BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5393
Službeni glasnik BiH, broj 11/22
ČETVRTI ODJEL


PREDMET "BIMAL" D.D. protiv BOSNE I HERCEGOVINE


(Aplikacija br. 27289/17)


PRESUDA


STRASBOURG


31.8.2021. godine


Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće redakcijske izmjene.

U predmetu "BIMAL" d.d. protiv Bosne i Hercegovine,


Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sastavu:

Tim Eicke, predsjednik,

Faris Vehabović,

Pere Pastor Vilanova, sudije,

i Ilse Freiwirth, zamjenica registrara Odjela,

imajući u vidu:

­ aplikaciju (br. 27289/17) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijelo preduzeće registrirano u Bosni i Hercegovini "BIMAL" d.d. ("aplikant") dana 28. 3. 2017. godine, u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija");

­ odluku da se o pritužbi koja se odnosi na član 6. stav 1. obavijesti Vlada Bosne i Hercegovine ("Vlada"), te da se preostali dio aplikacije proglasi nedopuštenim;

­ izjašnjenja strana;

­ odluku da se odbije prigovor Vlade na razmatranje ove aplikacije u Odboru;

­ nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 29.6.2021. godine,

­ donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

UVOD


1. Predmetni slučaj odnosi se na propust domaćeg suda da preduzeću aplikantu dostavi odgovor druge strane u postupku sudskog preispitivanja.

ČINJENICE


2. Preduzeće aplikant je privatno dioničko društvo s registriranim sjedištem u Brčko distriktu BiH. 1 Zastupali su ga g. D. advokati iz BiH

3. Vladu je zastupala njena tadašnja v.d. zastupnice gđa M. Mijić.

4. Činjenice ovog predmeta koje su stranke prezentirale mogu se sažeti na sljedeći način.

I. POSTUPAK PRED KONKURENCIJSKIM VIJEĆEM


5. Dana 13.4.2011. godine preduzeće aplikant potpisalo je ugovor s dva druga preduzeća – B. (s registriranim sjedištem u Republici Srpskoj) i C. (s registriranim sjedištem u Federaciji Bosne i Hercegovine) - radi osnivanja privrednog subjekta E. (u formi zajedničkog ulaganja) za upravljanje ambalažnim otpadom.

6. Dana 24.5.2013. godine preduzeće aplikant, zajedno sa svoje dvije ugovorne strane, zvanično je obavijestilo Konkurencijsko vijeće o osnivanju privrednog subjekta E., u skladu s članom 16. Zakona o konkurenciji (vidi tačku 22. ove presude).

7. Dana 1.8.2013. godine Konkurencijsko vijeće odlučilo je da je koncentracija u skladu sa Zakonom o konkurenciji. Ono je utvrdilo da je ona u formi full-function zajedničkog ulaganja, te kao takva podliježe obavezi prijavljivanja. U smislu ocjene konkurencijskih učinaka koncentracije, Konkurencijsko vijeće smatralo je da je Bosna i Hercegovina u cjelini relevantno geografsko područje, te je, između ostalog, utvrdilo:

"Na osnovu ukupne procjene plasmana ambalaže od 277.270 tona u Bosni i Hercegovini, podnosioci prijave procijenili su da privredni subjekt E. ima 15,8% na relevantnom tržištu u Bosni i Hercegovini na osnovu svoje djelatnosti i 200 potpisanih ugovora s privrednim društvima s kojima obavlja djelatnosti upravljanja ambalažnim otpadom."

8. Međutim, Konkurencijsko vijeće utvrdilo je da stranke (i) nisu prijavile koncentraciju u zakonskom roku od petnaest dana, te (ii) da su je provele prije nego što je Konkurencijsko vijeće potvrdilo da je ona u skladu sa Zakonom o konkurenciji. Ono je izreklo posebne novčane kazne za sva tri preduzeća - što u slučaju preduzeća aplikanta obuhvata novčanu kaznu od 104.572 konvertibilne marke (KM) 2 (a što iznosi 0,04% njegovog godišnjeg prihoda u 2010. godini) za nepodnošenje prijave Konkurencijskom vijeću u zakonskom roku, te novčanu kaznu od 329.403 KM (ili 0,126% njegovog godišnjeg prihoda u 2010. godini) zbog provođenja koncentracije bez rješenja Konkurencijskog vijeća kojim se potvrđuje da je ona u skladu sa Zakonom o konkurenciji. Konkurencijsko vijeće naglasilo je da izricanje novčanih kazni pored kažnjavanja ima i preventivni karakter, te da će novčane kazne biti naplaćene prinudnim putem ako ne budu plaćene dobrovoljno i pravovremeno.

9. Dana 5.8.2013. godine preduzeće aplikant je Konkurencijskom vijeću podnijelo prijedlog za obnovu postupka, tvrdeći da Vijeće nije tačno obaviješteno o njegovom prihodu.

10. Dana 13.8.2013. godine tri preduzeća su Konkurencijskom vijeću zajedno podnijela prijedlog za obnovu postupka, pozivajući se na prethodni prijedlog preduzeća aplikanta (vidi tačku 9. ove presude), kao i proširujući početni prijedlog pitanjem izračuna novčanih kazni i definiranja relevantnog geografskog tržišta. Taj zahtjev dopunjen je dodatnim informacijama dana 27.8.2013. godine.

11. Dana 11.9.2013. godine tri preduzeća su zajedno obavijestila Konkurencijsko vijeće da njihove prethodne zahtjeve za ponavljanje postupka (vidi tačku 10. ove presude) treba smatrati zahtjevom za preispitivanje rješenja od 1. 8. 2013. godine, budući da je ono bilo zasnovano na nepotpunim informacijama.

12. Dana 10.10.2013. godine Konkurencijsko vijeće donijelo je rješenje kojim je usvojilo zahtjev koji se odnosi na izračun izrečenih novčanih kazni prema tačnom iznosu prihoda. Tako su novčane kazne preduzeću aplikantu izmijenjene na iznos od 57.998 KM (ili 0,04% njegovog godišnjeg prihoda u 2010. godini) zbog nepodnošenja prijave Konkurencijskom vijeću u zakonskom roku, te iznos od 182.694 KM (ili 0,126% njegovog godišnjeg prihoda u 2010. godini) zbog provođenja koncentracije bez rješenja Konkurencijskog vijeća kojim se potvrđuje da je ona u skladu sa Zakonom o konkurenciji.

II. POSTUPAK PRED SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE


13. U međuvremenu, dana 29.8.2013. godine, tri preduzeća su zajedno podnijela tužbu u upravnom sporu pred Sudom Bosne i Hercegovine protiv rješenja Konkurencijskog vijeća od 1.8.2013. godine (vidi tačku 7. ove presude). Oni su tvrdili da privredni subjekt koji su osnovali (vidi tačku 5. ove presude) ne predstavlja koncentraciju u smislu Zakona o konkurenciji, te da, prema tome, (i) prijava Konkurencijskom vijeću o osnivanju tog privrednog subjekta nije bila obavezna, (ii) da Konkurencijsko vijeće nije definiralo (u skladu sa Zakonom o konkurenciji) relevantno geografsko tržište, i (iii) da su izrečene novčane kazne "drakonske" i nezakonite. Sud Bosne i Hercegovine dostavio je Konkurencijskom vijeću tužbu podnesenu u upravnom sporu, pozvavši ga da odgovori na nju, te mu je također naredio da mu dostavi kompletan spis koji se odnosi na koncentraciju.

14. Dana 3.10.2013. godine Konkurencijsko vijeće je Sudu Bosne i Hercegovine podnijelo svoj odgovor na tužbu u upravnom sporu, koja je podnesena protiv njegovog rješenja; dana 14.10.2013. godine ono je dostavilo dopunu tom odgovoru, obavještavajući sud o svom rješenju od 10.10.2013. godine (vidi tačku 12. ove presude). U svom odgovoru ono je, inter alia, navelo sljedeće:

"Kako privredni subjekt "EKOPAK" pribavlja [kupuje], tj. upravlja ambalažnim otpadom i za privredne subjekte izvan teritorije Federacije Bosne i Hercegovine [Banjolučka pivara ( Republika Srpska, "BIMAL" ( Brčko distrikt i još 200 drugih zaključenih ugovora], kao relevantno tržište u geografskom smislu tuženi organ je na pravilan način utvrdio teritoriju Bosne i Hercegovine."

15. Dana 28.9.2015. godine Konkurencijsko vijeće dostavilo je obavijest Sudu Bosne i Hercegovine kojom ga je informiralo o podnesenom prijedlogu za ponovno razmatranje njegovog rješenja (vidi tačku 11. ove presude) i pozvalo se na svoje rješenje od 10. 10. 2013. godine koje je donijelo naknadno (vidi tačku 12. ove presude). Ono je također napomenulo da argumenti koji se odnose na relevantno geografsko tržište nisu značajni za zaključke iz njegovog prvog rješenja.

16. Dana 16.11.2015. godine Sud Bosne i Hercegovine donio je presudu kojom je potvrdio rješenja Konkurencijskog vijeća od 1.8.2013. godine i 10.10.2013. godine. On je, između ostalog, naveo sljedeće:

"...

U odgovoru na tužbu tuženi [odnosno Konkurencijsko vijeće] je predložio da se tužba odbije, dok je u naknadno podnesenoj obavijesti od 28. 9. 2015. godine istakao da je taj organ, postupajući po zahtjevu tužioca za preispitivanje rješenja od 1. 8. 2013. godine u odnosu na izrečenu kaznu privrednom subjektu "Bimal" d.d. Brčko distrikt, a koje dostavlja u prilogu, da je rješenjem od 10. 10. 2013. godine taj zahtjev usvojen, te da je kazna označenom privrednom subjektu umanjena kazna. U predmetnoj obavijesti također ističe da su navodi tužioca za procjenu relevantnog tržišta irelevantni, kao i drugi podaci koji ne mogu utjecati na dozvoljenost koncentracije i na njene pozitivne efekte jer, kako dalje navodi taj organ, svojim prvobitnim rješenjem od 1. 1. 2013. godine nije predmetnu koncentraciju ocijenio nedopuštenom, već ju je ocijenio dopuštenom odnosno odobrio je koncentraciju.

...


...Kako privredni subjekt "EKOPAK" pribavlja [kupuje], tj. upravlja ambalažnim otpadom i za privredne subjekte izvan teritorije Federacije Bosne i Hercegovine [Banjolučka pivara ( Republika Srpska, "BIMAL" ( Brčko distrikt i još 200 drugih zaključenih ugovora], kao relevantno tržište u geografskom smislu tuženi organ je na pravilan način utvrdio teritoriju Bosne i Hercegovine.

..."

Preduzeću aplikantu nije dostavljen navedeni odgovor Konkurencijskog vijeća na tužbu u upravnom sporu, kao ni naknadna obavijest koju je sudu podnijelo Konkurencijsko vijeće (vidi tačke 14. i 15. ove presude).

17. Dana 22.12.2015. godine tri preduzeća podnijela su zajedno zahtjev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine Žalbenom vijeću istog suda.

18. Dana 5.1.2016. godine Konkurencijsko vijeće podnijelo je svoje izjašnjenje Žalbenom vijeću Suda Bosne i Hercegovine u kojem je ponovilo svoj stav u pogledu definicije geografskog tržišta, te u pogledu navodne nezakonitosti iznosa izrečenih kazni.

19. Dana 11.4.2016. godine Žalbeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine odbilo je zahtjev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine (vidi tačku 16. ove presude). Ono je navelo da je zaprimilo odgovor Konkurencijskog vijeća. Taj odgovor nije dostavljen preduzeću aplikantu.

III. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM


20. Dana 17.6.2016. godine preduzeće aplikant podnijelo je apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda donesenih u postupku upravnog spora (vidi tačke 16. i 19. ove presude). Ono se žalilo prema članu 6. Konvencije, inter alia, zbog propusta Suda Bosne i Hercegovine da mu dostavi odgovore koje je Konkurencijsko vijeće (vidi tačke 14, 15. i 18. ove presude) podnijelo na njegovu tužbu u upravnom sporu (vidi tačku 13. ove presude) i na njegov zahtjev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine od 16. 11. 2015. godine (vidi tačku 17. ove presude), čime su povrijeđena načela adversarnog postupka i jednakosti strana u postupku.

21. Dana 15.9.2016. godine Ustavni sud odbio je apelaciju kao neosnovanu.

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR


22. Relevantne odredbe Zakona o konkurenciji iz 2005. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH" ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05, 76/07 i 80/09(, glase:

Član 12.
(Koncentracija)

"(1) Koncentracijom, u smislu ovog zakona, smatra se:

...


...


(c) zajedničko ulaganje na dugoročnoj osnovi dvaju ili više nezavisnih privrednih subjekata, koji djeluju kao nezavisan privredni subjekt.

...


(3) Koncentracijom, u smislu stava (1) ovog člana, ne smatra se:

...


(c) kad zajedničko ulaganje ima za cilj koordinaciju tržišnih aktivnosti između dvaju ili više privrednih subjekata koji zadržavaju svoju nezavisnost."

Član 13.
(Zabranjene koncentracije)

"Zabranjene su koncentracije privrednih subjekata koje kao rezultat imaju značajno narušavanje efikasne tržišne konkurencije na cijelom tržištu Bosne i Hercegovine ili na njenom značajnijem dijelu, a posebno kojima se stvara novi ili jača postojeći dominantni položaj."

Član 16.
(Prijava koncentracije)

"(1) Privredni subjekti, učesnici koncentracije, obavezni su podnijeti prijavu koncentracije u smislu čl. 12. i 14. ovog zakona (navodeći ukupni prihod u svrhu ocjene koncentracije( u roku od 15 dana od dana zaključivanja sporazuma, objavljivanja javne ponude ili stjecanja kontrole, zavisno od toga šta nastupi ranije."

...


Član 18.
(Rješenje o koncentraciji)

"...

(9) Koncentracije se neće moći provesti prije donošenja rješenja kojim se potvrđuje usklađenost predmetne koncentracije iz čl. 12. i 14. ovog zakona.

..."

Član 26.
(Pravila postupka)

"U postupcima pred Konkurencijskim vijećem, ako drugačije nije propisano ovim zakonom, primjenjuje se Zakon o upravnom postupku."

Član 43.
(Konačna rješenja Konkurencijskog vijeća)

"...

(6) Rješenje koje donosi Konkurencijsko vijeće ne utječe na eventualnu krivičnu i/ili građansku odgovornost o kojoj odlučuju nadležni sudovi.

..."

Član 46.
(Sudska zaštita)

"(1) Odluka Konkurencijskog vijeća je konačna.

(2) Nezadovoljna stranka u postupku može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od prijema odluke, odnosno od dana objavljivanja odluke."

Član 48.
(Novčane kazne za teže povrede Zakona)

"(1) Novčanom kaznom u iznosu najviše do 10% vrijednosti od ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta, iz prethodne godine koja je prethodila godini u kojoj je nastupila povreda zakona, kaznit će se privredni subjekt ili fizičko lice ako:

...


e) provede koncentraciju bez prethodnog rješenja o koncentraciji u smislu člana 18. stava (9) ovog zakona.

..."

Član 49.
(Novčane kazne za ostale povrede Zakona)

"(1) Konkurencijsko vijeće može izreći privrednim subjektima novčane kazne koje ne prelaze 1% od ukupnog prihoda u prethodnoj godini poslovanja ako:

...


...


(b) ne podnesu prijavu namjere koncentracije u smislu člana 16. ovog zakona.

..."

Član 52.
(Određivanje visine kazni)

"Konkurencijsko vijeće prilikom određivanja visine novčane kazne uzet će u obzir namjeru i trajanje povrede kojom su povrijeđene odredbe ovog zakona."

23. Relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine iz 2002. godine, objavljenog u Službenom glasniku BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10), glase:

Član 60. a)


"Za pitanja o postupku u upravnim sporovima koja nisu regulirana ovim zakonom shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak."

24. Relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine iz 2004. godine, objavljenog u Službenom glasniku BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16), glase:

Član 10.


"Svaka stranka ima pravo izjasniti se o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, Sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašnjavanja."

Član 274.


"...

(1) Tužba, odgovor na tužbu, protivtužba, odgovor na protivtužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopćenja koji se daju izvan rasprave, podnose se pismeno (podnesci)...

...


(5) Podnesci s prilozima koji se dostavljaju protivnoj stranci predaju se Sudu u dovoljnom broju primjeraka za Sud i protivnu stranku."

Član 276.


"...

(4) Ako podnesci ili prilozi nisu podneseni u dovoljnom broju primjeraka, sud će pozvati podnosioca da ih u određenom roku podnese. Ako podnosilac ne postupi po tom nalogu, Sud će podnesak odbaciti."

PRAVO


I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAVA 1. KONVENCIJE


25. Preduzeće aplikant žali se da je postupak sudskog preispitivanja pred Sudom Bosne i Hercegovine bio nepravedan. Ono se naročito žali da mu je Sud Bosne i Hercegovine propustio dostaviti odgovore koje je Konkurencijsko vijeće podnijelo tokom postupka, te da ga je time lišio mogućnosti da se izjasni o njima. Preduzeće aplikant se poziva na član 6. stav 1. Konvencije čiji relevantni dio glasi:

"Prilikom odlučivanja o bilo kakvoj krivičnoj optužbi protiv njega... svako ima pravo na... pravedno suđenje... pred... sudom."

A. Dopuštenost


26. Vlada je tvrdila da je aplikacija očigledno neosnovana.

27. Preduzeće aplikant se tome usprotivilo.

28. Sud primjećuje da Vlada nije osporila primjenjivost člana 6. Konvencije na činjenice predmetnog slučaja. Istovremeno, on ponavlja da je obim nadležnosti Suda određen samom Konvencijom (posebno članom 32), a ne navodima stranaka u odnosu na neki konkretni slučaj. Prema tome, puko odsustvo navoda o nespojivosti s Konvencijom ne može proširiti tu nadležnost. Dakle, Sud se mora uvjeriti da ima nadležnost u pogledu svakog predmeta koji se iznese pred njega, te je stoga dužan razmotriti pitanje svoje nadležnosti u svakoj fazi postupka – čak i kada nije podnesen prigovor u tom pogledu (vidi, mutatis mutandis, Blečić protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, tačka 67, ESLJP 2006III, i Mocanu i drugi protiv Rumunije [VV], br. 10865/09 i dva druga, tačka 201, ESLJP 2014. (izvodi)).

29. Koncept "krivične optužbe" iz člana 6. stava 1. je autonoman (vidi Ramos Nunes de Carvalho e Sá protiv Portugala [VV], br. 55391/13 i dva druga, tačka 122, 6. 11. 2018). Utvrđena sudska praksa propisuje tri kriterija, općepoznata kao "Engel kriteriji", koje treba razmotriti prilikom utvrđivanja da li je riječ o "krivičnoj optužbi" (vidi Engel i drugi protiv Holandije, 8. 6. 1976. godine, tačka 82, Serija A br. 22, i Gestur Jónsson i Ragnar Halldór Hall protiv Islanda [VV], br. 68273/14 i 68271/14, tačka 75, 22. 12. 2020). Prvi kriterij je pravna kvalifikacija djela prema domaćem pravu, drugi je sama priroda djela, a treći stepen težine kazne koja se dotičnoj osobi može izreći. Drugi i treći kriterij su alternativni, ne nužno kumulativni. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog kriterija ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja krivične optužbe (vidi, između ostalih izvora, Jussila protiv Finske [VV], br. 73053/01, tačke 30(31, ESLJP 2006-XIV; Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 39665/98 i 40086/98, tačke 82(86, ESLJP 2003-X i Gestur Jónsson and Ragnar Halldór Hall, citiran gore, tačke 77(78). Činjenica da za neko djelo nije zaprijećena kazna zatvora, sama po sebi nije odlučujuća u smislu primjenjivosti krivičnog aspekta člana 6. Konvencije, budući da, kako je Sud istakao u brojnim prilikama, relativni nedostatak težine kazne koja je u pitanju ne može djelo lišiti krivičnog karaktera koji mu je svojstven (vidi gore citirane predmete Ramos Nunes de Carvalho e Sá, tačka 122, i Gestur Jónsson i Ragnar Halldór Hall, tačka 78).

30. Sud na početku napominje da bosanski pravni sistem propisuje jedinstven postupak u pogledu ocjene povreda zakona o konkurenciji, tako da Konkurencijsko vijeće provodi postupak za utvrđivanje povreda pravila o konkurenciji, a također izriče i novčane kazne u istom postupku u skladu s odredbama Zakona o konkurenciji (članovi 48. i 49. Zakona o konkurenciji – vidi tačku 22. ove presude). U pogledu domaće kvalifikacije utvrđenja o povredi pravila konkurencije, Sud primjećuje da relevantni zakon mjeru o kojoj je riječ ne kvalificira izričito kao mjeru koja pripada krivičnom pravu (član 43. (6) Zakona o konkurenciji). U vezi s tim, Sud zapaža da Konkurencijsko vijeće, prilikom provođenja postupka, primjenjuje pravila upravnog postupka (član 26. Zakona o konkurenciji). Slično tome, legalnost odlučivanja Konkurencijskog vijeća u ovoj vrsti postupaka podliježe žalbi pred Sudom Bosne i Hercegovine koji odlučuje u postupku sudskog preispitivanja, primjenjujući odredbe Zakona o upravnim sporovima (vidi tačku 22. ove presude). Međutim, ovo razmatranje nije odlučujuće, budući da indikacije koje pruža domaći zakon imaju samo relativnu vrijednost (vidi A. Menarini Diagbrtics S.R.L. protiv Italije, br. 43509/08, tačka 39, 27.9.2011).

31. Sud sada mora sagledati prirodu djela, te prirodu i stepen težine sankcije koja se preduzeću aplikantu mogla izreći. On primjećuje da je namjera odredbi koje je, kako je utvrđeno, preduzeće aplikant prekršilo (članovi 16. i 18. Zakona o konkurenciji – vidi tačku 22. ove presude) bila da se zaštiti slobodna konkurencija na relevantnom tržištu. Konkurencijsko vijeće, kao javno regulatorno tijelo, pratilo je koncentracije privrednih subjekata na tržištu u svrhu provjere da li bi one značajno osujetile stvarnu tržišnu konkurenciju – naročito stvaranjem ili jačanjem dominantnog položaja. Ovo predstavlja opće interese društva i obično je zaštićeno krivičnim pravom (vidi A. Menarini Diagbrtics S.R.L., citiran gore, tačka 40). Nadalje, po utvrđivanju povrede pravila konkurencije, odmah je uslijedilo kažnjavanje izricanjem novčanih kazni, što je, kako je navedeno u spornom rješenju (vidi tačku 8. ove presude), imalo krivični i preventivni karakter (vidi, mutatis mutandis, Jussila, citiran gore, tačka 38). Nadalje, Sud primjećuje da su se novčane kazne o kojima je riječ odnosile na značajan iznos (vidi, mutatis mutandis, Produkcija Plus Storitveno podjetje d.o.o. protiv Slovenije, br. 47072/15, tačke 10. i 45, 23. 10. 2018), a da je maksimalan iznos novčane kazne koja se preduzeću aplikantu mogla izreći znatno viši, budući da je povezan s ukupnim prihodom.

32. U svjetlu navedenog, Sud nalazi da je član 6, u svom krivičnom aspektu, primjenjiv na predmetni postupak.

33. Sud nadalje zapaža da aplikacija nije očigledno neosnovana niti nedopuštena po bilo kojem drugom osnovu navedenom u članu 35. Konvencije. Ona se stoga mora proglasiti dopuštenom.

B. Meritum


34. Preduzeće aplikant je tvrdilo da je taj postupak bio nepravedan zbog propusta da mu se dostave odgovori koje je Konkurencijsko vijeće podnijelo tokom postupka sudskog preispitivanja. Takav propust Suda Bosne i Hercegovine je također u suprotnosti s domaćim zakonom – odnosno članovima 10, 274. i 276. Zakona o parničnom postupku iz 2004. godine (vidi tačku 24. ove presude) koji su bili primjenjivi prema članu 60. (a) Zakona o upravnim sporovima iz 2002. godine (vidi tačku 23. ove presude). Preduzeće aplikant je nadalje tvrdilo da su veliki dijelovi obiju presuda Suda Bosne i Hercegovine jednostavno doslovno prepisani dijelovi odgovora koje je dostavilo Konkurencijsko vijeće. Neki od tih dijelova sadržavali su nove navode – naročito u pogledu relevantnog geografskog tržišta. Presude Suda Bosne i Hercegovine "dopunjavaju, pojašnjavaju, preciziraju i konkretiziraju" inače nedovoljno obrazloženje Konkurencijskog vijeća u pogledu definicije relevantnog tržišta.

35. Vlada je osporila tvrdnju preduzeća aplikanta da je propust da mu se dostave odgovori koje je podnijelo Konkurencijsko vijeće u suprotnosti s domaćim zakonom, tvrdeći da su postupak preispitivanja u upravnom sporu i parnični postupak odvojeni, te da bez obzira na to što su prava stranaka iz člana 6. Konvencije zaštićena prema obje vrste postupka, ti postupci nisu vođeni prema identičnim pravilima i na isti način. Štaviše, Vlada je tvrdila da odgovori nisu sadržavali bilo kakve nove činjenične ili pravne argumente, te da navodni "prepisani dijelovi" koje ističe preduzeće aplikant (vidi tačku 34. ove presude) ne mogu predstavljati takve argumente. Konačno, ona je navela da je preduzeće aplikant, ako je to željelo i smatralo potrebnim, moglo u bilo koje vrijeme zatražiti uvid u spis, te uzeti kopiju podnesaka suprotne stranke i izjasniti se o njima.https://www.anwalt-derbeste.de

36. U skladu s načelom jednakosti stranaka u postupku, kao jednom od obilježja šireg koncepta pravednog suđenja, svakoj stranci mora biti pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji je ne stavljaju u nepovoljniji položaj vis-à-vis njenog protivnika. U tom kontekstu, važnost se pridaje dojmu, kao i povećanoj osjetljivosti u odnosu na pravedno vođenje sudskog postupka (vidi, među ostalim izvorima, Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, tačka 140, ESLJP 2005-IV; vidi također Bulut protiv Austrije, 22. 2. 1996, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II, str. 359, tačka 47, i Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, tačka 203, 9.10.2008).

37. Pravo na adversarni postupak u krivičnom predmetu znači da i tužilaštvo i odbrana moraju imati priliku saznati o podnesenim izjašnjenjima i dokazima koje izvede druga strana i dati svoj komentar na njih. Mogući su različiti načini na koje domaći zakon može ispuniti ovaj zahtjev. Međutim, koji god metod se izabere, on mora osigurati da druga strana ima saznanje da su izjašnjenja podnesena, te da ima stvarnu priliku dati svoj komentar na njih (vidi Murtazaliyeva [VV], br. 36658/05, tačka 91, 18. 12. 2018; vidi također Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, tačka 42, 25. 4. 2013).

38. Vraćajući se predmetnom slučaju, Sud prije svega zapaža da je dana 3.10.2013. i 5. 1. 2016. godine Konkurencijsko vijeće, kao tužena strana u predmetnom postupku upravnog spora, podnijelo odgovor na tužbu preduzeća aplikanta i na njegov zahtjev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine od 16.11.2015. godine. U ovim odgovorima traži se da se odbije tužba, te da se odbije zahtjev za ponovno razmatranje. Oni također sadrže navode o materijalnim pitanjima koja se pokreću u ovom predmetu (vidi tačke 14. i 18. ove presude). Nije osporeno da ti odgovori nisu dostavljeni preduzeću aplikantu, te da ono stoga nije imalo priliku da se izjasni o njima.

39. Sud nadalje zapaža da postoji spor između strana o tome da li je ovaj propust Suda Bosne i Hercegovine u skladu s domaćim zakonom. U tom pogledu, Sud ponavlja da njegov zadatak obično nije da preispituje relevantno pravo i praksu in abstracto, već da utvrdi je li način na koji su oni primijenjeni na aplikanta ili na koji su utjecali na njega doveo do povrede Konvencije (vidi, među ostalim izvorima, Roman Zakharov protiv Rusije [VV], br. 47143/06, tačka 164, ESLJP 2015, i N. C. protiv Italije [VV], br. 24952/94, tačka 56, ESLJP 2002X). Drugim riječima, on će nastojati da utvrdi, u svjetlu relevantne prakse prema članu 6. Konvencije, je li Sud Bosne i Hercegovine trebalo da dadne priliku preduzeću aplikantu da se upozna s odgovorima Konkurencijskog vijeća i da se izjasni o njima.

40. Sud je više puta utvrdio da je u takvoj situaciji učinak koji je izjašnjenje stvarno imalo na presudu od malog značaja (vidi Steck-Risch i drugi protiv Lihtenštajna, br. 63151/00, tačka 57, 19.5.2005), budući da je na stranama u sporu da kažu je li neki dokument zahtijeva njihov komentar ili ne (vidi Ziegler protiv Švicarske, br. 33499/96, tačka 38, 21. 2. 2002; Zahirović, citiran gore, tačka 43). Ono što je ovdje naročito u pitanju jeste povjerenje parničnih stranaka u rad pravosuđa koje se, između ostalog, zasniva na njihovom znanju da su imale priliku izraziti svoje mišljenje o svakom dokumentu u spisu (vidi, naprimjer, Ziegler, citiran gore). U vezi s argumentom Vlade da je preduzeće aplikant moglo zahtijevati uvid u spis i tako se upoznati s argumentima suprotne strane, Sud primjećuje da je Sud Bosne i

Hercegovine bio dužan pružiti priliku preduzeću aplikantu da se izjasni o podnescima Konkurencijskog vijeća (Zahirović, citiran gore, tačka 48, s daljnjim referencama).

41. Slijedi da je u predmetnom slučaju poštovanje prava na pravedno suđenje, koje garantira član 6. stav 1. Konvencije, zahtijevalo da preduzeće aplikant dobije priliku da sazna za odgovor koji je podnijela suprotna strana, te da se o njemu izjasni (vidi Steck-Risch i drugi, citiran gore, tačka 58; Zahirović, citiran gore, tačka 49). Međutim, preduzeće aplikant nije dobilo tu priliku.

42. Sud je često nalazio povrede člana 6. stava 1. Konvencije u predmetima koji su pokretali pitanja slična onima u predmetnom slučaju (vidi, naprimjer, Bartenbach protiv Austrije, br. 39120/03, tačke 32(34, 20. 3. 2008, i Zahirović, citiran gore, tačke 44(50). Nakon što je ispitao sve materijale koji su mu podneseni, Sud smatra da Vlada nije predočila bilo kakvu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak u predmetnom slučaju.

43. Stoga je u predmetnom slučaju došlo do povrede člana 6. stava 1. Konvencije zbog povrede načela jednakosti stranaka u postupku.

II. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE


44. Član 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih protokola, te ako zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je riječ omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, po potrebi, odrediti pravednu naknadu oštećenoj strani."

A. Odšteta


45. Preduzeće aplikant je potraživalo 15.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete. U tom pogledu, preduzeće aplikant je naročito navelo da su članovi njegove uprave izloženi tjeskobi i stresu zbog propusta domaćih sudova da im dostave sporne dokumente koji su bili važni za ishod postupka u predmetu, te da je stoga izrečena kazna direktna posljedica greške domaćih sudova.

46. Vlada je smatrala da je iznos koji je potraživalo preduzeće aplikant prekomjeran i nepotkrijepljen, navodeći također da utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu pravednu naknadu.

47. Sud smatra da je preduzeće aplikant pretrpjelo određenu nematerijalnu štetu kao rezultat utvrđene povrede, a koja se ne može nadoknaditi samim sudskim utvrđenjem povrede. Vršeći svoju procjenu na pravednom osnovu, kako to zahtijeva član 41. Konvencije, Sud dosuđuje preduzeću aplikantu 900 EUR na ime nematerijalne štete, uvećano za svaki iznos poreza koji se može zaračunati.

B. Troškovi i izdaci


48. Preduzeće aplikant je potraživalo ukupno 8.828,29 EUR na ime troškova i izdataka koje je imalo pred Ustavnim sudom te pred Sudom, kao i dodatnih 125,62 EUR za troškove i izdatke za prevodilačke usluge.

49. Vlada je osporila ovaj zahtjev, tvrdeći da je prekomjeran i neopravdan.

50. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i da su bili nužni, te da su razumnog iznosa (vidi, naprimjer, Iatridis protiv Grčke (pravedna naknada) [VV], br. 31107/96, tačka 54, ESLJP 2000XI). U predmetnom slučaju, s obzirom na dokumente koje ima u posjedu kao i navedene kriterije, Sud smatra opravdanim dosuditi iznos od 1.500 EUR za troškove i izdatke po svim osnovima, uvećan za svaki iznos poreza koji se preduzeću aplikantu može zaračunati.

C. Zatezna kamata


51. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri postotna boda.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JE JEDNOGLASNO


1. Proglasio aplikaciju dopuštenom;

2. Utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stava 1. Konvencije;

3. Utvrdio

(a) da tužena država, u roku od tri mjeseca, treba platiti preduzeću aplikantu sljedeće iznose, pretvorene u valutu tužene države prema kursu na dan izmirenja:

(i) 900 EUR (devet stotina eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;

(ii) 1.500 EUR (hiljadu i pet stotina eura), kao i svaki porez koji se preduzeću aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;

(b) da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja na navedene iznose plaćati obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

4. Odbio preostali dio zahtjeva preduzeća aplikanta za pravednu naknadu.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 31.8.2021. godine, u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Pravila Suda.

Zamjenica tajnika
Ilse Freiwirth


Predsjednik
Tim Eicke

1 Bosna i Hercegovina sastoji se od dva entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta

2 Konvertibilna marka koristi isti fiksni kurs prema euru kao i njemačka marka: 1 EUR = 1,95583 KM.

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Simić protiv Bosne i Hercegovine 19.05.2022. Simi[…]