BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#768
Naknada štete od opasne stvari ili opasne djelatnosti

Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANЈOJ LUCI
Broj: ____________________
Banja Luka, 21.2.2008. godine



Osnovni sud u Banjoj Luci po sudiji pojedincu N.N., u pravnoj stvari tužitelja T.T. iz Banja Luke, Ulica Rakovačke bare broj 313. koga zastupa punomoćnik N. A. advokat iz Banja Luke, protiv tuženih Autoservis „A.K.“ Ulica Zmaj Jova Jovanović broj 300. Banja Luka, koga zastupa zakonski zastupnik N.N. iz Banja Luke, Ulica Ranka Tomića broj 414. i Organizacije za osiguranje „B. a S.“ sa sjedištem u Ulici Omladinskoj broj 177. Banja Luka, koju zastupa punomoćnik po zaposlenju J.J., iz Banja Luke Ulica Omladinska 271., radi naknade štete, V.S. 30.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21.1.2008. godine, u prisustvu punomoćnika tužitelja, zakonskog zastupnika prvotuženog i punomoćnika drugotuženog, donio je dana 21.2.2008. godine slijedeću:

P R E S U D U


Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja i nalaže prvotuženom Autoservis „A.K.“ Banja Luka da tužitelju isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 23.000,00 KM (dvadeset tri hiljade konvertibilnih maraka) sa zakonskom zateznom kamatom od 10.12.2007. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.080,00 KM (tri hiljade osamdeset konvertibilnih maraka), sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude.

Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom da mu drugotužena Organizacija za osiguranje „B. a S.“ Banja Luka solidarno nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 23.000,00 KM (dvadeset tri hiljade konvertibilnih maraka) sa zakonskom zateznom kamatom od 10.12.2007. godine do isplate, zahtjevom za naknadu štete na ime novčane rente za trajno povećanje potreba užitelja u iznosu od 15.000,00 (petnaest hiljada konvertibilnih maraka) i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, te sa preostalim zahtjevom za naknadu novčane rente u iznosu od 15.000,00 KM (petnaest hiljada konvertibilnih maraka) u odnosu na prvotuženog.

O b r a z l o ž e n j e


U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 15.03.2007. godine tužitelj navodi da je motorno putničko vozilo marke „Passat“ registarski broj 123-R-114 proizvodnje 2001. godine koristio oko dvije godine do dana kada je uništeno, da je ovlašteni serviser vozila tužitelja bio Autoservis „A.K.“ Banja Luka (u daljem tekstu: prvotuženi), da je to vozilo bilo osigurano ugovorom o osiguranju od autoodgovornosti zaključenim sa Organizacijom za osiguranje „B. a S.“ Banja Luka (dalje: drugotuženi), da se radi o vozilu veće vrijednosti, da je obavio vanredni servisni (tehnički pregled) i to: tehničku kontrolu vozila na valjcima i pločama, demontaža točkova, kontrola debljine diskova i pločica, zamjena prednjih i zadnjnih disk pločica, zamjena ulja, uljnog, zračnog i filter goriva, popravka senzora ABS-a, kontrola i dosipanje tečnosti, kompjuterske dijagnostike i „poništavanje grešaka“, zamjena „stop“ svjetla. Dana 28.11.2006. godine u večernjim časovima oko 21,00 čas došlo je do samozapaljivanja vozila parkiranog u garaži od čega je vozilo potpuno uništeno te je time tužitelju pričinjena totalna „materijalna “ šteta na vozilu, da je tužitelj tom prilikom povrijeđen (u vidu opekotina) da je imao troškove zbog povećanih troškova (tuđe pomoći i njege i troškove liječenja). Tužitelj smatra da je prvotuženi odgovoran kao ovlašteni serviser vozila koje je servisirano neposredno prije predmetnog štetnog događaja a da je drugotuženi odgovoran za štetu po osnovu ugovora o osiguranju. Ističe da je uzrok samozapaljivanja u nekvalitetnom servisiranju od strane prvotuženog.
Predlaže da sud donese presudu kojom će se oba tužena obavezati da solidarno nadoknade tužitelju materijalnu štetu u novcu na ime uništenog vozila u iznosu od 23.000,00 KM sa zateznom zakonskom kamatom od 10.12.2007. godine (kada je šteta otklonjena) do isplate, štetu u vidu novčane rente (zbog tuđe pomoći i njege u iznosu od 10.000,00 KM i na ime liječenja u iznosu od 5.000,00 KM), uz naknadu troškova postupka.

Prvotuženi spori osnov i visinu potraživanja i ističe da je servisiranje obavio na uobičajeno profesionalan način, da je tužitelj iz servisa vozilo odvezao tako da bi se eventualne greške u servisiranju pokazale prilikom preuzimanja i stavljanja u pokret vozila preuzetog iz servisa i u toku korištenja vozila, da nema mjesta solidarnoj odgovornosti ovog tuženog, zbog čega ističe prigovor podijeljene odgovornosti tužitelja.
Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Drugotuženi u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, prigovorom nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani i ističe da ugovorom o osiguranju samozapaljivanje vozila nije predviđeno kao osigurani slučaj, da odgovornost ovog tuženog postoji samo ako je šteta pričinjena upotrebom vozila i kada se ostvare i druge pretpostavke za naknadu štete, da u konkretnom slučaju nisu ostvarene te pretpostavke za njegovu odgovornost, te da tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao osnovanost potraživanja naknade materijalne štete na ime rente.
Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Za rješavanje predmetnog spora u pogledu osnova za odgovornost prvotuženog u primjeni je odredba člana 173. i člana 174. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 и 39/03) kojim je propisano, da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, te da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
U pogledu osnova odgovornosti drugotužene, u primjeni je odredba člana 65. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službeni glasnik republike Srpske broj 14/00, dalje: ZOIL) kojom je propisano, da je vlasnik odnosno korisnik motornog i priključnog vozila dužan da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete koje upotrebom motornog vozila pričini trećim licima zbog smrti, povrede tijela, narušavanja zdravlja uništenja ili oštećenja stvari, osim za štetu na stvarima koje je primio na prevoz.

Nesporno je među parničnim strankama da je putničko vozilo bliže označeno u izreci presude vlasništvo tužitelja, da je prvotuženi ranije, a i kritičnog dana, servisirao to vozilo kao ovlašteni serviser, da je isto osigurano od autoodgovornosti kod drugotuženog, te da je dana 28.11.2006. godine došlo do zapaljenja vozila koje je potpuno izgorilo.


Spornim se ukazuje, da li je samozapaljivanje vozila u vezi sa njegovim servisiranjem izvršenim u periodu od 23. do 27. 11. 2006. godine kod prvotuženog i da li je samozapaljivanje vozila obuhvaćeno ugovorom o osiguranju kao osigurani slučaj, te da li je tužitelj doprinio nastanku štete.

Na sporne okolnosti provedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka J. J. (radnik prvotuženog) proveden je dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke R. R. iz Banja Luke, vještačenjem po Institutu za motorna vozila u Sarajevu i vještačenje po vještaku medicinske struke Đ. Đ. iz Banja Luke, čitanjem ugovora o osiguranju zaključenim sa drugotuženim, računa prvotuženog broj 23/07 od 27.11.2006. godine, ugovora o kupoprodaji vozila zaključenog između tužitelja kao kupca i D.D. kao prodavca od 10.12.2007. godine i čitanjem procjene vrijednosti uništenog vozila od 10.01.2008. godine sačinjene od strane prvotuženog.

Tužitelj u iskazu prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke ističe da je ugovor o osiguranju od autoodgovornosti za predmetno vozilo zaključio sa drugotuženim 14.10.2006. godine, da je vozilo odvezao na vanredni servisni pregled 23.11.2006. godine kod prvotuženog zbog namjeravanog putovanja jer je primijetio povremeni prekid u svjetlosnim signalima kod „stop“ svjetla, da je zapaljenje primijetio prilikom izlaska iz garaže nakon što je parkirao vozilo i da je to prijavio prvotuženom kao serviseru, naredni dan, te da je štetu otklonio kupovinom drugog vozila 10.12.2007. godine za iznos od 23.000,00 KM koje je u istoj kategoriji vozila, istih karakteristika i vrijednosti kao što je bilo predmetno vozilo.

Svjedok J. J. svjedoči da je u konkretnom slučaju bio zadužen za servisiranje spornog vozila, da je zaposlen kod prvotuženog kao autoelektričar, da je primio na obradu vozilo marke „Passat“ registarski broj 123-R-114 proizvodnje 2001. godine, da je otklonio kvar na „stop“ svjetlima, da je to povezano sa elektronikom, da je predao vozilo tužitelju, a da je dana 28.11.2006. godine tužitelj došao i obavijestio o samozapaljivanju. Smatra, da ako kvar nije bio potpuno otklonjen da je tužitelj trebao odmah vratiti vozilo.

Vještak saobraćajno-mašinske struke R. R. u nalazu od 10.12.2007. godine ističe da nije u mogućnosti utvrditi uzrok samozapaljivanja predmetnog vozila u opisanim okolnostima konkretnog slučaja i da je za to neophodno potpuno vađenje ostataka električnih instalacija i njihova analiza i potpunu opservacija, za što ovaj vještak (kako navodi u nalazu) nije dovoljno osposobljen odgovarajućom opremom.

I pored protivljenja tuženih da se izvede novi dokaz, sud je prihvatio u smislu člana 77. u vezi sa članom 102. stav 2. ZPP-a prijedlog tužitelja istaknut na glavnoj raspravi da se provede vještačenje po Institutu za motorna vozila u Sarajevu. Ovo iz razloga jer tužitelj nije mogao ovaj dokaz predložiti do pripremnog ročišta jer nije znao da predloženi vještak nije mogao dati svoje mišljenje. Kako je to saznao tek na glavnoj raspravi to je tada i stekao mogućnost predlaganja ovog dokaza, bez svoje krivice.

Nalazom i mišljenjem Instituta za motorna vozila u Sarajevu od 10.1.2008. godine sačinjena je studiozna analiza radova izvedenih prilikom servisiranja vozila od strane drugotuženog, demontiranje ostataka električnih instalacija i nakon analize i njihove opservacije utvrđeno je da je poslije izvršenog pregleda na električnim instalacijama utvrđeno da su električni kablovi na priključnoj glavi za „stop“ svjetla bili mehanički oštećeni (oštećena izolacija) i da je na tom mjestu nastao „kratki spoj“ koji je uzrokovao samozapaljivanje predmetnog vozila.

U nalazu se dakle zaključuje, da je do samozapaljivanja došlo greškom servisera koji nije izvršio popravku, odnosno zamjenu mehanički oštećenih električnih kablova,da su isključeni spoljni faktori kao uzroci zapaljenja, da je zbog propusta servisera koji je vršio popravku nije otklonjen raniji mehanički kvar na izolaciji, što je uzrokovalo zapaljenje vozila u stanju mirovanja, da tužitelj nije odmah reagovao jer je kod pokretanja vozila odmah mogao primijetiti da kvar nije otklonjen.

Stoga je sud ovaj nalaz prihvatio pouzdanim dokazom u pogledu uzroka samozapaljivanja vozila jer se njegova dokazna snaga neargumentovanim primjedbama tuženih ne dovodi u sumnju. Tuženi, osim izrečenih prigovora na nalaz, ne navode kom dijelu nalaza prigovaraju i zbog čega, a predstavnici Instituta za motorna vozila u Sarajevu su detaljano obrazložili nalaz na glavnoj raspravi i odgovorili su na sva pitanja i primjedbe parničnih stranaka.

Cijeneći sve navedeno ovaj sud utvrđuje da je za štetu koju je tužitelj pretrpio odgovoran prvotuženi po principu objektivne odgovornosti iz člana 173. i člana 174. ZOO-a kao pravno lice koje se bavi opasnom djelatnošću, te da je jedini mogući mjerodavan i adekvatan uzrok koji je po redovnom toku stvari rezultirao predmetnom štetom i posledice kojim je doveo do samozapaljivanja vozila, mogu se pripisati greškama servisera tj. prvotuženog čemu je, po ocjeni ovoga suda, doprinio tužitelj, jer je kod pokretanja vozila mogao odmah primijetiti da kvar nije otklonjen, a nije reagovao niti o tome odmah obavijestio servisera. Kod ovog osnova odgovornosti polazi se od pretpostavke uzročnosti između radnji na popravci vozila koju je vršio prvotuženi i štetne posljedice. Osnov za smanjenje potpune naknade štete, kao što je naprijed rečeno je u odredbi člana 192. ZOO-a, jer prema pravilima odštetnog prava, niko ne može dobiti veću naknadu štete od iznosa stvarne štete.

Kako su u konkretnom slučaju ostvarene opšte pretpostavke za naknadu štete: štetna radnja, nedopuštenost štetne radnje i šteta, te posebna pretpostavka odgovornost za štetu koja se odnosi na osnov odgovornosti (u konkretnom slučaju se radi o odgovornosti po osnovu uzročnosti koja se pretpostavlja sve dok štetnik ne dokaže osnov za oslobađanje od odgovornosti po članu 177. stav 1. i stav 2. ZOO-a), kod činjenice da prvotuženi nije dokazao osnov za oslobađanje od odgovornosti u smislu navedene zakonske odredbe, po ocjeni ovoga suda, potraživanje tužitelja je osnovano u odnosu na prvotuženog.

Odredbom člana 192. stav 1. ZOO-a propisano je da oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. Kada se imaju u vidu propusti tužitelja i propusti prvotuženog, sud nalazi da je osnovan prigovor prvotuženog o podijeljenoj odgovornosti. Propusti prvotuženog sastoje se u tome što je uzrok zapaljivanja vozila u propustima servisera tj. prvotuženog koji nije otklonio raniji mehanički kvar na izolaciji, a štetnom događaju pridonio tužitelj time što nije odmah reagovao, jer je kod pokretanja vozila mogao primijetiti da kvar nije otklonjen. Prema nalazu Instituta za štete na motornim vozilima u Sarajevu, šteta je mogla biti izbjegnuta da je vozilo nakon uočenih nedostataka vraćeno drugotuženom s upozorenjem na uočeni nedostatak. Kad tako nije postupio, tužitelj je prema članu 192. ZOO. odgovoran za štetnu posljedicu. S obzirom na propuste oba učesnika u ovom događaju, sud je utvrdio da je doprinos tužitelja nastanku štete 30% a da je doprinos prvotuženog nastanku predmetne štete 70%. Propusti prvotuženog su veći a posledice tih propusta su teže od propusta tužitelja, pa je srazmjerno obimu propusta utvrđen obim doprinosa nastanku štete odnosno obim suodgovornosti tužitelja, u kom omjeru se tužitelju snižava potpuna naknada štete.

Za odluku o visini naknade materijalne štete na ime uništenog vozila mjerodavna je odredba člana 185. ZOO-a, kojom je propisano pravilo o naknadi štete uspostavljanjem ranijeg stanja i naknadom u novcu. Stavom 1. ovog člana propisano je da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Prema stavu 2. istog člana, ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu. Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će u smislu stava 3. ovog člana odrediti, da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu u novcu na ime naknade štete, a prema stavu 4. navedenog člana sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj otklonio predmetnu štetu nabavkom drugog vozila i da tužbenim zahtjevom traži naknadu štete u novcu, a ne u naturalnom obliku. Nabavkom drugog vozila, nenovčana materijalna šteta, koja je prouzrokovana tužitelju, pretvorena je u novčanu materijalnu štetu, pa se zahtjev tužitelja za uspostavljanje prijašnjeg stanja ima smatrati zahtjev za naknadu štete isplatom u novcu i to do visine iznosa koji je tužitelj platio za nabavku drugog vozila. Ovo pravilo se odnosi na situaciju ako su uništeno i novonabavljeno vozilo istih svojstava, karakteristika i vrijednosti, kakva je situacija u konkretnom slučaju, koje činjenice su među strankama nesporne.

S obzirom na naprijed navedeno, sud smatra da su ispunjeni uslovi iz člana 185. stav 3. i stav 4. za dosuđivanje naknade materijalne štete u novcu, jer je tužitelj zahtijevao naknadu u novcu. Ovo iz razloga što je tužitelj kupovinom drugog vozila otklonio štetu (čija visina se računa prema vrijednosti uništenog vozila), kako bi pomoću novčane naknade tužitelj mogao ponovo nabaviti stvar koja odgovara uništenoj stvari. Zato je sud primjenom navedene zakonske odredbe tužitelju dosudio naknadu štete u novcu, čiju je visinu utvrdio na osnovu ugovora o kupoprodaji od 10.1.2008. godine i na osnovu procjene vrijednosti uništenog vozila sačinjene od strane prvotuženog, koji dokazi su među strankama, nesporni.

Polazeći od nesporne činjenice da visina štete na ime uništenog putničkog vozila tužitelja isnosi 23.000,00 KM i prihvatajući osnovanim prigovor prvotuženog o podijeljenoj odgovornosti, srazmjerno obimu suodgovornosti tužitelja, sud je potpunu naknadu štete od 23.000,00 KM umanjio za doprinos tužitelja nastanku štete (za 30%9, pa je tužitelju dosudio naknadu u iznosu od 16.100,00 KM.

Odredbom člana 186. ZOO propisano je da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Kako je tužitelj otklonio štetu nabavkom drugog vozila dana 10.12.2007. godine, po ocjeni ovoga suda, pripada mu zakonska zatezna kamata na iznos dosuđene naknade štete od tog dana (od kada tužitelj tužbenim zahtjevom i traži zakonsku zateznu kamatu) kada je šteta i nastala i kada je isplatom kupoprodajne cijene umanjena imovina tužitelja. Stoga je na osnovu ove zakonske odredbe i odredbe člana 277. ZOO. zakonska zatezna kamata na naknadu predmetne štete tužitelju dosuđena od 10.12.2007. godine do isplate.

Suprotno navedenom, zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog, nije osnovan.

Naime, prema odredbi člana 65. ZOIL za ostarivanje prava na naknadu štete u odnosu na osiguravača potrebno je ispunjenje pretpostavki za ovu vrstu odgovornosti: da je šteta nastala upotrebom motornog vozila.

Pojam „upotrebe motornog vozila“ podrazumijeva da je vozilo u upotrebi u vrijeme vožnje i u vrijeme stajanja na putu u toku putovanja. Sudska praksa je proširila slučajeve odgovornosti osiguravača računajući prometnom površinom i one površine pristupačne „raznim licima“.

Međutim, vozilo koje je uništeno samozapaljivanjem, u vrijeme dok je bilo parkirano u garaži, kakav je ovdje slučaj (jer prema navodima tužitelja, on se u vrijeme samozapaljivanja vozila nalazio pored vozila, na samom izlazu iz garaže) ne smatra se vozilom u upotrebi. Zato ovaj sud zaključuje da takav slučaj ne spada u slučajeve pokrivene ugovorom o obaveznom osiguranju(nije osigurani slučaj), što je pravilno prigovorio drugotuženi, te da je osnovan prigovor drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije na strani ovog tuženog.

Odredbom člana 188. st. 1. ZOO, propisano je da u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. Prema stavu 2. ovog člana novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo.

Naknadu štete u vidu novčane rente saglasno ovoj odredbi obuhvata (između ostalog) i naknada za troškove tuđe njege, pomoći i troškove liječenja.

Pravo na ovu naknadu, pravno je priznat oblik naknade štete kada se radi o oštećenom licu kod koga je smanjena životna aktivnost na takav način da mu je potrebna tuđa pomoć radi zadovoljenja opšte-životnih potreba (prilikom kretanja, putovanja, oblačenja, uzimanja hrane i zadovoljenja drugih potreba), što kod tužitelja nije slučaj.

Pravo na novčanu rentu po ovom osnovu imaju lica kojima je vještak-ljekar utvrdio potrebu tuđe njege i pomoći, a opredjeljujući faktori za utvrđivanje ovog prava su težine povreda, a s tim u vezi i težine stanja povrijeđenog lica, njegove pokretljivosti i sposobnosti za samousluživanje.

Slučajevi kada se radi o oštećenim licima sa izuzetno teškim povredama zbog kojih su trajno ostala nepokretna i u nemogućnosti da obavljaju osnovne životne funkcije, nisu sposobna da se kreću zbog čega su upućena na pomoć drugih, jednako kao i u slučaju kada je ovakvo stanje privremenog karaktera, opravdavaju dosuđivanje naknade za tuđu pomoć i njegu usljed težina stanja oštećenog uzrokovanog povređivanjem, što sud cijeni u svakom konkretnom sllučaju.

Troškovi nastali zbog povećanja potreba oštećenog, kada je osnov potraživanja ovog vida štete, dosuđuju se u skladu sa odredbom člana 188. st. 4. i st. 5. ZOO.

Iz nalaza vještaka medicinske struke Đ. Đ. od 21.6.2007. godine i medicinske dokumentacije proizlazi da je tužitelj u požaru do kojeg je došlo na vozilu prilikom parkiranja istog u garažu, zadobio povrede u vidu opekotina na tijelu (opekotine ruku, lica, nogu, grudnog koša) da se radilo o opekotinama srednjeg stepena, da je tužitelj proveo na bolničkom liječenju oko dva mjeseca, da su povrede koje je vještak detaljno opisao, odredio kvalifikaciju istih kao i kvalifikaciju pojedinih vidova štete (fizički bolovi, strah i duševni bolovi, koji vidovi štete nisu predmet spora u ovoj parnici). Međutim, prema nalazu istog vještaka, povrede nisu ostavili trajne posledice i za posledice su imale umanjenje životne akativnosti od 40%. Kako prema nalazu pomenutog vještaka, povrede tužitelja nisu takvog karaktera da bi onemogućavale tužitelju zadovoljenje opšte-životnih potreba, jer tužitelj potpuno samostalno zadovoljava svakodnevne potrebe (samostalno se kreće, oblači se, hrani i zadovoljava druge uobičajne – svakodnevne životne aktivnosti), ovaj sud nalazi da tužitelju nije neophodna tuđa pomoć i njega.

Stoga su irelevantni navodi tužitelja o neosnovanosti prigovora tuženih kojim se ukazuje da su u toku post-bolničkog liječenja članovi njegove porodice (supruga i sin) pružali tužitelju „pomoć i njegu“ i da u tom slučaju članovi porodičnog domaćinstva nemaju pravo na ovaj vid naknade. Pravo na naknadu navedenog vida štete, ne opredjeljuje činjenica: da li pomoć i njegu pružaju članovi porodičnog domaćinstva ili treća lica, već težina i karakter povreda, o čemu je naprijed bilo riječi. S obzirom da nema osnova za ovaj vid potraživanja, sud se odbiuo zahtjev za ovaj vid štete, po kom osnovu je tužitelj zatijevao ukupnu naknadu u iznosu od 10.000,00 KM.

Tužitelj traži naknadu troškova liječenja u iznosu od 5.000,00 KM. Za osnov ovog dijela tužbenog zahtjeva navodi da je za vrijeme bolničkog liječenja njegova porodica neke od lijekova i drugog sanitetskog materijala, morala kupovati ličnim sredstvima, da je u proteklom periodu imao izdatke po ovom osnovu na ime naprijed navedenog i na ime nabavke vitaminskih preparata koje je koristio za jačanje organizma. Kako tužitelj nije dokazao potraživanje po ovom osnovu (računima ili na drugi odgovarajući način) a vještak je na upit suda na glavnoj raspravi naveo da, s obzirom na pretrpljene povrede i tok liječenja tužitelj nije imao potrebe za „dodatne lijekove i sanitetski materijal“ od onog što mu je obezebijeđeno od strane zdravstvene ustanove, slijedi zaključak da tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao osnov potraživanja rente na ime troškova liječenja.

Na osnovu navedenog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 173. i 174. stav 2. i člana 185. ZOO-a za utvrđivanje postojanja obaveze prvotuženog za naknadu materijalne štete tužitelju na ime uništenog putničkog vozila, da nisu ostvarene pretpostavke iz člana 188. istog zakona za utvrđenje obaveze istog tuženog za naknadu materijalne štete tužitelju na ime štete tuđe njege i pomoći i na ime troškova liječenja, te da ne postoji solidarna obaveza drugotuženog na ispunjenje činidbe plaćanjem naknade predmetne štete.

Tužitelj je djelimično uspio u sporu u odnosu na drugotuženog, pa je taj tuženi u obavezi naknaditi tužitelju troškove spora srazmjerno uspjehu u sporu (član 386 stav 1. ZPP-a). Osnov za obračun naknade troškova postupka prema Tar. broju 2. Tarife o naknadama i nagradama za rad advokata („Službeni glasnik R.S br. 68/05) iznosi 240 bodovaa vrijednost boda prema Tar. br. 14. iznosi 2,00 KM. Tužitelju, koga je u ovoj parnici zastupao advokat pripada pravo na naknadu za pravne radnje preduzete po punomoćniku i to: na ime sastava tužbe, zastupanja po punomoćniku na pripremnom ročištu i za dva ročišta za glavnu raspravu po 240 bodova, paušal od 240 bodova(Tar. br. 12 AT.) što ukupno iznosi 1200 bodova odnosno 2.400,00 KM. Punomoćnik tužitelja nije dokazao da je obveznik poreza na dodatnu vrijednost, pa mu nije priznata naknada na ime poreza na usluge, tako da navedeni troškovi uvećani za taksu na tužbu i na presudu od po 500,00 KM (Tarifni broj 1. Zakona o sudskim taksama – „Službeni gl. R.S. broj 18/99) i naknade na ime vještačenja od 1.000,00 KM (300,00 KM na izrade nalaza po vještaku i 700,00 KM na ime naknade za izradu nalaza u Institutu), što ukupno iznosi 4.400,00 KM. Kako je tužitelj uspio u sporu sa 70% srazmjerno uspjehu u sporu pripada mu naknada troškova u iznosu od 3.080,00 KM. u skladu sa naprijed navedenom odredbom člana 386. stav 2., člana 387. stav 1. i člana 396 stav 3. ZPP-a-

Drugotuženi, u odnosu na kojeg je tužitelj izgibio parnicu, nije postavio zahtjev za naknadu troškova spora prema na tužitelju.

Stoga je ovaj sud primjenom odredbe člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu i to u odnosu na prvotuženog i odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog, na način kako je to navedeno u izreci ove presude.



S u d i j a
N. N.


PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 30 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 4 primjerka.

izvor http://epravo.ba

Mislio sam da se potvrda i dopisivanje mora ovjer[…]

BOSNA I HERCEGOVINA […]

BOSNA I HERCEGOVINA […]

Zaposlenje

Postovanje, Osudjen sam pred Općinskim sudom FBiH […]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja