- Wed Apr 08, 2020 10:43 am
#3948
Informacije o praksi Evropskog suda za ljudska prava 26.03. do 31.03.2020. godine1
Tê te v. France (aplikacija br. 59636/16) od 26.03.2020. godine
U današnjoj presudi Vijeća Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je zaključio da je postojalo:
kršenje člana 10. (sloboda izražavanja) Evropske konvencije o ljudskim pravima.
U ovom se predmetu aplikant žalio na svoju osudu za zlonamjerno širenje neistina zbog otvorenog pisma koje je napisao predsjedniku Francuske agencije za financijska tržišta (AMF), u kojem je optužio Olympique Lyonnais Group („Grupa OL“) i njezinog izvršnog direktora za pružanje lažnih i pogrešnih informacija tokom javne emisije dionica kompanije. Emisija je imala za cilj omogućiti izgradnju novog nogometnog stadiona poznatog kao "OL Land" u predgrađu Lyona.
Sud je posebno primijetio da domaći sudovi nisu propisno ispitali da li je miješanje države u pravo g. Têtea na slobodu izražavanja bilo nužno. Također je primijetio da AMF nije poduzeo nikakve radnje kao odgovor na otvoreno pismo i da protiv izvršnog direktora OL Grupe nije pokrenut nikakav postupak. Štoviše, g. Tête pisao je o općem problemu, u kontekstu političkih i predizbornih aktivnosti. Sud je također primijetio činjenicu da su izrečene sankcije krivične prirode.
Slijedom toga, Sud je utvrdio da miješanje u aplikantova pravo na slobodu izražavanja nije bilo srazmjerno legitimnom cilju kojem je težilo (naime, zaštita ugleda ili prava drugih, u ovom slučaju zaštita izvršnog direktora OL Grupe) i da razlozi navedeni u odlukama domaćih sudova nisu bili dovoljni da opravdaju takvo miješanje.
Pendov v. Bulgaria (aplikacija br. 44229/11) od 26.03.2020. godine
Aplikant je bugarski državljanin rođen 1986. godine. Živi u Plovdivu (Bugarska). Predmet se odnosio na policijsko oduzimanje i zadržavanje web-hosting servera.
U junu 2010. godine policija je oduzela server koji je djelomično bio hosting za internet stranicu preko koje je navodno objavljena knjiga na Internetu, u suprotnosti sa autorskim pravima. Server je također domaćin (hosting) internet stranice posvećene japanskoj anime kulturi, a čiji je vlasnik i administrator bio aplikant.
Aplikant je uputio nekoliko zahtjeva za povratom web-poslužitelja, žaleći se da njegova internet stranica ne može funkcionirati bez podataka koje se nalaze na oduzetom serveru, te navodeći da je pretrpio "značajnu štetu". Glavno državno tužilaštvo u konačnici je ispitalo njegove žalbe i server mu je vraćen u februaru 2011. godine. Server nije pregledan od strane stručnjaka niti je na bilo koji drugi način korišten u svrhu krivične istrage.
Aplikant se žalio zbog oduzimanja i zadržavanja njegovor servera, pozivajući se posebno na član 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine) i član 10. (sloboda izražavanja).
1 Informacije su prevod-adaptacija press materijala kojeg priprema Ured registrara Evropskog suda za ljudska prava. Informacije ne obavezuju Sud.
Kršenje člana 1. Protokola br. 1 Kršenje člana 10
Pravična naknada: 5.200 EUR (nematerijalna šteta) i 1.800 EUR (troškovi i izdaci).
Nikoloudakis v. Greece (br. 35322/12) od 26.03.2020. godine
Aplikanti su grčki državljani rođeni 1939. i 1946. godine. Žive u gradu Chania na Kreti (Grčka).
Aplikanti su se žalili na neizvršenje presuda domaćih sudova kojima su njihovi prednici priznati kao vlasnici zemljišta u Sfakiji (Grčka). Presudama je naređeno da osam osoba koje su nezakonito zauzele parcelu istu isprazne i da se sruše tamo podignute zgrade.
Posebno su se pozivali na član 6. (pravo na pošteno suđenje).
Kršenje člana 6. stav 1
Pravična naknada: 12.000 EUR (nematerijalna šteta).
Bilalova and Others v. Poland (br. 23685/14) od 26.03.2020. godine
Aplikanti su gđa Bilalova, rođena 1982. godine, i njezino petoro djece koje su u relevantno vrijeme bila u dobi od tri do devet godina. Trenutno žive u gradu Kurchaloi u Čečeniji (Rusija).
Predmet se odnosio na smještanje i zadržavanje gđe Dagmare i njene djece u zatvorenom centru za strance dok su čekali na rješavanje njihove prijave za izbjeglički status.
U junu 2013. godine, suprug gđe Bilalove podnio je Uredu za strance zahtjev za priznanje izbjegličkog statusa za cijelu porodicu, koja je u to vrijeme bila na poljskom teritoriju. Porodica je potom otišla u Njemačku, ne čekajući rješenje svog zahtjeva.
U novembru 2013. godine, aplikante su poljskim vlastima predale njihove njemačke kolege, u skladu s odredbama Dablinske Uredbe II2. Sutradan, tokom rasprave kojoj je prisustvovala gđa Bilalova, uz pomoć prevoditelja, Okružni sud odredio je pritvaranje aplikanata u zatvorenom centru za strance, u prvobitnom periodu od 60 dana, koje je potom produženo. Aplikant je osporio odluku o nastavku pritvora porodice u zatvorenom centru, ali bez uspjeha.
U januaru 2014. godine, Ured za strance odbio je zahtjev za priznanje izbjegličkog statusa, odbio je pružiti supsidijarnu porodičnu zaštitu i naložio njihovo protjerivanje.
U martu 2014. godine aplikant je podnio novi zahtjev za priznanje izbjegličkog statusa, pozivajući se na nasilje u porodici. I taj zahtjev je odbijen. Nakon toga aplikanti su protjerani.
2 Uredba Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. februara 2003. godine o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice koja je odgovorna za ispitivanje zahtjeva za azil koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje.
Oslanjajući se posebno na član 5. stav 1. tačka (f) (pravo na slobodu i sigurnost), aplikanti su se žalili na njihovo smještanje i zadržavanje u zatvorenom centru za strance, između ostalog tvrdeći da su isti bili protuzakoniti.
Kršenje člana 5, stav 1 f) - u odnosu na djecu aplikantice zbog njihovog zadržavanja u zatvorenom centru
Pravična naknada: 10.700 EUR (nematerijalna šteta) za djecu aplikantice zajedno
Centre for Democracy and the Rule of Law v. Ukraine (br. 10090/16)
Organizacija koja je podnijela aplikaciju je Centar za demokratiju i vladavinu prava, ukrajinska je nevladina organizacija sa sjedištem u Kijevu.
Predmet se odnosio na zahtjev organizacije aplikanta za kopije biografija političara koji su bili na čelu listi stranaka koje su pobijedile na izborima za parlament 2014. godine.
U novembru 2014. godine, organizacija aplikant je zatražila od Centralne izborne komisije da joj dostavi kopije biografija za kandidate na prošlomjesečnim izborima koji su bili na čelu šest stranačkih lista koje su osvojile mjesta u parlamentu. Pet od šest ovih lica i prije su obnašali javne dužnosti, poput bivše premijerke Yulia Tymoshenko, gradonačelnika Kijeva Vitali Klitschko i tadašnjeg premijera Arseniy Yatsenyuk.
Komisija je odbila udovoljiti zahtjevu, dajući samo izvode iz dokumenata koji su ranije bili objavljeni na njenoj internet stranici. Aplikant je osporio ovu odluku Komisije na sudu, ali bio je neuspješan na prvostepenom i žalbenom postupku.
Prvostepeni sud je, između ostalog, utvrdio da su prema Zakonu (Zakon o informacijama) podaci u biografijama povjerljivi i da se mogu objaviti samo tamo gdje je to posebno predviđeno. Organizacija aplikant nije uspjela pokazati da su tražene informacije potrebne biračima da efektivno iskoriste svoje pravo glasa. Kandidati su dali samo svoj pristanak za objavljivanje takvih podataka kako to zahtijeva zakon.
Viši sudovi potvrdili su prvostepenu presudu u avgustu i septembru 2015. godine.
Aplikant se žalio da su joj vlasti uskratile pristup informacijama koje su mu potrebne za učinkovito ostvarivanje svojih prava iz člana 10. (sloboda izražavanja).
Kršenje člana 10. - zbog odluke da se organizaciji aplikantu onemogući pristup informacijama o obrazovanju i random iskustvu političkih lidera sadržanih u njihovim biografijama podnesenim izbornim tijelima
Pravična naknada: Sud je smatrao da utvrđivanje kršenja sam po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu.
Jeanty v. Belgium (aplikacija br. 82284/17) od 31.03.2020. godine
Evropski sud za ljudska prava (Odjel III) je u predmetu Jeanty v. Belgium utvrdio:
- većinom glasova da nije bilo povrede člana 2. (pravo na život) Evropske konvencije o ljudskim pravima, i
- jednoglasno, da je došlo do kršenja člana 3. (zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja).
Predmet se odnosio na lice koje je patilo od duševnog poremećaja i koje je nekoliko puta pokušalo izvršiti samoubistvo dok je bilo u pritvoru u zatvoru Arlon.
Sud je smatrao da je u ovom predmetu primjenjiv član 2. Konvencije, jer je sama priroda postupaka g. Jeantyja (ponovljeni pokušaji samoubistva) dovela njegov život u stvarni i neposredni rizik. Sud je utvrdio da su mjere koje su vlasti poduzele zapravo spriječile g. Jeantyja da počini samoubistvo.
Sud je međutim utvrdio da je gospodin Jeanty pretrpio nevolje ili teškoće koje su bile veće od neizbježnog nivoa patnje svojstvene pritvoru. Ovo naročito zbog nedostatka liječničkog nadzora i liječenja za vrijeme pritvora, te njegovog discipliniranja stavljanjem u trodnevnu izolaciju, uprkos ponovljenim pokušajima samoubistva. Sud je također utvrdio da je istraga u ovom pogledu bila neefikasna.
Dos Santos Calado and Others v. Portugal (aplikacije br. 55997/14, 68143/16, 78841/16 i 3706/17) od 31.03.2020. godine
Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je utvrdio:
povredu člana 6. stav 1. (pravo na pristup sudu) Evropske konvencije o ljudskim pravima u pogledu aplikacija br. 55997/14 i 68143/16, i
da nema povrede člana 6. stavka 1. u vezi s aplikacijom br. 78841/16.
Predmeti su se ticali državljana Portugala, koji su se žalili na nemogućnost pokretanja postupka pred Ustavnim sudom, jer su njihove apelacije proglašene nedopuštenim. Aplikacije br. 55997/14 i 68143/16 također su se ticale navodnog nedostatka nepristranosti tročlanog vijeća Ustavnog suda.
Sud je našao da je u dva predmeta u kojima je utvrđena povreda Konvencije Ustavni sud pokazao pretjerani formalizam u primjeni zakonskih odredbi koje su osnova za njegovu nadležnost za razmatranje žalbi, te je na taj način uskratio aplikantima pravo na pristup sudu.
Andreea-Marusi Dumitru v. Romania (aplikacija br. 9637/16) od 31.03.2020. godine
U današnjoj presudi Vijeća u slučaju Andreea-Marusi Dumitru protiv Rumunjske Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je presudio da je postojalo:
kršenje člana 2. (pravo na život) Evropske konvencije o ljudskim pravima i u materijalnom i u procesnom aspektu ovog prava.
Predmet se odnosio na učinkovitost i dužinu istrage provedene nakon što je aplikant zadobio povrede od vatrenog oružja tokom policijske operacije u jednom skladištu u novembru 2005. godine.
Sud je primijetio da je između događaja od 8. novembra 2005. godine do konačne presude od 25. februara 2015. godine prošlo više od devet godina i tri mjeseca.
Prije svega, istraga koja se odnosila na policijsku akciju od 8. novembra 2005. godine ne može se smatrati brzom i učinkovitom. Drugo, u kontekstu nepostojanja detaljnih propisa o upotrebi vatrenog oružja i nedostataka u planiranju policijske akcije, policajac nije preduzeo odgovarajuće mjere opreza za zaštitu ljudskog života.
Tê te v. France (aplikacija br. 59636/16) od 26.03.2020. godine
U današnjoj presudi Vijeća Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je zaključio da je postojalo:
kršenje člana 10. (sloboda izražavanja) Evropske konvencije o ljudskim pravima.
U ovom se predmetu aplikant žalio na svoju osudu za zlonamjerno širenje neistina zbog otvorenog pisma koje je napisao predsjedniku Francuske agencije za financijska tržišta (AMF), u kojem je optužio Olympique Lyonnais Group („Grupa OL“) i njezinog izvršnog direktora za pružanje lažnih i pogrešnih informacija tokom javne emisije dionica kompanije. Emisija je imala za cilj omogućiti izgradnju novog nogometnog stadiona poznatog kao "OL Land" u predgrađu Lyona.
Sud je posebno primijetio da domaći sudovi nisu propisno ispitali da li je miješanje države u pravo g. Têtea na slobodu izražavanja bilo nužno. Također je primijetio da AMF nije poduzeo nikakve radnje kao odgovor na otvoreno pismo i da protiv izvršnog direktora OL Grupe nije pokrenut nikakav postupak. Štoviše, g. Tête pisao je o općem problemu, u kontekstu političkih i predizbornih aktivnosti. Sud je također primijetio činjenicu da su izrečene sankcije krivične prirode.
Slijedom toga, Sud je utvrdio da miješanje u aplikantova pravo na slobodu izražavanja nije bilo srazmjerno legitimnom cilju kojem je težilo (naime, zaštita ugleda ili prava drugih, u ovom slučaju zaštita izvršnog direktora OL Grupe) i da razlozi navedeni u odlukama domaćih sudova nisu bili dovoljni da opravdaju takvo miješanje.
Pendov v. Bulgaria (aplikacija br. 44229/11) od 26.03.2020. godine
Aplikant je bugarski državljanin rođen 1986. godine. Živi u Plovdivu (Bugarska). Predmet se odnosio na policijsko oduzimanje i zadržavanje web-hosting servera.
U junu 2010. godine policija je oduzela server koji je djelomično bio hosting za internet stranicu preko koje je navodno objavljena knjiga na Internetu, u suprotnosti sa autorskim pravima. Server je također domaćin (hosting) internet stranice posvećene japanskoj anime kulturi, a čiji je vlasnik i administrator bio aplikant.
Aplikant je uputio nekoliko zahtjeva za povratom web-poslužitelja, žaleći se da njegova internet stranica ne može funkcionirati bez podataka koje se nalaze na oduzetom serveru, te navodeći da je pretrpio "značajnu štetu". Glavno državno tužilaštvo u konačnici je ispitalo njegove žalbe i server mu je vraćen u februaru 2011. godine. Server nije pregledan od strane stručnjaka niti je na bilo koji drugi način korišten u svrhu krivične istrage.
Aplikant se žalio zbog oduzimanja i zadržavanja njegovor servera, pozivajući se posebno na član 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine) i član 10. (sloboda izražavanja).
1 Informacije su prevod-adaptacija press materijala kojeg priprema Ured registrara Evropskog suda za ljudska prava. Informacije ne obavezuju Sud.
Kršenje člana 1. Protokola br. 1 Kršenje člana 10
Pravična naknada: 5.200 EUR (nematerijalna šteta) i 1.800 EUR (troškovi i izdaci).
Nikoloudakis v. Greece (br. 35322/12) od 26.03.2020. godine
Aplikanti su grčki državljani rođeni 1939. i 1946. godine. Žive u gradu Chania na Kreti (Grčka).
Aplikanti su se žalili na neizvršenje presuda domaćih sudova kojima su njihovi prednici priznati kao vlasnici zemljišta u Sfakiji (Grčka). Presudama je naređeno da osam osoba koje su nezakonito zauzele parcelu istu isprazne i da se sruše tamo podignute zgrade.
Posebno su se pozivali na član 6. (pravo na pošteno suđenje).
Kršenje člana 6. stav 1
Pravična naknada: 12.000 EUR (nematerijalna šteta).
Bilalova and Others v. Poland (br. 23685/14) od 26.03.2020. godine
Aplikanti su gđa Bilalova, rođena 1982. godine, i njezino petoro djece koje su u relevantno vrijeme bila u dobi od tri do devet godina. Trenutno žive u gradu Kurchaloi u Čečeniji (Rusija).
Predmet se odnosio na smještanje i zadržavanje gđe Dagmare i njene djece u zatvorenom centru za strance dok su čekali na rješavanje njihove prijave za izbjeglički status.
U junu 2013. godine, suprug gđe Bilalove podnio je Uredu za strance zahtjev za priznanje izbjegličkog statusa za cijelu porodicu, koja je u to vrijeme bila na poljskom teritoriju. Porodica je potom otišla u Njemačku, ne čekajući rješenje svog zahtjeva.
U novembru 2013. godine, aplikante su poljskim vlastima predale njihove njemačke kolege, u skladu s odredbama Dablinske Uredbe II2. Sutradan, tokom rasprave kojoj je prisustvovala gđa Bilalova, uz pomoć prevoditelja, Okružni sud odredio je pritvaranje aplikanata u zatvorenom centru za strance, u prvobitnom periodu od 60 dana, koje je potom produženo. Aplikant je osporio odluku o nastavku pritvora porodice u zatvorenom centru, ali bez uspjeha.
U januaru 2014. godine, Ured za strance odbio je zahtjev za priznanje izbjegličkog statusa, odbio je pružiti supsidijarnu porodičnu zaštitu i naložio njihovo protjerivanje.
U martu 2014. godine aplikant je podnio novi zahtjev za priznanje izbjegličkog statusa, pozivajući se na nasilje u porodici. I taj zahtjev je odbijen. Nakon toga aplikanti su protjerani.
2 Uredba Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. februara 2003. godine o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice koja je odgovorna za ispitivanje zahtjeva za azil koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje.
Oslanjajući se posebno na član 5. stav 1. tačka (f) (pravo na slobodu i sigurnost), aplikanti su se žalili na njihovo smještanje i zadržavanje u zatvorenom centru za strance, između ostalog tvrdeći da su isti bili protuzakoniti.
Kršenje člana 5, stav 1 f) - u odnosu na djecu aplikantice zbog njihovog zadržavanja u zatvorenom centru
Pravična naknada: 10.700 EUR (nematerijalna šteta) za djecu aplikantice zajedno
Centre for Democracy and the Rule of Law v. Ukraine (br. 10090/16)
Organizacija koja je podnijela aplikaciju je Centar za demokratiju i vladavinu prava, ukrajinska je nevladina organizacija sa sjedištem u Kijevu.
Predmet se odnosio na zahtjev organizacije aplikanta za kopije biografija političara koji su bili na čelu listi stranaka koje su pobijedile na izborima za parlament 2014. godine.
U novembru 2014. godine, organizacija aplikant je zatražila od Centralne izborne komisije da joj dostavi kopije biografija za kandidate na prošlomjesečnim izborima koji su bili na čelu šest stranačkih lista koje su osvojile mjesta u parlamentu. Pet od šest ovih lica i prije su obnašali javne dužnosti, poput bivše premijerke Yulia Tymoshenko, gradonačelnika Kijeva Vitali Klitschko i tadašnjeg premijera Arseniy Yatsenyuk.
Komisija je odbila udovoljiti zahtjevu, dajući samo izvode iz dokumenata koji su ranije bili objavljeni na njenoj internet stranici. Aplikant je osporio ovu odluku Komisije na sudu, ali bio je neuspješan na prvostepenom i žalbenom postupku.
Prvostepeni sud je, između ostalog, utvrdio da su prema Zakonu (Zakon o informacijama) podaci u biografijama povjerljivi i da se mogu objaviti samo tamo gdje je to posebno predviđeno. Organizacija aplikant nije uspjela pokazati da su tražene informacije potrebne biračima da efektivno iskoriste svoje pravo glasa. Kandidati su dali samo svoj pristanak za objavljivanje takvih podataka kako to zahtijeva zakon.
Viši sudovi potvrdili su prvostepenu presudu u avgustu i septembru 2015. godine.
Aplikant se žalio da su joj vlasti uskratile pristup informacijama koje su mu potrebne za učinkovito ostvarivanje svojih prava iz člana 10. (sloboda izražavanja).
Kršenje člana 10. - zbog odluke da se organizaciji aplikantu onemogući pristup informacijama o obrazovanju i random iskustvu političkih lidera sadržanih u njihovim biografijama podnesenim izbornim tijelima
Pravična naknada: Sud je smatrao da utvrđivanje kršenja sam po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu.
Jeanty v. Belgium (aplikacija br. 82284/17) od 31.03.2020. godine
Evropski sud za ljudska prava (Odjel III) je u predmetu Jeanty v. Belgium utvrdio:
- većinom glasova da nije bilo povrede člana 2. (pravo na život) Evropske konvencije o ljudskim pravima, i
- jednoglasno, da je došlo do kršenja člana 3. (zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja).
Predmet se odnosio na lice koje je patilo od duševnog poremećaja i koje je nekoliko puta pokušalo izvršiti samoubistvo dok je bilo u pritvoru u zatvoru Arlon.
Sud je smatrao da je u ovom predmetu primjenjiv član 2. Konvencije, jer je sama priroda postupaka g. Jeantyja (ponovljeni pokušaji samoubistva) dovela njegov život u stvarni i neposredni rizik. Sud je utvrdio da su mjere koje su vlasti poduzele zapravo spriječile g. Jeantyja da počini samoubistvo.
Sud je međutim utvrdio da je gospodin Jeanty pretrpio nevolje ili teškoće koje su bile veće od neizbježnog nivoa patnje svojstvene pritvoru. Ovo naročito zbog nedostatka liječničkog nadzora i liječenja za vrijeme pritvora, te njegovog discipliniranja stavljanjem u trodnevnu izolaciju, uprkos ponovljenim pokušajima samoubistva. Sud je također utvrdio da je istraga u ovom pogledu bila neefikasna.
Dos Santos Calado and Others v. Portugal (aplikacije br. 55997/14, 68143/16, 78841/16 i 3706/17) od 31.03.2020. godine
Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je utvrdio:
povredu člana 6. stav 1. (pravo na pristup sudu) Evropske konvencije o ljudskim pravima u pogledu aplikacija br. 55997/14 i 68143/16, i
da nema povrede člana 6. stavka 1. u vezi s aplikacijom br. 78841/16.
Predmeti su se ticali državljana Portugala, koji su se žalili na nemogućnost pokretanja postupka pred Ustavnim sudom, jer su njihove apelacije proglašene nedopuštenim. Aplikacije br. 55997/14 i 68143/16 također su se ticale navodnog nedostatka nepristranosti tročlanog vijeća Ustavnog suda.
Sud je našao da je u dva predmeta u kojima je utvrđena povreda Konvencije Ustavni sud pokazao pretjerani formalizam u primjeni zakonskih odredbi koje su osnova za njegovu nadležnost za razmatranje žalbi, te je na taj način uskratio aplikantima pravo na pristup sudu.
Andreea-Marusi Dumitru v. Romania (aplikacija br. 9637/16) od 31.03.2020. godine
U današnjoj presudi Vijeća u slučaju Andreea-Marusi Dumitru protiv Rumunjske Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je presudio da je postojalo:
kršenje člana 2. (pravo na život) Evropske konvencije o ljudskim pravima i u materijalnom i u procesnom aspektu ovog prava.
Predmet se odnosio na učinkovitost i dužinu istrage provedene nakon što je aplikant zadobio povrede od vatrenog oružja tokom policijske operacije u jednom skladištu u novembru 2005. godine.
Sud je primijetio da je između događaja od 8. novembra 2005. godine do konačne presude od 25. februara 2015. godine prošlo više od devet godina i tri mjeseca.
Prije svega, istraga koja se odnosila na policijsku akciju od 8. novembra 2005. godine ne može se smatrati brzom i učinkovitom. Drugo, u kontekstu nepostojanja detaljnih propisa o upotrebi vatrenog oružja i nedostataka u planiranju policijske akcije, policajac nije preduzeo odgovarajuće mjere opreza za zaštitu ljudskog života.
- By Bojanprijedor