BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5265
Službene novine Federacije BiH, broj 82/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3166/20, rješavajući apelaciju Goluba Veselinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Goluba Veselinovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 Pr 031316 20 Pžp od 29. juna 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Golub Veselinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča podnio je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 Pr 031316 20 Pžp od 29. juna 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 O Pr 0031316 20 Pr od 27. maja 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP) zatraženo je 31. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 3. do 14. juna 2021. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je Rješenjem broj 44 O Pr 0031316 20 Pr od 27. maja 2020. godine apelanta proglasio odgovornim jer je 31. marta 2020. godine u 14.25 sati, u ul. Prva b. b., općina Žepče, narušio javni red i mir nepostupanjem po naredbi ovlaštenog organa Federalnog štaba Civilne zaštite Federacije BiH o zabrani kretanja na javnom mjestu osobama starijim od 65 godina, čime je počinio prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona, kažnjivo prema članu 6. stav 1. tačka 1. istog zakona. Primjenom navedenih propisa, te člana 21. stav 1. tačka 1. i člana 22. Zakona o prekršajima FBiH apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, koju je obavezan platiti u roku od četiri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja, te je obavezan da na ime troškova postupka uplati iznos od 20,00 KM.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant podnio zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu izdatom zbog prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci rješenja. Na usmenom pretresu apelant je izjavio da ne prihvata odgovornost, da nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, te da živi sam, pa je morao ići u trgovinu po hranu za sebe i mace.

7. U obrazloženju rješenja je dalje ukazano da su provedeni sljedeći materijalni dokazi: izvod iz prekršajne evidencije za apelanta od 25. maja 2020. godine, Naredba Federalnog štaba Civilne zaštite broj 12-40-6-148-143/20 od 24. aprila 2020. godine i Naredba Federalnog štaba Civilne zaštite broj 12-40-6-148-34/20 od 20. marta 2020. godine. Uvidom u Naredbu Federalnog štaba Civilne zaštite broj 12-40-6-148-34/20 od 20. marta 2020. godine sud je utvrdio da je njome naređena zabrana kretanja osobama mlađim od 18 godina i starijim od 65 godina na području FBiH.

8. Općinski sud je dalje istakao da je apelant i sam naveo da se u navedeno vrijeme kretao na naznačenoj lokaciji, da je iz njegovih ličnih podataka utvrđeno da je rođen 1953. godine, tj. da je u vrijeme počinjenja prekršaja imao preko 65 godina života, pa da se zabrana kretanja određena Naredbom Federalnog štaba Civilne zaštite broj 12-40-6-14834/20 od 20. marta 2020. godine odnosila i na apelanta. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret.

9. Prema stavu Općinskog suda, nije se mogla prihvatiti apelantova odbrana da mu niko nije imao nabaviti hranu za njega i mace s obzirom na to da to ničim nije dokazao. U vezi s tim je ukazano i da je Crveni krst angažirao volontere za pomoć osobama kojima je zabranjeno kretanje, kao i da je apelant mogao tražiti od prijatelja i komšija da za njega nabave hranu, ukoliko je nedostajala.

10. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije Općinski sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da je apelant penzioner, a od otežavajućih okolnosti činjenicu da je dva puta osuđivan za prekršaje, pa i za prekršaj iz oblasti javnog reda i mira, a naročito da je apelant počinio prekršaj u vrijeme vanrednog stanja uzrokovanog pojavom pandemije koronavirusa, a navedena zabrana je uvedena radi zaštite zdravlja upravo osoba starijih od 65 godina i djece do 18 godina kako bi te osobe izbjegle kontakte s većim brojem drugih osoba, te se od drugih osoba zarazili ili, eventualno, ukoliko bi bili zaraženi u tim kontaktima, da se spriječi daljnji prijenos zaraze na druge osobe.

11. Najzad, Općinski sud je istakao da je izrekao najmanju novčanu kaznu za dati prekršaj, te je, imajući u vidu da je apelant penzioner, odredio da novčanu kaznu plati u roku od četiri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja kako se ne bi ugrozile njegove egzistencijalne potrebe.

12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 44 0 Pr 031316 20 Pžp od 29. juna 2020. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

13. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant u žalbi tvrdio da mu je Crveni krst dao 10 kg brašna i još neke prehrambene artikle i da su rekli da će obavijestiti policiju da mu ne zabranjuju kupovinu brašna i ostalog, te da prije zabrane kretanja nije akumulirao ni hranu ni lijekove. Apelant je u žalbi tvrdio da je zvao Crveni krst, da su mu rekli da nemaju brašna, pa da je bio prinuđen otići u kupovinu, odnosno da je morao otići u kupovinu zbog gladi, te da su i drugi išli u prodavnicu, a nisu kažnjeni. Nadalje, apelant je u žalbi iznio i tvrdnju da su predsjednica prvostepenog suda i žepački policajci iskoristili koronu da mu se svete zbog krivične prijave Tužilaštvu. Apelant je istakao i da zbog malih primanja nije u stanju da sebi osigura neophodnu hranu, odjeću, obuću, stan, sigurnost i društvene aktivnosti, da ima 67 godina života i da je invalid u obje noge.

14. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant u tri navrata dopunjavao žalbu ističući da je pri odmjeravanju kazne uzeta kao otežavajuća okolnost ranije kažnjavanje za narušavanje javnog reda i mira, a za koji prekršaj mu je izrečen ukor, da se prekršaj iz sigurnosti saobraćaja odnosio na okolnost da je gurao neispravan motor, pojašnjavajući konkretne događaje i tok suđenja; da živi sam, da mu je kao osobi sa 67 godina života zabranjeno kretanje i da ga je policija svojim postupanjem svela na ivicu bijede; da mu žepačka policija već osam godina čini razna zla i da mu s bratom predsjednice prvostepenog suda pale i uništavaju usjeve i voće, te da nisu nikada kažnjeni za to; da prvostepeni sud nije saslušao svjedoka M. S., predsjednika Crvenog krsta, niti izveo druge dokaze za podatke o visini njegove penzije, njegovom zdravstvenom stanju, skupim lijekovima, dugu koji mora vratiti svojoj sestri; da je koronu dočekao bez novca jer se nalazio u bolnici zbog udarca u koljeno i zato nije mogao dobiti pomoć volontera, kao ni zbog udaljenosti od devet kilometara.

15. Kantonalni sud je zaključio da apelantove tvrdnje da je prvostepeno rješenje doneseno kao rezultat zavjere protiv njega od organa unutrašnjih poslova i organa pravosuđa zbog krivične prijave koju je ranije podnio, te da mu oni godinama unazad čine različita zla paleći mu voće i usjeve ničim nisu potkrijepljene i da ne dovode u pitanje zakonitost prvostepenog rješenja.

16. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je prvostepeni sud propustio izvesti određene dokaze u njegovu korist: saslušati kao svjedoka predsjednika Crvenog krsta i pribaviti materijalne dokaze kojim se utvrđuje visina penzije, njegovo zdravstveno stanje, skupi lijekovi, dug koji mora vratiti svojoj sestri, Kantonalni sud je istakao da je uvidom u spis utvrdio da apelant na usmenom pretresu nije imao svoje dokazne prijedloge, tj. nije osigurao pojavljivanje predsjednika Crvenog krsta pred prvostepenim sudom radi saslušanja u svojstvu svjedoka, te nije prezentirao bilo kakve isprave kao materijalne dokaze u pogledu utvrđenja naprijed navedenih činjenica. Slijedom navedenog, zaključeno je da je prvostepeni sud dao kratku ocjenu činjeničnog stanja u skladu sa članom 74. tačka 4. Zakona o prekršajima, te da je iznio potpune i jasne razloge o utvrđenom činjeničnom stanju i obrazložio koje je dokaze izveo, te kako ih je ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi.

17. Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo – član 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru – prečišćeni tekst, i u vezi s tim član 6. tačka 1. istog zakona. Kantonalni sud je istakao da apelant ničim nije dokazao tvrdnje da je zvao Crveni krst i da su mu rekli da nemaju brašna, pa da je bio prinuđen otići u kupovinu zbog gladi, da prije zabrane kretanja nije akumulirao ni hranu ni lijekove, da je koronu dočekao bez novca jer se nalazio u bolnici zbog udarca u koljeno, pa zbog nedostatka novca nije mogao dobiti pomoć volontera, kao ni zbog udaljenosti od devet kilometara.

18. U vezi s apelantovim žalbenim navodima koji su se ticali odluke o sankciji, ukazano je da iz izvoda iz prekršajne evidencije, koji je uložen u spis, proizlazi da je apelant u dva navrata prekršajno kažnjavan, a da se shodno članu 22. stav 3. Zakona o prekršajima pri odmjeravanju visine kazne, između ostalog, uzima u obzir i uvid u evidenciju o prethodnim prekršajima.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


19. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.a), c), d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 2, 4, 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelant je u apelaciji ponovio žalbene navode kako su interpretirani u obrazloženju osporenog rješenja Kantonalnog suda (vidi tačke 13. i 14. ove odluke), te je istakao da je prekršajno kažnjen na osnovu "odluke Federalnog štaba Civilne zaštite koju je Ustavni sud proglasio neustavnom".

b) Odgovor na apelaciju


21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su sva činjenična i pravna pitanja u povodu kojih je apelacija izjavljena raspravljena u odluci ovog suda, te da ne postoji kršenje prava na koja se apelant pozvao.

22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant u postupku pred tim sudom nije osporavao da je išao u trgovinu po namirnice, a naredbom Federalnog štaba Civilne zaštite nisu izuzete osobe koje idu u trgovinu, pa makar imale potrebu za kupovinom sredstava neophodnih za život. Također, ukazano je i da apelant u postupku pred tim sudom nije predlagao nikakve dokaze, pa ni saslušanje svjedoka M. S., iako mu je pouka o pravu da predlaže dokaze i osigura ih na ročištu navedena u pozivu za ročište.

23. Ministarstvo unutrašnjih poslova je u odgovoru na apelaciju istaklo da su radnici PU Žepče 31. marta 2020. godine postupili po naredbama Federalnog štaba Civilne zaštite koji je zbog nepovoljne epidemiološke situacije izazvane koronavirusom izdao naređenje o zabrani kretanja na javnim mjestima osobama starijim od 65 godina. U skladu s navedenom naredbom, apelantu je izdat prekršajni nalog zbog kršenja zabrane kretanja. Apelant nije prihvatio odgovornost, već je zatražio sudsko odlučivanje.

V. Relevantni propisi


24. Zakon o prekršajima ("Službene novine Federacije BiH" broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.
Definicija prekršaja

(1) Prekršaj predstavlja kršenje propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima i drugim zakonima u kojima su propisana krivična djela, kao i kršenje drugih propisa kojima su određena obilježja prekršaja i za koje su propisane sankcije.

Član 4.
Prava osoba okrivljenih za prekršaje

Niko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti se prema njemu mogu primijeniti prekršajne sankcije ako radnja koja mu se stavlja na teret prije nego što je bila izvršena nije bila zakonom, ili na zakonu osnovanom propisu određena kao prekršaj i za koju zakonom ili drugom na zakonu osnovanom propisu nije propisana vrsta i visina sankcije za učinitelja.

Član 12.
Propisivanje prekršaja

(1) Prekršaji i prekršajne sankcije mogu biti propisani zakonima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona ili drugim propisima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije, vlada kantona i odlukama gradskog ili općinskog vijeća.

(2) Organi ovlašteni za donošenje propisa o prekršajima mogu propisivati samo kazne i zaštitne mjere predviđene ovim zakonom i u granicama koje određuje ovaj zakon.

(3) Organi ovlašteni za donošenje propisa iz stava (1) ovog člana mogu propisivati prekršajne kazne i zaštitne mjere samo za povrede propisa koje oni donose u okviru svoje nadležnosti utvrđene Ustavom i zakonom, pod uvjetima određenim ovim zakonom.

(4) Organ ovlašten da propisuje prekršajne kazne i zaštitne mjere ne može ovo pravo prenijeti na druge organe.

Član 21.
Vrste sankcija

(1) Sljedeće sankcije mogu biti izrečene osobi odgovornoj za počinjeni prekršaj:

1) novčana kazna;

2) uvjetna osuda;

3) ukor i

4) zaštitne mjere.

(2) Sljedeće mjere mogu biti izrečene kao posljedica odgovornosti za počinjeni prekršaj:

1) oduzimanje imovinske koristi;

2) obaveza naknade štete;

3) kazneni poeni i

4) lišenje slobode radi naplate novčane kazne.

Član 74. tač. 3) i 4)
Rješenje o prekršaju

Rješenje o prekršaju sadržavat će sljedeće podatke:

3) prekršaj koji je počinio okrivljeni, naziv i član zakona, ili drugog propisa koji propisuje prekršaj;

4) kratku ocjenu činjeničnog stanja i navođenje propisa kojim je propisan prekršaj;

Član 76. tačka 1)
Obustavljanje postupka

Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće:

1) radnja koja se okrivljenom stavlja na teret nije prekršaj;

[…]

25. Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti ("Službene novine FBiH" broj 29/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Ovim Zakonom utvrđuju se zarazne bolesti čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti.

IV - MJERE OSIGURANJA RADI ZAŠTITE STANOVNIŠTVA OD ZARAZNIH BOLESTI

Član 54. stav (1) i stav (2) tač. 2) i 6)

Radi zaštite stanovništva Federacije od unošenja kolere, kuge, virusnih hemoragičnih groznica, žute groznice, SARS-a i drugih zaraznih bolesti preduzimaju se mjere predviđene ovim Zakonom i međunarodnim sanitarnim konvencijama i drugim međunarodnim ugovorima.

Radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz stava 1. ovog člana Federalno ministarstvo zdravstva može narediti posebne vanredne zaštitne mjere protiv tih bolesti:

[...]

2. zabrana kretanja stanovništva, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili neposredno ugroženim područjima;

[...]

6. druge mjere u skladu sa međunarodnim propisima.

Član 70. stav (1) tačka 7)


Novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj fizičko lice ako:

[...]

7. ne postupi u skladu sa čl. 54., 55. i 56. ovog Zakona;

26. Naredba Federalnog štaba broj 12-40-6-148-34 /20 od 20. marta 2020. godine (Naredba preuzeta sa internetske stranice /):

1. Naređuje se zabrana kretanja osobama mlađim od 18 godina i starijim od 65 godina na području Federacije BiH.

2. Za provođenje ove naredbe odgovorni su ministri kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova.

3. Zadužuju se ministarstva iz tačke 2. ove naredbe da putem Federalnog operativnog centra civilne zaštite izvještavaju Federalni štab civilne zaštite o svim poduzetim mjerama na izvršavanju ove naredbe.

4. Ova naredba stupa na snagu danom donošenja i primjenjuje se do 31.03.2020. godine.

27. Naredba Federalnog štaba broj 12-40-6-148-34-1/20 od 27. marta 2020. godine (Naredba preuzeta sa internetske stranice

Naredba broj 12.40-6-148-34 /20 od 20. marta 2020. godine, primjenjuje se do daljnjeg.

Ova naredba stupa na snagu danom donošenja.

28. Zakon o javnom redu i miru – prečišćeni tekst ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" br. 12/16, 6/17 i 10/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o javnom redu i miru – prečišćeni tekst ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" br. 12/16 i 6/17), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji se primjenjivao u relevantnom periodu:

Član 1.


Ovim zakonom uređuje se javni red i mir na području Zeničko-dobojskog kantona (u daljem tekstu: Kanton), utvrđuju djela kojima se povređuje javni red i mir i propisuju prekršajne sankcije za postupke i ponašanja kojima se narušava i ugrožava sigurnost i lično dostojanstvo građana na javnim mjestima, vrijeđa moral, ometa rad organa vlasti, privrednih društava i drugih lica, pravilno korištenje javnih, poslovnih, stambenih i drugih objekata, ugrožava sigurnost imovine, prodaje, kupuje ili nudi domaći ili strani novac, propisuju uvjeti i postupak za priređivanje javnih skupova, vatrometa i sličnih priredbi, kao i druga djela kojima se povređuje javni red i mir.

Član 3. stav 1. tačka 3.


Prekršaj javnog reda i mira čini:

3. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir naročito drskim ponašanjem;

Član 3a.


Kao naročito drsko ponašanje iz člana 3. stav 1. tačka 3. smatra se grubo vrijeđanje drugog lica ili drugo bezobzirno ponašanje kojim se ugrožava sigurnost građana ili kojim se može izazvati osjećanje ugroženosti, uzmenirenosti ili negodovanja građana.

Član 6. stav 1. tačka 1.


Učinilac će se kazniti:

1. za prekršaj iz člana 3. tačka 2., 3., 4., 5., 13., 17., 18. i 22., 27. i 28. ovog zakona novčanom kaznom od 200-500 KM.

29. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnom redu i miru ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/21 od 5. jula 2021. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


U Zakonu o javnom redu i miru - Prečišćeni tekst ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj: 12/16 i 6/17), u članu 3. stav 1. iza tačke 28. dodaje se nova tačka 29. koja glasi:

"29. ko ne postupi po naredbi nadležnog organa kojim se propisuju mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti."

Član 2.


U članu 6. iza tačke 4. dodaje se nova tačka 5. koja glasi:

" 5. za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 29., novčanom kaznom od 100 do 500 KM".

Član 5.


Iza člana 11. dodaje se novi član 11a. koji glasi:

"Član 11a.

Službenici policije vrše kontrolu provođenja naredbi iz člana 3. tačka 5. i 29., te člana 7a. ovog Zakona i poduzimaju mjere i radnje iz svoje nadležnosti, samo ukoliko je to izričito navedeno u naredbi".

Član 6.


Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona."

VI. Dopustivost


30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 44 0 Pr 031316 20 Pžp od 29. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


34. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.a), c), d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2, 4, 5. i 6. Evropske konvencije, te iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

Primjenjivost člana 6. Evropske konvencije


37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, u vezi s tim, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

38. U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao mjerila Engel (vidi Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. april 1976, serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o "optužbi za krivično djelo". Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je dotična osoba moguće izložena. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC], broj 73053/01, st. 30–31, ECHR 2006; Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 39665/98 i 40086/98, st. 82–86, ECHR 2003 X).

39. Ustavni sud zapaža da je članom 2. Zakona o prekršajima FBiH određeno da prekršaj predstavlja kršenje propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima i drugim zakonima u kojima su propisana krivična djela, kao i kršenje drugih propisa kojima su određena obilježja prekršaja i za koje su propisane sankcije. U konkretnom slučaju apelant je proglašen odgovornim da je počinio prekršaj iz člana 3. Zakona o javnom redu i miru – narušavanje javnog reda i mira naročito drskim ponašanjem, odnosno za kršenja propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima. Međutim, bez obzira na to, Evropski sud je utvrdio kako određena djela ipak imaju krivičnu konotaciju, iako se prema mjerodavnom domaćem pravu smatraju previše trivijalnim da bi se na njih primjenjivalo krivično pravo i postupak (vidi Evropski sud, Menesheva protiv Rusije, broj 59261/00, stav 96, ECHR 2006; Galstyan protiv Armenije, broj 26986/03, stav 57, 15. novembar 2007. godine i Ziliberberg protiv Moldavije, broj 61821/00, st. 32–35, 1. februar 2005. godine; Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, tačka 32, dostupna na https://advokat-prnjavorac.com).

40. Uključivanje konkretnog djela u Zakon o javnom redu i miru poslužilo je kao garancija zaštite ljudskog dostojanstva i javnog reda (član 1. Zakona o javnom redu i miru), vrijednosti i interesa koji redovno spadaju u sferu zaštite krivičnog prava. Ova odgovarajuća odredba zakona usmjerena je prema svim građanima, a ne prema grupi koja ima poseban položaj. Pozivanje na "lakšu" prirodu djela samo po sebi ne isključuje njegovo razvrstavanje kao "krivičnog" u autonomnom smislu Evropske konvencije jer u njoj ništa ne upućuje na to da bi krivična priroda djela, u smislu mjerila Engel, nužno tražila određeni stepen težine (vidi naprijed citiran predmet Ezeh, stav 104. i Odluka broj AP 133/09, tačka 33). Konačno, prema stanovištu Evropskog suda, primarni ciljevi u utvrđivanju djela o kojim je riječ je kazna i odvraćanje, a to su priznata obilježja krivičnih sankcija (vidi Ezeh, st. 102. i 105. i AP 133/09, tačka 33).

41. U pogledu stepena težine mjere, ona se utvrđuje s obzirom na najveću moguću kaznu koju predviđa mjerodavno pravo. Stvarno zaprijećena kazna mjerodavna je za ovo utvrđenje, ali ne može umanjiti važnost onoga što se prvobitno dovodi u pitanje (vidi Ezeh, stav 120). U konkretnom slučaju, za prekršaj za koji je apelant proglašen odgovornim član 6. Zakona o javnom redu i miru predviđa novčanu kaznu od 200,00 do 500,00 KM. Apelantu je za prekršaj za koji je proglašen odgovornim izrečena novčana kazna od 200,00 KM.

42. Prema stanovištu Evropskog suda, a u skladu s mjerilima Engel, djelo po svojoj prirodi mora biti krivično, te za počinioca takvog djela mora biti propisana kazna koja po svojoj prirodi i stepenu težine uopćeno pripada krivičnoj oblasti (vidi naprijed citiranu Jussila protiv Finske, stav 31). Također, manje teška kazna sama po sebi ne može biti osnov da jedno djelo, u smislu mjerila Engel, bude isključeno od primjene člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da je mnogo važnija priroda djela, te da je relevantno da kazna ima obilježje odvraćanja i kažnjavanja (ibid. 38).

43. Ustavni sud primjećuje da je svrha kazne u prekršajnom postupku da spriječi djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga preodgoji, te da odgojno utječe na druge da ne čine prekršaje, jača moral i utječe na razvijanje odgovornosti i discipline građana, a što čini obilježja i krivične sankcije. Dakle, svrha kazne u prekršajnom postupku je odvraćanje i kažnjavanje bez obzira na stepen njene težine (vidi AP 133/09, stav 36).

44. Slijedom navedenog, s obzirom na opći karakter pravne norme koju je apelant prema osporenim odlukama prekršio, zajedno sa svrhom sankcije koja mu je izrečena – odvraćanje i kažnjavanje, proizlazi da se radilo o djelu koje je, u smislu člana 6. Evropske konvencije, krivične prirode.

45. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

Navodi o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije


46. Apelant je u toku postupka pred redovnim sudovima u suštini tvrdio, a te tvrdnje je ponovio i u apelaciji, da nije počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, te je osporavao izrečenu novčanu kaznu. U apelaciji je još istakao i da je prekršajno kažnjen na osnovu "odluke Federalnog štaba Civilne zaštite koju je Ustavni sud proglasio neustavnom".

47. U vezi s ovim dijelom apelantovih navoda, Ustavni sud najprije zapaža da je članom 4. Zakona o prekršajima određeno da niko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti se prema njemu mogu primijeniti prekršajne sankcije ako radnja koja mu se stavlja na teret prije nego što je bila izvršena nije bila zakonom ili na zakonu osnovanom propisu određena kao prekršaj i za koju zakonom ili drugom na zakonu osnovanom propisu nije propisana vrsta i visina sankcije za učinioca. Nadalje, u skladu sa članom 12. Zakona o prekršajima, prekršaji i prekršajne sankcije mogu biti propisani zakonima BiH, Federacije BiH, kantona ili drugim propisima Vijeća ministara BiH, Vlade Federacije, vlada kantona i odlukama gradskog ili općinskog vijeća. Istim članom je određeno i da navedeni organi mogu propisivati prekršajne kazne i zaštitne mjere samo za povrede propisa koje oni donose u okviru svoje nadležnosti utvrđene Ustavom i zakonom, pod uvjetima određenim ovim zakonom. Slijedom navedenog, proizlazi da utvrđivanje postojanja prekršaja i izricanje prekršajne sankcije moraju imati osnov u domaćem pravu u vrijeme kada je prekršaj počinjen.

Standard zakonitosti u praksi Evropskog suda


48. Ustavni sud podsjeća da pojam "zakon" u smislu Evropske konvencije obuhvata kako domaće zakonodavstvo tako i sudsku praksu. On sadrži kvalitativne zahtjeve koji su vezani za dostupnost i predvidljivost (vidi Evropski sud, Del Río Prada protiv Španije [Vv], presuda od 21. oktobra 2013. godine, stav 91; S. W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. novembra 1995. godine, stav 35). On obuhvata ne samo razvoj sudske prakse (ibid., st. 36. i 41–43), već i zakone i akte nižeg ranga od zakona (vidi Evropski sud, Kafkaris protiv Kipra [Vv], presuda od 12. februara 2008. godine, st. 145–146). S druge strane, praksa države koja nije u skladu s pravilima pisanih zakona na snazi i koja je zakonodavstvo na kojem je trebalo da bude zasnovana lišila suštine ne može se smatrati "zakonom" (vidi Evropski sud, Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemačke [Vv], presuda od 22. marta 2001. godine, st. 67–87).

49. Kada su u pitanju zahtjevi vezani za dostupnost i predvidljivost, Ustavni sud podsjeća da to znači da "zakon" treba da bude dostupan zainteresiranim osobama i predvidljiv u pogledu njegovih efekata. U vezi s predvidljivošću, Evropski sud ističe da se norma ne može smatrati "zakonom" ako nije formulirana s dovoljnom preciznošću kako bi se omogućilo pojedincima da svoje ponašanje usklade s tom normom. Pojedinci moraju biti u mogućnosti da, ako treba i uz odgovarajuću pomoć i u mjeri koja je razumna s obzirom na okolnosti, predvide posljedice koje određeno ponašanje može imati. Te posljedice ne moraju biti predvidljive s apsolutnom sigurnošću jer je to nemoguće postići. Međutim, iako je takva sigurnost veoma poželjna, ona može za sobom povući pretjeranu rigidnost, a zakon mora biti takav da se može primijeniti u okolnostima koje se mijenjaju. Dalje, nivo preciznosti koji se traži od domaćeg zakona, koji ne može predvidjeti svaku eventualnu situaciju, zavisi u značajnoj mjeri od sadržaja zakona u pitanju, oblasti na koju se taj zakon odnosi i broja i statusa onih na koje se odnosi. Stoga je, kako ističe Evropski sud, zadatak domaćih vlasti da interpretiraju i primijene domaći zakon (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, tačke 106–108. sa daljnjim referencama). Evropski sud, također, ističe i to da je norma predvidljiva kada pruža zaštitu od proizvoljnog miješanja vlasti, kao i da zakon koji daje diskreciona ovlaštenja mora naznačiti stepen takvih ovlaštenja, iako detaljne procedure i uvjeti koji se moraju uzeti u obzir ne moraju nužno biti inkorporirani u tekst zakona (ibid., tačka 109. s daljnjim referencama).

Analiza apelantovog slučaja


50. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je prekršajni postupak protiv apelanta pokrenut izdavanjem prekršajnog naloga od ovlaštenih službenih osoba kantonalnog Ministarstva unutrašnjih poslova jer je prekršio naredbu Federalnog štaba Civilne zaštite o zabrani kretanja osobama starijim od 65 godina. Osporenim odlukama apelant je za takvo postupanje proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru pa mu je na osnovu člana 6. istog zakona izrečena novčana kazna od 200,00 KM.

51. Ustavni sud podsjeća da su u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1217/20 od 22. aprila 2020. godine (dostupna na predmet razmatranja bile Naredba Federalnog štaba Civilne zaštite broj 12-40-6-148-34/20 od 20. marta 2020. godine i Naredba Federalnog štaba Civilne zaštite broj 12-40-6-34-1/20 od 27. marta 2020. godine. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio (vidi tačka 50) da su naredbe kojim je uspostavljena zabrana kretanja osobama starijim od 65 godina i mlađim od 18 godina zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća (član 108), te Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (član 54. stav 2. tačka 4), da su oba zakona objavljena na odgovarajući način (u službenim glasilima) i da su tako bila dostupna svima, odnosno da je mjera zabrane kretanja bila "predviđena zakonom". Međutim, Ustavni sud je naglasio (vidi tačka 56) i da citirane zakonske odredbe nisu dovoljno precizne, pored ostalog, i u smislu posljedica koje nepridržavanje tih mjera može imati.

52. Ustavni sud zapaža da naredba od 20. marta 2020. godine nije sadržavala bilo kakvo obrazloženje u pogledu posljedica koje nepridržavanje mjere zabrane kretanja može imati. Sama naredba nije određivala da kršenje zabrane kretanja predstavlja kažnjivo djelo, niti je za postupanje suprotno zabrani kretanja propisivala sankciju. Stoga proizlazi da mjera zabrane kretanja koju je apelant prekršio i zbog čega je i kažnjen nije bila formulirana s dovoljno preciznosti koja bi mu omogućila da i uz odgovarajuću pomoć predvidi da se posljedica nepoštovanje mjere zabrane kretanja ogleda u činjenju kažnjivog djela za koje može biti izrečena sankcija. Nadalje, provođenje naredbe povjereno je kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova bez bilo kakve naznake ili obrazloženja u pogledu stepena ovlaštenja koja su im pri tom dodijeljena. Naime, samom naredbom je jedino bilo određeno da su kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova dužna o "svim preduzetim mjerama" na njenom provođenju obavještavati Federalni štab Civilne zaštite, a što se ne može prihvatiti kao dovoljna zaštita od proizvoljnog miješanja vlasti, koji kriterij, također, mora biti zadovoljen pri ocjeni predvidljivosti norme za one na koje se odnosi.

53. Ustavni sud zapaža da su u takvoj situaciji redovni sudovi apelantovo nepostupanje po naredbi o zabrani kretanja osobama starijim od 65 godina kvalificirali kao prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru – narušavanje javnog reda i mira naročito drskim ponašanjem, za koji je, prema članu 6. istog zakona, propisana novčana kazna u rasponu od 200,00 do 500,00 KM, odnosno apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM.

54. Ustavni sud zapaža da iz člana 1. Zakona o javnom redu i miru proizlazi da je objekt zaštite javni red i mir na području Zeničko-dobojskog kantona, a u koju svrhu se zakonom utvrđuju djela kojim se povređuje javni red i mir i propisuju sankcije. U iscrpnoj listi ponašanja koja su definirana kao prekršaj javnog reda i mira u članu 3. Zakona (u relevantnom periodu njih 28) ne navodi se i kršenje mjera koje su određene s ciljem zaštite zdravlja stanovništva. Stoga proizlazi da apelant nije mogao predvidjeti, ni uz odgovarajuću pomoć, da će kršenje mjere zabrane kretanja koja je određena s ciljem zaštite zdravlja većeg broja ljudi i sprečavanja širenja zarazne bolesti rezultirati prekršajem iz člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru – ko na javnom mjestu narušava javni red i mir naročito drskim ponašanjem, a pod kojim se u smislu člana 3.a istog zakona podrazumijeva bezobzirno ponašanje kojim se ugrožava sigurnost građana ili kojim se može izazvati osjećanje ugroženosti, uznemirenosti ili negodovanja građana, niti su u vezi s tim u osporenim odlukama ponuđeni bili kakvi razlozi i obrazloženja. U isto vrijeme, redovni sudovi su okolnost da je apelant prekršio zabranu kretanja u vrijeme pandemije cijenili kao jednu od otežavajućih okolnosti pri odmjeravanju prekršajne sankcije apelantu.

55. Ustavni sud smatra da je ovakvo postupanje redovnih sudova za učinak imalo da su "pisani zakon", konkretno član 4. Zakona o prekršajima (kojim je određeno da "niko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti se prema njemu mogu primijeniti prekršajne sankcije ako radnja koja mu se stavlja na teret prije nego što je bila izvršena nije bila zakonom ili na zakonu osnovanom propisu određena kao prekršaj i za koju zakonom ili drugim na zakonu osnovanim propisom nije propisana vrsta i visina sankcije za učinioca"), lišili suštine, odnosno ovakva praksa redovnih sudova se ne može smatrati "zakonom".

56. Ustavni sud podsjeća da je u naprijed citiranoj odluci broj AP 1217/20 utvrdio da su naredbe Federalnog štaba Civilne zaštite od 20. i 27. marta 2020. godine kojim je uspostavljena zabrana kretanja osobama starijim od 65 godina i mlađim od 18 godina zasnovane na zakonu i u službi legitimnog cilja – zaštite zdravlja većeg broj ljudi i sprečavanja širenja epidemije. Ustavni sud je zaključio da mjere zabrane ne ispunjavaju zahtjev "proporcionalnosti" iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zato što se iz osporenih naredbi ne vidi na čemu su zasnovane procjene Federalnog štaba da sporne grupe na koje se mjere odnose nose veći rizik da će se zaraziti ili prenijeti zarazu uzrokovanu koronavirusom, nisu razmatrane mogućnosti uvođenja blažih mjera, ako takav rizik opravdano postoji, nisu striktno vremenski ograničene, niti je utvrđena obaveza njihovog redovnog preispitivanja kako bi se osiguralo da traju samo onoliko koliko je to "neophodno" u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Rukovodeći se tadašnjom situacijom i činjenicom da za uvođenje određenih ograničenja svakako postoji veliki javni interes, kao i da bi mogle nastati negativne posljedice ako bi se osporena naredba ukinula, a da prethodno nadležni organi nisu imali priliku razmotriti osporene mjere u skladu s ovom odlukom i donijeti odgovarajuće mjere u skladu sa standardima koji su u njoj navedeni, Ustavni sud je odlučio osporenu naredbu ostaviti na snazi, a Vladi FBiH i Federalnom štabu ostaviti kratke rokove za preispitivanje naloženih mjera u skladu s ovom odlukom (vidi tačka 67). Stoga, nema osnova apelantova tvrdnja da je "kažnjen na osnovu naredbe koju je Ustavni sud proglasio neustavnom".

57. Međutim, u vrijeme kada je apelant u prekršajnom postupku proglašen odgovornim i izrečena mu prekršajna sankcija zbog kršenja mjere zabrane kretаnja, ni naredba o zabrani kretanja, kao ni Zakon o javnom redu i miru nisu bili formulirani s dovoljno preciznosti koja bi apelantu omogućila da, ako je potrebno i uz odgovarajuću pomoć, svoje ponašanje uskladi s njima, odnosno predvidi da nepoštovanje mjere zabrane kretanja za posljedicu može imati pokretanje prekršajnog postupka izdavanjem prekršajnog naloga od ovlaštenih službenih osoba kantonalnog Ministarstva unutrašnjih poslova, utvrđivanje prekršajne odgovornosti zbog narušavanja javnog reda i mira i izricanje prekršajne sankcije.

58. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti sadrži odredbe o "zabrani kretanja stanovništva, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili neposredno ugroženim područjima" (član 54), te odredbe o sankcijama – novčanoj kazni (član 70) u slučaju činjenja prekršaja iz člana 54. tog zakona, tj. nepostupanja po naredbama o zabrani kretanja. Međutim, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi svoje odluke nisu zasnovali na tim odredbama, niti su apelantovo ponašanje cijenili u vezi s njima.

59. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

60. Kao potvrdu navedenog stava Ustavni sud ističe da je Skupština Zeničko-dobojskog kantona na sjednici održanoj 25. juna 2021. godine usvojila izmjene i dopune Zakona o javnom redu i miru ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/21 od 5. jula 2021. godine). Tim zakonom je u članu 3, kojim su regulirani prekršaji protiv javnog reda i mira, dodata nova tačka 29. kojom je kao prekršaj javnog reda i mira propisano "ko ne postupi po naredbi nadležnog organa kojim se propisuju mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti". Nadalje, u članu 6. dodata je nova tačka 5. u kojoj je određeno da je za ovaj prekršaj propisana novčana kazna u rasponu od 100,00 do 500,00 KM. Najzad, članom 11a. određeno je da službenici policije vrše kontrolu provođenja naredbi kojim se propisuju mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti, te da preduzimaju mjere i radnje iz svoje nadležnosti, samo ukoliko je to izričito navedeno u naredbi.

61. U obrazloženju predloženih izmjena i dopuna 1 kao razlog za njihovo donošenje navedeno je: "(…) utvrđivanje zakonskog osnova za postupanje policijskih službenika na području Zeničko-dobojskog kantona u cilju provođenja naredbi nadležnih organa kojim se propisuju mjere zaštite stanovništva od zaraznih bolesti (…)". Nadalje, ukazano je da je cilj predloženih izmjena i dopuna "(…) da se policijskim službenicima daju što kvalitetnije i preciznije zakonske odredbe, kao instrument u zaštiti sigurnosti građana (…)", te da se akcenat stavlja "(…) na kontrolu provođenja naredbi nadležnih organa, kojim se u skladu sa posebnim zakonom propisuju mjere zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, ali samo ako su policijski službenici Zeničko-dobojskog kantona izričito ovlašteni na osnovu takve zakonito izdate naredbe."

Ostali navodi


62. S obzirom na utvrđenu povredu apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da apelantove identične navode ispituje i u odnosu na prava iz člana II/3.a), c), d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 2, 4. i 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


63. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u vrijeme kada je apelant u prekršajnom postupku proglašen odgovornim i izrečena mu prekršajna sankcija relevantne norme materijalnog prava nisu bile formulirane s dovoljno preciznosti koja bi apelantu omogućila da, ako je potrebno i uz odgovarajuću pomoć, svoje ponašanje uskladi s njima, odnosno predvidi da nepoštovanje mjere zabrane kretanja za posljedicu može imati pokretanje prekršajnog postupka izdavanjem prekršajnog naloga od ovlaštenih službenih osoba kantonalnog Ministarstva unutrašnjih poslova, utvrđivanje prekršajne odgovornosti zbog narušavanja javnog reda i mira i izricanje prekršajne sankcije.

64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Poštovani mene interesuje nakon koliko vrem[…]

Potrebna je ispravka ovog posta: član 11. stav 1. […]

Zakon o neprimjenjivanju Odluke Visokog predstav[…]

Odluka Ustavnog suda BiH U 8/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]