeni u nepovoljan položaj, a ta se vrsta diskriminacije otklanja 'razumnim mjerama prilagođavanja' (vidi Evropski sud, D. H. i drugi protiv Češke, presuda od 13. novembra 2007. godine, aplikacija broj 57325/00, i Oršuš i drugi protiv Hrvatske, presuda od 16. marta 2010. godine, aplikacija broj 15766/03)".

38. Dovodeći u vezu navedene standarde s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su apelanti (djeca bošnjačke nacionalnosti) s ciljem dokazivanja vjerovatnosti da su u procesu osnovnog školovanja kod tužene diskriminirani na etničkom i jezičkom osnovu jer im je za razliku od učenika srpske nacionalnosti, između ostalog, uskraćeno pravo na obrazovanje na maternjem, bosanskom jeziku, predložili niz materijalnih dokaza, ali i saslušavanje apelanata i svjedoka na te okolnosti (vidi tačku 9. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, utvrdio da su apelanti ponuđenim dokazima učinili vjerovatnim postojanje diskriminacije u smislu člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, čime su se, prema ocjeni tog suda, stvorili uvjeti za uspješno prebacivanje tereta dokazivanja da do diskriminacije nije došlo na tuženu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom odlučenja imao u vidu i dokaze tužene (vidi tačku 12. ove odluke) koje je prvostepeni sud cijenio i zaključio da su irelevantni u konkretnom slučaju navodeći razloge za takav stav.

39. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbama tužene i Ministarstva, zaključio da apelanti ponuđenim dokazima nisu učinili vjerovatnim postojanje diskriminacije, odnosno da nastavni plan i program koji je donesen u skladu sa članom 33. Zakona o obrazovanju, kao i akt tužene broj 135/17 od 5. jula 2017. godine (vidi tačku 13. ove odluke) nisu dovoljni da bi se teret dokazivanja prebacio na tuženu. Takav stav (da apelanti ponuđenim dokazima nisu učinili vjerovatnim postojanje diskriminacije u smislu člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije) u cijelosti je podržao Vrhovni sud, koji je otišao i korak dalje, pa je utvrdio da su "apelanti za uspjeh u parnici prema odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a bili u obavezi da dokažu da su postupanjem tužene u pogledu njihovih prava na obrazovanje dovedeni u neravnopravan položaj na način propisan odredbama Zakona o zabrani diskriminacije". Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud takav stav dodatno zasnovao na odredbama Zakona o obrazovanju (čl. 12. i 33), zatim Odluci Ustavnog suda broj U 26/13, kojom je utvrđeno da navedeni zakon garantira visok stepen zaštite ljudskih prava i sloboda, bez diskriminacije u oblasti obrazovanja, te činjenici da je nastavni plan i program donesen upravo po osnovu takvog zakona koji omogućava proces obrazovanja i odgoja bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, odnosno da se proces nastave izvodi na svim službenim jezicima u RS, uz upotrebu oba službena pisma i da svaki učenik ima pravo pisanja i usmenog izražavanja na jeziku na kojem želi.

40. U vezi sa spornim pitanjima koja se pokreću predmetnom apelacijom, Ustavni sud podsjeća da usvajanje jedinstvenog Zakona o zabrani diskriminacije, koji je u konkretnom slučaju primijenjen i po čijim pravilima je trebalo provesti postupak, podrazumijeva uvođenje novih koncepata u bosanskohercegovački pravni sistem. Ustavni sud podsjeća da se evropski standardi u pogledu dokazivanja jednakog postupanja ogledaju u pristupu prema kojem lice koje se poziva na diskriminaciju mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim (dokazati opravdanu sumnju) da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na protivnoj strani, odnosno na tuženoj. U ocjeni postojanja dovoljne vjerovatnosti kao pravnog standarda suprotstavljaju se dvije logičke teze – jesu li izgledi o postojanju diskriminacije pretežniji nego izgledi da diskriminacije nije bilo, pri čemu stepen izvjesnosti mora biti takav da se u sudskom ili drugom postupku odluka o postojanju diskriminacije čini izglednijom od odluke da diskriminacije nije bilo, a ti izgledi se zasnivaju na dokazima na kojima se zasniva postojanje vjerovatnosti da je došlo do diskriminacije. Dakle, činjenice ne bi trebalo dokazivati na nivou sigurnosti (izvjesnosti), kao što je to inače dužan da učini onaj na kojem leži teret dokazivanja.

41. Shodno navedenom, imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova u svjetlu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, te raspoloživih dokumenata, Ustavni sud smatra da su osporene presude zasnovane na proizvoljnom obrazloženju u kontekstu primjene člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz "nastavnog plana i programa I i II trijade" koji predstavlja okvir za odvijanje nastavnog procesa u osnovnim školama, koji je proveden kao dokaz tokom postupka, ne proizlazi mogućnost izučavanja svih jezika konstitutivnih naroda (bosanskog ili hrvatskog jezika), osim srpskog jezika (vidi tačku 11. ove odluke). Ustavni sud zapaža da su tokom prvostepenog postupka na navedene okolnosti ispitani svjedoci, koji su potvrdili navode iz materijalnih dokaza. Ustavni sud, također, zapaža da iz Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika ne proizlazi da se on primjenjuje na učenike od I do V razreda osnovne škole. Ustavni sud zapaža i da je tužena to explicite i navela (vidi tačku 13. ove odluke). Isto tako, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tužena relevantnom argumentacijom opovrgnula apelantove dokaze i navode iz tužbe (vidi tačku 12. ove odluke). Ustavni sud ponovo ukazuje da se u postupcima koji se provode prema odredbama Zakona o zabrani diskriminacije činjenice ne bi trebale dokazivati na nivou sigurnosti, kao što je to inače dužan da učini onaj na kojem leži teret dokazivanja (čl. 7. i 123. ZPP-a). Shodno navedenom, pozivanje Vrhovnog suda na odredbe čl. 7. i 123. ZPP-a ukazuje se proizvoljnim. Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju nije ni sporna primjena Zakona o obrazovanju, niti njegove odredbe, već njegova implementacija prilikom sačinjavanja nastavnih planova i programa po osnovu kojih se provodi proces obrazovanja u entitetu RS, pa se stoga pozivanje na odredbe Zakona o obrazovanju i Odluku Ustavnog suda broj U 26/13 u okolnostima konkretnog slučaja ne čini osnovanim.

42. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je došlo do proizvoljne primjene relevantnog prava, i to prvenstveno odredaba člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, kao i u odnosu na primjenu čl. 7. i 123. ZPP-a u vezi sa stavom redovnih sudova da apelanti ponuđenim dokazima nisu uspjeli dokazati vjerovatnost diskriminacije kao preduvjeta za uspješno prebacivanje tereta dokazivanja na tuženu da do diskriminacije nije došlo.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju presudom Vrhovnog suda, konačnom odlukom u ovom predmetu, prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Na kraju, Ustavni sud smatra svrsishodnim da u vezi s pozivanjem Okružnog suda na član 7. Ustava RS koji govori o službenim jezicima u tom bh. entitetu u kontekstu tvrdnji tog suda da navedeni entitetski ustav ne poznaje bosanski jezik ukaže na obrazloženje iz Odluke broj U 7/15 u kojoj je citirana odredba Ustava RS bila predmet ocjene Ustavnog suda. Iz citirane odluke Ustavni sud izdvaja tek dio: "Osporena odredba, kao što je naglašeno u prethodnim stavovima ove odluke, ne daje pravo javnoj vlasti da određuje ime jezika, već je to isključivo pravo konstitutivnih naroda i Ostalih. Osporena odredba ne zabranjuje pripadnicima Ostalih (kao ni Bošnjacima) da jezik kojim govore zovu 'bosanski' i nadležne vlasti u Republici Srpskoj dužne su im to omogućiti. Javne vlasti u Republici Srpskoj ne mogu osporenu odredbu tumačiti na neustavan način niti mogu određivati ime jezika mimo volje naroda koji ga govori" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 7/15 od 26. maja 2016. godine, tačka 74, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda

Ostali navodi


45. S obzirom na prethodnu elaboraciju i zaključak o kršenju prava na pravično suđenje u kontekstu arbitrarnog obrazloženja u vezi s primjenom člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale prigovore apelanata.

VIII. Zaključak


46. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je došlo do proizvoljne primjene relevantnog prava, i to prvenstveno odredaba člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, kao i u odnosu na primjenu čl. 7. i 123. ZPP-a u vezi sa stavom redovnih sudova da apelanti ponuđenim dokazima nisu uspjeli dokazati vjerovatnost diskriminacije kao preduvjeta za uspješno prebacivanje tereta dokazivanja da do diskriminacije nije došlo na tuženu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Odluka Ustavnog suda BiH U 8/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]

Odluka Ustavnog suda BiH U 4/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]

Vjerujem da ima osnova, jer je napravljen prekrsaj[…]

Odluka Ustavnog suda AP 1805/21

Službene novine Federacije BiH, broj 82/21 Ustavni[…]