BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By pravnik
#2337
Naknada štete nepoštovanje roka izgradnje
AP 1339/10 (Sl.gl.BiH 6/14)



Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1339/10, rješavajući apelaciju Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Zlatko M. Knežević, sudija

na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 380 od 28. januara 2010. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE
I. Uvod

Zavod za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Čedo Savić, apelantov direktor, podnio je 14. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 380 od 28. januara 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je podnescima od 3. i 21. juna 2010. godine urgirao rješavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
Postupak pred Ustavnim sudom
Ustavni sud je odlukom od 14. septembra 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Nenada Ninkovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 28. i 3 maja i 4. juna 2010. godine. Tužilac je dostavio dogovor na apelaciju 31. maja 2010. godine.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca su dostavljeni apelantovom opunomoćeniku 13. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Presudom Osnovnog suda apelant je obavezan da tužiocu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 54.837,00 KM po osnovu neosnovanog bogaćenja i obične štete. Višak tužbenog zahtjeva tužioca preko dosuđenog iznosa je odbijen. Apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.583,58 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.
U obrazloženju prvostepene presude se navodi da se tužbom traži naknada štete u vidu izgubljene dobiti i neosnovanog bogaćenja zbog toga što apelant nije tužiocu u ugovorenom roku predao novoizgrađeni poslovni prostor, niti mu je omogućio da koristi pretprostor pred liftom i lift. Uvidom u ugovor o udruživanju sredstava od 23. decembra 199 godine utvrđeno je da je MP Zavod za izgradnju d.d. Banja Luka kao izvođač u ime i za račun potpisnika Samoupravnog sporazuma za realizaciju programa izgradnje poslovnih objekata za tržište zaključio navedeni ugovor sa tužiocem. Predmet ugovora je reguliranje međusobnih prava i obaveza ugovornih strana po osnovu udruživanja sredstava za izgradnju poslovnog prostora. Uvidom u Samoupravni sporazum o zajedničkoj izgradnji, operativnom programu finansiranja objekata male privrede (u daljnjem tekstu: Sporazum) na kompleksu u Ulici Veselina Masleše, između ulica F. Jukića i Moše Pijade u Banjoj Luci, utvrđeno je da su potpisnici Sporazuma GP „Krajina“ Banja Luka, SIZ komunalnih djelatnosti Banja Luka i apelant, te da su se saglasili da apelant istupa prema trećim licima u ime i za račin ostalih potpisnika Sporazuma.
U odnosu na apelantov prigovor da je tužba neuredna, jer su na tuženoj strani pored apelanta trebale biti označene i druge ugovorne strane iz Sporazuma, a koje su u odnosu sa apelantom, Osnovni sud je istakao da je nesporna činjenica da je apelant bio u ugovornom odnosu sa SIZ-om komunalnih djelatnosti Banja Luka (sada Grad Banja Luka) i sa GP „Krajina“ iz Banje Luke, koja je od utjecaja u eventualno drugoj parnici koju apelant može pokrenuti protiv navedenih zbog regresnog zahtjeva. Prema tome, u konkretnom slučaju, prema mišljenju suda, radi se o solidarnim dužnicima u smislu odredbe člana 206. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), što daje pravo tužiocu da se obrati samo jednom za naknadu štete, a ne o jedinstvenim nužnim suparničarima (kako navodi apelantov opunomoćenik), koji bi morali biti obuhvaćeni kao jedna stranka. Prema tome, prema mišljenju Osnovnog suda, tužba je uredna i nije bilo zakonskih uvjeta da se vraća na uređenje u smislu istaknutog prigovora od apelantovog opunomoćenika.
Osnovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je tužilac preinačio tužbeni zahtjev povećavajući ga i navodeći da se apelant neosnovano obogatio za isplaćeni iznos za izgradnju pretprostora i lifta. Istaknuto je da je tužbeni zahtjev postavljen na pripremnom ročištu, a da, prema članu 57. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužilac može preinačiti tužbu najdalje do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano. Stoga, kako je tužilac povećao zahtjev za iznos od 4.743,12 KM (isti iznos precizirao na iznos od 32.837,00 KM), to je, prema mišljenju suda, uradio prije zaključenja pripremnog ročišta. Osnovni sud je ukazao da za takvo preinačenje nije potreban pristanak tuženog a ni odobrenje suda, pa je apelantovo protivljenje ovakvom preinačenju bez zakonskog osnova.
Dalje je Osnovni sud naveo da ne stoji apelantov prigovor da su zastarjela potraživanja tužioca za uplaćeni pretprostor i lift. Istaknuto je da je ovaj dio tužbenog zahtjeva tužilac precizirao 15. decembra 2005. godine. Navedeno je da, prema članu 382. ZOO, zastara ne teče za vrijeme mobilizacije i u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata, te da je na ovim prostorima bio rat, a nakon toga neposredna ratna opasnost, koja je prestala 19. juna 1996. godine. Stoga je Osnovni sud, imajući u vidu navedeno, zaključio da do dana preciziranja tužbenog zahtjeva nije prošlo 10 godina, te da nije nastupila zastara potraživanja tužioca.
Osnovni sud je ukazao da je među parničnim strankama nesporno da je tužilac sa apelantom zaključio ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora, namjene prodajni prostor, korisne površine 117,08 m2, na prvom spratu, u poslovnom objektu, lamela 1, koji je izgrađen u kompleksu u Ulici Veselina Masleše u Banjoj Luci kojim se ugovorom udružilac sredstava obavezao, srazmjerno površini poslovnog prostora, da će finansirati izgradnju 1,68 m2 zajedničkog komunikacijskog dijela uz lift koji se nalazi u prizemlju poslovnog objekta L-1, te da je rok završetka 30. juni 1992. godine. Dalje je navedeno da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je tužilac u cijelosti izmirio svoju obavezu prema zaključenom ugovoru i aneksu ugovora i uvjetima izvođača, te je na taj način tužilac kao naručilac posla od sebe otklonio docnju zbog neblagovremenog ispunjenja svoje obaveze putem plaćanja cijene za izgradnju poslovnog objekta i zajedničkog komunikacijskog dijela uz lift u površini od 1,68 m2. Tužiocu je zapisnički predat u posjed sporni poslovni prostor 2. marta 1999. godine, što je utvrđeno iz zapisnika o primopredaji koji je tužilac potpisao i na koji nije imao nikavih primjedaba.
Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporna činjenica da li je tužilac pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti, kao i da li se tuženi neosnovano obogatio za uplaćeni iznos zajedničkog komunikacijskog dijela uz lift u pov. od 1,68 m2, koji se nalazi u prizemlju poslovnog objekta L-1, kao i na ime dovršenja i izgradnje lifta.
Polazeći od stvarnog sadržaja i smisla ugovornih utanačenja stranaka, Osnovni sud je ustanovio da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o udruživanju sredstava radi izgradnje spornog poslovnog objekta, lifta i pretprostora, bez obzira na to što su stranke sklopljeni ugovor tako nazvale, već o ugovoru o prodaji spornog poslovnog prostora, pretprostora i korišćenja lifta (za razliku od apelantovih tvrdnji da se radi o ugovoru o inženjeringu). Prema tome, parnične stranke su zaključile ugovor o prodaji poslovnog prostora, pretprostora i korišćenja lifta, čija je realizacija odgođena do završetka objekta koji prodavac gradi za tržište. Aneksom ugovora je odgođeno plaćanje izvođaču na ime sredstava za izgradnju poslovnog prostora iznosa od 5.434.912,00 dinara i iznosa od 21337,00 dinara na ime naknadnih radova do 31. decembra 1991. godine.
Osnovni sud je naveo da, pošto je tužilac svoju obavezu u cijelosti izvršio, pa prema tome i izvršio dio obaveze koji se odnosi na pretprostor i na ime izvršenih radova vezanih za lift a u posjed, odnosno vlasništvo tog pretprostora i korišćenja lifta nikada nije stupio, jer je apelant u međuvremenu taj pretprostor predao drugom licu - svjedoku V.K., koji je, također, u spornom odnosu sa apelantom, tj. pokrenuo je parnični postupak, što je potvrdio sam V.K., ispitan kao svjedok u ovom postupku, čiji iskaz je sud prihvatio kao tačan. Prilikom ispitivanja navedenog svjedoka od tužioca on je izjavio da je zajedno sa J.K., I.K., O.L. i H. M. zaključio ugovor sa apelantom od kojeg je kupio poslovni prostor, da je tačkom 2. ugovora, pored poslovnog prostora, predviđeno korišćenje i prostora koji se nalazi ispred poslovnih prostora, a koji se nalaze na istoj vertikali u istom objektu kao i predmetni poslovni prostor, kao i da je taj pretprostor apelant prodao godinu dana kasnije ne samo tužiocu nego i nekim drugim ljudima.
Ukazano je da je apelant osporavao navode tužioca da apelant nije imao primjedaba prilikom sačinjavanja zapisnika o predaji završenog poslovnog prostora tužiocu vezano za pretprostor i za korišćenje lifta. Međutim, sud nije prihvatio taj apelantov prigovor zbog toga što u tom zapisniku nije ništa navedeno vezano za korišćenje lifta i pretprostora ispred lifta. Tim zapisnikom je predat tužiocu samo poslovni prostor 2. marta 1999. godine, što je sud utvrdio uvidom i čitanjem sačinjenog zapisnika. Istaknuto je da sud nije prihvatio iskaz svjedoka S.V. da je lift stavljen u funkciju i da je predat ne samo tužiocu nego i drugim vlasnicima lokala koji se nalaze u vertikali uz lift zbog toga što je povjerovao iskazu tužioca, a i svjedoka V.K. da nikada nisu ušli u posjed tog lifta.
Osnovni sud je na osnovu iskaza svjedoka V.K., te navoda samog tužioca utvrdio da tužilac ne koristi ni lift, niti pretprostor pred liftom, a da je svoju obavezu vezanu za kupovinu tog pretprostora i za završetak lifta izvršio na način da je apelantu isplatio ukupan iznos od tadašnjih 426.881,00 dinara, odnosno iznos od 32.837,00 DM (KM). Istaknuto je da je do navedenog iznosa sud došao na osnovu nalaza vještaka. U ostalom dijelu sud nije prihvatio nalaz vještaka zbog toga što je vještak prekoračio obim vještačenja. Stoga, kako je utvrđeno da apelant svoju obavezu u ovom dijelu tužbenog zahtjeva, odnosno ispunjenja zaključenog ugovora nije ispunio, utvrđeno je da se neosnovano obogatio primjenom odredbe člana 210. ZOO zbog čega je Osnovni sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca.
U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 189. ZOO. Ukazano je da je među parničnim strankama nesporno da je apelant predao poslovni prostor tužiocu tek 2. marta 1999. godine, a ne 30. juna 1992. godine, kako je bio obavezan spornim ugovorom, zbog čega je pao u docnju, a tužilac istovremeno pretrpio štetu. Konstatirano je da je tužilac privrednik koji je poslovni prostor kupio za obavljanje ne samo svoje djelatnosti nego i za eventualno izdavanje poslovnog prostora pod zakup. Međutim, kako apelant tužiocu nije predao u posjed poslovni prostor 30. juna 1992. godine, već 2. marta 1999. godine, tužilac je zbog obavljanja svoje djelatnosti bio primoran da uzima pod zakup poslovni prostor od drugih lica. Osnovni sud je naveo da, iako je tužilac kao dokaze priložio samo ugovore zaključene sa DP „Mateks“ od februara 1993. godine, od 10. januara 1997. godine i aneks ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. jula 1997. godine, navedeno je sud prihvatio kao iskaz tužioca, te povjerovao tužiocu da je plaćao zakupninu DP „Mateks“ u periodu od 1. jula 1992. godine do 2. marta 1999. godine, tj. do dana kada se preselio u svoj poslovni prostor. Navedeno je potvrdio i svjedok D.V., koji je izjavio da je tužilac najbolji platiša. Stoga je sud udovoljio i tom dijelu tužbenog zahtjeva tužioca, tj. da je imao štetu zbog nekorišćenja svog poslovnog prostora, jer je plaćao zakupninu DP „Mateks“. Međutim, sud nije udovoljio dijelu tužbenog zahtjeva tužioca koji se odnosi na naknadu štete u vidu izmakle koristi, kako to propisuje odredba člana 189. ZOO, i u tom dijelu je odbio zahtjev tužioca. Prema mišljenju Osnovnog suda, tužilac nije ničim dokazao da mu je nastala šteta u vidu izmakle koristi. Istaknuto je da sama činjenica da se poslovni prostor nalazi u centru grada Banja Luka nije dovoljna da se i dokaže da bi tužilac taj poslovni prostor mogao izdavati pod zakup drugim licima, jer treba imati u vidu činjenicu da se radi o ratnom i poratnom periodu.
Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli tužilac i apelant. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-001703 od 20. novembra 2007. godine žalbu tužioca odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio. Apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime neisplaćene zakupnine isplati ukupan iznos od 20.600,00 KM, kako je bliže navedeno u dispozitivu drugostepene presude. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca, i to u dijelu neisplaćene zakupnine za period od jula 1992. godine do 31. januara 1993. godine sa pripadajućom kamatom i na ime neosnovanog obogaćenja u iznosu od 32.837,00 KM sa kamatom od 31. decembra 1991. godine koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj isplaćivale na oročena sredstva po viđenju do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine sa zakonskom zateznom kamatom, pa do isplate je odbijen. Apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.721,00 KM, dok je zahtjev tužioca u preostalom dijelu po osnovu glavnog i sporednog potraživanja preko dosuđenog iznosa odbijen.
U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da apelant nije dokazao postojanje okolnosti nastalih nakon zaključivanja ugovora koje apelant nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći, jer su sve te okolnosti (zbog kojih apelant nije mogao u roku ispuniti ugovorenu obavezu) postojale i u vrijeme zaključivanja ugovora. Prema tome, Okružni sud je ustanovio da je osnovan zahtjev tužioca za naknadu obične štete na ime zakupnine plaćene za korišćenje prostora u svrhu obavljanja djelatnosti kojom se tužilac bavio u spornom periodu. Takav izdatak je, imajući u vidu činjenicu da je tužiocu predmetni poslovni prostor trebalo da bude predat u posjed do 30. juna 1992. godine, što nije učinjeno, kao i da je tužilac na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa DTP „Mateks“ Banja Luka (kao zakupodavcem) plaćao zakupninu za korišćenje prostora za obavljanje djelatnosti, doveo do umanjenja vrijednost imovine tužioca za iznos plaćene zakupnine u spornom periodu.
Okružni sud je naveo da je među strankama sporno za koji period je tužilac plaćao zakupninu. Prema tome, prihvatajući ugovor o zakupu kao dokaz o tome od kada je tužilac u zakupnom odnosu sa zakupodavcem, Okružni sud je ustanovio da je utvrđeno da je relevantan period za dosuđivanje naknade štete na ime plaćene zakupnine period od februara 1993. godine do 1. marta 1999. godine. Dalje je Okružni sud ustanovio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužioca za naknadu štete na ime izmakle koristi u ukupnom iznosu od 111.700,40 KM (koji predstavlja razliku ukupno postavljenog zahtjeva po ovom osnovu u iznosu od 132.300,40 KM i iznosa dosuđenog ovom presudom od 20.600,00 KM). Prema mišljenju Okružnog suda, u pogledu navedenog prvostepeni sud je pravilno naveo da sama činjenica da se poslovni prostor nalazi u centru Banje Luke nije dovoljna da se dokaže da bi tužilac taj poslovni prostor mogao izdavati u zakup drugim licima budući da se radi o ratnom periodu. Okružni sud je naveo da tužilac nije dokazao da su postojali izgledi i mogućnost izdavanja predmetnog poslovnog prostora u spornom periodu, a što je u predmetnom postupku morao dokazati do velikog stepena vjerovatnoće.
U odnosu na zahtjev tužioca za isplatu po osnovu neosnovanog bogaćenja u iznosu od 32.837,00 KM pri čemu je tvrdio da je ispunio svoju obavezu iz ugovora plaćanjem ugovorene cijene radova na pretprostoru pred liftom i radova na ugradnji lifta, Okružni sud je naveo da je visinu ovog potraživanja tužilac utvrdio uz pomoć vještaka, preračunom tada uplaćenog iznosa od 426.881,00 dinara u sada važeću valutu. U tom pogledu Okružni sud je naveo da sporni prostor za koji tužilac tvrdi da ga ne koristi predstavlja zajednički komunikacijski dio uz lift (naznačen u članu 1. stav 3. ugovora) i lift (član 5. stav 1. ugovora). Navedeni zajednički dijelovi zgrade (njihova gradnja) koji služe upotrebi poslovnog prostora finansirani su zajedničkim učešćem kupaca poslovnih prostorija i predstavljaju „pripadak“ glavne stvari (u konkretnom slučaju), tj. predstavljaju pripadak poslovnom prostoru. Stoga je ukazano da je primopredajom poslovnog prostora izvršena primopredaja i pripatka te (glavne) stvari. Ukazano je da je tužilac potpisao zapisnik o primopredaji, te da nije konstatirao bilo kakav nedostatak u pogledu obaveze predaje navedenih zajedničkih dijelova zgrade. Zbog toga se, prema mišljenju Okružnog suda, ima uzeti da je time tužiocu izvršena predaja kako poslovnog prostora, tako i njegovih „pripadaka“, te da je time apelant ispunio svoju obavezu iz ugovora. Zbog navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, neprihvatljivi su razlozi prvostepenog suda da zapisnikom o primopredaji tužiocu nisu predate zajedničke prostorije.
Takvo pravno shvatanje je, prema mišljenju drugostepenog suda, u suprotnosti sa samim ugovorom i zapisnikom čiji sadržaj se mora tumačiti u njihovoj povezanosti. Apelant bi u suprotnom sa bilo kojim drugim ugovaračem prostora koji se nalaze u tom objektu sačinjavao posebne zapisnike o primopredaji tih zajedničkih dijelova, što nije činio, jer na to niko od stranaka ne ukazuje. Činjenično utvrđenje prvostepenog suda da tužilac ne koristi navedene zajedničke dijelove zgrade iz kog osnova traži isplatu traženog iznosa ne daje samo po sebi razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva po tom osnovu. Istaknuto je da nekorišćenje navedenih dijelova zgrade s obzirom na stanje izvedenih dokaza ne može se pripisati apelantu kao odgovornost. Uzimajući u obzir iskaz svjedoka V.K., prema mišljenju Okružnog suda, proizlazi da tužilac sporne zajedničke stvari (pretprostor za lift i lift) ne koristi zbog radnji koje se mogu pripisati svjedoku, te da sve do eventualno drugačijeg ishoda spora između svjedoka i apelanta (na koji spor svjedok ukazuje u svom iskazu) predmetne zajedničke stvari predstavljaju pripatke poslovnih prostorija koje se nalaze na istoj vertikali u istom objektu u kojem je poslovni prostor tužioca. Zavisno od ishoda tog spora zavisit će i postojanje osnova potraživanja (po ovom osnovu) tužioca usmjereno prema apelantu.
Protiv drugostepene presude tužilac i apelant su izjavili reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 380 od 28. januara 2010. godine reviziju tužioca djelimično uvažio i preinačio presudu Okružnog suda na način da je žalba tužioca djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade štete po osnovu izmakle koristi isplati za period od augusta 1992. godine do 31. januara 1997. godine iznos od 63.223,00 KM (iznos mjesečne zakupnine 1.170,80), za period od 1. februara 1997. godine do 31. jula 1998. godine iznos od 28.090,00 KM (iznos mjesečne zakupnine 2.341,60 KM) i za period od 1. augusta 1998. godine do 30. aprila 1999. godine iznos od 40.978,00 KM (iznos mjesečne zakupnine 2.927,00 KM), sve sa kamatom od dospjelosti mjesečnih iznosa zakupnine pod a), b) i c) pojedinačno računajući rok dospjelosti do 5. u mjesecu za prethodni mjesec, počev od 1. augusta 1992. godine pa do 18. maja 2001. godine po kamatnoj stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj isplaćivale na štedne uloge po viđenju na mjesečne iznose zakupnine u valuti njemačke marke (DM). Određeno je da se tako dobiveni iznos na 18. maj 2001. godine konvertira u KM valutu po kursu 1 KM=1 DM, te da se na taj iznos isplati kamata po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 19. maja 2001. godine pa do isplate. Dalje je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 4.743,12 KM sa kamatom počev od 30. decembra 1991. godine pa do 18. maja 2001. godine po kamatnoj stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj isplaćivale na štedne uloge po viđenju na taj iznos u valuti njemačke marke (DM). Određeno je da se tako dobiveni iznos na 18. maj 2001. godine konvertira u KM valutu po kursu 1 KM=1 DM, te na tako dobiveni iznos isplati kamata po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 19. maja 2001. godine pa do isplate. Apelant je, također, obavezan da tužiocu isplati naknadu na ime troškova postupka u iznosu od 17.642, 83 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja (23. april 2007. godine) pa do konačne isplate. U preostalom dijelu (preko dosuđenog iznosa od 4.743,12 KM do traženog iznosa od 32.837,00 KM) revizija tužioca je odbijena.
U obrazloženju revizione presude se navodi da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Istaknuto je da apelantov prigovor da je tužbom trebalo da se obuhvate i ostali potpisnici Sporazuma (Građevinsko preduzeće „Krajina“ Banja Luka i SIZ komunalnih djelatnosti Banja Luka) nije osnovan. Ukazano je da je navedeni sporazum bio osnov za zaključenje ugovora između tužioca i apelanta koji je taj ugovor i njegov aneks zaključio „u ime i za račun potpisnika Samoupravnog sporazuma“. Prema tome, ugovor o udruživanju sredstava je zaključen 23. decembra 199 godine između tužioca kao udružioca sredstava i apelanta kao izvođača. Budući da je apelant suinvestitor i potpisnik ugovora, dakle, ugovorna strana, on je odgovoran za posljedice njegovog ispunjenja ili kašnjenja u izvršenju ugovorenih obaveza. Ukazano je da je tužilac tužbom mogao obuhvatiti sva tri potpisnika Sporazuma i da oni solidarno odgovaraju tužiocu za pretrpljenu štetu, ali za urednost tužbe u procesnom smislu to nije bilo neophodno jer oni nisu jedinstveni nužni suparničari.
Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 262. stav 2. ZOO i odredbu člana 263. ZOO. U tom smislu Vrhovni sud je naveo da apelantovo pozivanje na ratno stanje, koje je, prema njegovom mišljenju, nastalo još 30. aprila 1990. godine, kao na višu silu, nije osnovano jer su ove okolnosti nastale prije, a ne poslije zaključenja ugovora. Ukazano je da je apelant svoju obavezu trebalo da izvrši do 30. juna 1992. godine, dakle, u roku od šest mjeseci od zaključenja ugovora (23. decembar 199 godine), te da u tom relativno kratkom periodu nije došlo do bitno promijenjenih okolnosti koje su utjecale na gradnju. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ako iz navedenih razloga tuženi nije bio u mogućnosti blagovremeno ispuniti obavezu izgradnje i predaje poslovnog prostora tužiocu, on je bio obavezan da o tome vodi računa prilikom zaključenja ugovora jer je obaveza ugovarača da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir sve konkretne okolnosti koje bi mogle utjecati na ispunjenje njegove obaveze kako to proizlazi iz člana 263. ZOO. Istaknuto je da bi uvažavanje ratnih prilika u ovom sporu bilo osnovano jedino da je apelant dokazao koje su to okolnosti, nastale u periodu od 23. decembra 1991. godine i 30. juna 1992. godine, onemogućile izvršenje njegove obaveze. Ukazano je da je u vrijeme zaključenja ugovora sporni objekt bio u poodmakloj gradnji i da apelant nije ništa učinio da se do 30. juna 1992. godine izmijene odredbe ugovora koje reguliraju njegovu obavezu da preda izgrađeni poslovni prostor.
Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužilac kao oštećeni ima pravo na naknadu obične štete, ali i na naknadu izmakle koristi pri čijoj ocjeni se uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (član 189. st. 1. i 3. ZOO). Vrhovni sud je naveo da za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi zbog povrede ugovora moraju biti ispunjeni uvjeti, i to: da je šteta u vidu izmakle koristi izvjesna, da postoje elementi na osnovu kojih se može odrediti visina izmakle koristi, kao i da očekivana naknada izmakle koristi nije suprotna važećim propisima i dobrim poslovnim običajima. Dalje je navedeno da pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi oštećeni ima samo ako je prema onome što se u životu redovno dešava ili prema posebnim okolnostima slučaja izvjesno da bi on tu korist ostvario da je ugovor bio uredno ispunjen. Traži se da je u pitanju dobitak koji bi svakako nastao da je ugovor bio uredno ispunjen, dakle, da postoji razumna vjerovatnoća u pogledu ostvarivanja koristi uzimajući u obzir situaciju na tržištu i vrstu ugovora koji je u pitanju.
U smislu odredbe člana 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Vrhovni sud je naveo da je tužilac kupio sporni poslovni prostor i kao vlasnik je imao pravo da u poslovnom prostoru obavlja zakonom dozvoljenu djelatnost, da ga izda u zakup ili da ga proda. Istaknuto je da u vrijeme koje je obuhvaćeno tužbom nije postojao zakonski propis koji je određivao namjenu spornog poslovnog prostora, tako da je tužilac prema svojoj volji mogao odlučivati šta će da radi sa njim. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tužilac mogao poslovni prostor koristiti samo za vlastite namjene, a ne i za davanje u zakup. U kontekstu navedenog tužilac je, zbog apelantovog zadocnjenja u ispunjenju ugovorne obaveze predaje poslovnog prostora u određenom roku, trpio štetu u vidu izmakle koristi i to najmanje u visini dobiti koju bi ostvario da je taj poslovni prostor izdavao u zakup a što je, prema utvrđenim činjenicama u toku postupka, mogao da uradi jer se poslovni prostor nalazi u centru grada Banja Luka. Zbog toga tužiocu pripada naknada izmakle koristi u vidu zakupnine od momenta padanja apelanta u docnju (30. juni 1992. godine) do momenta kada je od tuženog primio poslovni prostor u posjed.
Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant tokom postupka pred nižestepenim sudom nije dokazao da tužilac nije mogao izdavati u zakup poslovni prostor, ili da ga nije mogao izdavati u visini cijene 1m2 kojeg je tužilac plaćao kao zakupac u vremenskom periodu koji je obuhvaćen u tužbi. S druge strane, svojim ugovorima o zakupu poslovnog prostora tužilac je dokazao da je i u periodu ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini (1992-1995), kao i u vremenu po okončanju rata (krajem 1995. godine) bila potražnja za poslovnim prostorima i da je stoga on mogao davati svoj poslovni prostor u zakup i time očekivati novčanu naknadu. Stoga je Vrhovni sud naveo da se visina dobiti koju je mogao tužilac ostvariti izdavanjem svog poslovnog prostora, da je apelant blagovremeno ispunio obavezu da ga preda, treba odrediti prema visini zakupnine koju je on plaćao za iznajmljeni poslovni prostor za sve vrijeme apelantove docnje.
Vrhovni sud je naveo da apelant nije osporavao da je tužilac uplatio iznose od 215.544,00 dinara i 21337,00 dinara, odnosno ukupno 426.881,00 dinara, niti je sporno da tužiocu do dana donošenja prvostepene presude nije predat u posjed dio zajedničkog prostora i lifta, jer je ove zauzeo V.K., također kupac poslovnog prostora u istom objektu zbog neriješenih odnosa sa apelantom.
Vrhovni sud je naveo da od dana kada je tužiocu izvršena predaja poslovnog prostora (30. juni 1992. godine) apelant nije omogućio tužiocu da koristi lift i dio zajedničkog prostora pa je protekom dužeg vremena do donošenja prvostepene presude, što je više od 10 godina, ispunjenje ove obaveze izostalo. Ukazano je da je zaključak drugostepenog suda da je tužilac primio dio zajedničkog prostora i lifta suprotan sadržini zapisnika o primopredaji koji su potpisom ovjerili tužilac i apelant 2. marta 1999. godine, a koji u tački 1. navodi samo predaju poslovnog prostora. Također se ne može prihvatiti zaključak drugostepenog suda da je tužilac od V.K. spriječen da ih koristi jer mu apelant prethodno to nije ni predao u posjed. Prema mišljenju Vrhovnog suda, lift i pretprostor se ne mogu smatrati „pripacima poslovnog prostora“, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud, jer su to u građevinskom smislu sastavni dijelovi zgrade, a ne poslovnog prostora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije
Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je u toku postupka isticao prigovor neurednosti tužbe, navodeći da je neophodno da tužbom budu obuhvaćena i ostala dva potpisnika Sporazuma s obzirom na to da se svi potpisnici Sporazuma nalaze u pravnoj i materijalnoj zajednici i imaju status jedinstvenih suparničara. Također smatra da je presuda Vrhovnog suda nezakonita i sa aspekta pravnog osnova, kao i visine tužbenog zahtjeva. Ističe da je u drugom postupku sa istim činjeničnim i pravnim osnovom Vrhovni sud odlučivao drugačije.
b) Odgovor na apelaciju
U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je odluka tog suda donesena na osnovu pažljive i savjesne ocjene svih dokaza provedenih pred nižestepenim sudovima, te na osnovu diskrecionog prava suda da na bazi provedenih dokaza i pozitivnih propisa odluči o tužbenom zahtjevu. Zbog toga, Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje pri svim razlozima koje je dao u obrazloženju svoje presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
Relevantni propisi
Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Obična šteta i izmakla korist

Član 189. st. 1. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja

Član 262. stav 2.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

Oslobađanje dužnika od odgovornosti

Član 263.

Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zadocnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
VI. Dopustivost

U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 380 od 28. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
advokat
Predmetni postupak se odnosi na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od Vrhovnog suda.
Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud reviziju tužioca djelimično uvažio, te preinačio presudu Okružnog suda, tako što je djelimično uvažena žalba tužioca i preinačena prvostepena presuda na način što je apelant obavezan da tužiocu naknadi štetu i za izmaklu korist kako je to bliže navedeno u izreci osporene presude. Također, apelant je obavezan da tužiocu isplati iznos od 4.743,12 KM zbog toga što tužiocu do dana donošenja prvostepene presude nije predao u posjed dio zajedničkog prostora i lifta. Za ovakvo odlučenje Vrhovni sud je u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, Vrhovni sud je, kao prvo, razmotrio apelantov prigovor u pogledu neurednosti tužbe, budući da su, prema njegovom mišljenju, tužbom trebali biti obuhvaćeni i ostali potpisnici Sporazuma. S tim u vezi je ukazano da je ugovor o udruživanju sredstava zaključen 23. decembra 199 godine između tužioca kao udružioca sredstava i apelanta kao izvođača. Stoga, kako je apelant suinvestitor i potpisnik ugovora, dakle ugovorna strana, on je odgovoran za posljedice njegovog neispunjenja ili kašnjenja u izvršenju ugovorenih obaveza. Prema tome, proizlazi da je tužilac mogao tužbom obuhvatiti sva tri potpisnika Sporazuma i da oni solidarno odgovaraju tužiocu za pretrpljenu štetu, ali da za urednost tužbe u procesnom smislu to nije bilo neophodno, jer oni nisu jedinstveni suparničari. U navedenom stavu Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnopravnih propisa.
Dalje, Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge zbog čega smatra da tužiocu, pored prava na naknadu obične štete, pripada i pravo na naknadu izmakle dobiti. Naime, tužilac je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi zbog zakašnjenja apelanta u ispunjenju ugovorne obaveze predaje poslovnog prostora u određenom roku, i to najmanje u visini dobiti koju bi ostvario da je taj poslovni prostor izdavao u zakup, a što je, prema utvrđenim činjenicama u toku postupka, mogao da uradi jer se poslovni prostor nalazi u centru grada Banja Luka. Stoga je Vrhovni sud zaključio da tužiocu pripada naknada izmakle koristi u vidu zakupnine od momenta padanja apelanta u docnju (30. juni 1992. godine) do momenta kada je od apelanta primio poslovni prostor u posjed. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da apelant tokom postupka pred nižestepenim sudom nije dokazao da tužilac nije mogao izdavati u zakup poslovni prostor, ili da ga nije mogao izdavati u visini cijene 1m2, koju je tužilac plaćao kao zakupac u vremenskom periodu koji je obuhvaćen tužbom. S druge strane, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužilac je dokazao da je i u periodu ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, kao i u vremenu po okončanju rata (krajem 1995. godine) bila potražnja za poslovnim prostorima i da je stoga on mogao davati svoj poslovni prostor u zakup i time ostvarivati novčanu naknadu. Pri tome visinu dobiti koju je tužilac mogao ostvariti izdavanjem svog poslovnog prostora Vrhovni sud je odredio prema visini zakupnine koju je tužilac plaćao za iznajmljeni poslovni prostor za sve vrijeme apelantove docnje. Dakle, Vrhovni sud je u pogledu navedenog za svoju odluku dao jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, a u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Također, obrazloženje osporene presude u odnosu na neispunjenje apelantove obaveze prema tužiocu u pogledu predaje dijela zajedničkog prostora i lifta ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnopravnih propisa.
Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na apelantove navode da je u nekim drugim slučajevima Vrhovni sud donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud odlučuje u okolnostima svakog konkretnog predmeta, te da u okolnostima ovog slučaja proizlazi da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do proizvoljne primjene materijalnopravnih propisa.
Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalnopravne propise na apelantovu štetu, te kada je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

U R E D B U O USLOV1MAI NAČINU POLAGANJA STRUČNO[…]

Uredba O NAČINU FINANSIRANJA I UPRAVLJANJA GARANC[…]

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o srednjem o[…]

Izvršni postupak - naplata

Nakon dobijene presude koja je postala pravosnažna[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja