BiH Pravo 2014.-2020.

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#4648
Službeni glasnik BiH, broj 23/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4761/19, rješavajući apelaciju Tarika Alispahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tarika Alispahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 114340 16 Rev od 12. septembra 2019. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Tarik Alispahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Petrušić & Co" d.o.o. Zenica, podnio je 9. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 114340 16 Rev od 12. septembra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i advokata Hanadi Salkica, koja je zastupala B. A., F. A., M. A. i S. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i advokat tuženih dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. novembra do 3. decembra 2020. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 114340 14 P od 25. januara 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je ništav član V (zemljišno-knjižni zahtjevi) stav 3. tačka 2. Ugovora o poklonu, zaključenog kod notara S. S. pod brojem OPU-158/07 od 24. septembra 2007. godine između Z. A. (koja je preminula nakon podnošenja tužbe) i tuženih kao poklonodavaca i apelanta kao poklonoprimca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), pa su tuženi obavezani da trpe posljedice takvog utvrđenja. Nadalje, na osnovu istog utvrđenja tuženi su obavezani da trpe da se nakon pravomoćnosti predmetne presude u C listu zemljišno-knjižnog uloška (preciziranog u izreci presude) za nekretninu, pobliže označenu u izreci presude, briše zabrana prodaje i otuđenja predmetne nekretnine (kuće, zgrade i dvorišta). Osim toga, tuženi su obavezani da apelantu solidarno naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok su tuženi odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi saslušanjem apelanta i tuženih u svojstvu parničnih stranaka, te da su provedeni materijalni dokazi (detaljno pobrojani na stranici 3. obrazloženja presude). Općinski sud je ukazao na iskaze apelanta i tuženih, kao i na sadržaj materijalnih dokaza (kako je to pobliže navedeno na str. 3–6. obrazloženja presude). Dalje je istakao da je provedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, kako je to propisano odredbama čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant na osnovu predmetnog ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, što i jeste bio cilj i namjera ugovarača kada su pristupili zaključenju predmetnog ugovora. Nadalje, da je sporno to što je odredbom člana V tačka 3. stav 2. predmetnog ugovora stečeno pravo ograničeno teretom zabrane otuđenja i prometa predmetne nekretnine bez unaprijed vremenski utvrđenog perioda. Općinski sud je istakao da apelant tužbom i tužbenim zahtjevom tvrdi da je uvjet, odnosno upisani teret na poklonjenim nekretninama u smislu "zabrane prodaje i otuđenja kuće, zgrade i dvorišta" protivan prinudnim propisima, pravnom poretku ili dobrim običajima, te da je predmetni ugovor u tom dijelu ništav. Općinski sud je naveo da je, ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva, "pošao" od odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je istakao da iz navedene odredbe proizlazi da su ništavi ugovori koji su protivni ustavnom uređenju, prinudnim propisima ili moralu društva. Dalje, da su nedostaci ništavih ugovora takvi da im pravni poredak ne priznaje pravno dejstvo. Također, Općinski sud je ukazao i na sadržaj odredbe člana 105. ZOO.

8. Općinski sud je naveo da se način stjecanja, korištenje zaštite i prestanak prava vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima procjenjuje shodno odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. U vezi s tim Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 2, 3, 5, člana 6. stav 1. i člana 7. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kao i na odredbu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Općinski sud je naveo da iz navedenih odredbi proizlazi da se pravo vlasništva može ograničiti ili oduzeti samo u javnom interesu, u skladu s ustavom, na način i pod uvjetima određenim zakonom, kao i da navedenim odredbama nije ostavljena mogućnost ograničenja prava vlasništva sporazumom ugovarača. Nadalje, kada bi takva mogućnost postojala, da bi to ograničenje bilo nužno vremenski ograničiti, jer se u protivnom bitno zadire u prava vlasnika da stvar posjeduje, koristi i da njom raspolaže u skladu s njenom prirodom i namjenom, što jeste sama suština tog prava. Općinski sud je istakao da je teretom ustanovljenim spornom odredbom predmetnog ugovora apelant bitno, suprotno zakonu i ustavu, ograničen u vršenju svog prava, bez naznake trajanja takvog ograničenja, zbog čega je sporna odredba protivna "Ustavu RBiH", prinudnim propisima i kao takva ništava.

