BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5426
Službeni glasnik BiH, broj 18/22
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3775/20, rješavajući apelaciju "Binga" d.o.o. export-import Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "Binga" d.o.o. export-import Tuzla.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 087422 20 Rev 2 od 4. juna 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. "Bingo" d.o.o. export-import Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 087422 20 Rev 2 od 4. juna 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud prvenstveno konstatira da je prethodno donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2145/18 od 22. aprila 2020. godine kojom je usvojio apelaciju Općine Bugojno, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 087422 17 Rev od 18. decembra 2017. godine, te predmet vratio Vrhovnom sudu, kojeg je obavezao da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općine Bugojno (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i "Gorice" d.d. Bugojno u stečaju (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 8. i 9. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud i tužiteljica su 13. odnosno 19. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. Budući da se pismeno upućeno drugotuženoj vratilo s naznakom pošte "zatvoreno", Ustavni sud je, pozivajući se na odredbe člana 75. Pravila Ustavnog suda, dostavljanje pismena drugotuženoj obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 13. jula 2021. godine, na koje nije dostavljen odgovor u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.

6. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

7. Na traženje Ustavnog suda, Vrhovni sud i Općinski sud u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) su 30. oktobra, odnosno 13. novembra 2020. godine dostavili traženu dokumentaciju.

III. Činjenično stanje


8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2145/18


9. Postupajući po tužbi tužiteljice protiv apelanta, kao prvotuženog, i drugotužene, Općinski sud je Presudom broj 51 0 Ps 087422 15 Ps 2 od 18. aprila 2016. godine odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji od 25. septembra 2013. godine, zaključen između drugotužene kao prodavca i apelanta kao kupca, u dijelu kojim je ugovorena prodaja nekretnina, preciznije opisanih u izreci presude, koje odredbe povlače ništavost samog ugovora o kupoprodaji protivnom prinudnim propisima, moralu društva, načelu savjesnosti i poštenja u prometu, pa on ne može opstati bez ništavih odredbi i koje su bile uvjet i odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor o kupoprodaji zaključen, te je tužiteljica obavezana da drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

10. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 087422 16 Pž 3 od 7. septembra 2016. godine usvojena je tužiteljicina žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o kupoprodaji od 25. septembra 2013. godine u dijelu kojim je ugovorena prodaja dijela predmetnih nekretnina, preciznije opisanih u izreci presude, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je ugovorena prodaja preostalog dijela predmetnih nekretnina, te su obavezani apelant i drugotužena da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka.

11. Postupajući po apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 51 0 Ps 087422 17 Rev od 18. decembra 2017. godine usvojio apelantovu reviziju i preinačio drugostepenu presudu tako što je tužiteljicina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), primjenom člana 237. st. 3. i 5. ZPP, dopustio izuzetno odlučivanje o reviziji, bez obzira na to što pobijani dio pravomoćne presude ne prelazi 50.000,00 KM, jer je ocijenjeno da je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

13. Odlučujući o apelaciji broj AP 2145/18 koju je tužiteljica podnijela protiv navedene presude Vrhovnog suda i presude Općinskog suda, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2145/18 od 22. aprila 2020. godine kojom je usvojio tužiteljicinu apelaciju, ukinuo presudu Vrhovnog suda od 18. decembra 2017. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu, uz obavezu donošenja nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je osporenim odlukama povrijeđeno tužiteljicino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava zaključili da je tužiteljica onemogućena u isticanju zahtjeva za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora zbog činjenice da je na osnovu tog ugovora u stečajnom postupku doneseno rješenje o dosudi predmetnih nekretnina apelantu.

14. Nadalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke podržao zaključak prvostepenog suda da je tužiteljicin tužbeni zahtjev neosnovan zbog toga što tužiteljica, kao izlučni povjerilac, nije u rokovima propisanim Zakonom o stečajnom postupku zahtijevala da se predmetne nekretnine izdvoje iz stečajne mase. Vrhovni sud je, dakle, zaključio da je tužiteljica, propuštajući da blagovremeno istakne navedeni zahtjev, izgubila pravo da zahtijeva utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, smatrajući pri tome da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o stečajnom postupku koje su lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da je tužiteljica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi ništavost spornog kupoprodajnog ugovora, a ne rješenja o dosudi predmetnih nekretnina apelantu donesenog u stečajnom postupku primjenom pravila stečajnog prava. Stoga je Ustavni sud smatrao da je proizvoljan zaključak da odredbe stečajnog prava u konkretnom slučaju derogiraju opća pravila o ništavosti ugovora propisana odredbama ZOO, te da tužiteljica, uslijed činjenice da je na osnovu spornog ugovora u stečajnom postupku doneseno rješenje o dosudi predmetnih nekretnina apelantu, ne može biti prekludirana sa zahtjevom za utvrđivanje ništavosti tog ugovora, jer se to pravo, shodno odredbi člana 110. ZOO, ne gasi. Ustavni sud je također smatrao proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da je tužiteljica onemogućena u isticanju zahtjeva za utvrđenje ništavosti spornog ugovora jer se u konkretnom slučaju radi o originarnom stjecanju prava vlasništva s obzirom na to da apelant prava na predmetnim nekretninama, na osnovu spornog ugovora, crpi iz prava drugotužene kao prodavca, a što jeste differentia specifica derivativnog u odnosu na originarno stjecanje prava vlasništva. Sumirajući navedeno, Ustavni sud je zaključio da se osporene odluke zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, uslijed čega je došlo do povrede tužiteljicinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2145/18 od 22. aprila 2020. godine, tač. 30. i 33, dostupna na https://www.anwalt-derbeste.de).

Osporena odluka


15. Postupajući u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2145/18, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 51 0 Ps 087422 20 Rev 2 od 4. juna 2020. godine kojim je odbacio apelantovu reviziju.

16. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je, odlučujući ponovo o apelantovoj reviziji, a pri tome imajući u vidu obavezujuće pravne zaključke iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2145/18, ocijenio da revizija nije dozvoljena. U vezi s tim, citirao je odredbe člana 237. stav 2. i člana 321. stav 2. ZPP, te ukazao da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanom sporu u kojem je označena vrijednost predmeta spora 25.000,00 KM, što znači da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP, pa revizija u smislu navedene odredbe nije dozvoljena. Vrhovni sud je dalje naveo da je, sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, ocijenio da ne postoje uvjeti za njeno dopuštanje (u ponovnom postupku revizioni sud nije vezan za stav iz ukinute presude) zato što apelant nije postupio u skladu s odredbom člana 237. stav 5. ZPP, odnosno u reviziji nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Na osnovu iznesenog, Vrhovni sud je zaključio da je reviziju valjalo odbaciti kao nedozvoljenu primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP i odlučiti kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


17. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je po istom zahtjevu, istim dokazima, istim navodima revizije, isti sud donio dvije oprečne odluke, i to prvobitno presudu kojom se revizija usvaja, a nakon toga, po ponovljenom postupku, isti sud donosi odluku kojom se revizija odbacuje kao nedopuštena. Smatra da mu je navedenim postupanjem i rezoniranjem Vrhovnog suda onemogućeno da ostvari djelotvorno pravno sredstvo da dalje brani svoja prava pred redovnim sudovima, te mu je ugroženo pravo na pravično suđenje, na koji način se unosi pravna nesigurnost u pravosudni sistem. Također smatra da je osporenom odlukom oštećen u pogledu zaštite prava na imovinu koju je platio u stečajnom postupku i koja mu je dosuđena u stečajnom postupku pred nadležnim sudom, koji je jedini određen da provodi i kontrolira stečajni postupak. Apelant smatra da se radi jedinstvenoj pravnoj situaciji, odnosno da je o ovom predmetu već odlučeno pred nadležnim sudom u propisanom postupku (Zakon o stečajnom postupku), a koju treba riješiti na način da Vrhovni sud zauzme stav u vezi s navedenim pitanjem. Apelant smatra i da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zanemario činjenice koje je utvrdio u odluci od 18. decembra 2017. godine, a to je da su nastupile posljedice pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnina donesenog u stečajnom postupku i primjenom odredbi Zakona o stečajnom postupku, kao i da se radi o odredbama kogentnog značaja, na koji način su povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu. Osim toga, apelant ukazuje i da je vrijednost spora od 25.000 KM paušalno određena od strane tužiteljice i da je vrijednost imovine puno veća, te da je sud morao paziti po službenoj dužnosti na vrijednost spora koju je označila tužiteljica. Apelant smatra i da je, shodno odredbama člana 237. st. 3. i 5. ZPP, Vrhovni sud reviziju morao dopustiti i uzeti u razmatranje s obzirom na to da je isto uradio u presudi od 18. decembra 2017. godine.

b) Odgovori na apelaciju


18. Vrhovni sud navodi da, suprotno apelantovom stavu, pri donošenju osporene odluke apelantu nisu uskraćeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava u osporenoj odluci u vezi s tim bila proizvoljna. Dalje navodi da nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2145/18 od 22. aprila 2020. godine, u ponovnom postupanju po apelantovoj reviziji, revizioni sud nije vezan za svoju raniju ocjenu u pogledu njene izuzetne dopustivosti (tzv. vanredna revizija). Smatra da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da je revizioni sud donio dvije oprečne odluke u pogledu dopustivosti njegove revizije jer ukidanjem navedene presude ona ne egzistira u pravnom sistemu. Također smatra da time ne postoji ni raniji pravni zaključak i ocjena o izuzetnoj dopustivosti revizije naveden u presudi od 18. decembra 2017. godine. Vrhovni sud ukazuje i da na označenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 25.000,00 KM apelant u svom pismenom odgovoru na tužbu nije stavio prigovor da je tužiteljica vrijednost spora suviše nisko označila, a ni na pripremnom ročištu.

19. Tužiteljica smatra neprihvatljivim apelantove navode o oprečnim odlukama Vrhovnog suda, te da je apelant onemogućen u ostvarivanju svojih prava pred redovnim sudovima. Osim toga, tužiteljica ukazuje i da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 2145/18 utvrđena povreda prava na pravično suđenje i proizvoljnim ocijenjeni zaključci Vrhovnog suda u prethodnoj odluci, koja je ukinuta, te da su nedopustivi prigovori da je prilikom odlučivanja u ponovnom postupku Vrhovni sud zanemario činjenice utvrđene u svojoj prethodnoj odluci.

V. Relevantni propisi


20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

1. Revizija

Član 237.


(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.

(5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Član 241. stav (2)


(2) U povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 247. st. (1), (4), (5), (6) i (7)

(1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

(4) Reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona sud će rješenjem odbaciti kao nedozvoljenu i ako u reviziji ne bude određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

(5) Revizijski sud će reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

(6) U obrazloženju rješenja iz st. 4. i 5. ovog člana treba se samo pozvati na odredbe navedenih stavova koje predviđaju odbacivanje takve revizije zbog tamo navedenih razloga. Ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno, sud može odlučiti i da se posebno obrazlože razlozi zbog kojih je donijeto takvo rješenje.

(7) Ako sud, u slučaju iz stava 5. ovog člana, nađe da samo neko od više istaknutih pravnih pitanja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija će se odbaciti samo u pogledu tog pitanja.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Apelant predmetnom apelacijom osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 087422 20 Rev 2 od 4. juna 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je navedenim rješenjem odbačena apelantova revizija kao nedozvoljena, Ustavni sud zapaža da se u takvim okolnostima postavlja pitanje dopustivosti predmetne apelacije, u smislu člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda. Budući da je Vrhovni sud prethodnom odlukom ocijenio kao dozvoljenu istu reviziju i odlučivao o meritumu predmeta, da je osporeno rješenje doneseno u izvršenju odluke Ustavnog suda, te sadržaj apelacionih navoda kojim se pokreće pitanje da li je navedenim rješenjem Vrhovnog suda prekršeno načelo pravne sigurnosti i pitanje djelotvornosti pravnog sredstva, Ustavni sud smatra da ima obavezu da meritorno razmotri ove apelacione navode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3588/17 od 25. juna 2019. godine, tačka 29, AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, tačka 21. i AP 3512/14 od 19. aprila 2017. godine, tačka 42, ). Shodno tome, Ustavni sud će prvo ispitati blagovremenost podnesene apelacije u odnosu na osporeno rješenje. Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje apelant primio 26. augusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina koji je zaključen između drugotužene i apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant ukazuje da je po istoj reviziji, istim dokazima, istim navodima revizije, isti sud donio dvije oprečne odluke, i to prvobitno presudu kojom se revizija usvaja, a nakon toga, po ponovljenom postupku isti sud donosi odluku kojom se revizija odbacuje kao nedopuštena. Smatra da mu je navedenim postupanjem i rezoniranjem Vrhovnog suda onemogućeno da ostvari djelotvorno pravno sredstvo da dalje brani svoja prava pred redovnim sudovima, te da je ugroženo njegovo pravo na pravično suđenje, na koji način se unosi pravna nesigurnost u pravosudni sistem.

30. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud će najprije ispitati apelantove navode o nedosljednosti sudske prakse Vrhovnog suda, odnosno pravnoj nesigurnosti koju je, prema apelantovom mišljenju, izazvala osporena odluka Vrhovnog suda.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) jedan od osnovnih vidova vladavine prava načelo pravne sigurnosti (vidi presudu u predmetu Brumărescu protiv Rumunije [VV] broj 28342/95, stav 61, ECHR 1999-VII) koje, između ostalog, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Ştefănică i drugi protiv Rumunije broj 38155/02, stav 38. od 2. novembra 2010. godine). S druge strane, postojanje protivrječnih sudskih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje će vrlo vjerovatno smanjiti povjerenje javnosti u sudski sistem s obzirom na to da je takvo povjerenje očito jedna od osnovnih komponenti države koja se zasniva na vladavini prava (vidi presudu u predmetu Paduraru protiv Rumunije broj 63252/00, stav 98, ECHR 2005-XII (izvaci) i presudu Vinčić i drugi protiv Srbije broj 44698/06 i drugi, stav 56. od 1. decembra 2009. godine). Evropski sud je istakao da zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi presudu u predmetu Unédic protiv Francuske broj 20153/04, stav 74. od 18. decembra 2008. godine). Međutim, ako odstupanje od dosljednosti sudske prakse "nema objektivno i razumno opravdanje", tj. ako ne slijedi legitiman cilj ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži" (vidi presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, strana 16, stav 33), ono može uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantirana i tako dovesti i do povrede člana 14. Evropske konvencije (vidi Beian, st. od 59. do 64).

32. Ustavni sud podsjeća da je i sam, slijedeći praksu Evropskog suda, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ) usvojio stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Naime, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovo načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je u postupku koji je prethodio osporenoj odluci Vrhovni sud, postupajući po apelantovoj reviziji podnesenoj protiv drugostepene presude, primjenom člana 237. st. 3. i 5. ZPP, dopustio izuzetno odlučivanje o reviziji, bez obzira na to što pobijani dio pravomoćne presude ne prelazi 50.000,00 KM, jer je ocijenjeno da je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. O navedenoj apelantovoj reviziji Vrhovni sud je odlučio presudom, upuštajući se u meritum predmeta i dajući svoj stav u pogledu spornih pitanja vezanih za predmet. Nakon što je navedena odluka ukinuta Odlukom Ustavnog suda (broj AP 2145/18 od 22. aprila 2020. godine) i Vrhovni sud obavezan da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud je, postupajući po istoj apelantovoj reviziji, te sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, ocijenio da ne postoje uvjeti za njeno dopuštanje zato što apelant nije postupio u skladu s odredbom člana 237. stav 5. ZPP, odnosno u reviziji nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome je ukazao da u ponovnom postupku revizioni sud nije vezan za stav iz ukinute presude.

34. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te podržavajući navedene stavove Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak rješavati sukob sudske prakse, izbjeći razilaženje i osigurati jednoobraznu primjenu prava od strane redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda u okviru apelacione nadležnosti je preispitati može li takva situacija imati za posljedicu povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, Beina protiv Rumunije, st. 40. i 64, Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. jula 2010. godine, stav 45, Vinčić i drugi protiv Srbije, stav 56).

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na Odluku Evropskog suda u predmetu Vusić protiv Hrvatske, u kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske, postupajući u okviru istog postupka, reviziju podnosioca predstavke prvo proglasio dopuštenom, da bi je zatim, bez valjanog obrazloženja, u kasnijem dijelu postupka proglasio nedopuštenom ratione valoris. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao (tačka 45) da smatra "da postojanje dviju protivrječnih odluka Vrhovnog suda u istom predmetu nije u skladu s načelom pravne sigurnosti. Uloga višeg suda u ugovornoj stranci je upravo rješavati sukobe u sudskoj praksi, izbjegavati razilaženja i osigurati jedinstvenu primjenu zakona. Stoga je donošenjem novog rješenja o istom pitanju u istom postupku, suprotnom od prethodnog rješenja, Vrhovni sud u ovom predmetu sâm postao izvor nesigurnosti (vidi, mutatis mutandis, Beian protiv Rumunije (br. 1), prethodno citirano, §§ 37-39). Na taj je način povrijedio načelo pravne sigurnosti sadržano u članu 6. stavu 1. Konvencije. Stoga je došlo do povrede tog člana" (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, tač. 35, 40, 41, 45. i 46, zahtjev broj 48101/07, dostupna na internetskoj stranici Evropskog suda ).

36. Ustavni sud također podsjeća na Odluku Evropskog suda u predmetu Glavak protiv Hrvatske, u kojem je podnosilac zahtjeva tužbom pokrenuo postupak, koja je odbačena kao nedopuštena odlukama nižestepenih sudova, nakon čega je podnosilac zahtjeva podnio reviziju. Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je reviziju podnosioca zahtjeva, ispitao njenu osnovanost i ukinuo odluke nižih sudova, te naložio ponovno razmatranje predmeta. U ponovnom postupku, nakon što su nižestepeni sudovi donijeli svoje odluke, podnosilac zahtjeva je izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske proglasio nedopuštenom ratione valoris, pri čemu nije dao nikakvo obrazloženje o tome zašto je prihvatio prethodnu reviziju podnosioca zahtjeva i odlučio o osnovanosti. Evropski sud je ponovio svoj stav iz citirane odluke Vusić da postojanje dviju protivrječnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u istom predmetu nije u skladu s načelom pravne sigurnosti, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na taj način povrijedio načelo pravne sigurnosti sadržano u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Glavak protiv Hrvatske, presuda od 5. oktobra 2017. godine, tač. 18, 20. i 21, zahtjev broj 73692/12, dostupna na internetskoj stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom

37. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom predmetu Vrhovni sud, postupajući po istoj reviziji, donio dvije suprotne odluke. Naime, Vrhovni sud je, odlučujući o istoj apelantovoj reviziji, prvo dopustio izuzetno odlučivanje o reviziji, a zatim, u ponovnom postupku, ocijenio da ne postoje uvjeti za njeno dopuštanje. Ustavni sud smatra da je razlog koji je Vrhovni sud dao u osporenoj odluci (apelant nije postupio u skladu s odredbom člana 237. stav 5. ZPP, odnosno u reviziji nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni) protivrječan prethodnoj revizionoj odluci, u kojoj je, primjenom člana 237. st. 3. i 5. ZPP, ocijenjeno da je odlučivanje o (istoj) reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Pri tome, Vrhovni sud nije dao obrazloženje u pogledu navedene protivrječnosti, osim što je ukazao da u ponovnom postupku nije vezan za stav iz ukinute presude. Nadalje, Ustavni sud napominje da se u Odluci broj AP 2145/18, kojom je ukinuta prethodna odluka Vrhovnog suda, nije bavio pitanjem dopuštenosti izjavljene revizije, jer je sam Vrhovni sud, postupajući u okviru svog zakonskog ovlaštenja, dopustio izuzetno odlučivanje o reviziji, te se navedeno nije ni postavljalo kao sporno pitanje. Ustavni sud također podsjeća da je u Odluci broj AP 2145/18 detaljno obrazložio razloge zbog kojih je smatrao da se osporene odluke zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, uslijed čega je došlo do povrede tužiteljicinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće (član VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine), kao i da je članom 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda propisano da je sud čija je odluka ukinuta dužan da donese novu odluku, pri čemu je obavezan da poštuje pravno shvaćanje Ustavnog suda o povredi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, te podržavajući praksu Evropskog suda u kontekstu ovog pitanja, Vrhovni sud nije mogao donijeti odluku o odbacivanju revizije kao nedozvoljene bez davanja razumnih i obrazloženih razloga za drugačiju ocjenu apelantove revizije.

38. Imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog suda, među kojima i stav da je uloga višeg suda u državi članici upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45; Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ] br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u apelantovom slučaju, protiv čijih odluka nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj odluci u pogledu dopuštenosti revizije u odnosu na prethodnu revizionu odluku, a da nije dao razumno obrazloženje zašto odstupa od svog prethodnog stava i stavova Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2145/18, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


39. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati apelantove navode o pitanju djelotvornosti pravnog sredstva, te povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj odluci u pogledu dopuštenosti revizije u odnosu na prethodnu revizionu odluku, a da nije dao razumno obrazloženje zašto odstupa od svog prethodnog stava i stavova Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2145/18, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Simić protiv Bosne i Hercegovine 19.05.2022. Simi[…]