BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By pravnik
#2332
Naknada štete (posjednik) AP 1908/06 (Sl.n.FBIH 14/08)



Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1908/06, rješavajući apelaciju Muje Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Tudor Pantiru, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Muje Jašarevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine.

Ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Tuzli broj P-172/99 od 19. maja 2004. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mujo Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa advokat Hajrudin Mešić, podnio je 30. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te tuženih Općine Tuzla, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Općine Tuzla, JKP «Vodovod i kanalizacija» i DOO «Tehnograd» Tuzla je zatraženo 5. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3 . Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. jula, Općinski sud 29. augusta, prvotužena 20. jula, drugotuženi 31. jula, a trećetuženi 26. jula 2006. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tuženih su dostavljeni apelantu 22. januara 2008. godine.
III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-172/99 od 19. maja 2004. godine obavezani su tuženi Općina Tuzla, JKP «Vodovod i kanalizacija» Tuzla i DOO «Tehnograd» Tuzla da solidarno apelantu naknade štetu u iznosu od 9.276,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. oktobra 2003. godine do isplate, kao i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 8.484,00 KM, sve u roku od trideset dana pod prijetnjom izvršenja.
U obrazloženju ove presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je vlasnik i posjednik k.č. broj 97 sa generalijama kao u obrazloženju Presude, da su tuženi 1998. godine na tom području gradili branu radi osiguranja pitke vode za mjesta Čaklovići i Simin Han, da su bez apelantovog znanja i dozvole ušli u njegovu parcelu i tom prilikom su mu nanijeli štetu (dio zemljišta je pod vodom, uništene su trava i ograda, te je apelant prisiljen da pravi drugi prilaz svojoj parceli). Stoga je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno naknade štetu na način i u iznosu navedenom u izreci Presude. Dalje je navedeno da je sud u toku dokaznog postupka izveo niz materijalnih dokaza, saslušao jednog svjedoka, te izveo dokaz vještačenjem vještaka poljoprivredne struke B.I. i H.M. i vještaka geometra. Sud je naveo da nije osnovan prigovor o nedostatku aktivne legitimacije tužioca, koji je tokom postupka iznosila prvotužena Općina Tuzla, budući da je apelant na predmetnoj parceli upisan kao posjednik u katastarskom operatu Općine Tuzla. Dalje je navedeno da se upis mogao izvršiti samo prema valjanom pravnom osnovu, pa s obzirom na to da je apelant kao nosilac prava raspolaganja navedenu parcelu ekonomski iskorištavao, sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu štete bez obzira na to što u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik. Sud je dalje naveo da se obaveza prvotužene Općine Tuzla, kao naručioca-suinvestitora navedenih radova, zasniva na odredbi člana 207. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbi člana 172. stav 1. ZOO, a da se odgovornost drugotuženog i trećetuženog zasniva na odredbama čl. 206. i 207. ZOO (solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova).
Odlučujući o žalbama tuženih Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine kojom je žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.088,00 KM u roku od trideset dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju ove presude žalbeni sud je naveo da je prvotužena još na pripremnom ročištu iznijela prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, budući da apelant nije dostavio dokaze o vlasništvu na spornoj parceli. Sud je iz sadržine zemljišnoknjižnog izvoda za predmetnu k.č. utvrdio da je na navedenoj nekretnini upisano pravo vlasništva u korist Nenada Trakilovića i dr. sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima. Budući da prepis posjedovnog lista, prema kojem je apelant na osnovu avionskog snimanja iz 1981. godine upisan kao posjednik na navedenoj parceli, nije dokaz da je apelant vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik predmetne parcele, jer nije dokazao da je predmetnu parcelu pribavio prema pravnom osnovu i na zakonit način, u smislu člana 48. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98), sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran da traži naknadu štete prema osnovu člana 49. navedenog zakona. Stoga je Kantonalni sud uvažio žalbe tuženih, te preinačio prvostepenu presudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije
Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa donošenjem osporene odluke, ističe da je predmetnu parcelu dobio u posjed i vlasništvo po izvršenoj arondaciji radi formiranja zemljoradničke zadruge, da apelantu niko nije osporavao ni posjed, a ni stvarno vlasništvo bez obzira na to što u gruntovnici nije bio upisan kao vlasnik, te da je stoga kao pretpostavljeni vlasnik i tražio naknadu štete. Apelant dalje ističe da je tražio od Imovinskopravne službe Općine Tuzla «sređivanje papira u vezi sa navedenom parcelom», ali da navedeni postupak «još nije okončan isključivo propustima vodioca postupka, a što se vidi iz Presude Vrhovnog suda BiH broj U.687/91», te navodi da niko od upisanih vlasnika ne polaže bilo kakvo pravo na predmetno zemljište. S obzirom na to da apelant smatra da je on stvarni-pretpostavljeni vlasnik navedene parcele, ističe da je Kantonalni sud povrijedio odredbe čl. 48. i 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

b) Odgovor na apelaciju

Očitujući se na navode apelacije Kantonalni sud ističe da su apelantovi navodi neosnovani, jer apelant tokom prvostepenog postupka nije ničim dokazao svoje pretpostavljeno vlasništvo i aktivnu legitimaciju za naknadu štete (pasus 2. stav 3. razloga osporene presude).
U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da taj sud nije prekršio apelantova prava, budući da se u svemu postupalo prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
Pravobranilaštvo Općine Tuzla, kao zakonski zastupnik prvotužene, u odgovoru na apelaciju ističe da iz sadržine zemljišnoknjižnog izvoda za predmetne nekretnine proizlazi da apelant nije ni vlasnik, ni pretpostavljeni vlasnik predmetnih parcela, te stoga nije mogao biti ni aktivno legitimiran za naknadu štete koja je predmet tužbe i podnesenog tužbenog zahtjeva i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
Drugotuženi JKP «Vodovod i kanalizacija» Tuzla smatra da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena na pravilan i zakonit način, a trećetuženi DOO «Tehnograd» Tuzla, također, navodi da iz sadržine zemljišnoknjižnog izvoda za predmetne nekretnine proizlazi da je na dijelu nekretnina upisano pravo vlasništva u korist drugih fizičkih lica, a da je predmetno zemljište djelimično društveno vlasništvo, te navodi da apelant nije vlasnik niti pretpostavljeni vlasnik predmetnih parcela i da, stoga, nije mogao biti legitimiran za naknadu štete koja je predmet tužbe i podnesenog tužbenog zahtjeva. Zbog navedenih razloga, trećetuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
Relevantni propisi
Zakon o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 48.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

...

Član 49.

Ako treće lice protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, imaju pravo tužbom zahtijevati da uznemiravanje prestane.

Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik i pretpostavljeni vlasnik imaju pravo zahtijevati nadoknadu štete prema općim pravilima o nadoknadi štete.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.»

Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 172. stav 1.

(1)Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija.

...

Član 206. stav 1.

Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno.

...

Član 207.

Naručilac i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova.»
VI. Dopustivost

U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2006. godine, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)»

Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ustavni sud, dalje, konstatira da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u cijelosti odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku pred Kantonalnim sudom. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
Budući da se, prema već navedenom stavu, Ustavni sud može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud će u prvom redu provjeriti da li je osporena odluka Kantonalnog suda u ovom predmetu zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
U kontekstu navedenog Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženih uvažio žalbe, te preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti i obavezao ga da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 48. i 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, smatrajući da apelant nema pravo na naknadu štete, jer nije ni vlasnik, ni pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina na kojim je nastala šteta prilikom gradnje brane radi osiguranja pitke vode za naselja Čaklovići i Simin Han, te zaključio da apelant nije aktivno legitimiran u parnici za naknadu štete.
Suprotno zaključku Kantonalnog suda, Općinski sud je u Presudi broj P-172/99 od 19. maja 2004. godine, kojom su tuženi obavezani da apelantu solidarno isplate naknadu štete sa pripadajućom zakonskom kamatom i troškovima postupka, utvrdio da je neosnovan prigovor o apelantovom nedostatku aktivne legitimacije, budući da je apelant na predmetnoj parceli upisan kao posjednik u katastarskom operatu Općine Tuzla, zaključio da se upis mogao izvršiti prema valjanom pravnom osnovu, odnosno da je apelant, kao nosilac prava raspolaganja, navedenu parcelu ekonomski iskorištavao, te mu, prema mišljenju suda, pripada pravo na naknadu štete bez obzira na to što u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik. Ustavni sud, dalje, konstatira da je Općinski sud svoju odluku donio nakon provedenog postupka u kojem je izveo i ocijenio veliki broj dokaza pri čemu je u obrazloženju dao jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, te primjenjujući odredbe ZOO koje reguliraju odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ (član 172. stav 1), odnosno odredbe o solidarnoj odgovornosti (čl. 206. i 207), udovoljio apelantovom podnesenom tužbenom zahtjevu, čime je Općinski sud u cijelosti zadovoljio standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
S druge strane, Ustavni sud konstatira da Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude nije naveo jasne i precizne razloge za pozivanje na odredbe čl. 48. i 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, sud nije obrazložio razloge koji su ga opredijelili da donese navedenu odluku, koju ni Kantonalni sud ne dovodi u sumnju, osobito imajući u vidu činjenicu da je apelant u katastarskom operatu Općine Tuzla upisan kao posjednik predmetnih nekretnina. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
Ustavni sud, dakle, smatra da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, odnosno nije odgovorio na argumente prvostepenog suda da ne samo vlasnici i pretpostavljeni vlasnici nego i posjednici imaju pravo na naknadu štete. S obzirom na navedeno, a osobito na nespornu činjenicu da je apelant u katastarskom operatu evidentiran kao dugogodišnji posjednik predmetnog zemljišta, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima (čl. 48. i 49) preusko tumačio, te da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje. Ovakvim postupanjem suda povrijeđeno je i pravo na pristup sudu, budući da je apelant imao samo formalni, ali ne i suštinski pristup sudu, jer Kantonalni sud nije pažljivo razmotrio sve aspekte apelantovog slučaja.
Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Kantonalni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivnopravne propise arbitraran i da predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Dalje, budući da apelant ukazuje na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj jurisprudenciji prihvatio stav da pojam «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Pojmovi «imovina» i «vlasništvo », koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da imaju autonomno značenje, pa je nekada dovoljno pokazati da postoji utvrđen ekonomski interes kako bi se utvrdilo da je riječ o pravu iz navedenog člana. Budući da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud smatrao da je status vlasnika, odnosno pretpostavljenog vlasnika, jedini relevantan osnov da bi apelant mogao pokrenuti parnični postupak i zahtijevati naknadu štete, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud suviše usko, odnosno restriktivno, tumačio odredbe relevantnog materijalnog prava, što nije u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prema kojoj je pojam imovine mnogo širi i podrazumijeva i zaštitu posjeda.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava u osporenoj presudi povrijedio i apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

Povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju postoji u situaciji kad je Kantonalni sud arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise koji reguliraju pravo posjednika na naknadu štete u smislu relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.



Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović


Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com
Imenovanje za sekretara SO

Sve zavisi od vašeg trenutnog poslodavca. K[…]

Şık v. Turkey

Şık v. Turkey (No. 2) (br. 36493/17), 24.11.20[…]

Bardali vs Switzerland

Bardali v. Switzerland (br. 31623/17), 24.11.2020.[…]

RAZVOD BRAKA u BiH

Nema načina da dođe do neke prevare. Šta se[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja