BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By pravnik
#2331
Naknada štete (povreda na radu - Šume TK) AP 2407/08



Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2407/08, rješavajući apelaciju J.P. «Šume Tuzlanskog kantona» d.d. Kladanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.P. «Šume Tuzlanskog kantona» d.d. Kladanj podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000596 od 12. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2164/02 od 6. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

P. «Šume Tuzlanskog kantona» d.d. Kladanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, podnio je 5. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000596 od 12. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2164/02 od 6. decembra 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do okončanja apelacionog postupka, odložio izvršni postupak koji je pokrenut na osnovu presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000596 od 12. juna 2008. godine.
Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2407/08 odseptembra 2008. godine kojom je odbio apelatnov zahtjev za donošenje privremene mjere.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu S.Č. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi naknade nematerijalne i materijalne štete, Općinski sud je donio presudu broj P-2164/02 od 6. decembra 2004. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 7.510,00 KM na ime nematerijalne štete i iznos od 240,50 KM na ime materijalne štete, sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđene iznose i troškovima parničnog postupka. Istom presudom odbijen je tužilac sa viškom tužbenog zahtjeva.
U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza (saslušanja tuženog, saslušanja svjedoka, provedenog vještačenja, čitanja zapisnika o uviđaju, dopisa Sarajevo osiguranja, pravilnika o zaštiti na radu i pravilnika o unutrašnjoj organizaciji apelanta, te uvida u priznanice na ime troškova liječenja) utvrdio da je tužitelj zaposlenik apelanta i da je dana 4. aprila 2001. godine prilikom povratka iz obilaska šumskog kompleksa – Odjel 45 doživio nezgodu u kojoj je zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu više ulomaka kosti palca desne ruke, iščašenje ručnog zgloba, povredu glave sa krvnim podlivom u predjelu čela, te nagnječenje desne podlaktice sa dubokom oguljotinom. Do nezgode je došlo kada je traktor koji je vukao drvene stupce strmim i neravnim šumskim putem, na kojem je pored ostalih sjedio i tužitelj, dobio u jednom momentu naglo ubrzanje uslijed čega je nakon što je vozač izgubio kontrolu došlo do prevrtanja traktora. Dalje je utvrđeno da je osnovna djelatnost apelanta gazdovanje šumama i eksploatacija šumskog blaga koja se obavlja u vrlo nepovoljnim uslovima, i da navedena djelatnost po svojoj prirodi predstavlja opasnu djelatnost te da je apelant za nastalu štetu odgovoran po principu objektivne odgovornosti (čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je dalje utvrdio da je i tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja na način što je kao prevozno sredstvo, radi odlaska na lice mjesta u cilju izvršavanja svojih radnih zadataka, koristio prevozno sredstvo trećeg lica koje nije bilo angažovano od strane apelanta i bez izričite saglasnosti ovlaštenih lica apelanta, iako je to morao znati s obzirom da tužitelj obavlja poslove upravnika šumarije. Pored objektivne odgovornosti, odgovornost apelanta se ogleda i u tome što nije nikada izričito zabranio prevoz svojih uposlenika na način kao u konkretnom slučaju, iako mu je bilo poznato da takav način prevoza koriste njegovi zaposlenici. Zbog doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja koji iznosi 50% sud je u skladu sa članom 177. stav 3. ZOO-a oslobodio apelanta odgovornosti u istom omjeru. Nadalje, sud je nakon medicinskog vještačenja utvrdio da je kod tužitelja zbog zadobijenih povreda u nezgodi došlo do umanjenja opšteživotne sposobnosti u visini od 28,50%. Sud je prilikom utvrđivanja visine štete po osnovu umanjene opšteživotne sposobnosti oduzeo iznos od 1.875,00 KM koje je tužitelj naplatio od osiguravajućeg društva po istom osnovu, dok je višak tužbenog zahtjeva tužitelja odbio iz razloga što je isti previsoko i nerealno postavljen. Na osnovu navedenog Općinski sud je odlučio kao u dipozitivu presude.
Odlučujući o žalbi apelanta i tužitelja protiv navedene presude, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj Gž.201/05 od 16. januara 2007. godine kojom je uvažena žalba apelanta i preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti. Istom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak kada je utvrdio odgovornost apelanta po principu objektivne odgovornosti za štetni događaj koji se desio 4. aprila 2001. godine. Naime, Kantonalni sud smatra da predmetni štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa djelatnošću apelanta, i da iz provedenih dokaza proizilazi da je tužitelj svojim radnjama i postupanjem isključivo doprinio nastanku štetnog događaja. U prilog navedenom Kantonalni sud ističe da je tužitelj po sruci dipl.ing. šumarstva, da obavlja poslove upravnika šumarije kod apelanta, te da je mogao predvidjeti opasnost i posljedice korištenja traktora kao prevoznog sredstva u konkretnom slučaju, a što je tužitelj propustio da učini. Kantonalni sud dalje navodi da apelant nije kriv ni po odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a jer predmetna šteta nije nastala kao posljedica uticaja tehnološkog procesa rada odnosno, propusta zaštite na radu i izvođenja radnog procesa. Sud je istakao da je tužitelj pohađao odgovarajući seminar iz organizacije zaštite na radu i da je uspješno položio ispit pred ovlaštenom stručnom komisijom, te je s obzirom na poslove koje obavlja kod apelanta i svoju stručnu spremu trebao biti upoznat sa odredbama člana 45. Pravilnika o zaštiti na radu u šumarstvu BiH («Službeni list SR BiH», broj 20/85, u daljnjem tekstu: Pravilnik). Navedenom odredbom je propisano da se radnici i druga lica za vrijeme izvlačenja i privlačenja trupaca i druge oblovine traktorom ne smiju nalaziti na liniji vuče, trupcima, niti u bilo kojem dijelu traktora. Kantonalni sud je na osnovu člana 229. tačka 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, dok je na osnovu člana 266. ZPP potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu.
Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, donio presudu broj 070-0-Rev-07-000596 od 12. juna 2008. godine kojom je uvažio reviziju i drugostepenu presudu preinačio na način što je odbio žalbe apelanta i tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da presuda drugostepenog suda nije pravilno i zakonito donesena. Dalje se u obrazloženju navodi da se drugostepeni sud pozvao na odrebu člana 45. Pravilnika i istakao da je tužitelj bio obučen u pogledu organizacije zaštite na radu. Međutim, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zbog nedostatka vozila za vožnju u šumi bila uobičajene praksa apelanta da se njegovi zaposlenici prevoze prevoznim sredstvima drugih lica, i da to nije bilo zabranjeno internim aktom apelanta. Također, osnovan je revizioni prigovor tužitelja da je kritične prilike kada je doživio nesreću obavljao opasnu djelatnost. Ovo iz razloga što apelant gazduje šumama pod najnepovoljnijim uslovima i po krajnje nepristupačnim terenima, zbog čega je i bilo uobičajeno da se osim apelantovih koriste sva sredstva prevoza drugih lica a sve zbog posebnih okolnosti i zabačenih terena kao i nedostatka vozila apelanta prilagođenih tim uvjetima. Vrhovni sud je istakao, da je tužitelj tokom dana kada se desio štetni događaj morao obilaziti nekoliko terena za koja apelant nije imao potrebna sredstva prevoza. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbi člana 250. stav 1. ZPP preinačio drugostepenu odluku.
Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant analizira presude redovnih sudova i naglašava da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 45. Pravilnika o zaštiti na radu u šumarstvu BiH kojom je propisano «da se prilikom izvlačenja trupaca traktorom lica ne smiju nalaziti na liniji vuče, trupcima, niti u bilo kojem dijelu traktora, dok je član 10. tačke 36. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja definisana namjena m/v traktora, a koja, ni u kom slučaju, nije u svrhu prevoza lica», i smatra da štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa djelatnošću kojom se bavi. Apelant navodi i presudu Vrhovnog suda broj Pž. 431/88 od 26. oktobra 1989. godine (bilten br.4/89) u kojoj je Vrhovni sud zauzeo stav da radnik na sječi šume radi u okolnostima koje stvaraju povećanu opasnost, pa radna organizacija odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti. Navedeni stav apelant smatra zakonitim i pravednim međutim, mišljenja je da se u konkretnom predmetu ne može primijeniti objektivna odgovornost.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju, da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com

U redu. Hvala na odgovoru.

Grubnyk v. Ukraine

Grubnyk v. Ukraine Povreda člana 5. st. 1 EK; N[…]

Ragı Zarakol v. Turkey

Ragı Zarakol v. Turkey Povreda člana 5. EK […]

Kotilainen i drugi protiv Finske Nema povrede[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja