BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5200
Službeni glasnik BiH, broj 51/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6534/18, rješavajući apelaciju AB "Ukio Bankas" Kaunas – Litvanija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija AB "Ukio Bankas" Kaunas – Litvanija.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 026477 18 Rev od 18. septembra 2018. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. AB "Ukio Bankas", Kaunas – Litvanija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska firma "S." o.d. Banjaluka, podnio je 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 026477 18 Rev od 18. septembra 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), punomoćnika tuženog Fabrika glinice "Birač" a.d. Zvornik u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješača na strani tuženog Vladimira Miloševića (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 10. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud, tuženi i umješač na strani tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 13. septembra do 7. oktobra 2019. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Priznavanje strane sudske odluke


5. Rješenjem Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 V 005914 18 V 3 od 4. jula 2018. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 V 005914 18 Gž 3 od 25. septembra 2018. godine, u cijelosti je priznata strana sudska presuda Okružnog suda u Kaunasu, Republika Litvanija, od 11. novembra 2015. godine, koja je postala pravomoćna sa danom 16. junom 2016. godine.

6. Navedenom presudom je odlučeno da se ostave bez raspravljanja zahtjevi tužilaca u tom postupku AB "Birač Europe" Kaunas i Fabrike glinice "Birač" a.d. Zvornik u stečaju (tuženi u ovom postupku) za priznavanje nevažećim taksativno pobrojanih ugovora od 1 do 6, koje su 30. novembra 2012. godine međusobno zaključili apelant, s jedne strane, i firme čiji je 100% osnivač tuženi AB "Birač Europe", odnosno društava "Alumina" d.o.o. Zvornik, "Alusil" čiji je osnivač u vrijeme zaključenja ugovora bila firma AB "Birač Europe" Kaunas. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da se radi o ugovorima o prenosu duga, ustupanju potraživanja, kompenzaciji, odnosno kupoprodaji akcija.

7. Iz pravomoćnog rješenja o priznavanju strane sudske odluke proizlazi da je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, a radi se o zahtjevu kojim su tuženi i AB "Birač Europe" Kaunas tražili utvrđivanje ništavosti ugovora koji su taksativno pobrojani od 1 do 21 u obrazloženju rješenja, a koje su međusobno zaključili apelant, s jedne strane, i AB "Birač Europe" Kaunas, s druge strane. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da se radi o ugovorima koji su zaključeni u periodu od 30. novembra do 7. decembra 2012. godine i 23. i 31. januara 2013. godine (ugovori o zajmu, kreditu, prenosu duga, ustupanju potraživanja, kompenzaciji, upisu akcija, kupoprodaji akcija, trostranim ugovorima, te različitim sporazumima).

Stečajni postupak


8. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je nad tuženim Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 59 0 St 025717 13 St od 8. aprila 2013. godine otvoren stečajni postupak.

9. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi i to da je apelant 17. maja 2013. godine podnio prijavu potraživanja u stečajnom postupku u ukupnom iznosu od 155.226.433,90 KM, kao razlučni povjerilac, zasnivajući svoje potraživanje na ugovorima o zalozima, ali je stečajni sudija na ispitnom ročištu održanom 25. septembra 2013. godine potraživanje u cijelosti osporio, tako da je apelant upućen da u parničnom postupku dokazuje osnovanost potraživanja.

Parnični postupak


10. Apelant je 22. oktobra 2013. godine pokrenuo predmetni parnični postupak protiv tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je u cijelosti osnovano njegovo novčano potraživanje kao razlučnog povjerioca prema tuženom u iznosu od 155.226.433,90 KM, zatim da se utvrdi njegovo založno pravo nad udjelima koje tuženi ima u privrednim društvima AB "Birač Europe" Kaunas, "Birač Energo" d.o.o. Zvornik, "Alumina" d.o.o. Zvornik i "Mehanika" d.o.o. Zvornik, zatim da se stečajni upravnik tuženog obaveže da novčano potraživanje prizna u cijelosti kao razlučno pravo, te apelantu omogući odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava i shodno tome ispravi tabelu priznatih potraživanja, uz naknadu troškova postupka.

11. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Okružni privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 026477 13 Ps od 24. aprila 2017. godine kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz istovremeno obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

12. Osnovanost prijavljenog potraživanja apelant obrazlaže činjenicom da je sa firmama povezanim sa tuženim (firme kćerke tuženog) bio u poslovnom odnosu po osnovu više različitih finansijskih poslova (uglavnom ugovora o kreditu, ali i ugovora o otplati duga, ugovora o poravnanju duga i sl.), te činjenicom da su ti finansijski poslovi bili osigurani, između ostalog, ugovorima o zalozima koje su međusobno zaključili apelant kao založni povjerilac, tuženi kao založni dužnik i firme čiji je 100% osnivač u vrijeme zaključenja ugovora bila firma AB "Birač Europe" Kaunas, a sada tuženi, kao dužnik.

13. Apelant se u kontekstu priznavanja potraživanja upravo i poziva i na uvid sudu dostavlja četiri ugovora o zalozima radi osiguranja ugovora o kreditu, odnosno ugovora o otplati duga (ugovori o kreditima odnosno otplati duga su precizirani sa brojem i datumom zaključenja), koje su 20. januara 2013. godine međusobno zaključili apelant kao povjerilac, tuženi kao zalogodavac i AB "Birač Europe" kao dužnik (predmet zaloga su obične akcije emitenta AB "Birač Europe", čiji je vlasnik zalogodavac, u različitim iznosima izraženim u nominalnoj vrijednosti jedne akcije 1 LTL, a iz ugovora proizlazi da se registracija zaloga nastalog tim ugovorima vrši po postupku uspostavljenom zakonima Republike Litvanije), te na ugovor o zalogu udjela od 7. decembra 2012. godine radi osiguranja više kredita koji su međusobno zaključili apelant kao povjerilac, tuženi kao založni dužnik i društvo "Birač Energo" (društvo), a predmet zaloge su udjeli zalogodavca (tuženi) u društvima "Alumina" d.o.o. Zvornik i "Mehanika" d.o.o. Zvornik kao jamstvo za dospjelu, potpunu i konačnu otplatu finansijskih obaveza (registracija navedenog zaloga nastalog tim ugovorom se trebala izvršiti po zakonima Bosne i Hercegovine). U navodima tužbe apelant tvrdi da je svoje obaveze iz ugovora o kreditu izvršio, ali da mu nisu vraćena plasirana sredstva po osnovu ugovora o kreditu od strane korisnika kredita ni od strane tuženog, kao zalogodavca, niti od strane trećih lica kao dužnika iz ugovora (vidi str. 7, 13, 18, 20. i 22. obrazloženja prvostepene presude).

14. Apelant je tokom postupka na uvid dostavio i potvrde iz registra zaloga br. A-20121210-41 i A-20121210-42, obje od 10. decembra 2012. godine, iz kojih proizlazi da je izvršena registracija zaloga na udjelu, koji predstavlja 100% udjel založnog dužnika AB "Birač Europe" Kaunas – Litvanija u kapitalu privrednih društava "Mehanika" d.o.o. Zvornik i "Alumina" d.o.o. Zvornik, u korist apelanta kao založnog povjerioca (opširnije o tome na strani 27. obrazloženja).

15. Iz izvještaja o ekonomskom stanju tuženog kao stečajnog dužnika i uzrocima tog stanja, koji je sačinio stečajni upravnik, od 29. maja 2013. godine vidljivo je da iz izvoda iz sudskog registra Okružnog privrednog suda i proširenog izvoda iz Registra pravnih lica Republike Litvanije proizlazi da je tuženi (Fabrika glinice "Birač" a.d. Zvornik) 100% vlasnik – akcionar AB "Birač Europe" Kaunas Litvanija, a da je AB "Birač Europe" Kaunas Litvanija u relevantnom periodu (period zaključenja ugovora) bio 100% vlasnik društava "Alumina" d.o.o. Zvornik i "Mehanika" d.o.o. Zvornik, da su tokom stečaja na uvid dostavljeni ugovori o zalozima i da postoji Odluka Skupštine akcionara tuženog (Fabrika glinice "Birač" a.d. Zvornik) broj AA-20121/08 od 20. decembra 2012. godine kojom se odobrava zalaganje akcija AB "Birač Europe" za osiguranje transakcija po kojoj je AB "Birač Europe" preuzeo kreditnu liniju na osnovu čega je dobio suvlasništvo akcija tri društva (opširnije o tome na strani 25. obrazloženja).

16. Iz rješenja suda br. 059-0 Reg 13-000415 i 059-0-Reg-13-000416, oba od 12. jula 2013. godine, proizlazi da je ovim rješenjem izvršeno brisanje kao neosnovanog upisa promjene osnivača firmi "Mehanika" d.o.o. Zvornik i "Alumina" d.o.o. Zvornik na osnovu rješenja od 26. aprila 2012. godine kojima je kao osnivač ovih društava bila upisana firma AB "Birač Europe" Kaunas AB Republika Litvanija (opširnije o tome na str. 28. i 29. obrazloženja).

17. Iz aktuelnog izvoda iz sudskog registra za privredna društva "Mehanika" d.o.o. Zvornik i "Alumina" d.o.o. Zvornik na dan 2. oktobar 2015. godine proizlazi da je osnivač navedenih privrednih društava tuženi (Fabrika glinice "Birač" a.d. Zvornik – u stečaju) sa osnivačkim udjelom 100% (opširnije o tome na strani 29. obrazloženja prvostepene presude).

18. Iz zapisnika sa XII sjednice Upravnog odbora akcionara tuženog, koji je proveden kao dokaz, između ostalog, proizlazi da je na dnevnom redu sjednice predloženo razmatranje ugovora o preuzimanju duga od strane AB "Birač Europe" Kaunas, donošenje odluke o odobrenju te preuzimanju uvjeta tog ugovora i donošenje odluke, te razmatranje zahtjeva AB "Birač Europe" za uspostavljanje zaloge i hipoteke na imovini njegovih zavisnih društava radi osiguranja ugovora o preuzimanju duga. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Upravni odbor tuženog preporučio da se odobri ugovor o preuzimanju obaveza od strane AB "Birač Europe" Kaunas, čiji je tuženi 100% vlasnik (opširnije o tome na str. 29. i 30. obrazloženja prvostepene presude).

19. Tuženi je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev tvrdnjama da ugovori o zalozima nisu sačinjeni u zakonom propisanoj formi (notarski sačinjeni ugovori), da zalog nije odobrilo društvo na zakonom propisan način, a lica koja su potpisala ugovor nisu imala ovlaštenje nadležnih organa u društvu čija se imovina zalaže.

20. Prvostepeni sud je, prije svega, s obzirom na apelantovo sjedište koje je van Bosne i Hercegovine, podsjetio da stečaj sadrži međunarodni element kada stečajni dužnik ima imovinu u više država, te kada je stečajni povjerilac iz druge države, te je u tom pravcu citirao odredbe čl. 201. i 204. Zakona o stečajnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 26/10 – prečišćeni tekst; u daljnjem tekstu: ZSP) čije su odredbe važile u vrijeme otvaranja stečajnog postupka. Shodno citiranim odredbama Okružni privredni sud je zaključio da je nad tuženim otvoren stečajni postupak u Republici Srpskoj, kao središtu poslovnog djelovanja – mjestu upisa sjedišta tuženog, koji proizvodi univerzalni učinak na njegovu imovinu, bez obzira na to gdje se nalazi, pa se na sam postupak i njegove pravne učinke primjenjuje domaće pravo i postoji obaveza priznanja i osnaženja, te izvršenja svih odluka koje se tiču tog postupka. Zatim je Okružni privredni sud, imajući u vidu relevantne odredbe ZSP (čl. 42, 43. i 50), detaljno obrazložio pojam razlučnog povjerioca.

21. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza, uvidom u brojne materijalne, ali i druge dokaze koji su detaljno prezentirani u obrazloženju prvostepene presude, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni privredni sud je zaključio da tuženi nije bio strana ugovornica kreditnih i drugih poslova koje je apelant zaključio, odnosno da tuženi, kao domaće privredno društvo u stečaju, nije dužnik po osnovu predmetnih kreditnih i drugih s njim povezanih pravnih poslova jer tuženi nije bio korisnik kredita, niti je na sebe preuzeo obavezu – dugovanje, slijedom čega je taj sud zaključio da parnične strane nisu bile u obligaciono-pravnom odnosu.

22. Okružni privredni sud je utvrdio da je privredno društvo AB "Birač Europe" sa sjedištem u Kaunasu, Republika Litvanija, preuzelo dugove dužnika, privrednih društava sa sjedištem u Litvaniji, iz kreditnih poslova zaključenih s apelantom. Utvrđeno je također da je tuženi osnivač privrednog društva AB "Birač Europe", ali se, prema ocjeni prvostepenog suda, radi o dva samostalna privredna društva koja su upisana u sudski registar i kao takva stekla svojstvo samostalnih pravnih lica i time potpuno samostalnu poslovnu sposobnost za zaključivanje pravnih poslova.

23. Uvidom u sadržaj ugovora o zalozima (vidi tačku 11. ove odluke) na kojima apelant zasniva svoje potraživanje u stečajnom postupku kao razlučni povjerilac, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije povjerilac novčanog potraživanja prema tuženom kao stečajnom dužniku, već prema trećim licima, privrednim društvima sa sjedištem u Republici Litvaniji, pa je iz tog razloga i odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu se, kao razlučnom povjeriocu, prizna potraživanje prema tuženom u iznosu od 155.226.433,90 KM.

24. U vezi sa zahtjevom kojim je apelant tražio utvrđenje založnog prava u korist apelanta nad udjelima koje tuženi ima u društvu AB "Birač Europe" Kaunas Litvanija, "Birač Energo" d.o.o. Zvornik, "Alumina" d.o.o. Zvornik i "Mehanika" d.o.o. Zvornik, Okružni privredni sud je i taj dio zahtjeva ocijenio neosnovanim. Okružni privredni sud je u bitnom neosnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva obrazložio tako što je naveo da razlučno pravo, čak i da postoji, može da znači samo pravo na odvojeno i prioritetno namirenje iz predmeta razlučnog prava u nominalnom iznosu koji je osiguran zalogom, i to u postupku izvršenja. Budući da apelant nema upisano (registrirano) založno pravo na teret tuženog, odnosno apelant tokom postupka nije dokazao da je u registar zaloga bilo upisano založno pravo na akcijama (kako je to bilo predviđeno i ugovorima o zalozima na koje se primjenjuje litvansko pravo), niti je ponudio dokaz da ima registrirano založno pravo na tuženog na udjelima u "Birač Energo" d.o.o. Zvornik, kako to propisuju odredbe Okvirnog zakona o zalozima, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je razlučni povjerilac.

25. Zatim je Okružni privredni sud, imajući u vidu da tuženi nije bio ugovorna strana u ugovoru o zalogu udjela u društvima "Alumina" d.o.o. Zvornik i "Mehanika" d.o.o. Zvornik od 7. decembra 2012. godine, zaključio da potraživanje i po osnovu tog ugovora nije osnovano bez obzira na to što je tuženi nakon toga upisan kao vlasnik udjela u tim društvima, jer, kako je naglasio prvostepeni sud, nezakonit upis vlasništva AB "Birač Europe" Kaunas na udjelima u društvima "Alumina" i "Mehanika" ne može proizvoditi nikakve pravne posljedice u odnosu na tuženog (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 53. do 60. obrazloženja).

26. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Viši privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 026477 17 Pž 2 od 24. novembra 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon što je ispitao žalbene razloge Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao odgovore na sva postavljena pitanja uz naglasak da je prvostepeni sud, bez obzira na obimnu dokaznu građu, imao pravilnu orijentaciju prilikom razmatranja spornih činjenica na kojima je bio zasnovan materijalno-pravni osnov spora.

27. Drugostepeni sud je, imajući u vidu sadržaj pobijane presude, utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da je pobijana presuda nejasna, nerazumljiva i kontradiktorna jer pobijana presuda posjeduje relevantne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, koji su jasni i u pogledu forme i sadržine u cjelini, i ona ispunjava sve uvjete propisane članom 191. ZPP.

28. Viši privredni sud je u iscrpnom obrazloženju datom na stranama od 2. do 17, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo priznavanje potraživanja apelanta kao razlučnog povjerioca jer iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant nije bio povjerilac prema tuženom, nego su njegovi dužnici bila treća lica, tj. privredna društva sa sjedištem u Republici Litvaniji, pa stoga "nije moguća ni zakonska transformacija nepostojećeg novčanog potraživanja u razlučno pravo, koje je neraskidivo vezano s potraživanjem i koje mora postojati simultano sa potraživanjem koje se tim pravom osigurava".

29. Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da prvostepeni sud nije dao valjanu ocjenu pravnog karaktera razlučnog prava jer, i prema stavu tog suda, apelant nije dokazao postojanje razlučnog prava na osnovu spornih ugovora. Viši privredni sud je u vezi s tim, između ostalog, naveo da su razlučni povjerioci, shodno odredbama ZSP, oni povjerioci koji imaju novčano potraživanje prema stečajnom dužniku koje je osigurano zasnivanjem založnog prava na nekoj imovini stečajnog dužnika, pa kako je tokom postupka utvrđeno da tuženi nije bio lični dužnik apelanta, nego je apelant kredite odobravao društvima iz Republike Litvanije, niti je tuženi bio korisnik kredita, slijedi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da parnične stranke nisu bile u obligaciono-pravnim odnosima. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, pravilan je stav prvostepenog suda da se založnim pravom može osigurati i potraživanje koje založni povjerilac ima prema trećem licu kao glavnom dužniku, a ne prema samom stečajnu dužniku. Međutim, kako je naveo Viši privredni sud, zasnivanjem založnog prava na imovini stečajnog dužnika radi osiguranja potraživanja prema trećem licu, stečajni dužnik može biti samo založni dužnik, a ne i solidarni dužnik obaveze iz osnovnog posla povjerioca i trećeg lica.

30. Viši privredni sud je zatim istakao da se u stečajnom postupku mogu naći, osim razlučnih povjerilaca, i založni povjerioci, pa iako je sličnost založnog povjerioca s institutom razlučnog povjerioca evidentna, ova dva instituta se suštinski razlikuju u tome što založni povjerilac nema novčano potraživanje prema stečajnom dužniku, već isključivo založno pravo na određenoj stvari ili pravu koje ulazi u stečajnu masu, dok je sličnost i u tome što titular i založnog i razlučnog prava podrazumijeva onog povjerioca čije je pravo upisano u javnu knjigu i registar, ali koji nema novčano potraživanje prema stečajnom dužniku koje je tim založnim pravom osigurano, kao i u tome što ni razlučni povjerioci, a ni založni povjerioci nemaju svojstvo stečajnih povjerilaca. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je utvrdio da bi apelant bio razlučni povjerilac u stečajnom postupku potrebno je da ispunjava dvije osnovne pretpostavke, a to je da mora imati određeno potraživanje i pravo odvojenog namirenja tog potraživanja, pa iako razlučno pravo nije predmet ispitivanja nema prepreka da se ispituje samo potraživanje. Shodno navedenom, kako su pojmovi založnog i razlučnog povjerioca pravilno obrazloženi, Viši privredni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori da stav koji je iznio prvostepeni sud nema uporište u odredbama ZSP, kao materijalnog prava koje je prvostepeni sud pravilno primijenio.

31. Viši privredni sud je također naveo da su ugovori o zalozima zaključeni suprotno domaćim prinudnim propisima, i to odredbi člana 19. Zakona o deviznom poslovanju koji predviđa da su rezidenti dužni da pri odobravanju jamstva u korist nerezidenta (apelant) od nerezidenta pribave instrumente osiguranja naplate kojima se postiže sigurnost jamstva koje se daje. Navedeno stoga, kako je naveo Viši privredni sud, imajući u vidu smisao navedene odredbe kojom se onemogućava da rezidenti neosnovano ili pod utjecajem povezanih lica iz inostranstva postanu prezaduženi ili preopterećeni u korist povjerilaca iz inostranstva, odnosno da se spriječi da se domaći kapital nekontrolirano odliva u inostranstvo. Viši privredni sud je naveo da svi provedeni dokazi daju jasnu sliku o okolnostima i finansijskim uvjetima tuženog u vrijeme zaključenja spornih ugovora.

32. Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene prigovore da se radi o upisanom založnom pravu jer apelant tokom postupka nije dostavio dokaz o upisu zaloga u javne registre ni prema litvanskom pravu, a ni prema domaćem zakonu, a nisu osnovani ni navodi da samo postojanje ugovora o zalozima (na akcijama i na udjelima) znači da je apelant razlučni povjerilac.

33. U vezi s ugovorima o zalozima na akcijama (četiri ugovora) na koje se apelant poziva, Viši privredni sud je naveo da oni nisu upisani u registar zaloga, a osim toga "apelant nije stečajni povjerilac, a time i razlučni, pa iako je zalaganje svoje imovine u svrhu osiguranja tuđeg duga dopušteno i predviđeno Zakonom o stvarnim pravima i Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbama Okvirnog zakona o zalozima, prvostepeni sud je pravilno naveo da stečajni dužnik može biti samo založni dužnik ali ne i solidarni dužnik obaveze iz osnovnog posla povjerioca i trećeg lica".

34. Nadalje je Viši privredni sud ocijenio neosnovanim i prigovor kojim apelant tvrdi da nema značaja to što je raniji založni dužnik (AB "Birač Europe" Kaunas Litvanija) brisan iz sudskog registra kao vlasnik udjela u društvima "Alumina" i "Mehanika" (nakon čega je kao osnivač sa 100% udjelom upisan tuženi, i to u julu 2013. godine, nakon otvaranja stečajnog postupka) jer se apelant pouzdao u podatke iz sudskog registra u vrijeme zaključenja ugovora i da promjena vlasnika na predmetu zaloga ne utječe na već stečena prava založnog povjerioca. Neosnovanost prigovora Viši privredni sud je obrazložio tako što je naveo da se radilo o nezakonitom upisu AB "Birač Europe" Kaunas Litvanija kao osnivača i 100% vlasnika udjela u tim društvima, pa je brisanje navedenog subjekta i ponovni upis tuženog izvršeno na osnovu pravomoćnog rješenja registarskog suda, a po prethodno utvrđenoj nezakonitosti od strane Republičkog deviznog inspektorata u postupku izvršene kontrole tuženog (zbog nepravilnosti u postupku primjene Zakona o deviznom poslovanju, Zakona o vanjskotrgovinskoj politici i Odluke o uvjetima za dobivanje dozvole za iznošenje sredstava van BiH u svrhu osnivanja preduzeća u inostranstvu), čime je uspješno oborena presumpcija zakonitosti tog upisa.

35. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, nisu osnovani ni apelantovi navodi kojim osporava prvostepenu presudu u dijelu odluke koja se odnosi na ugovore o zalozima udjela koji u društvu "Mehanika" d.o.o. Zvornik i "Alumina" d.o.o. Zvornik (vidi tačku 14. ove odluke) jer u tim ugovorima tuženi nije bio ugovorna strana (založni dužnik) nego je te ugovore zaključio AB "Birač Europe" Kaunas Litvanija, pa činjenica da je nakon pravomoćno utvrđenog nezakonitog upisa ovog subjekta kao vlasnika firmi "Mehanika" d.o.o. Zvornik i "Alumina" d.o.o. Zvornik, tuženi ponovo upisan kao vlasnik, ne može da znači da je na tuženog preneseno i založno pravo koje je bilo konstituirano na udjelu ranijeg vlasnika (AB "Birač Europe" Kaunas) jer za stjecanje založnog prava nisu bili ispunjeni uvjeti prema Okvirnom zakonu o zalozima. Iz tog razloga su, prema stavu Višeg privrednog suda, neosnovane apelantove tvrdnje da za postojanje založnog prava nema značaj promjena vlasnika založenog predmeta, niti imaju značaj apelantovi prigovori da je za zaključenje ovih ugovora saglasnost dao upravo tuženi.

36. Viši privredni sud je naveo da pravni učinci nezakonitih pravnih poslova nisu mogli biti ostvareni na način kako to apelant tvrdi da se stečeno založno pravo ranijeg založnog dužnika (AB "Birač Europe" Kaunas Litvanija) prenosi i na tuženog (nakon njegovog ponovnog upisa). U vezi s tim, pojašnjeno je da pravni poredak i objektivno pravo takvim pravnim poslovima ne priznaju pravne učinke, a nezakoniti upis ima retroaktivno djelovanje (ex tunc) koje se i ostvarilo uspostavljanjem restitucije – ponovnim upisom tuženog kao 100% vlasnika udjela firmi "Alumina" i "Mehanika". Uz to, kako je naglasio drugostepeni sud, kod činjenice da tuženi nikada nije zaključio ugovor o zasnivanju založnog prava, niti su ispunjeni drugi uvjeti koje za valjano stjecanje založnog prava predviđaju odredbe Okvirnog zakona o zalozima to su, prema ocjeni tog suda, sasvim dovoljni razlozi za odbijanje navedenih prigovora.

37. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, nisu osnovani ni žalbeni navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da parnične stranke nisu bile u obligaciono-pravnim odnosima. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da nije sporno da se stvarnim ili realnim založnim pravom osigurava povjeriočevo potraživanje, ali postojanje založnog prava nužno podrazumijeva uzajamno postojanje dva pravna osnova, i to obavezno pravni odnos iz kojeg izvire apelantovo potraživanje i odgovarajuća dužnikova obaveza i stvarno pravni odnos koji nastaje radi osiguranja uspješne realizacije potraživanja iz obligaciono-pravnog odnosa, a u konkretnom slučaju nedostaje obligaciono-pravni odnos, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud.

38. Osvrćući se na apelantov prigovor da je na parnicu trebalo da bude upućen stečajni upravnik, a ne apelant, Viši privredni sud ga je ocijenio neosnovanim jer je tužba stečajnog dužnika radi osporavanja prijavljenog potraživanja u istom iznosu u predmetu broj 59 0 Ps 026489 13 Ps odbačena zbog litispendencije (upravo zbog vođenja predmetnog spora) tako da je nastanak ove parnice iz stečaja jedina moguća posljedica osporavanja potraživanja apelanta u stečajnom postupku.

39. Za Viši privredni sud nije bilo osnovano ni apelantovo pozivanje na pravomoćno rješenje Okružnog suda kojim je priznata strana sudska odluka (vidi tač. od 5. do 7. ove odluke) jer ta odluka, prema mišljenju tog suda, nema značaj za ishod konkretnog spora jer se radi o različitoj vrsti spora (kako u pogledu subjektivnih tako i u pogledu objektivnih elemenata koji se tiču tužbenog zahtjeva). Viši privredni sud je još istakao da, iako su predmet pobijanja pred litvanskim sudom bili i ugovori za čije su uredno ispunjenje bili zaključeni ugovori o zalozima na kojima je apelant zasnovao postojanje razlučnog prava, ta odluka nema značaj za ishod ovog postupka jer je sudbina ugovora koji su bili predmet raspravljanja pred stranim sudom ostala nepromijenjena.

40. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 026477 18 Rev od 18. septembra 2018. godine kojom je reviziju odbio (sve preciznije navedeno u izreci presude).

41. Nakon što je razmotrio revizione prigovore, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i da su nižestepene presude pravilne. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je za uspjeh u parnici povodom zahtjeva iz tužbe da se utvrdi založno pravo u korist apelanta nad udjelima tuženog u društvima AB "Birač Europe" Kaunas Litvanija, "Birač Energo" d.o.o. Zvornik, "Alumina" d.o.o. Zvornik i "Mehanika" d.o.o. Zvornik apelant bio u obavezi da dokaže da je shodno odredbama člana 2, a u vezi sa članom 4. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima stekao založno pravo na udjelima tuženog u navedenim društvima. Kako iz stanja spisa proizlazi da između parničnih stranaka nikada nije zaključen ugovor o zalozi udjela tuženog u AB "Birač Europe" Kaunas Litvanija u korist apelanta to se, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantov zahtjev u pogledu stjecanja založnog prava na udjelima tuženog u AB "Birač Europe" Kaunas ukazuje neosnovanim iz tog razloga.

42. Vrhovni sud je obrazložio da nije sporno da su ugovori o zalozima akcija od 28. januara 2013. godine zaključeni, a kojim su se osiguravala apelantova potraživanja prema trećim licima nastala na osnovu većeg broja zaključenih ugovora o kreditu i ugovora o drugim novčanim transakcijama. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da je činjenica da apelant nije tražio stjecanje založnog prava na akcijama tuženog, niti je dostavio dokaz o registriranim zalogama na akcijama prema pravu Republike Litvanije, kako je to navedenim ugovorima bilo utvrđeno.

43. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 42. i 43. ZSP, te odredbe člana 2. u vezi sa članom 4. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima, kao i da je njihov zaključak u pogledu neosnovanosti predmetnog potraživanja nepravilan.

44. Revizioni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je na parnicu trebao biti upućen stečajni upravnik pozivajući se na odredbu člana 120. ZSP koja propisuje da ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


45. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant iznosi brojne prigovore kojima osporava obrazloženja redovnih sudova, te u vezi s tim ističe da je sudu dostavio relevantnu dokumentaciju iz koje jasno proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, te naglašava da je vještak tokom postupka utvrdio visinu duga po osnovu plasiranih kredita, kao i stečajni upravnik tuženog u svom izvještaju. U tom pravcu, između ostalog, ukazuje da je sudovima dostavio na uvid pravomoćno rješenje kojim je priznata strana sudska odluka, a kojom su odbijeni zahtjevi tuženog i AB "Birač Europe" Kaunas (tužioci u tom postupku) kojima su tražili utvrđivanje ništavosti svih pravnih poslova za čiju su naplatu tuženi i njegove kćerke kompanije dali osiguranje apelantu uspostavljanjem različitih založnih prava na cjelokupnoj imovini, čime su garantirali ispunjenje obaveza iz ugovora koji su još uvijek na pravnoj snazi i ničim nisu dovedeni u pitanje. Apelant dalje ukazuje da redovni sudovi nisu ozbiljno shvatili njegov prigovor da apelant nije bio ni ovlašten da vodi ovaj postupak, već isključivo stečajni upravnik, budući da odredbe ZSP propisuju da razlučno pravo u stečajnom postupku ne može biti predmet ispitivanja na ispitnom ročištu i kao takvo ne može ni biti osporeno od strane stečajnog sudije, ali može biti osporeno u parnici za koju je bio jedino ovlašten stečajni upravnik. Stoga je, prema apelantovoj ocjeni, stečajni sudija, suprotno imperativnim normama, uputio apelanta na parnicu umjesto stečajnog upravnika jer je jedino on bio ovlašten da pobija razlučno potraživanje.

46. Zatim, apelant navodi da je u svojstvu založnog povjerioca 7. decembra 2012. godine zaključio ugovor o zalogu udjela u društvu "Mehanika" d.o.o. i "Alumina" d.o.o. i da je to svoje pravo registrirao kod registra zaloga, ali je tuženi 1. jula 2013. godine pokrenuo postupak vraćanja osnivačkih udjela na osnovu kojeg je izvršeno brisanje upisa promjene osnivača AB "Birač Europe" Kaunas i ponovni upis tuženog kao osnivača sa 100% udjelom u navedenim firmama. Apelant apelacijom ne želi da špekulira o načinu na koji je tuženi ishodovao navedenu promjenu u sudskom registru, ali želi da ukaže da posljedice neosnovanog upisa ne može snositi apelant koji se u vrijeme zaključenja ugovora pouzdao u tačnost podataka u sudskom registru i shodno tome zaključio ugovor o zalogu udjela. Apelant smatra da je obrazloženje koje su redovni sudovi dali proizvoljno jer ispada da sud čini greške prilikom registracije, a štetne posljedice snosi založni povjerilac koji se pouzdao u rješenje suda, što je za apelanta neprihvatljivo jer zalog koji je zasnovao tadašnji vlasnik udjela ostaje valjan u odnosu na apelanta, bez obzira na promjenu strukture, a što propisuje i Okvirni zakon o zalozima i Zakon o stvarnim pravima. Apelant navodi da su u zamagljenom pristupu redovnih sudova činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene, a na tako utvrđene činjenice pogrešno su primijenjeni materijalni propisi, što je u konačnici i dovelo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao. Apelant problematizira tek dijelove obrazloženja redovnih sudova ukazujući, između ostalog, na proizvoljno obrazloženje kojim redovni sudovi tvrde da apelant nije bio povjerilac prema tuženom nego prema trećim licima, pa nije moguće ni zakonski regulirati transformaciju nepostojećeg novčanog potraživanja u razlučno pravo koje je neraskidivo vezano s potraživanjem i koje mora postojati simultano s potraživanjem koje se tim pravom osigurava. Prema apelantovoj ocjeni, ovakvo obrazloženje ukazuje da redovni sudovi uopće nisu ni izvršili uvid u spis jer da jesu sigurno bi im bilo jasno da tuženi nije ni bio osnovni ili glavni dužnik prema apelantu, što apelant nikada nije ni tvrdio, jer je apelant ugovore o kreditu sklapao s trećim licima (povezanim licima sa tuženim), a apelant je s tuženim kao zalogodavcem zaključio ugovore o zalozima radi osiguranja ugovora o kreditu koji su na pravnoj snazi i neizmijenjeni, što ni redovni sudovi ne osporavaju. Prema apelantovoj ocjeni, na ovakav način i ovakvim obrazloženjem redovni sudovi degradiraju institut jamstva, odnosno garantovanja za nečije obaveze, bilo za svoje ili nečije druge, pri čemu su redovni sudovi izgubili iz vida zakonsko pravilo da založno pravo postoji sve dok postoji potraživanje koje je osigurano tim pravom, a osnovno potraživanje nesporno postoji u pravnom prometu (član 174. Zakona o stvarnim pravima i član 987. Zakona o obligacionim odnosima – dalje ZOO). Navodi redovnih sudova da jedno lice može biti založni dužnik samo ako je i glavni dužnik su neosnovani i suprotni zakonu. Apelant, također, ukazuje na proizvoljan stav redovnih sudova koji prave razliku između založnog i razlučnog povjerioca jer su takve tvrdnje suprotne odredbama ZSP jer tada važeći ZSP ne poznaje takvu razliku. Apelant problematizira i obrazloženje redovnih sudova da apelant i tuženi nisu bili u obligaciono-pravnom odnosu, pri čemu potpuno zanemaruju ugovore o zalozima koji su sklopljeni između parničnih strana. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje njegovih prava na koja se pozvao, ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa zakonom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) Odgovori na apelaciju


47. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u odgovoru na apelaciju ostali pri razlozima datim u osporenim odlukama jer smatraju da navodi apelacije nisu utjecali na zauzeti stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

48. Tuženi je u vrlo iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim osvrnuvši se detaljno na istaknute apelacione prigovore smatrajući ih neosnovanim. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

49. Umješač na strani tuženog je u također vrlo iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana.

V. Relevantni propisi


50. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:

Izlučivanje i naknada za izlučna prava

Član 41.


(1) Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučenje tog predmeta regulira se prema posebnim propisima.

(2) Pravo na izlučivanje ne može se ostvariti u prethodnom postupku. Nakon otvaranja stečajnog postupka pravo na izlučenje može se ostvariti najranije nakon izvještajnog ročišta. Ako je predmet izlučivanja neophodan za nastavak poslovanja stečajnog dužnika, stečajni upravnik može zahtjev za izlučenje odgoditi za period od 90 dana počev od izvještajnog ročišta. Ukoliko je stečajnom upravniku nakon isteka ovog perioda predmet izlučivanja u sljedećih 90 dana potreban za nastavak poslovanja, za ovo je potrebna saglasnost stečajnog sudije. Rješenje se dostavlja stečajnom upravniku i izlučnom povjeriocu. Učesnici mogu protiv ovog rješenja uložiti žalbu.

(3) Za period do izvještajnog ročišta izlučnom povjeriocu pripadaju samo prava potraživanja zbog prekomjerne istrošenosti predmeta izlučivanja. Nakon izvještajnog ročišta izlučnom povjeriocu pripadaju prava na naknadu zbog korištenja tog predmeta. Izlučni povjerilac ima pravo da bude u potpunosti namiren za sve gubitke vrijednosti stvari za koju je vezano izlučno pravo nakon izvještajnog ročišta. Ako stečajni upravnik nije u mogućnosti da zaštiti vrijednost te stvari kroz isplate izlučnom povjeriocu, onda izlučni povjerilac ima pravo da izluči tu stvar nakon što stečajnom upravniku da rok od osam dana.

(4) Ukoliko je predmet čije se izlučivanje moglo zahtijevati prije otvaranja stečajnog postupka neovlašteno prodat od strane stečajnog dužnika, privremenog upravnika ili nakon otvaranja postupka, od strane stečajnog upravnika, izlučni povjerilac može zahtijevati ustupanje prava na protučinidbu, ako ona još nije izvršena. On može zahtijevati protučinidbu iz stečajne mase, ako ona postoji u masi i ako se iz mase može izdvojiti.

(5) Ako nisu ispunjeni uvjeti iz stava 4. ovog člana izlučni povjerilac može, kao stečajni povjerilac, tražiti naknadu štete ako je dužnik prodao stvar i kao trošak stečajne mase ako je privremeni stečajni upravnik ili stečajni upravnik prodao stvar na nelegalan način.

Razlučni povjerioci

Član 42.


(1) Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašteni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. 107-112. ovog zakona.

(2) Razlučni povjerioci su:

1. hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga,

2. povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo,

3. povjerioci kojima je stečajni dužnik radi osiguranja prenio neko pravo,

4. povjerioci kojima pripada pravo zadržanja.

Razlučni povjerioci kao stečajni povjerioci

Član 43.


Razlučni povjerioci mogu biti stečajni povjerioci ako im je stečajni dužnik i osobno odgovoran. Oni imaju pravo na srazmjerno namirenje iz stečajne mase samo ako se odreknu odvojenog namirenja ili se nisu uspjeli odvojeno namiriti u cjelini ili djelimično, u kom se slučaju namiruju srazmjerno visini neizmirenog dijela svog potraživanja.

Pozivi povjeriocima i dužnicima

Član 50.


(1) U rješenju o otvaranju stečajnog postupka pozivaju se povjerioci da u roku od 30 dana prijave kod stečajnog suda svoja potraživanja u skladu sa članom 115.

(2) U rješenju o otvaranju stečajnog postupka pozivaju se povjerioci da stečajnog upravnika u roku od 30 dana obavijeste koja prava osiguranja potražuju na predmetima imovine stečajnog dužnika. Potrebno je navesti predmet na kome se potražuje pravo osiguranja, vrsta i razlog nastanka prava osiguranja kao i osigurano potraživanje.

(3) U rješenju o otvaranju stečajnog postupka pozivaju se lica koja imaju obaveze prema stečajnom dužniku da ih bez odlaganja izvršavaju prema stečajnom dužniku.

4. Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka

a) Opće djejstvo otvaranja stečajnog postupka

Prelazak prava upravljanja i raspolaganja

Član 55.


Otvaranjem stečajnog postupka prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže imovinom koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika.

Sporna potraživanja

Član 120.


Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja. Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje, mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. Ako stranka koja je dužna da pokrene parnicu to ne učini u tom roku, smatrat će se da se odrekla prava na pokretanje parnice.

51. Okvirni zakon o zalozima ("Službeni glasnik BiH" br. 28/04 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

2. Značenje izraza

Član 2.


Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

Glavni izrazi:

(…)

"Zalog" znači stvarno pravo na stvari uspostavljeno u skladu s odredbom iz člana 4. stav 1. ovog zakona, a koje je stečeno od strane zalogoprimca kao sredstvo osiguranja jednog ili više postojećih ili budućih potraživanja. Posjedovni zalog smatra se zalogom u smislu ovog zakona samo ako ispunjava uslove iz člana 4. stav 1. ovog zakona.

Ostali izrazi:

(…)

"Kredit" znači novčani zajam, ugovorna obaveza dati novčani zajam, ili pravo povjerioca ugovorne obaveze bilo koje vrste da zahtijeva ispunjenje od dužnika u budućnosti.

"Osiguranje" znači stvar koja je predmet zaloga, posebnog vlasničkog prava, srodnog prava, ranije stečenog prava, odnosno stranog prava. Osiguranje uključuje i korist od osiguranja.

(…)

"Ugovor o zalogu" znači pismeni ugovor potpisan od založnog povjerioca i založnog dužnika kojim se uspostavlja zalog u korist založnog povjerioca na dužnikovoj postojećoj ili budućoj stvari ili oboje, a koja je opisana ugovorom u skladu s ovim zakonom. Za valjanost ugovora nije potrebna notarska obrada, odnosno ovjera, niti ovjera kod suda ili općinske službe.

(…)

3. Predmet zaloga

Član 3.


Zalog se može zasnovati na stvari u vlasništvu založnog dužnika kao i na stvari na kojoj će on steći pravo vlasništva tek nakon zaključenja ugovora o zalogu.

Zalog može osiguravati jednu ili više postojećih ili budućih novčanih obaveza.

Obaveza može biti obaveza založnog dužnika ili drugog lica.

II - PRAVA I OBAVEZE ZALOŽNOG POVJERIOCA I ZALOŽNOG DUŽNIKA

1. Nastanak zaloga

Član 4.


Zalog je nastao ispunjenjem sljedeća četiri uslova, bez obzira kojim su redom ispunjeni:

a) u Registru zaloga postoji registracija koja se odnosi na taj zalog;

b) lica koja su označena kao založni dužnik i založni povjerilac u registraciji iz tačke a) ovog stava zaključila su ugovor o zalogu;

c) lice označeno kao založni dužnik u registraciji iz tačke a) ovog stava je vlasnik stvari koja je ugovorom o zalogu iz tačke b) ovog stava određena kao osiguranje; i

d) da je lice označeno kao založni povjerilac u registraciji iz tačke a) ovog stava, odnosno neko drugo lice u skladu s ugovorom o zalogu iz tačke b) ovog stava ili s njim povezanim ugovorom, dalo ili je obavezno dati kredit licu označenom kao založni dužnik u registraciji iz tačke a) ovog stava ili trećem licu.

Uslov iz stava 1. tačke c) ovog člana također je ispunjen ako je po ugovoru kojim nastaje posebno vlasničko pravo na stvari ovo lice kupac, zakupac, ustupilac potraživanja, odnosno komisionar.

52. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. st. (1) i (2)


Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.


Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.


Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 241.


Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Po reviziji iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

53. Zakon o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:

Prestanak osiguranog potraživanja

Član 173.


Založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako nije drukčije zakonom određeno.

54. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Prestanak založnog prava prestankom potraživanja

Član 987.


Kad prestane potraživanje čije je ispunjenje bilo obezbeđeno zalogom, poverilac je dužan vratiti založenu stvar zalogodavcu.

55. Zakon o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 127/08, 58/09 i 100/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost registriranja osnivanjaČlan 11.

(1) Registriranje osnivanja privrednog društva ništava je u slučajevima propisanim ovim zakonom i zakonom kojim se uređuje registriranje poslovnih subjekata.

(2) Registriranje osnivanja i registriranje drugih podataka privrednog društva ništava je ako:

a) je broj osnivača manji od broja utvrđenog ovim zakonom,

b) ne postoji pravna i poslovna sposobnost svih osnivača,

v) osnivački akt nije sastavljen u propisanoj formi,

g) osnivački akt ne sadrži podatke o poslovnom imenu društva, vrijednosti i vrsti uloga svakog osnivača ili iznosa osnovnog kapitala koji je propisan ovim zakonom ili o djelatnosti društva,

d) minimalni iznos uloga nije uplaćen u skladu sa ovim zakonom i

đ) je djelatnost društva nezakonita ili suprotna javnom interesu.

(3) Ako je osnov ništavosti registriranja privrednog društva moguće otkloniti, nadležni sud nakon pokretanja postupka za utvrđivanje ništavosti određuje rok od najduže 90 dana za otklanjanje nedostataka i za to vrijeme zastaje sa postupkom.

(4) Ništavost registriranja nema pravno djejstvo na pravne poslove tog društva sa savjesnim trećim licima.

(5) Utvrđenjem ništavosti registriranja privrednog društva, članovi i akcionari postaju solidarno odgovorni za namirenje potraživanja povjerilaca društva.

VI. Dopustivost


56. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

57. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

58. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 026477 18 Rev od 18. septembra 2018. godina, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

59. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


60. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


61. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

62. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

63. U konkretnom slučaju postupak se ticao, između ostalog, priznavanja potraživanja u stečajnom postupku, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

64. Apelant iznosi brojne prigovore u kontekstu osporenih odluka tvrdeći da su odluke nezakonite, da ne posjeduju relevantno obrazloženje za stavove koje su iznijeli, sa kojim se apelant ne slaže jer smatra da je zasnovano na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

65. U vezi s apelantovim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

66. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

67. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

68. Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom postupku, između ostalog, tražio da mu se prizna potraživanje u iznosu od 155.226.433,90 KM, kao razlučnom povjeriocu, te da se utvrdi založno pravo u korist apelanta nad udjelima tuženog u društvima povezanim sa tuženim (AB "Birač Europe", Kaunas, "Birač Energo" d.o.o. Zvornik, "Alumina" d.o.o. Zvornik i "Mehanika" d.o.o. Zvornik). Ustavni sud, također, zapaža da apelant osnovanost tužbenog zahtjeva zasniva na ugovorima o zalozima, u kojima se tuženi pojavljuje u ulozi založnog dužnika. Ustavni sud, također, zapaža da su navedeni ugovori zaključeni s ciljem osiguranja kredita i drugih finansijskih ugovora koje je apelant plasirao AB "Birač Europe" Kaunas i drugim firmama povezanim sa tuženim. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na pravomoćno rješenje Okružnog suda kojim je priznata strana sudska odluka iz koje proizlaze finansijski ugovori čiju su ništavost pred sudom u Litvaniji zahtijevali tuženi i AB "Birač Europe" Kaunas. Iz pravomoćnog rješenja proizlazi da su svi ugovori čija je ništavost tražena ostali na pravnoj snazi. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance saglasno utvrdili da je tužbeni zahtjev neosnovan. Apelant, također, ističe prigovor da su obrazloženja presuda redovnih sudova proizvoljna, nejasna, konfuzna i bez utemeljenja u odredbama materijalnog i procesnog prava.

69. Shodno istaknutom prigovoru, čiju osnovanost treba ispitati, Ustavni sud naglašava da je, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na ).

70. Primjenjujući navedene standarde na konkretan slučaj Ustavni sud primjećuje da su obrazloženja redovnih sudova vrlo opširna, što, samo po sebi, ne znači da tako opširna obrazloženja ispunjavaju standarde koji su navedeni u prethodnoj tački ove odluke, posebno u odnosu na mjerilo relevantnosti koje nalaže da obrazloženje odluke mora obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku. Dakle, Ustavni sud naglašava da bi odluke sudova trebale da sadrže razloge koji su dovoljni da se mogu smatrati odgovorima na najbitnije elemente argumenata stranaka, bez obzira na to da li je riječ o činjeničnim ili pravnim – materijalno-pravnim ili procesnim argumentima. Također, sudovi su dužni da svoje odluke donose pazeći na zakonske procesne odredbe, a nikako da izlaze iz okvira granica koje su im imperativno postavljene zahtjevom.

71. Cijeneći obrazloženja redovnih sudova u kontekstu mjerila relevantnosti i dokumentacije koju je apelant predočio redovnim sudovima i koju su cijenili redovni sudovi, u smislu člana 8. ZPP, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova prima facie ostavljaju utisak proizvoljnosti.

72. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su redovni sudovi, bez relevantnog obrazloženja, minimizirali značaj pravomoćnog rješenja kojim je potvrđena strana sudska odluka (vidi tač. 5, 6. i 7. ove odluke). Prema ocjeni Ustavnog suda, navedeno pravomoćno rješenje zapravo rasvjetljava međusobne odnose parničnih stranaka i drugih učesnika u ovom dužničko-povjerilačkom odnosu, te očito ukazuje da su svi ugovori čija se ništavost tražila ostali na pravnoj snazi, odnosno nisu dovedeni u pitanje. S druge strane, ugovori čiju je ništavost tuženi zahtijevao pred redovnim sudovima u Litvaniji zapravo ukazuju da je apelantovo potraživanje osnovano, a što tokom postupka niko nije osporio. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, značaj pravomoćnog rješenja o priznavanju strane sudske odluke je višestruk. Štaviše, činjenica da je tuženi, zajedno sa firmom kćerkom AB "Birač Europe" Kaunas (čiji je 100% vlasnik i osnivač tuženi), bio aktivno legitimiran da vodi parnicu i traži utvrđivanje ništavosti ugovora koje su zaključili apelant i "treća lica" zapravo govori o odnosu tuženog i "trećih lica" (zavisne firme odnosno firme čiji je osnivač tuženi i 100% vlasnik i koje bez odluke tuženog ne mogu sklapati pravne poslove – vidi tačku 18. ove odluke). Prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su propustili da odnos tuženog i povezanih firmi (treća lica) sagledaju kroz prizmu Zakona o privrednim društvima RS.

73. Ustavni sud dalje primjećuje da tokom postupka nije bilo sporno da ugovori o kreditu i obaveze iz tih ugovora postoje, da apelantovo potraživanje po osnovu tih ugovora postoji, ali je sporno da li tuženi, kao založni dužnik, snosi odgovornost za apelantova nenaplaćena potraživanja. Ustavni sud u tom pravcu zapaža da je apelant sudovima na uvid dostavio četiri ugovora o zalozima u kojima se kao založni dužnik pojavljuje tuženi (vidi tačku 13. ove odluke). Shodno tome, Ustavni sud obrazloženje redovnih sudova da apelant s tuženim nije bio u obligaciono-pravnim odnosima smatra proizvoljnim. Kako iz raspoloživih dokumenta proizlazi da je tuženi bio založni dužnik za obaveze trećih lica, a imajući u vidu da je založni dužnik u najopćijem smislu dužnik prema povjeriocu za svoju ili tuđu obavezu, koji je obavezan ispuniti dužnikovu obavezu prema povjeriocu ukoliko to glavni dužnik ne učini, sve ukazuje da postoji obaveza tuženog prema apelantu kao povjeriocu. Odredbama člana 987. ZOO propisano je da založno pravo, kao i jamstvo, prestaje kad prestane glavna obaveza, odnosno prestane potraživanje povjerioca čije je ispunjenje bilo osigurano zalogom. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da glavna obaveza, u smislu obaveza iz ugovora o kreditu, i dalje egzistira. Imajući u vidu da pravo zaloga nije ugašeno ili prestalo, jer nije prestala ni glavna obaveza, potraživanje iz ugovora o kreditu i dalje postoji, kao apelantovo pravo.

74. Prema zapažanju Ustavnog suda, ni Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku, ali ni nižestepeni sudovi nisu cijenili činjenicu da su prava koja su ugovorena ugovorom o zalozi udjela, a koji je zaključen između apelanta u svojstvu založnog povjerioca i tuženog kao založnog dužnika, u društvima "Mehanika" d.o.o. Zvornik i "Alumina" d.o.o. Zvornik registrirana kod Registra zaloga, Ministarstva pravde BiH (vidi tačku 14. ove odluke), kako je to propisano Okvirnim zakonom o zalozima. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi tu činjenicu potpuno zanemarili. Činjenica da je tuženi upisan u sudskom registru kao osnivač društava "Alumina" d.o.o. Zvornik i "Mehanika" d.o.o. Zvornik nakon što je ugovor o zalozi zaključen sa AB "Birač Europe" ne može da utječe na apelantovo stečeno pravo. Naprotiv, suprotno od shvaćanja Višeg privrednog suda prema kome "pravni poredak i objektivno pravo, takvim pravnim poslovima ne priznaje pravne učinke i nezakoniti upis ima retroaktivno djelovanje (ex tunc) koje se i ostvarilo uspostavljanjem restitucije – ponovnim upisom tuženog kao 100% vlasnika udjela u 'Alumini' d.o.o. i u 'Mehanici' d.o.o. Zvornik...", upisi u registar privrednih subjekata se vrše u skladu sa Zakonom o registraciji poslovnih subjekata koji propisuje način vođenja takvog postupka. Štaviše, odredbe člana 11. stav (4) Zakona o privrednim društvima RS propisuju da ništavost registracije nema pravno dejstvo na pravne poslove tog društva sa savjesnim trećim licima. Kako tokom postupka apelantova savjesnost nije dovedena u pitanje, citirane odredbe ukazuju da je obrazloženje redovnih sudova prema kojem nezakoniti upis u sudskom registru ima retroaktivno djelovanje proizvoljno i na štetu apelanta.

75. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud izašao van granica svojih ovlaštenja koja su mu data ZPP (član 241. ZPP) koji, između ostalog, propisuje: "Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji..." U vezi s takvim zapažanjem Ustavni sud ukazuje na dio obrazloženja Vrhovnog suda (strana 5. obrazloženja): "Na ovakav zaključak ne utječe činjenica da je tuženi nakon toga upisan kao vlasnik udjela u društvima 'Alumina' d.o.o. Zvornik i 'Mehanika' d.o.o. Zvornik, koji su bili predmet navedenih ugovora o zalozi udjela, kada se ima u vidu da je AB 'Birač Europe' d.o.o. Kaunas, Litvanija, nezakonito založio udjele u društvima 'Alumina' d.o.o. Zvornik i 'Mehanika' d.o.o. Zvornik, zbog čega i navedeni ugovori o zalozi udjela u društvima, 'Alumina' d.o.o. Zvornik i 'Mehanika' d.o.o. Zvornik ne mogu proizvesti pravne posljedice." S obzirom na to da se iz odluka redovnih sudova ni ostale dokumentacije ne može zaključiti da je ijedan sud donio odluku kojom se utvrđuje nezakonitost navedenih ugovora, Vrhovni sud se proizvoljno upustio u ocjenu ugovora kvalificirajući ga nezakonitim, što nije u skladu sa zahtjevima u reviziji kao ni u tužbi ili žalbi, a u krajnjem slučaju ni u odgovorima tuženog na akte apelanta.

76. Primjenjujući standarde iz tačke 69. ove odluke u svjetlu prethodno iznesenog, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova, iako iscrpna, ne ispunjavaju navedene uvjete u segmentu mjerila relevantnosti.

77. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je apelant u parničnom postupku pružio materijalne dokaze iz kojih proizlazi opravdanost njegovih tvrdnji da je njegovo potraživanje u stečajnom postupku opravdano u smislu člana 42. ZSP i da je tuženi, kao založni dužnik, odgovoran prema pravnim poslovima koje je u tom svojstvu zaključio, a sve to u skladu s odredbama ZOO, odredbama Okvirnog zakona o zalozima, kao i odredbama ZSP.

78. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori


79. S obzirom na prednji zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


80. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja redovnih sudova, iako iscrpna, ne ispunjavaju standard mjerila relevantnosti jer su redovni sudovi prilikom odlučenja zanemarili dokaznu snagu isprava kao što su potvrde o registraciji zaloga i rješenje Okružnog suda u Bijeljini kojim se priznaje strana sudska odluka, te kada su proizvoljno utvrdili da nezakonit upis u sudskom registru ima retroaktivno djelovanje, pri čemu je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, izašao van granica odlučenja, suprotno članu 241. ZPP.

81. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

82. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

NACRT ZAKON O UTVRĐIVANJU PORIJEKLA IMOVINE I POS[…]

Pravo na sticanje vlasnistva

Kojim putem da izjednačim vlasništvo u grun[…]

Po spomenutome GDPR-u svi podaci kojima se može to[…]