9. Općinski sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 105. stav 2. ZOO, te istakao da predmetni ugovor bez sporne odredbe člana V stav 3. tačka 2. u svemu zadovoljava uvjete potrebne za punovažnost, te da kao takav može ostati na snazi. U odnosu na isticanje pobude, odnosno motiva koji je tužene opredijelio da insistiraju na tome da se u predmetni ugovor ugradi odredba, bez koje predmetni ugovor ne bi ni zaključili (zabilježba tereta – zabrana prometa i otuđenja predmetne nekretnine), a koju pobudu vezuju za apelantovu lakomislenost i neiskrenost i cilj da mu se osigura "krov nad glavom", Općinski sud je istakao da su tuženi svoj cilj mogli postići zaključenjem drugog pravnog posla. Nadalje, da se ograničenjem prava raspolaganja predmetnom nekretninom zadire u apelantova vlasnička prava koja su zakonom zaštićena, zbog čega navedena ograničavajuća odredba, na način kako je ustanovljena, ne može ostati na snazi.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 114340 16 Gž od 5. maja 2016. godine uvažena je žalba tuženih i prvostepena presuda je preinačena tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Osim toga, apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove drugostepenog postupka u određenom novčanom iznosu.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan pravni zaključak da je tužbeni zahtjev osnovan, odnosno da je ništav član V stav 3. tačka 2. predmetnog ugovora i da predmetni ugovor može opstati bez navedene odredbe. Nadalje, cijeneći sadržinu volje ugovornih strana, te pobude – motiv koji je opredijelio tužene da insistiraju da se u predmetni ugovor ugradi odredba bez koje predmetni ugovor ne bi ni zaključili (zabilježba tereta – zabrana prometa i otuđenja nekretnine koja je predmet poklona), Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno izveo i zaključak da su tuženi svoj cilj mogli postići zaključenjem drugog pravnog posla, zanemarujući da je volja ugovornih strana bila da se zaključi upravo predmetni ugovor s navedenom sadržinom. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se poklon može učiniti sa nalogom, ali i sa teretom.

12. Kantonalni sud je dalje ukazao šta proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora (kako je to pobliže navedeno na stranici 3. obrazloženja presude), te istakao da se radi o ugovoru o poklonu pod uvjetom datim u obliku tereta za apelanta kao poklonoprimca, a na koji apelant nije morao pristati, kada ne bi ni došlo do zaključenja predmetnog ugovora s obzirom na volju i motiv "poklonodavaca". Nadalje, da predmetni ugovor svojom sadržinom potvrđuje da je apelant pristao da zaključi predmetni ugovor pod takvim uvjetom. Kantonalni sud je istakao da bi prvostepeni sud, da je pravilno cijenio volju stranaka, motiv za zaključenje predmetnog ugovora, kao i spornu odredbu, tada utvrdio da je zabrana otuđenja poklona ugovorena za života ugovornih strana jer iz izjava tuženih proizlazi da su apelantu kao poklonoprimcu i njegovoj porodici upravo zabranom otuđenja željeli za života ugovornih strana osigurati sigurno stanovanje, a s obzirom na apelantov karakter i ličnost. Kantonalni sud je također naveo da je u predmetnom ugovoru osnov obaveze "poklonodavaca" da poklone nekretninu i da apelant kao poklonoprimac ne izvrši otuđenje predmeta poklona, a da je osnov apelantove obaveze da postane vlasnik poklonjenog zemljišta i kuće uz uvjet da ih ne otuđi za svog života (zabrana otuđenja poklona). Pri tome je Kantonalni sud zaključio da je predmetni ugovor u vrijeme zaključenja imao osnov i motiv koji je dopušten, kao i da je proizveo pravno dejstvo, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz odredbi čl. 51. i 52. ZOO za njegovu ništavost, odnosno ništavost sporne odredbe.

13. Kantonalni sud je dalje naveo da iz uvjeta sadržanog u spornoj odredbi predmetnog ugovora, posmatrano saglasno odredbi člana 99. ZOO, proizlazi da je poklon učinjen pod raskidnim uvjetom, što znači da je neizvršenje obaveze iz sporne odredbe razlog za njegov raskid zbog neispunjenja obaveze, a ne za njegovu ništavost. Kantonalni sud je naveo da taj uvjet niti je nemoguć, niti nedopušten s aspekta pravilne primjene odredbe člana 74. stav 3. i člana 75. ZOO, niti je protivan prinudnim propisima i moralu kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Nadalje, da bi u skladu s odredbom člana 53. ZOO sporna odredba predmetnog ugovora bila ništava, odnosno da bi apelant uspio s tužbenim zahtjevom, Kantonalni sud je istakao da je u toku postupka morao dokazati da je kod jedne ili obje ugovorne strane postojala nedopuštena pobuda za zaključenje predmetnog ugovora, odnosno sporne odredbe predmetnog ugovora, a da postojanje nedopuštenih pobuda na strani jedne ili obje ugovorne strane apelant u toku postupka nije dokazao. Pri tome je Kantonalni sud naveo da činjenica da je apelant, kao sin, odnosno brat Z. A. i tuženih, u momentu zaključenja predmetnog ugovora znao za sadržaj sporne odredbe, ukazuju na to da je znao za motiv, odnosno za pobudu koja je opredijelila tužene da insistiraju da se u predmetni ugovor ugradi sporna odredba, a koja se ne može smatrati nedopuštenom pobudom, zbog čega nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 103. i 105. stav 2. ZOO. Nadalje, da u konkretnom slučaju sadržaj sporne odredbe ne predstavlja nemoralno opterećivanje apelanta u stanju zavisnosti, teškom odgovornošću bez krivice, već da, naprotiv, osigurava da se apelantu i njegovoj prodici osigura "krov nad glavom". Kantonalni sud je također istakao da bi, u slučaju da je navedena pobuda bila nedopuštena, ništavost sporne odredbe povlačila i ništavost predmetnog ugovora jer je sporni uvjet bio odlučujuća pobuda "poklonodavaca" za zaključenje predmetnog ugovora, a saglasno odredbi člana 53. ZOO. U odnosu na apelantove navode da ga je sa sadržajem sporne odredbe upoznao notar kada je predmetni ugovor potpisan i da nije razumio njeno značenje, Kantonalni sud je istakao da ti navodi ne čine razloge za ništavost predmetne odredbe, nego eventualno razloge za pobijanje sporne odredbe predmetnog ugovora saglasno članu 62. ZOO, a što u konkretnom sporu nije traženo. U konačnici, budući da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud je istakao da je na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 114340 16 Rev od 12. septembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih povodom revizije.

15. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je pobijana presuda zahvaćena povredom odredbi parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Nadalje, da je, nasuprot apelantovom rezoniranju, pobijana presuda sačinjena u svemu saglasno odredbi člana 191. stav 4. ZPP, te da je obrazloženje pobijane presude jasno, logično i da u njemu nema protivrječnosti između utvrđenih odlučnih činjenica i izvedenih pravnih zaključaka. Vrhovni sud je također naveo da je apelant paušalno prigovarao da je osporena presuda rezultat povrede odredbi parničnog postupka iz člana 8, člana 123. stav 2. i člana 126. ZPP, ne navodeći u čemu se te povrede sastoje, te na koji način je takvo postupanje drugostepenog suda moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu člana 209. ZPP. Nasuprot tome, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud tokom drugostepenog postupka i prilikom donošenja pobijane presude u cijelosti postupao u skladu s pravilima parničnog postupka.

16. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te da je, nasuprot apelantovim navodima, drugostepeni sud pravilno postupio razmotrivši valjanost pobijane ugovorne odredbe i s aspekta dopuštenosti osnova predmetnog ugovora i pobude "poklonodavaca" budući da je apelant u prvostepenom postupku upućivao na navedene pravne institute kao razlog ništavosti predmetne ugovorne odredbe. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je predmetni ugovor u vrijeme zaključenja imao osnov i motiv koji su dopušteni, da nije nedopuštena pobuda "poklonodavaca" da apelantu i njegovoj porodici osiguraju krov nad glavom, a sve imajući u vidu apelantovu lakomislenost i neiskrenost, te da stoga nisu ispunjeni uvjeti iz odredbi čl. 51, 52. i 53. ZOO. Vrhovni sud je također istakao da u cijelosti prihvaća pravni zaključak drugostepenog suda da zabrana otuđenja predstavlja raskidni uvjet, koji nije nemoguć i nedopušten, niti je protivan prinudnim propisima ili moralu u smislu odredbi člana 74. stav 3. i člana 75. ZOO.

17. Vrhovni sud je naveo da je bez osnova i apelantovo ukazivanje na to da je predmetna ugovorna odredba protivna imperativnim odredbama Zakona o stvarnim pravima jer se taj zakon nije ni primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Nadalje, da se ne može prihvatiti ni apelantov prigovor da je predmetni ugovor protivan prinudnim normama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Pri tome je Vrhovni sud istakao da se odredbe navedenog zakona koje je apelant citirao u reviziji odnose na nemogućnost ograničenja ili oduzimanja prava vlasništva licu koje je već u punom obimu steklo vlasnička prava na određenoj stvari. Nadalje, da te zakonske odredbe nemaju u vidu ograničenja koja su uspostavljena samim pravnim poslom kojim se stječe pravo vlasništva. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant, s obzirom na pobijanu ugovornu odredbu, nije nikada ni stekao pravo raspolaganja predmetnom nekretninom, zbog čega se ne može govoriti o bilo kakvom ograničenju njegovog prava. Imajući u vidu navedene razloge, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da nije bilo mjesta primjeni odredbi člana 103. i člana 105. stav 2. ZOO. Nadalje, da je drugostepeni sud pravilno zaključio da bi ništavost pobijane ugovorne odredbe za sobom povlačila ništavost cijelog predmetnog ugovora. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 105. stav 1. ZOO. Nadalje, kako tužbenim zahtjevom nije tražena ništavost cijelog predmetnog ugovora, a što ne bi ni bilo u apelantovom interesu, Vrhovni sud je istakao da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i iz tog razloga. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da, s obzirom na sve izloženo, nalazi da je zaključak drugostepenog suda da nema uvjeta za utvrđenje ništavosti pobijane ugovorne odredbe zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


18. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da su konstatacije Vrhovnog suda date u osporenoj presudi apsolutno pravno neosnovane i suprotne materijalnom pravu. U vezi s tim apelant navodi da su Vrhovni sud, kao i Kantonalni sud ignorirali činjenicu da apelant svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti odredbe člana V predmetnog ugovora zasniva na odredbama Zakona o stvarnim pravima, odnosno odredbama čl. 2, 3, 5, 6. i 7. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a u vezi s odredbama čl. 103. i 105. ZOO. Apelant smatra da je redovni sud morao utvrditi da li je sporna odredba u suprotnosti sa Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima i Zakonom o stvarnim pravima, a kako bi utvrdio da li je sporna odredba ništava ili nije. U vezi s tim apelant ističe da su netačni i suprotni izvedenim dokazima navodi Kantonalnog suda da je u predmetnom ugovoru "osnov obaveze poklonodavca da pokloni nekretninu i da poklonoprimac ne izvrši otuđenje predmeta poklona, a osnov obaveze poklonoprimca da postane vlasnik poklonjenog zemljišta i kuće uz uvjet da ih ne otuđi za svoga života (zabrana otuđenja poklona)". Nadalje, tvrdi da je iz sporne odredbe predmetnog ugovora vidljivo da nije određeno vremensko trajanje perioda zabrane otuđenja, te da je nejasno na osnovu čega je Kantonalni sud izveo navedeni zaključak, čime je povrijedio odredbe čl. 8. i 123. ZPP. Apelant dalje ističe da bi održajem na pravnoj snazi sporne odredbe predmetnog ugovora apelant i njegovi pravni sljednici bili onemogućeni da raspolažu predmetnom nekretninom, što je protivno prinudnim propisima. Apelant ističe da u konkretnom slučaju ograničenje raspolaganja nema vremenskog trajanja, zbog čega su takav motiv i pobuda pravno nedopušteni, odnosno ugovoreni u suprotnosti s odredbom člana 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a što u konačnom ima za posljedicu njegovu ništavost, odnosno ništavost odredbe člana V predmetnog ugovora. Pri tome, apelant objašnjava da bi održajem sporne odredbe na pravnoj snazi pravo vlasništva apelanta i kasnije njegovih pravnih sljednika na predmetnoj nekretnini izgubilo svaki smisao, a što je nedopustivo. U konačnici, ističe da su Kantonalni sud i Vrhovni sud povrijedili i pravo na adekvatno obrazloženje sudske odluke.

b) Odgovori na apelaciju


19. Vrhovni sud je naveo da tokom postupka pred tim sudom nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koje ukazuje apelant, kao ni povrede drugih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Nadalje, da je osporena presuda donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je to detaljno obrazloženo u osporenoj presudi u kojoj su dati odgovori na sve odlučujuće apelantove argumente. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te je predložio da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očigledno neosnovanu ili da je odbije.

20. Kantonalni sud je naveo da navodi apelacije nisu osnovani, te da je u postupku pred Kantonalnim sudom apelantu omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje, da je u konkretnoj situaciji Kantonalni sud pravilno postupio i donio zakonitu odluku, te da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, pa i u reviziji. Kantonalni sud je istakao da je kod utvrđenog činjeničnog stanja, kako ga je utvrdio prvostepeni sud, pravilno primijenio materijalno pravo i odbio tužbeni zahtjev jer je smatrao da se radi o ugovoru o poklonu pod uvjetom datim u obliku tereta za poklonoprimca (apelanta) – zabrana otuđenja poklona, na koju zabranu apelant nije morao pristati, kada ne bi ni došlo do zaključenja predmetnog ugovora s obzirom na volju i motiv poklonodavaca (Z. A. i tuženih) da učine poklon. Kantonalni sud je dalje naveo da su tuženi apelantu i njegovoj porodici zabranom otuđenja željeli za života osigurati sigurno stanovanje s obzirom na apelantov karakter i ličnost. Nadalje, da je, saglasno odredbi člana 99. ZOO, poklon učinjen pod raskidnim uvjetom, što znači da je neizvršenje obaveze iz odredbe člana V razlog za raskid predmetnog ugovora zbog neispunjenja obaveze, a ne za njegovu ništavost. Kantonalni sud je istakao da uvjet sadržan u navedenoj odredbi nije nemoguć, niti nedopušten s aspekta pravilne primjene odredbe člana 74. stav 3. i člana 75. ZOO, niti je protivan prinudnim propisima i moralu. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Advokat tuženih je navela da navodi apelacije nisu osnovani, te da su presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, da su Kantonalni sud i Vrhovni sud na osnovu potpunog i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja donijeli zakonite odluke, te da su svi navodi apelacije bez uporišta u materijalnim i procesnim propisima. Advokat tuženih je, također, istakla da nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo zagarantirano međunarodnim aktima i propisima Bosne i Hercegovine. U konačnici, advokat tuženih je predložila da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi


22. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Dopušten osnov

Član 51.


(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.

Ništavost ugovora zbog osnova

Član 52.


Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Pobude za zaključenje ugovora

Član 53.


(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.

(2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.

(3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo i kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.

Uslovi i njihovo dejstvo

Član 74. stav (3)


(3) Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni.

Nedopušten ili nemoguć uslov

Član 75.


(1) Ništav je ugovor u kojem je postavljen odgodni rok ili raskidni uslov protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva.

(2) Ugovor zaključen pod nemogućim odložnim uslovom je ništav, a nemoguć raskidni uslov smatra se nepostojećim.

Primena odredbi i tumačenje spornih odredbi

Član 99.


(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Ništavost

Član 103.


(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Delimična ništavost

Član 105.


(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

23. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.


Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, sukladno s njenom prirodom i namjenom.

Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.

Član 3.


Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici s drugima. Nikome se ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Član 5.


Zabranjeno je vršenje prava iz ovog zakona suprotno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena ili priznata.

Član 6. stav (1)


Pravo vlasništva može se ograničiti ili oduzeti samo u javnom interesu, sukladno s ustavom, na način i pod uvjetima određenim zakonom.

Član 7. stav (1)


Stvari na kojima postoji pravo vlasništva su u prometu.

24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.


Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.


(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost


25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 114340 16 Rev od 12. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 1. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje djelimične ništavosti ugovora o poklonu (predmetnog ugovora), dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant, u suštini, smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. U vezi s apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav član V stav 3. tačka 2. predmetnog ugovora, te, u vezi s tim, da tuženi trpe posljedice takvog utvrđenja. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju drugostepene odluke jasno ukazao na relevantne činjenice koje su utvrđene u toku prvostepenog postupka, te da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja iznio svoj zaključak u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, posebno ističući da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da bi prvostepeni sud, da je pravilno cijenio volju stranka, motiv za zaključenje predmetnog ugovora, kao i spornu odredbu, utvrdio da je zabrana otuđenja poklona ugovorena za života ugovornih strana jer iz izjava tuženih proizlazi da su apelantu i njegovoj porodici zabranom otuđenja željeli za života ugovornih strana osigurati sigurno stanovanje, a s obzirom na apelantov karakter i ličnost. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 99. stav 2. ZOO proizlazi da se pri tumačenju spornih odredbi ugovora ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već da treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ZOO. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da ugovorena zabrana otuđenja predstavlja raskidni uvjet, koji nije nemoguć, ni nedopušten u smislu odredbi člana 74. stav 3. i člana 75. ZOO. Nadalje, da je predmetni ugovor u vrijeme zaključenja imao osnov i motiv koji je dopušten, kao i da apelant u toku postupka nije dokazao postojanje nedopuštenih pobuda na strani jedne ili obje ugovorne strane, zbog čega nisu ispunjeni ni uvjeti iz odredbi čl. 51, 52. i 53. ZOO za ništavost sporne odredbe. U odnosu na apelantove navode da su Vrhovni sud i Kantonalni sud zanemarili da je apelant svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti odredbe člana V predmetnog ugovora zasnivao na odredbama Zakona o stvarnim pravima, odnosno odredbama čl. 2, 3, 5, 6. i 7. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a u vezi s odredbama čl. 103. i 105. ZOO, Ustavni sud zapaža da, nasuprot ovim navodima, iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda slijedi da se Zakon o stvarnim pravima nije ni primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, a da se odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na koje se apelant pozvao odnose na nemogućnost ograničenja ili oduzimanja prava vlasništva licu koje je već u punom obimu steklo vlasnička prava na određenoj stvari. Nadalje, da apelant, s obzirom na pobijanu odredbu predmetnog ugovora, nije nikada ni stekao pravo raspolaganja predmetnom nekretninom, zbog čega se ne može govoriti o bilo kakvom ograničenju njegovog prava. U konačnici, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda slijedi da nije bilo mjesta primjeni odredbi člana 103. i člana 105. stav 2. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odnosno ne nalazi da su u predmetnom postupku provedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, niti da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju. Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim odlukama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


39. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII. Zaključak


40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u predmetnom postupku provedeni dokazi nisu proizvoljno ocijenjeni, te kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević

Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske &nda[…]

Akdeniz i drugi protiv Turske

Akdeniz i drugi protiv Turske privremena zabr[…]

Kerestecioğlu Demir protiv Turske – uki[…]

Radna dozvola

Postovani dobio sam posao u Hrvatskoj medjutim tra[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja