BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5167
Službeni glasnik BiH, broj 43/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4336/19, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća "Grijanje" d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Javnog preduzeća "Grijanje" d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028313 19 Uvp od 4. septembra 2019. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0028313 18 U od 28. maja 2018. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Javno preduzeće "Grijanje" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatko Petrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 028313 19 Uvp od 4. septembra 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 0028313 18 U od 28. maja 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Konkurencijsko vijeće) zatraženo je 28. i 29. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Konkurencijsko vijeće su dostavili odgovore na apelaciju 1. i 2. februara 2021. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Na osnovu zaključka o pokretanju postupka po službenoj dužnosti, Konkurencijsko vijeće je donijelo Rješenje broj UP-05-26-3-030-21/17 od 28. februara 2018. godine kojim je utvrđeno da Grad Zenica odredbama člana 14. stav 3. Odluke o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice daljinskim grijanjem (u daljnjem tekstu: Odluka o daljinskom grijanju) i odredbama člana 65. st. 6. i 7. i člana 68. stav 1. Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže (u daljnjem tekstu: Uvjeti za isporuku toplotne energije) sprečava, ograničava i narušava tržišnu konkurenciju na tržištu reguliranja prava na ustupanje isporuke toplotne energije u Gradu Zenica zaključivanjem takvih sporazuma kojima se druga strana uvjetuje da prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi sa predmetom sporazuma i da on predstavlja zabranjeni sporazum iz člana 4. stav (1) tačka e) Zakona o konkurenciji (stav 1. izreke). Istim rješenjem je odlučeno da se, u skladu sa odredbama člana 4. stav (2) Zakona o konkurenciji (stav 2. izreke) smatraju ništavim (ex lege) posebno odredbe Odluke o daljinskom grijanju (član 14. stav 3) i Uvjeta za isporuku toplotne energije (čl. 65. st. 6. i 7. i član 68. stav 1). Istim rješenjem naloženo je Gradu Zenica da u ostavljenom roku uskladi navedene odredbe Odluke o daljinskom grijanju i Uvjeta za isporuku toplotne energije sa Zakonom o konkurenciji, odnosno sa st. 1. i 2. izreke rješenja, i da u ostavljenom roku dostavi dokaze o izvršenju (stav 3. izreke), te je Gradu Zenica izrečena novčana kazna zbog kršenja odredaba člana 4. stav (1) tačka e) Zakona o konkurenciji u iznosu od 80.727,30 KM, u smislu člana 48. stav (1) tačka a) Zakona o konkurenciji (stav 4. izreke). Dalje, navedenim rješenjem utvrđeno je da je apelant zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu isporuke toplotne energije u Gradu Zenica, posebno odredbama člana 4. stav 1. i člana 7. stav 1. Odluke o cijeni isporučene toplotne energije za grijanje stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice u sezoni grijanja 2017/2018. od 10. oktobra 2017. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o cijeni), uvjetovanjem da druga strana prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi nemaju veze sa prirodom sporazuma, u skladu sa odredbama člana 10. stav (2) tačka d) Zakona o konkurenciji (stav 5. izreke). Dalje, rješenjem Konkurencijskog vijeća je odlučeno da se smatraju ništavim (ex lege) posebno odredbe člana 4. stav 1. i člana 7. stav 1. Odluke o cijeni, u skladu sa odredbama člana 10. stav (2) tačka d) Zakona o konkurenciji (stav 6. izreke), te je naloženo apelantu da u ostavljenom roku uskladi odredbe člana 4. stav 1. i člana 7. stav 1. Odluke o cijeni sa Zakonom o konkurenciji, odnosno sa st. 5. i 6. ovog rješenja, te da dostavi dokaze o izvršenju (stav 7. izreke). Istim rješenjem apelantu je izrečena novčana kazna zbog kršenja odredaba iz člana 10. stav (2) tačka d) Zakona o konkurenciji, utvrđena u stavu 5. rješenja, u iznosu od 16.830,434 KM, u skladu sa odredbom člana 48. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji (stav 8. izreke).

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 0028313 18 U od 28. maja 2018. godine odbijena je tužba koju su protiv rješenja Konkurencijskog vijeća od 28. februara 2018. godine podnijeli apelant i Grad Zenica.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da iz stanja predmetnog spisa i obrazloženja rješenja Konkurencijskog vijeća slijedi da je Konkurencijsko vijeće zaprimilo prigovor fizičkog lica u kojem je istaknuto da apelant zloupotrebljava svoj monopolistički položaj, odnosno da usluge koje apelant pruža cjenovno ne odgovaraju kvaliteti grijanja, kao i da apelant ne želi da dostavi ugovor o korištenju usluga još od 2013. godine. Dalje, navedeno je da se Konkurencijsko vijeće obratilo apelantu radi prikupljanja dodatnih podataka i informacija u vezi sa načinom i isporukom toplotne energije, te da je apelant dostavio tražene podatke i informacije. Zatim, istaknuto je da je Konkurencijsko vijeće na osnovu analize prikupljene dokumentacije ocijenilo da postoji osnovana sumnja da se odredbama koje se odnose na plaćanje paušala potrošača za stambene i poslovne prostore, sa ugrađenim mjeračem toplotne energije ili bez njega i plaćanje paušala privremeno isključenih potrošača značajno sprečava, ograničava i narušava tržišna konkurencija. Dalje, navedeno je da je, shodno tome, Konkurencijsko vijeće, u skladu sa odredbama člana 32. stav 1. Zakona o konkurenciji, donijelo zaključak o pokretanju postupka po službenoj dužnosti protiv apelanta radi utvrđivanja postojanja zloupotrebe dominantnog položaja, u smislu člana 10. stav 2. tačka d) Zakona o konkurenciji, te protiv Grada Zenica radi utvrđivanja postojanja zabranjenih konkurencijskih djelovanja, u smislu člana 4. stav 1. tačka e) Zakona o konkurenciji. Sud BiH je naveo da je Konkurencijsko vijeće na osnovu dostavljene dokumentacije zaključilo da odluke o cijeni usluge apelant donosi na osnovu saglasnosti koju izdaje Gradsko vijeće Zenice. Dalje, navedeno je da, u skladu sa odredbama čl. 65. i 68. Uvjeta za isporuku toplotne energije, ukupnu cijenu grijanja stambenog prostora za sezonu grijanja čini jedinična cijena KM/m2 ili KM/MWh, a da se sastoji od paušala (10%) i cijene grijanja (90%). Također, navedeno je da je članom 14. Odluke o daljinskom grijanju predviđeno da je za vrijeme privremenog odustajanja od preuzimanja toplotne energije potrošač obavezan da plaća distributeru na ime angažirane toplotne energije paušal u iznosu od 10% cijene grijanja, izuzev u slučaju više sile, što znači da paušal plaćaju i privremeno isključeni, kao i priključeni potrošači na mrežu daljinskog grijanja. Sud BiH je naveo da je Konkurencijsko vijeće u pogledu relevantnog tržišta, na osnovu člana 3. Zakona o konkurenciji, te čl. 4. i 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, zaključilo da je relevantno tržište u konkretnom slučaju tržište reguliranja prava na ustupanje isporuke toplotne energije od Grada Zenica i relevantno tržište isporuke toplotne energije od apelanta, a u geografskom smislu područje Grada Zenica. Dalje, navedeno je da je isporuka toplotne energije pravno regulirana Zakonom o komunalnim djelatnostima Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o komunalnim djelatnostima), ranije Zakonom o komunalnim djelatnostima SRBiH. Zatim, navedeno je da je apelant jedini pružalac usluge isporuke toplotne energije i da jedini ima mogućnost da naplati predmetnu uslugu, tj. da jedini ispostavlja račune korisnicima za tu uslugu, pa je nesporno da apelant ima vladajući položaj na tržištu isporuke toplotne energije na području Grada Zenica, odnosno da se može utvrditi da je riječ o zakonskom monopolu budući da apelant predmetnu uslugu obavlja na osnovu isključivih prava određenih propisom.

8. Dalje, Sud BiH je naveo da je Konkurencijsko vijeće utvrdilo da je Grad Zenica u Odluci o daljinskom grijanju bez osnova uveo da se fiksni trošak, tzv. paušal, obračunava i naplaćuje od isključenih korisnika, jer nema pravno uporište u zakonskim propisima. U vezi s tim, navedeno je da su odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima isključivo definirani prava i obaveze davaoca i korisnika komunalnih usluga, te da nema niti jedne odredbe koja propisuje određivanje posebnih materijalnih naknada za isključene potrošače, odnosno za one potrošače koji više ne koriste neku komunalnu uslugu, što uključuje i isključene potrošače od snabdijevanja toplotnom energijom. Zatim, navedeno je da je odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da se naplata naknade vrši od korisnika usluge, i to za vršenje usluge, te da je, stoga, Konkurencijsko vijeće zaključilo da odredbe Odluke o daljinskom grijanju i Uvjeta za isporuku toplotne energije imaju cilj i posljedicu zaključivanje takvih odluka i drugih akata (sporazuma) kojima se druga strana uvjetuje da prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi sa predmetom sporazuma na relevantnom tržištu reguliranja prava na ustupanje isporuke toplotne energije na području Grada Zenice, što predstavlja zabranjeni sporazum u smislu člana 4. stav (1) tačka e) Zakona o konkurenciji.

9. Zatim, navedeno je da je Konkurencijsko vijeće, u pogledu zloupotrebe dominantnog položaja, ukazalo da je apelant zloupotrijebio takav položaj, u smislu člana 10. stav 2) tačka d) Zakona o konkurenciji kada je odredbama člana 4. stav 1. i člana 7. stav 1. Odluke o cijeni nametnuo obavezu plaćanja paušala od 10% isključenim korisnicima, jer, kao što je već navedeno, davalac usluge isključivo može tražiti plaćanje naknade (cijene) samo za uslugu koja je predmet ugovora o isporuci toplotne energije. Također, navedeno je da naplata fiksnog troška nema pravno uporište u važećim propisima, jer su odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima isključivo definirana prava i obaveze davaoca i korisnika komunalne usluge, a da nema niti jedne odredbe koja propisuje određivanje posebnih materijalnih naknada za isključene potrošače, odnosno za one potrošače koji ne koriste neku komunalnu uslugu, što uključuje i isključene potrošače od snabdijevanja toplotnom energijom. Sud BiH je naveo da je Konkurencijsko vijeće pravilno utvrdilo da Grad Zenica, shodno odredbama Zakona o komunalnoj djelatnosti SRBiH, nije ovlašten da Odlukom o zagrijavanju nametne obavezu plaćanja paušala od 10% na ime naknade za tzv. pasivno grijanje. Zatim, navedeno je da se u preambuli Odluke o zagrijavanju apelant pozvao na odredbe člana 2. stav 3. u vezi sa članom 4. Zakona o komunalnim djelatnostima SRBiH kao osnov za donošenje te odluke. Sud BiH je naveo da je članom 2. stav 3. tog zakona propisano da je komunalna djelatnost proizvodnja i isporuka toplotne energije, kako je to pravilno zaključilo i Konkurencijsko vijeće. Također, navedeno je da je članom 4. istog zakona (kao i u Zakonu o komunalnim djelatnostima) propisano pravo Skupštine Grada Zenica da osniva javna komunalna preduzeća, kao i šta Odluka o daljinskom grijanju sadrži, između ostalog, način obrazovanja cijene proizvoda i usluga. Sud BiH je ukazao da niti jednom odredbom navedenog zakona nije propisan pravni osnov da se može vršiti naplata naknade za tzv. pasivno grijanje, te da, stoga, nisu bitni navodi da se u konkretnom slučaju radi o privremeno isključenim korisnicima, a ne trajno isključenim korisnicima (potrošačima) kada niti jednom odredbom Zakona o komunalnim djelatnostima, bez obzira na vrstu korisnika koju poznaje Odluka o daljinskom grijanju, nije propisano pravo na naplatu komunalne usluge za pasivno grijanje. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da davalac komunalnih usluga može tražiti naknadu samo za usluge koje su predmet ugovora o pružanju i korištenju komunalnih usluga, a ne onih koje to nisu. Također je ukazao da se navedeno odnosi i na Uvjete za isporuku toplotne energije, te Odluku o cijeni koja je donesena na osnovu člana 21. Odluke o daljinskom grijanju. Sud BiH je istakao da odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima reguliraju prava i obaveze davaoca i korisnika komunalnih usluga, a ne obaveze za plaćanje komunalnih usluga od privremeno isključenih korisnika na ime paušala za tzv. pasivno grijanje, kako je to bez pravnog osnova nametnuto Odlukom o daljinskom grijanju, Uvjetima za isporuku toplotne energije i Odlukom o cijeni. Sud BiH je naveo da je novčana kazna određena u skladu sa odredbama člana 48. stav 1. tač. a) i b) Zakona o konkurenciji, te da je odmjerena u skladu sa članom 52. istog zakona (u odnosu na apelanta 0,1% ostvarenog prihoda za 2016. godinu).

10. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 028313 19 Uvp od 4. septembra 2019. godine odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH od 28. maja 2018. godine.

11. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak da je u Odluci o daljinskom grijanju bez osnova uvedeno da se fiksni trošak, tzv. paušal, obračunava i naplaćuje od isključenih korisnika za šta nema pravnog uporišta u relevantnim zakonskim propisima. Dalje, Sud BiH je naveo da su u osporenoj presudi, nasuprot prigovorima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, pravilno prihvaćeni zaključci Konkurencijskog vijeća u vezi sa dominantnim položajem, tj. da je, shodno odredbama člana 9. st. 1. i 2. Zakona o konkurenciji, te člana 2. stav 2. Odluke o definiranju kategorija dominantnog položaja, apelantu dato pravo, na osnovu Odluke o daljinskom grijanju, da obavlja konkretnu djelatnost na području Grada Zenice i da je nesporan njegov dominantan položaj, te da kao takav ima tržišno učešće 100% na relevantnom tržištu isporuke toplotne energije na području Grada Zenica. Zatim, navedeno je da je pravilan i zaključak da je apelant zloupotrijebio dominantan položaj kada je Odlukom o cijeni nametnuo obavezu plaćanja paušala od 10% isključenim korisnicima iako plaćanje naknade (cijene) isključivo može tražiti samo za uslugu koja je predmet ugovora o isporuci toplotne energije. Dalje, navedeno je da je pravilan zaključak iz pobijane presude da naplata fiksnog troška za isključene potrošače, odnosno potrošače koji ne koriste neku komunalnu uslugu, nema pravno uporište u važećim propisima (Zakon o komunalnim djelatnostima).

12. Dalje, Sud BiH je naveo da su u pobijanoj presudi pravilno ocijenjeni kao neosnovani apelantovi tužbeni prigovori koji su ponovljeni i u zahtjevu za vanredno prespitivanje sudske odluke u kojima je ukazano da je Konkurencijsko vijeće povrijedilo pravila postupka. Sud BiH je ukazao da je Konkurencijsko vijeće u obrazloženju rješenja navelo da odlukom Grada Zenica apelant ima dominantan položaj na tržištu isporuke toplotne energije na području Grada Zenica i da to ne predstavlja zabranjeno konkurencijsko djelovanje. Dalje, navedeno je da je pravilno ukazano da zakonom nije zabranjen dominantan položaj na tržištu, već da je protivna Zakonu o konkurenciji zloupotreba takvog položaja koji nastaje na osnovu dominantnog položaja. Sud BiH je naveo da to u konkretnom slučaju znači da se nameće obaveza plaćanja paušala od 10% za tzv. pasivno grijanje, pa je Konkurencijsko vijeće ovlašteno preduzimati mjere shodno Zakonu o konkurenciji za sprečavanje monopolističkog položaja na tržištu. Zatim, navedeno je da je Konkurencijsko vijeće, sasvim suprotno od tužbenih navoda, te navoda iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, u obrazloženju rješenja ukazalo da odredbe Odluke o daljinskom grijanju, Uvjeta za isporuku toplotne energije i Odluke o cijeni predstavljaju zabranjeno konkurencijsko djelovanje, u smislu člana 4. stav 1. tačka e) Zakona o konkurenciji, te zloupotrebu dominantnog položaja, u smislu člana 10. stav 2. tačka d) istog zakona. Sud BiH je naveo da su pravilno ocijenjeni kao neosnovani apelantovi tužbeni navodi, a koji se ponavljaju i u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojima je ukazivano da se u konkretnom slučaju radi o privremeno isključenim, a ne trajno isključenim korisnicima (potrošačima).

13. Shodno navedenom, Sud BiH je ukazao da je Konkurencijsko vijeće pravilno utvrdilo ništavim odredbe Odluke o daljinskom grijanju, Uvjeta o isporuci toplotne energije i Odluke o cijeni, zbog toga što su njima nametnute obaveze plaćanja pasivnog grijanja, što predstavlja zabranjeno konkurencijsko djelovanje i zloupotrebu dominantnog položaja uvjetovanjem preuzimanja dodatne obaveze za koju ne postoji pravni osnov. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz stanja spisa i pobijane presude, a suprotno prigovorima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, predmetna upravna stvar konačno riješena na osnovu potpunih, tačnih i istinitih informacija, kao i na osnovu relevantne dokumentacije, tako da je pobijana presuda pravilna i zakonita, a zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan, te je, slijedom člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, odbijen.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


14. Apelant je naveo da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također je naveo da su mu prekršena prava iz čl. 7, 8, 10. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

15. Apelant je naveo da su pobijane presude paušalne, da su utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da predstavljaju očigledan primjer neustavnog, nezakonitog i arbitrarnog postupanja. Apelant smatra da se osporene presude oslanjaju na navode iz rješenja Konkurencijskog vijeća, te da nisu ispitani navodi i dokazi koji su bitni za donošenje zakonite odluke. Također, naveo je da je Sud BiH propustio da navede u obrazloženju odluke jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku. Dalje, naveo je da u konkretnom slučaju nije ispitana istinitost prijave fizičkog lica, da na tu okolnost nije provedeno vještačenje da se utvrdi tačnost tvrdnje da li, kao privremeno isključeni korisnik, fizičko lice koristi benefite sistema daljinskog grijanja. Također je naveo da nije utvrđena razlika između snabdijevanja toplotnom energijom u odnosu na ostale komunalne djelatnosti individualne komunalne potrošnje, kao i činjenicu da se radi o jedinstvenoj tehnološkoj i energetskoj cjelini, čije potpuno isključenje jednog potrošača sa mreže nije moguće bez nanošenja štete drugim korisnicima, te da je trajno isključenje moguće isključivo za cijeli objekt. Također, naveo je da nije ispitano da li se radi o privremeno isključenim potrošačima ili isključenim korisnicima, te da je Sud BiH zaključio da su nebitni apelantovi navodi koji se tiču vrste korisnika (trajno ili privremeno isključeni korisnici). Zatim, naveo je da Sud BiH nije analizirao relevantno zakonodavstvo koje se tiče zgrada zajedničkog stanovanja, specifičnost komunalne usluge (isporuka toplotne energije putem jedinstvenog tehnološkog i ekonomskog sistema), niti uporedne primjere ustaljene prakse u vezi sa isporukom toplotne energije. Apelant smatra da Sud BiH nije ispitao, niti je dao odgovore na pitanja koja su od krucijalnog značaja za rješavanje konkretnog spora. Također, smatra da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti čiji je cilj da se potpuno i istinito utvrdi činjenično stanje, pa samim tim nisu potpuno i pravilno utvrđene relevantne činjenice, te nisu pravilno primijenjene ni pravne norme.

b) Odgovor na apelaciju


16. Sud BiH je naveo da su odluke donesene na osnovu stanja spisa koji sadrži sve apelantove podneske i priložene dokaze, kao i podneske Konkurencijskog vijeća. Dalje, naveo je da je omogućen jednak tretman pred sudom za stranke tokom cijelog postupka. Zatim, činjenica da je apelant nezadovoljan odlučenjem i isticanje da je sud u obrazloženju istakao samo navode stranaka koje je smatrao relevantnim ne podrazumijevaju povredu principa jednakosti oružja na način kako se ukazuje u apelaciji. Također je naveo da, nasuprot apelacionim navodima, konačna odluka zadovoljava kriterije obrazložene odluke i da nije rezultat neustavnog, nezakonitog i arbitrarnog postupanja suda. Sud BiH je predložio da se predmetna apelacija odbije.

17. Konkurencijsko vijeće je navelo da su apelacioni navodi u cijelosti neosnovani i suprotni odredbama Zakona o konkurenciji. Dalje, navelo je da je neosnovano uvedeno da se fiksni trošak, tzv. paušal, obračunava i naplaćuje od isključenih korisnika (privremenih) iako oni ne koriste navedenu uslugu, jer su u odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima, koje su relevantne za konkretni postupak, isključivo definirani prava i obaveze davaoca i korisnika komunalne usluge, odnosno nema niti jedne odredbe koja propisuje određivanje posebnih materijalnih naknada za isključene potrošače. Konkurencijsko vijeće je navelo da nije razmatralo tehničke mogućnosti isključenja korisnika zbog toga što je predmet postupka bilo utvrđivanje osnovanosti naplate fiksnog troška za usluge koje se ne isporučuju. Također, navelo je da apelant nije argumentirano dokazao osnovanost naplate tzv. fiksnog troška u slučajevima neisporučivanja toplotne energije krajnjim korisnicima, kao ni to da bi njegovim neplaćanjem nastupile nesagledive štetne posljedice povodom pitanja održivosti njegovog poslovanja. Zatim, navelo je da je krucijalna činjenica da se korisnicima ne isporučuje usluga, bili oni privremeno ili trajno isključeni, a što apelant pokušava da predstavi kao činjenicu na osnovu koje bi trebalo da se pravi razlika između navedenih korisnika u smislu obračunavanja tzv. fiksnog troška. Konkurencijsko vijeće je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


18. Zakon o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH" br. 48/05, 76/07 i 80/09)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, čije relevantne odredbe glase:

II - ZABRANJENA KONKURENCIJSKA DJELOVANJA

Član 4. stav (1) tačka e) i stav (2)

(Sporazumi)

(1) Zabranjeni su sporazumi, ugovori, pojedine odredbe sporazuma ili ugovora, zajednička djelovanja, izričiti i prešutni dogovori privrednih subjekata, kao i odluke i drugi akti privrednih subjekata (u daljnjem tekstu: sporazumi) koji za cilj i posljedicu imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu, a koji se odnose na:

e) zaključivanje takvih sporazuma kojima se druga strana uslovljava da prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi s predmetom sporazuma.

(2) Sporazumi zabranjeni u skladu sa stavom (1) ovog člana su ništavni.

Član 10. stav (1) i stav (2) tačka d)

(Zloupotreba dominantnog položaja)

(1) Zabranjena je svaka zloupotreba dominantnog položaja jednog ili više privrednih subjekata na relevantnom tržištu.

(2) Zloupotreba dominantnog položaja posebno se odnosi na:

d) zaključivanje sporazuma kojima se uslovljava da druga strana prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili prema trgovinskom običaju nemaju veze s predmetom takvog sporazuma.

Član 48. stav (1) tačka b)
(Novčane kazne za teže povrede Zakona)

(1) Novčanom kaznom u iznosu naviše do 10 % vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta, iz prethodne godine koja je prethodila godini u kojoj je nastupila povreda zakona, kaznit će se privredni subjekt ili fizičko lice, ako:

b) zloupotrijebi dominantni položaj na način propisan odredbama člana 10. ovog zakona;

19. Zakon o komunalnim djelatnostima ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 17/08) u relevantnom dijelu glasi:

DIO VI. ODNOSI U KOMUNALNIM DJELATNOSTIMA


Član 11.
(Nivo komunalnih usluga)

(1) Davaoci komunalnih usluga dužni su pružati usluge koje odgovaraju kvalitetom i standardom visini cijene koju korisnici usluga plaćaju za njihovo vršenje.

(2) Općinsko vijeće obavezno je utvrditi standarde i usklađivati kvalitet i nivo komunalnih usluga u skladu sa visinom cijene.

Član 12. stav (1)


(1) Korisnik komunalne usluge dužan je platiti utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu, u ugovorenom - propisanom roku, kao i izvršiti prijavu i odjavu svih promjena (promjena adrese, broja članova domaćinstva, površina objekta i slično), u roku od 8 dana od nastale promjene.

20. Odluka o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice daljinskim grijanjem ("Službene novine Općine Zenica" broj 7/02 i "Službene novine Grada Zenica" broj 6/13)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. stav (3)


Za vrijeme privremenog prestanka preuzimanja toplotne energije potrošač je obavezan da plaća Distributeru na ime angažovane toplotne energije za grijanje stambenog prostora potrošača paušal u iznosu od 10% cijene grijanja KM/m², izuzev u slučaju više sile.

21. Odluka o cijeni isporučene toplotne energije za grijanje stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice u sezoni grijanja 2017/2018. godina od 10. oktobra 2017. godine

Tekst odluke preuzet sa http://grijanjezenica.ba i u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav (1)
(Visina paušala privremeno isključenog stambenog prostora)

(1) Potrošači sa stambenim prostorom koji su privremeno isključeni sa mreže daljinskog grijanja, plaćat će paušal u iznosu od 0,240 KM/m² stambenog prostora mjesečno, odnosno 10% cijene grijanja iz člana 2. stav (1) ove odluke, uvećan za porez na dodatu vrijednost.

Član 7. stav (1)
(Visina paušala privremeno isključenog poslovnog prostora)

(1) Potrošači sa poslovnim prostorom koji su privremeno isključeni sa mreže daljinskog grijanja, plaćaju paušal u iznosu od 0,40 KM/m² poslovnog prostora mjesečno, odnosno 10% cijene grijanja iz člana 5. ove odluke, uvećan za porez na dodatu vrijednost.

VI. Dopustivost


22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 028313 19 Uvp od 4. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


26. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 2, 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

27. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelant javno preduzeće i da je kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda). U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava, a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje


28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2.

ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. U vezi s pitanjem primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u predmetima br. AP 620/15 i AP 1865/12 (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 620/15 od 7. septembra 2017. godine i AP 1865/12 od 8. decembra 2015. godine, dostupne na ) u kojima su osporene odluke Konkurencijskog vijeća i Suda BiH kojima je utvrđena zloupotreba apelantovog dominantnog položaja u tim predmetima na relevantnom tržištu, u smislu odredaba Zakona o konkurenciji i drugih podzakonskih akata. Stoga, podržavajući vlastitu praksu u navedenim predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, a prema kojoj se radi o predmetima građanskopravne prirode, Ustavni sud konstatira da se i u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

30. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa, zatim, pravo na ravnopravnost u postupku, te zbog toga što obrazloženja osporenih odluka nisu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

33. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29, vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali da, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

34. Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je okončan presudom apelacionog upravnog vijeća Suda BiH utvrđeno da je apelant zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu isporuke toplotne energije u Gradu Zenici (odredbama člana 4. stav 1. i člana 7. stav 1. Odluke o cijeni), da se smatraju ništavim (ex lege) navedene odredbe Odluke o cijeni, te je naloženo apelantu da ih u ostavljenom roku uskladi sa Zakonom o konkurenciji. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantu, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o konkurenciji, izrečena novčana kazna u iznosu od 16.830,434 KM zbog kršenja odredaba člana 10. stav (2) tačka d) Zakona o konkurenciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka Suda BiH proizlazi da je Konkurencijsko vijeće pravilno utvrdilo da apelant, na osnovu Odluke o daljinskom grijanju, obavlja djelatnost isporuke toplotne energije, te da nije sporan apelantov dominantan položaj na tržištu isporuke toplotne energije (100% tržišno učešće) na području Grada Zenice (apelant je jedini koji vrši isporuku toplotne energije, ispostavlja račune korisnicima i vrši naplatu za konkretnu uslugu). Također, zapaža da nije sporno da apelant, na osnovu saglasnosti Gradskog vijeća Zenice, donosi odluku o cijeni za isporučenu toplotnu energiju. Ustavni sud zapaža da je suštinsko pitanje o kome se raspravljalo u konkretnom predmetu da li je potrošač pod određenim uvjetima obavezan da plaća apelantu, kao distributeru toplotne energije, paušal u određenom iznosu na ime angažirane toplotne energije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, što je nesporno, da je Odlukom o daljinskom grijanju propisano da je potrošač obavezan da plaća distributeru na ime angažirane toplotne energije za grijanje stambenog prostora paušal u određenom iznosu za vrijeme privremenog prestanka preuzimanja toplotne energije. Također, navodi da je apelant, na osnovu Odluke o daljinskom grijanju, donio Odluku o cijeni (za 2017/2018. godinu) u kojoj je određena visina paušala za stambeni, odnosno poslovni prostor koji su privremeno isključeni sa mreže daljinskog grijanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH (kao i Konkurencijsko vijeće) zaključio da je relevantan zakon u predmetnoj pravnoj stvari Zakon o komunalnim djelatnostima, odnosno da je ovim zakonom regulirana isporuka toplotne energije kao komunalne djelatnosti. Shodno tome, navodi da su odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima isključivo regulirani prava i obaveze davaoca i korisnika komunalne usluge, odnosno da odredbama ovog zakona nije propisana posebna materijalna naknada za isključene potrošače, tj. za one potrošače koji više ne koriste neku komunalnu uslugu (potrošači koji su isključeni sa snabdijevanja toplotnom energijom). Dakle, navodi da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi zaključak da se naknada za komunalne usluge (u konkretnom slučaju naknada za isporuku toplotne energije) može tražiti samo za uslugu koja je predmet ugovora o pružanju i korištenju komunalnih usluga zbog toga što Zakon o komunalnim djelatnostima ne propisuje osnov za naplatu komunalne usluge za tzv. pasivno grijanje. Shodno tome, navodi da su Odlukom o daljinskom grijanju, Uvjetima za isporuku toplotne energije i Odlukom o cijeni nametnute obaveze plaćanja pasivnog grijanja, što predstavlja zabranjeno konkurencijsko djelovanje Grada Zenice, odnosno zloupotrebu dominantnog položaja apelanta, u smislu relevantnih odredaba Zakona o konkurenciji, uvjetovanjem da se preuzme obaveza za koju ne postoji pravni osnov u relevantnom zakonu. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH, odlučujući o apelantovom prigovoru koji ponavlja u apelaciji (da se radi o privremeno isključenim, a ne trajno isključenim korisnicima konkretne usluge), jasno ukazao da takav prigovor nije osnovan zbog razloga koji su već navedeni, odnosno zbog toga što odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima nije propisano pravo na naplatu komunalne usluge za pasivno grijanje bez obzira na to koju vrstu korisnika poznaje Odluka o daljinskom grijanju. Dovodeći navedeno obrazloženje u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Suda BiH da je apelant zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu isporuke toplotne energije, u smislu odredaba člana 10. stav 2. tačka d) Zakona o konkurenciji, jer je Odlukom o cijeni nametnuo obavezu plaćanja paušala, a za šta ne postoji pravni osnov u Zakonu o komunalnim djelatnostima. Imajući u vidu suštinu konkretnog predmeta, te utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe pozitivnopravnih propisa na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud smatra da je, nasuprot apelantovim navodima, Sud BiH uzeo u obzir okolnosti koje su relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju, te da je odgovorio na apelantove navode koje je ocijenio bitnim, tako da se data obrazloženja osporenih odluka ne doimaju proizvoljnim.

35. U odnosu na apelantove navode da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da kršenje ovog načela apelant vidi u tome što Sud BiH nije uzeo u obzir njegove dokaze i argumente koji su od suštinske važnosti da se potpuno utvrdi činjenično stanje, pa samim tim što nije potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice, nisu pravilno primijenjene pravne norme na osnovu kojih se odlučuje o osnovanosti tužbe. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da nije utvrđena proizvoljnost u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih odredaba i propisa, tako da Ustavni sud ove apelantove navode, također, smatra neosnovanim.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu


37. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

Ostali navodi


38. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U pogledu toga, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su "spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status"), te činjenicu da je apelant javno preduzeće, slijedom čega smatra da ne postoji mogućnost da je u konkretnom postupku u odnosu na apelanta prekršen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na ). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizička lica. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

39. U pogledu navoda o kršenju prava iz čl. 7, 8, 10. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantu ustavnu zaštitu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5080/14 od 18. jula 2017. godine, stav 35, objavljena na

VIII. Zaključak


40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, niti proizlazi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti u postupku, niti je utvrđena proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Odluka Ustavnog suda BiH U 8/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]

Odluka Ustavnog suda BiH U 4/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]

Vjerujem da ima osnova, jer je napravljen prekrsaj[…]

Odluka Ustavnog suda AP 1805/21

Službene novine Federacije BiH, broj 82/21 Ustavni[…]