BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5286
Službeni glasnik BiH, broj 67/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 18/20, rješavajući apelaciju Nebojše Vukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Vukanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 052171 19 Gž od 20. juna 2019. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Nebojša Vukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Biljana Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 30. decembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 052171 19 Gž od 20. juna 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3619/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant bio podnio protiv navedene drugostepene presude, zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 10. juna 2021. godine zatraženo je od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Srpske pravoslavne crkve - Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska, Manastir Tvrdoš (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), Grigorija Durića, episkopa Eparhije frankfurtske i sve Njemačke (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) i Stevana Kovačevića (u daljnjem tekstu: trećetužitelj) da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 24. juna 2021. godine, a istoga datuma odgovor su dostavili i tužitelji putem Zajedničke advokatske kancelarije "Pucar".

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 052171 18 P od 21. decembra 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev svih tužitelja kojim su tražili naknadu štete od apelanta zbog klevete. Okružni sud je osporenom Presudom broj 95 0 P 052171 19 Gž od 20. juna 2019. godine uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu tako što je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant iznio klevetu protiv tužitelja, pa je apelanta obavezao da trpi da se o apelantovom trošku presuda objavi u dnevnom listu i na apelantovom blogu, da sporne tekstove ukloni sa svog bloga, te da drugotužitelju i trećetužitelju isplati na ime satisfakcije, zbog iznošenja klevete, po 2.500,00 KM sa kamatama i troškovima postupka, na način kako je detaljno navedeno u izreci osporene presude.

7. U obrazloženju Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant, u svojstvu autora, na vlastitoj web-stranici – blogu, objavio 26. oktobra 2017. godine tekst pod naslovom "Otkud pravoslavni sveštenici na misi ubijenim ustašama". U tom tekstu je, između ostalog, navedeno da su "sveštenici prvotužioca prisustvovali misi ubijenim ustašama na ostrvu Daksa kod Dubrovnika", te da se trećetužitelj, kao dubrovački paroh i sveštenik prvotužitelja, "molio za pokoj duše ustašama". Osim toga, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant u istom tekstu napisao i da je drugotužitelj "prvi srpski vladika koji je 2012. godine u dubrovačkoj katedrali Velike Gospe klečao na podu pred biskupom Uzunićem".

8. Dalje je utvrđeno da je apelant 28. oktobra 2017. godine na svom blogu objavio i drugi autorski tekst pod naslovom "Fotografije demantuju Grigorija" u kojem je naveo da apelant "pokušava da zaštiti našu Crkvu od nedostojnog vladike Grigorija i sveštenika koji po nalogu Vatikana nastoje tiho da nas unijate i prevedu u katoličanstvo". Također, drugotužitelja je u tekstu nazivao "hercegovački biskup", navodeći da drugotužitelj "sam sebe često tako naziva". U tom tekstu apelant je napisao i da je trećetužitelj "služio molitvu ispred ustaškog spomenika i šahovnice, a ne ispred spomenika postradalim Srbima, kako lažno tvrdi Grigorije", kao i da "[trećetužitelj] nije služio pomen nastradalim Srbima na Daksi, već katolicima i ustašama", odnosno da je trećetužitelj kao paroh prvotužitelja "služio zajedničku misu ustašama". Dalje je napisao da "Grigorije i mnogi sveštenici [prvotužitelja] organizuju zajedničke mise", da drugotužitelj, kojeg je apelant u tekstu nazvao "nedostojnim biskupom Grigorijem", "namjerava da tiho i polako pounijati pravoslavne Srbe u Hercegovini". Na kraju ovog teksta apelant je napisao i da je drugotužitelj "srebroljubac koga interesuje samo novac, moć i bogatstvo", da "obmanjuje, dijeli i pljačka svoj narod i vjernike", te da je "maneken koji dijeli, vrijeđa i ponižava narod, bavi se biznisom i politikom".

9. Apelant je 5. novembra 2017. godine objavio na blogu i treći tekst pod naslovom "Kad zločinci postanu uglednici" u kojem je napisao da je "sramno što nedostojni Grigorije pokušava da se sakrije iza pokojnog vladike Vladislava i služenje mise na ustaškom spomeniku opravdava dopisom iz 1990. godine", te da trećetužitelj "bestidno laže javnost tvrdeći da je služio pomen pravoslavnim Srbima…i nastavlja da laže i dodatno sramoti Crkvu i svešteničku odoru".

10. Okružni sud je istakao da je Osnovni sud zaključio da sadržaj spornog izražavanja predstavlja "vjerodostojnu ocjenu, a ne iznošenje činjenica", kao i da je u prvostepenoj presudi navedeno da "sve i da se radi o klevetničkom sadržaju, drugotužilac i trećetužilac nisu dokazali da su usljed izgovorenih riječi pretrpjeli štetu", odnosno da nisu dokazali da je "u konkretnom slučaju povrijeđena njihova čast, ugled i dostojanstvo, niti je prvotužilac dokazao da je narušen njegov ugled". Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju naveo i to da apelant spornim izjavama nije govorio o privatnom životu drugotužitelja i trećetužitelja zbog čega oni "kao javne ličnosti imaju dužnost da trpe kritike koje su mnogo žešće i oštrije od uobičajenih".

11. Međutim, Okružni sud je usvojio stav da je prvostepena presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, nakon što je interpretirao relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, Okružni sud je naveo da već i sami naslovi prva dva sporna teksta, kao i apelantova tvrdnja da je drugotuženi "klečao na podu pred biskupom Uzunićem" predstavljaju činjenice, a ne iznošenje mišljenja. Dalje, Okružni sud je naveo da je tokom prvostepenog postupka, također, utvrđeno da je trećetuženi kao paroh "odavao molitveni pomen ubijenim Srbima, koji su […] osuđeni presudom Vojnog suda Komande Južno-dalmatinskog područja [iz 1944. godine] […] a inače prema navedenoj presudi bili pripadnici četničke organizacije iz Dubrovnika". Dakle, kako je naveo Okružni sud, trećetuženi nije kao sveštenik "prisustvovao misi ubijenim ustašama na ostrvu Daksa kod Dubrovnika, nego vršio molitveni pomen pravoslavnim stradalnicima osuđenim navedenom presudom". Također, Okružni sud je, dalje, naveo da "sveukupno izražavanje [apelanta] […] posmatrano u cjelini, predstavlja iznošenje činjenica koje su neistinite", a da apelant nije niti jednim dokazom dokazao njihovu istinitost, te da su "kao takve naštetile ugledu drugotuženog kao episkopa (vladike) Eparhije […] i trećetuženog kao paroha te Eparhije", kao i da je "znatno utjecalo i na ugled prvotužene". Dalje, Okružni sud je naveo da jezik koji je koristio apelant u spornim tekstovima, naročito da su drugotuženi i trećetuženi "držali misu", da je drugotuženi "biskup" što su, kako sud navodi, "nazivi koji se koriste u katoličkoj, a ne pravoslavnoj crkvi" i da "rade na 'prevođenju' pravoslavnih u katoličanstvo", što "u sklopu konkretnih okolnosti i uzimajući u obzir cjelinu izražavanja [apelanta]", pokazuje da apelantova namjera nije bila da "zaštiti našu Crkvu od nedostojnog vladike Grigorija i sveštenika koji po nalogu Vatikana tiho nastoje da nas unijate i prevedu u katoličanstvo". Naprotiv, kako je zaključio Okružni sud, takvo apelantovo izražavanje ne doprinosi ni javnom interesu, niti "predstavlja kritiku o lošem radu [Eparhije] čiji je episkop bio drugotužilac u vrijeme iznošenja spornog izražavanja, a trećetužilac njen paroh". Okružni sud je istakao i to da "molitva katoličkog i pravoslavnog sveštenika istoga dana za ubijene žrtve katoličke i pravoslavne vjere […] predstavlja čin vjerskog pomirenja i suživota vjernika".

12. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, Okružni sud je obrazložio da je ocijenio da bi iznosi koje su drugotužilac i trećetužilac tražili (10.000 KM ukupno) mogao za apelanta predstavljati "velike materijalne poteškoće". Također, Okružni sud je naveo da je uzeo u obzir i "sve okolnosti slučaja", kao i mjere za ublažavanje prouzrokovane štete "kao što su objavljivanje ispravke, izvinjenje, činjenicu je li štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu bi li iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika". Stoga je, kako je već navedeno, Okružni sud obavezao apelanta, između ostalog, i na isplatu ukupnog iznosa od 5.000 KM drugotužitelju i trećetužitelju.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svojih navoda apelant ističe da je novinar i da ima vlastitu web-stranicu na kojoj je objavio sporne tekstove. Nakon što je u cijelosti u apelaciji iznio sadržaj spornih tekstova, apelant je osporio zaključak Okružnog suda da njegov navod da su "sveštenici prvotužioca prisustvovali misi ubijenim ustašama na ostrvu Daksa kod Dubrovnika" smatra činjenicom, a ne iznošenjem mišljenja. Apelant, dalje, navodi da je to što je trećetuženi "prisustvovao misi ubijenim ustašama" neoboriva činjenica koju je, kako kaže, potkrijepio "linkovima drugih medija" u kojima je navedeno da je na Daksi "propovijed održao pater [R.P], a u spomen žrtava na Daksi riječi molitve uputio je i svećenik Pravoslavne crkve u Dubrovniku Stevan Kovačević". Apelant smatra "da ovdje može biti sporna samo riječ 'misa', ali drugostepeni sud uopšte ne ulazi u suštinu teksta, nego sve proglašava činjenicom", a da "apelant ne zna niti može znati oblik i izgled mise kada je pominje i za njega je svaka služba u katoličkoj crkvi ili u prisustvu katoličkih sveštenika misa". Ono što jeste činjenica, kako apelant navodi, jeste "da je pomen održan ispred spomenika, odnosno ploče koju su Hrvati podigli dubrovačkim ustašama". Apelant smatra da "sagledavanje te činjenice iz ugla ne samo novinara nego lica koje poznaje istoriju (prof. istorije i geografije), ali i porodičnog predanja" predstavlja vrijednosni sud i da je nevažno da li je održana "misa ili pomen", jer "lice koje vidi pravoslavnog sveštenika ispred krsta i šahovnice, može odmah da stvori sliku da sveštenik drži službu, a da pri tome ne zna da li je to liturgija, pomen, misa itd.".

14. Apelant, dalje, između ostalog, navodi da upotreba riječi "biskup" za drugotužitelja ne može biti kleveta, jer je to "vrijednosni sud apelanta, a ima i minimum činjeničnog osnova". Apelant, dalje, navodi da je u odnosu na "klečanje vladike pred biskupom" dao "svoje viđenje tog čina" i da je i to vrijednosni sud. Također, navodi da je "nedopustiv stav drugostepenog suda" da je prisustvovanje trećetužitelja molitvi žrtvama na Daksi "čin pomirenja i suživota vjernika pravoslavne i katoličke vjere", kao i da sud "ne zna napraviti razliku između činjenica i vrijednosnih sudova", zato što je njegove izjave "nedostojni vladika", "unijate i prevedu u katoličanstvo" i "nastavlja da laže i sramoti Crkvu i svešteničku odoru" ocijenio kao činjenice, a ne vrijednosne sudove. Apelant ističe, uz pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), i da novinar ima pravo "da pribjegne određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacija", te da, ako novinar u vrijeme objavljivanja "ima dovoljno razloga da vjeruje da je određena informacija bila tačna, on ili ona ne bi trebao biti sankcionisan", zato što "vijest nije 'trajna roba' i svako, čak i malo kašnjenje u objavljivanju može joj oduzeti svu vrijednost i interes javnosti za nju". Također, apelant smatra da je pogrešan i stav suda da je apelant prije objavljivanja tekstova trebalo da se obrati prvotužitelju radi provjere onoga o čemu je pisao, jer bi, kako navodi, "mediji onda bili istražitelji i tužitelji, kada bi pisali uvijek o tačnim činjenicama".

15. Također, navodi da sud nije vodio računa o tome da su "tužitelji javne ličnosti i javnost ima pravo da zna svaki dio života javne ličnosti, a naročito kad se to tiče prava drugih lica, pa čak i privatni kad je to od značaja za javnost". Apelant naročito ističe da su tužitelji "duhovnici Srpske pravoslavne crkve", a ne lica koja obavljaju "javnu službeničku funkciju i da je njihovo viđenje čovjeka sa njegovim manama i vrlinama drugačije od svjetovnog čovjeka s obzirom na život po Božijim zapovijestima, praštanju i ljubavi". Stoga je, kako apelant navodi, "čudniji i neopravdan zahtjev za 10.000 KM i dosuđen na polovinu tog iznosa […] u potpunosti je neosnovan i nepriličan statusu, položaju i značaju tužitelja jer iskazuje materijalni karakter i to sa visinom viđenom pred evropskim sudom za zemlje Evropske unije, a ne Bosne i Hercegovine i njenog prosječnog ličnog dohotka". Također, ističe da bi simbolična suma naknade štete "bila prilična duhovniku i to u dijelu da njegov svjetovni dio ličnosti nadvlada duhovni dio".

b) Odgovor na apelaciju


16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da rješenjem tog suda o odbacivanju apelantove revizije nisu prekršena apelantova prava na koja se poziva.

17. Tužitelji su u zajedničkom odgovoru naveli da u cijelosti osporavaju navode iz apelacije. U prvom redu, kako su istakli, ne može biti govora o kršenju neke od procesnih garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što apelant nije u apelaciji ni ukazao na neko takvo kršenje, već se samo bavio činjenicama predmeta. Tužitelji navode da je u osporenoj presudi dato obrazloženje koje je jasno, detaljno i precizno, te da ni u tom dijelu ne može postojati kršenje člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na apelantove navode koji se tiču navodnog kršenja člana 10. Evropske konvencije, tužitelji su istakli da poziv tužitelja kao sveštenika ne može predstavljati razlog za utvrđenje da oni nisu pretrpjeli štetu klevetom, te da su ti apelantovi navodi "nejasni, neosnovani, netačni i nelogični". Naime, kako dalje navode, upravo to što su drugotužitelj i trećetužitelj sveštena lica "predstavlja razlog za dodatni oprez prilikom iznošenja ovako grubih neistina i kleveta na njihov račun", zato što je apelant, kako dalje ističu, "klevatajući njih, klevetao i cjelokupnu Srpsku pravoslavnu crkvu. Iznositi i prenositi neistine i klevete na račun sveštenih lica nanosi štetu prvotužitelju, ali i cijelom vjerujućem narodu", navode tužitelji.

18. Također, tužitelji ističu da se ne može prihvatiti da je apelant iznio "'osvrt' na ponašanje duhovnika, te da je on davao osnovan vrijednosni sud", već da je iznosio "grube neistine i klevetu". Također, tužitelji navode da apelant u više navrata u apelaciji ističe da "određene stvari vezane za službu tužitelja i ne zna, te da nije imao informaciju itd.", pa se postavlja pitanje zašto se prije objavljivanja tekstova nije obratio tužiteljima kako bi provjerio "informacije" koje je dobio i kako bi mogao imati "punu sliku o određenom događaju". Tužitelji, na kraju, predlažu da Ustavni sud apelaciju odbaci kao prima facie neosnovanu.

V. Relevantni propisi


19. Zakon o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik RS" broj 37/01)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. st. (1), (2) i (3)


1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.


U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

VI. Dopustivost


20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

23. Ustavni sud je odlukom od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3619/19 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 16. septembra 2019. godine, jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je apelantova revizija Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 P 052171 19 Rev od 23. oktobra 2021. godine odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 052171 19 Gž od 20. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena, pa je apelacija protiv te presude podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum


24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

26. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

27. Ustavni sud, najprije, ističe da osporena odluka nesumnjivo predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, te da je nesporno da je to miješanje propisano zakonom i da je imalo legitiman cilj – zaštitu prava i sloboda drugih, odnosno dostojanstva, kredibiliteta i ugleda tužilaca.

28. Dalje, zadatak Ustavnog suda nije da zauzme mjesto redovnih sudova u odlukama koje su donijeli, već da preispita te odluke prema članu 10. Evropske konvencije. Dakle, ono što Ustavni sud treba uraditi jeste da ispita da li je miješanje koje je predmet ove apelacije, u svjetlu cjeline predmeta, uključujući sadržaj spornih izjava i kontekst u kojem ih je apelant iznio, bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići (vidi, Evropski sud, Smajić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 16. januara 2018. godine) i da li su razlozi koje je Okružni sud naveo u osporenoj presudi kako bi opravdao miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja relevantni i dovoljni. Pri tome se Ustavni sud, slično kao i Evropski sud, mora uvjeriti da je redovni, odnosno domaći sud primijenio standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članu 10. Evropske konvencije, te da se oslonio na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica.

29. Prema standardima Evropskog suda, pri razmatranju neophodnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja u demokratskom društvu u interesu "zaštite ugleda ili prava drugih" od Evropskog suda se može tražiti da potvrdi da li su domaći sudovi postigli pravičnu ravnotežu pri zaštiti dviju vrijednosti zajamčenih Evropskom konvencijom koje mogu doći u koliziju u određenim slučajevima: slobode izražavanja zaštićene članom 10, s jedne, i prava na poštivanje privatnog života zaštićenog članom 8. Evropske konvencije, s druge strane. Kada domaći sudovi pristupe uspostavljanju ravnoteže između ova dva prava u skladu sa kriterijima utvrđenim u praksi Evropskog suda, onda Evropskom sudu trebaju jaki razlozi da svojim mišljenjem zamijeni mišljenje domaćih sudova. Relevantni kriteriji, s tim u vezi, jesu: (a) doprinos članka raspravi od općeg, javnog interesa, (b) koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, (c) ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, (d) način pribavljanja informacija i njihova istinitost, odnosno način postupanja novinara i pridržavanje profesionalnih normi i postupanje u dobroj namjeri (bona fide), što može biti djelotvorna odbrana čak i ako su iznesene netačne informacije, (e) sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i (f) ozbiljnost nametnute sankcije.

30. Osim toga, Evropski sud uvijek naglašava da se mora napraviti razlika između privatnih pojedinaca i lica koja postupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili javne ličnosti, te da su granice kritičkog komentara u odnosu na političke i javne ličnosti šire pošto su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju pokazati posebno visok nivo tolerancije (vidi, Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tač. 31-34. sa daljnjim referencama). Kada predstavku ispituje prema članu 10. Evropske konvencije, Evropski sud, također, uzima u obzir ukupan kontekst, način na koji se došlo do spornih informacija i njihovu vjerodostojnost (vidi, Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka broj 64. sa daljnjim referencama, u daljnjem tekstu: presuda Ljekarska komora).

31. Također, i Evropski i Ustavni sud konzistentno ističu da se pri ocjeni opravdanosti spornih izjava mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (ibid., presuda Ljekarska komora, tačka 67. sa daljnjim referencama, i Ustavni sud, između ostalih, i AP 5055/16, odluka o dopustivosti i meritumu od 6. decembra 2018. godine, tačka 28). Važno je istaći i to da je važan i način postupanja novinara, pridržavanje profesionalnih normi i postupanje u dobroj namjeri (bona fide), što može biti djelotvorna odbrana čak i ako su iznesene netačne informacije, što novinar mora dokazati.

32. Analizirajući konkretan slučaj u svjetlu navedenih standarda, Ustavni sud, najprije, zapaža da je apelant sporne tekstove objavio na svojoj web-stranici – blogu. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je već široko priznato da "ostali medijski akteri" – uključujući blogere, online reportere i novinare ili druge koji se javno oglašavaju putem raznih Internet-platformi, koji ne potpadaju pod zakonsku definiciju "novinara", ali koji sve više imaju sličnu ili jednaku ulogu u javnim debatama koju su tradicionalno imali institucionalizirani mediji i profesionalni novinari i, stoga, imaju i pravo na sličnu zaštitu putem zakona i prakse (vidi, Komitet ministara, Preporuka CM/Rec (2016)4 o zaštiti novinarstva i sigurnosti novinara i ostalih medijskih aktera od 13. aprila 2016. godine). Osim toga, Evropski sud je kontinuirano proširivao svoju praksu, priznajući široku primjenu online sloboda na nove tehnologije i mnoge oblike u kojima se one pojavljuju. Tako je u jednom predmetu koji se ticao prava na pristup informacijama jedne nevladine organizacije Evropski sud naveo da kreiranje različitih platformi za javnu debatu nije ograničeno na medije, već ih mogu kreirati i, između ostalih, pojedinci i nevladine organizacije koji svojim aktivnostima žele doprinijeti javnoj debati (vidi, Evropski sud, Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske (Mađarski Helsinški komitet), presuda od 8. novembra 2016. godine, predstavka broj 18030/11, tačka 166). U drugom predmetu u kojem je bloger krivično gonjen i sankcioniran zbog govora mržnje Evropski sud je razmatrao, kao značajnu okolnost, i pitanje koliko je taj bloger bio poznat i kakav je domet njegovog bloga zaista bio, odnosno koliko je ljudi imalo pristup njegovom blogu. U vezi s tim, Evropski sud je naveo da, iako nije bilo nikakvih restrikcija za pristup blogu podnosioca predstavke, on, ipak, nije bio poznat bloger, niti popularan korisnik društvenih mreža, na osnovu čega je zaključio da je mogućnost da njegove izjave dopru do šire publike i utječu na njeno mišljenje bila vrlo ograničena (vidi, Evropski sud, Savva Terentyev protiv Rusije, presuda od 26. augusta 2016. godine, predstavka broj 10692/09, tačka 81).

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u odgovoru na žalbu protiv prvostepene presude, koju je dostavio uz apelaciju, naveo da je "jedan od poznatijih i čitanijih novinara – kolumnista u Hercegovini", kao i da njegovo "pisanje i stavovi izazivaju dosta polemika u društvu", dok je na svojoj web-stranici-blogu objavio da o utjecaju njegovog bloga i Youtube kanala "govori i podatak o preko 1.200.000 pregleda i posjeta mesečno, ili u prosjeku 40.000 dnevno. U protekle dvije godine, od ulaska u Narodnu skupštinu Republike Srpske, Youtube kanal Nebojše Vukanovića imao je više od 20 miliona pregleda, a broj pratilaca je povećan osam puta, sa oko 3.000 na skoro 26.000", dok putem Facebook platforme njegov blog "prati 90.000 pratilaca" (ovo su podaci koje je apelant objavio u septembru 2020. godine na svom blogu (). Iz ovoga Ustavni sud zaključuje da je mogućnost da apelantove izjave i tekstovi dopru do velikog broja čitalaca nesumnjivo velika i da, stoga, mogu imati utjecaj na vrlo široku publiku. To, dalje, znači da apelant ima i pravo koje štiti Evropska konvencija u članu 10, ali ima i dužnosti koje taj član postavlja.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da su se sporni tekstovi ticali učešća drugotužitelja i trećetužitelja na zajedničkim molitvama žrtvama na ostrvu Daksa kod Dubrovnika. Ono što je nesporno utvrđeno u prvostepenom postupku, a što nisu osporavali ni drugotužitelj ni trećetužitelj, jeste da oni jesu učestvovali na zajedničkoj molitvi, da se takve zajedničke molitve održavaju svake godine počev od 1990. godine, te da je na ostrvu Daksa sahranjeno 50 Hrvata koji su bili dio ustaškog i četiri Srbina koji su bili dio četničkog pokreta u II svjetskom ratu, kako to i apelant i tužitelji u svojim izjavama pred sudom navode. To su činjenice koje su nesumnjivo istinite i čiju istinitost niko nije osporio. Međutim, Ustavni sud smatra da je apelant na osnovu ovih tačnih činjenica iznio pretpostavku koju ne može dokazati, a to je da je trećetužitelj molio za "strijeljane ustaše", što je iskrivljavanje inače tačne činjenice da je trećetužitelj učestvovao u zajedničkoj molitvi. Stoga će tu i ostale sporne izjave Ustavni sud razmatrati kao apelantovo mišljenje o učešću drugotužitelja i trećetužitelja u zajedničkoj molitvi, dakle, kao vrijednosni sud.

35. Da bi se ispitalo da li su ovi vrijednosni sudovi zasnovani na "dovoljnom činjeničnom osnovu", kako to standardi zahtijevaju, Ustavni sud će sporne izjave o tome da drugotužitelj i trećetužitelj nisu održali "pomen nastradalim Srbima",, već "misu ustašama", zatim, što smatra da su oni zbog toga nedostojni svešteničke službe, da žele da "pounijate" pravoslavne vjernike i prevedu ih u katoličanstvo itd. (vidi tač. 7-9. ove odluke) razmatrati zajedno i u cjelokupnom kontekstu, jer se samo tako može doći do odgovora na postavljeno pitanje.

36. Razmatrajući ovo pitanje Ustavni sud, najprije, zapaža da je iz informacija koje su objavili mediji, a na kojima apelant zasniva svoj stav da nema osnova da, zbog spornih izjava, odgovara za klevetu, nesumnjivo jasno da se radilo o zajedničkoj molitvi svim žrtvama na ostrvu Daksa. Apelant je naveo da je svoje mišljenje o tome da je trećetužitalj molio za "ustaše", a ne za "poginule Srbe", te da su, stoga, drugotužitelj i trećetužitelj nedostojni službe itd. zasnovao na izjavama i fotografijama koje su objavljene u medijima, i to u tekstovima "U spomen na 54 žrtve" i "Odana počast žrtvama Dakse – obilježena 73. obljetnica stradanja" itd. Kako je apelant naveo i prvostepeni sud utvrdio, u tim tekstovima je, između ostalog, napisano da je "na Daksi održana komemoracija u spomen 54 žrtve pogubljene bez suđenja na tom otočiću [1944.] godine, neposredno nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik", te da je "propovijed održao pater [R.P.], a u spomen žrtava na Daksi riječi molitve uputio je i svećenik Pravoslavne crkve u Dubrovniku [trećetužitelj]". Kako je već rečeno, to su činjenice koje nisu sporne, ali apelant je na osnovu takvih medijskih tekstova iznio vrijednosne sudove o drugotužitelju i trećetužeitelju koje, kako Ustavni sud smatra, nije zasnovano na "dovoljnom činjeničnom osnovu".

37. Ustavni sud se neće baviti teološkim pitanjima, nazivima sveštenika u pravoslavlju i katoličanstvu, nazivima bogosluženja i sl., jer to nije ni zadatak Ustavnog suda, niti je u konkretnom slučaju relevantno. Međutim, Ustavni sud smatra da je neophodno istaći da zajedničke ekumenske molitve, o kakvoj se nesporno radi i u konkretnom slučaju, karakterizira upravo nastojanje da se ostvare pomirenje, zbližavanje i saradnja kršćanskih crkava. Dok se međureligijski dijalog odnosi na sve religije, ekumenizam je dijaloški napor unutar kršćanskih crkava. Za razliku od unijaćenja (tj. prelaženja iz Pravoslavne crkve u Katoličku i obratno), u ekumenizmu se naglašava ravnopravan dijalog među kršćanskim konfesijama, te ono što je pojedinim crkvama zajedničko. Međutim, apelant je iznošenjem spornih izjava, vrijeđanjem drugotužitelja i trećetužitelja i optuživanjem da takvim učešćem u zajedničkoj molitvi žele "pounijatiti" vjernike pravoslavne vjere i "prevesti ih u kršćanstvo, u suštini, nespornu činjenicu da su tužitelji prisustvovali zajedničkoj molitvi prikazao u sasvim drugačijem svjetlu, na način koji šteti tužiteljima kao sveštenim licima. Osim toga, iako su drugotužitelj i trećetužitelj javne ličnosti, to ne znači da moraju trpjeti da se o njima iznose pretpostavke zasnovane na iskrivljavanju tačnih činjenica. Ustavni sud, u vezi s tim, ukazuje da ih je apelant kritizirao isključivo zbog njegovog viđenja njihovog učešća u ekumenskoj molitvi, pa je čak i u apelaciji iznosio svoje zaključke, kao npr. da je drugotužitelj "poznat po novotarijama, ekumenističkim istupima i borbi za što bliže odnose sa papom, Vatikanom i katolicima". Dakle, nešto što može biti samo pozitivno, a to je približavanje onima koji su druge vjere radi saradnje i dijaloga, apelant grubo kritizira, prikazujući nesporne činjenice kao nešto veoma negativno i "nedostojno poziva i svešteničke odore". Pri tome se ne mogu prihvatiti njegovi navodi da je on "samo prenio ono što su objavili drugi mediji", jer on nije prenio tekstove drugih medija, već je, oslanjajući se na istinite tvrdnje iz drugih medija o učešću drugotužitelja i trećetužitelja u zajedničkoj molitvi sa katoličkim svećenicima, te činjenice prikazao tako da one tužitelje oslikavaju u vrlo negativnom svjetlu. Pri tome Ustavni sud uzima u obzir da u Bosni i Hercegovini i dalje postoje nepovjerenje i tenzije između pripadnika raznih nacionalnosti i vjera zbog čega se oni koji javno istupaju u takvoj delikatnoj situaciji koja se tiče zajedništva, razumijevanja i suživota u državi, te koji svojim javnim istupima imaju utjecaja na javno mnijenje moraju suzdržavati od iskrivljavanja činjenica i na tome zasnovanih vrijednosnih sudova.

38. Dalje, Ustavni sud smatra da apelant nije, na način na koji je to uradio u spornim tekstovima, "zaštitio Crkvu od nedostojnog [drugotužitelja] i sveštenika koji po nalogu Vatikana tiho nastoje da nas unijate i prevedu u katoličanstvo", već je suština tih tekstova bila iskazati svoj prezir i omalovažiti tužitelje zbog njihovih "ekumenskih istupa". To je vidljivo i iz apelantovog odgovora na tužbu, koji je apelant, također, dostavio uz apelaciju i koji je objavio i na blogu, u kojem je naveo da je još "jako važno" da je drugotužitelj "skinuo masku sa lica i pokazao da je pravi 'latin' i da on ne samo da želi da nas pounijati, već je počeo da vara, laže i podmeće baš onako kako su to često radili 'latini' u prošlosti, a što nikada nije bilo karakteristično za Srbe iz Hercegovine". Nesumnjivo je da je korištenjem riječi "latin" u pogrdnom smislu apelant imao namjeru da i tokom postupka i ponovo u javnosti, objavljivanjem odgovora na tužbu na blogu, omalovaži drugotužitelja i da ga prikaže u negativnom svjetlu. Osim toga, da je apelant nepotrebno vrijeđao drugotužitelja i trećetužitelja i želio da im nanese štetu svojim izjavama, Ustavni sud zaključuje i iz njegove izjave iz trećeg spornog teksta prema kojoj "strpljivo čeka da naša Crkva reaguje i smijeni nedostojnog Grigorija jer napaćenoj Hercegovini ne treba maneken koji će da dijeli, vrijeđa i ponižava narod, bavi se biznisom i politikom već istinski duhovnik [...]", a za trećetužitelja da se "javno ponizio i služio pomen nastradalim ustašama, jer mu je tako bilo naređeno". Dakle, Ustavni sud smatra da se ne radi o dobronamjernoj kritici javnih lica, već o nepotrebnom vrijeđanju zasnovanom na iskrivljavanju istinitih činjenica.

39. Također, apelant nije ni u postupku pred sudovima, niti u apelaciji naveo da je postupao "u dobroj namjeri", odnosno da je zatražio da reagiraju tužitelji prije objavljivanja spornih tekstova kako bi objavio i njihovo viđenje i pojašnjenje njihovog učešća u zajedničkoj molitvi. Naprotiv, apelant je i u apelaciji u vezi s tim osporio stav Okružnog suda, navodeći da bi "takvom logikom mediji bili istražitelji ili tužitelji kad bi pisali uvijek o tačnim činjenicama". Međutim, traženje reakcije druge strane je zahtjev profesionalizma i novinarske etike, što se mora uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li je miješanje u pravo novinara iz člana 10. Evropske konvencije bilo proporcionalno zaštiti prava tužitelja iz člana 8. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelant pod ovakvim okolnostima ne može pozivati na bona fide postupanje koje bi moglo biti opravdanje za grešku, niti je on tvrdio da je napravio grešku.

40. Što se tiče naknade štete na koju je apelant obavezan, Ustavni sud smatra da je Okružni sud vrlo detaljno i pažljivo ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je kao satisfakciju u odnosu na prvotužitelja dosudio da apelant objavi presudu o vlastitom trošku, a u odnosu na drugotužitelja i trećetužitelja ga je obavezao da im isplati po 2.500 KM, kao i da ukloni sporne tekstove sa svog bloga. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao relevantne i dovoljne razloge i o ovom aspektu ispitivanja proporcionalnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja, kao i da je ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući i to da je odbio višak tužbenog zahtjeva kako apelanta ne bi doveo u nepovoljniju materijalnu situaciju više nego što je u konkretnom slučaju bilo neophodno. Zbog toga se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, ostale mjere koje se tiču objavljivanja presude i uklanjanja spornih tekstova sa apelantovog bloga, također su jasno obrazložene i ne predstavljaju pretežak teret za apelanta, pa Ustavni sud smatra da ni u ovim mjerama koje je sud naložio nema neproporcionalnosti.

41. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu" u smislu člana 10. Evropske konvencije s ciljem zaštite prava i ugleda tužitelja, te da nema kršenja prava na slobodu izražavanja.

42. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su ti navodi izneseni kao "proizvoljna primjena prava", te da je Ustavni sud analizom člana 10. Evropske konvencije već odgovorio na to pitanje. Budući da apelant ne iznosi da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način bio uskraćen za neku procesnu garanciju iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju ovog člana neosnovani.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 10. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak


44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je miješanje u to pravo bilo zakonito i imalo legitiman cilj, te da je bilo "neophodno u demokratskom društvu", zato što je apelant na svom blogu, koji je dostupan vrlo širokoj publici, iznio u odnosu na tužitelje niz vrijednosnih sudova koji nisu bili zasnovani na "dovoljnom činjeničnom osnovu", već na iskrivljavanju tačnih činjenica, što predstavlja klevetu, kao i da apelant nije ni pokušao provjeriti svoje tvrdnje, odnosno zato što nije mogao dokazati da je postupao "u dobroj namjeri", o čemu je Okružni sud dao dovoljno i relevantno obrazloženje.

45. Također, nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zato što apelant nije ni tvrdio, niti se može zaključiti da je došlo do kršenja bilo koje procesne garancije iz navedenog člana.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Službeni glasnik BiH, broj 73/21 ČETVRTI ODJEL P[…]

Službeni glasnik BiH, broj 73/21 ČETVRTI ODJEL P[…]

Službeni glasnik BiH, broj 73/21 ČETVRTI ODJEL […]

Službeni glasnik BiH, broj 73/21 ČETVRTI ODJEL […]