BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#4719
Službeni glasnik BiH, broj 36/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3400/19, rješavajući apelaciju Zorana Višekrune, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Višekrune podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 200958 18 Rev od 16. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 200958 17 Gž od 22. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 P 200958 14 P od 11. augusta 2017. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Zoran Višekruna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 26. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 200958 18 Rev od 16. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 200958 17 Gž od 22. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 P 200958 14 P od 11. augusta 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 13. do 24. novembra 2020. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene


5. Apelant je pred Osnovnim sudom tužbom pokrenuo radni spor protiv tužene radi poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu, vraćanja na posao i isplate. Predmet je zaveden pod brojem 71 0 P 084053 09.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 084053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine, u vijeću u kojem je kao član učestvovala sutkinja Nevenka Mitrić, žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

7. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 084053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine, u vijeću u kojem je kao njegov član učestvovala sutkinja Tanja Bundalo, reviziju odbio.

Osporene presude


8. Apelant je 13. oktobra 2014. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi naknade štete. U navodima tužbe apelant tvrdi da mu je štetu prouzrokovala tužena "putem sudske vlasti koja se vršila preko sudova: Osnovnog suda u Banjaluci, Okružnog suda u Banjaluci i Vrhovnog suda Republike Srpske, odnosno sudija koji su zaposleni u ovim sudovima, a koji su rješavali", između ostalih, predmet iz tač. 6. i 7. ove odluke.

9. Nakon što je održao tri ročišta Osnovni sud je, odlučujući o konačno opredijeljenom apelantovom tužbenom zahtjevu od 11. juna 2017. godine, donio Presudu broj 71 P 200958 14 P od 11. augusta 2017. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade koju bi apelant ostvario prema redovnom toku stvari u radnom odnosu kod tužene (Sekretarijat Vlade RS) u periodu od 1. januara 2002. do 30. maja 2015. godine u iznosu od 166.000,00 KM, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka. Osnovni sud je na str. od 2. do 6. obrazloženja presude taksativno pobrojao predložene dokaze, te je na str. od 6. do 15. iznio pojedinačnu ocjenu provedenih dokaza, te je nakon njihove ocjene u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Osnovni sud je, prije svega, odbio prigovor presuđene stvari s obzirom na to da je činjenični osnov predmetnog tužbenog zahtjeva baziran na navodnom nezakonitom radu sudova u postupcima koji su prethodno vođeni po apelantovoj tužbi i nije identičan s činjeničnim osnovom po tužbi za zaštitu prava iz radnog odnosa iz predmeta 71 0 P 084053 09.

11. Osnovni sud je zatim ukazao da je predmet tužbe zahtjev za naknadu štete, čiji osnov, prema tvrdnji i shvaćanju apelanta, leži u odgovornosti tužene koja je putem sudske vlasti odlučivala u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je apelant prethodno vodio, te se u vezi s tim pozvao na odredbe čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je citirao.

12. Tokom postupka utvrđeno je da među strankama nije sporno da je apelantu izrečena mjera prestanka radnog odnosa kod tužene zbog utvrđene disciplinske odgovornosti apelanta za učinjenu težu povredu radne obaveze (neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana uzastopno). Utvrđeno je također da je apelant vodio radni spor s ciljem zaštite svojih prava, ali da u sudskom postupku nije uspio dokazati opravdanost navoda iz tužbe, tako da je tužbeni zahtjev odbijen. Osnovni sud je uvidom u presude redovnih sudova, na koje se apelant poziva, utvrdio da je apelantu na zakonit način prestao radni odnos i da je izrečena mjera tužene o otkazu ugovora o radu zakonita, pa shodno tome, prema ocjeni tog suda, ne postoji pravni osnov za naknadu štete u vidu izgubljene zarade koju bi apelant ostvario da je ostao u radnom odnosu i da nije donesen akt poslodavca o prestanku radnog odnosa. Osnovni sud je dodao da su redovni sudovi, koji su u okviru svoje nadležnosti odlučivali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa, za svoje odluke dali obrazloženje, a odluke na koje se apelant poziva pravomoćne su i konačne i ne mogu biti predmet preispitivanja u ovom predmetu. Shodno tome, apelantovi navodi o navodnoj nezakonitoj ocjeni dokaza od strane sudova i dokazi izvedeni na te okolnosti u prethodno vođenom postupku ne mogu biti predmet razmatranja u predmetnom parničnom postupku za naknadu štete.

13. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 386. i 396. ZPP, te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), te u svjetlu činjenice da je apelant izgubio spor u cijelosti. Prilikom odmjeravanja troškova primijenjen je tarifni broj 2 Tarife, a odlučujući u granicama postavljenog zahtjeva tuženoj su dosuđeni troškovi za sastavljanje odgovora na tužbu (980,00 KM) i pristup na tri ročišta na kojima se raspravljalo (ukupno 2.949,00 KM), sve uvećano za paušal od 25% (980,00), što ukupno iznosi 4.900,00 KM. Prilikom odlučenja, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 395. ZPP.

14. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je u tročlanom vijeću, u kojem je kao član učestvovala i sutkinja Nevenka Mitrić, donio Presudu broj 71 0 P 200958 17 Gž od 22. februara 2018. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je podsjetio da se žalbenim navodima ukazuje na nezakonitost postupanja redovnih sudova u prethodnoj parnici u kojoj je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, i to zato što su redovni sudovi pogrešno cijenili rokove zastare za vođenje disciplinskog postupka. Nakon što je ispitao navode žalbe u svjetlu osporene presude, Okružni sud je zaključio da je presuda pravilna i zakonita i da navodi žalbe ničim ne dovode u sumnju njenu zakonitost.

15. Prema ocjeni Okružnog suda, činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupaka po pravnim lijekovima koje je koristio u prethodnoj parnici ne može da vodi zaključku o nezakonitom postupanju suda, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. S obzirom na institucionalnu nadležnost sudova u postupku kontrole zakonitosti sudskih odluka na osnovu odredbi Zakona o sudovima RS izražavanje pravnog stava, te primjena materijalnog ili procesnog prava od strane viših sudova u odnosu na niže sudove ne može se podvesti pod nezakonito ili nepravilno postupanje sudova, kako to apelant u žalbi tvrdi. Shodno tome, apelantovi navodi da se prvostepeni sud nije bavio razlozima iz presude Okružnog i Vrhovnog suda iz prethodne parnice, a što je, prema apelantovoj tvrdnji, za posljedicu imalo nezakonitost pobijane odluke, nisu osnovani jer apelant ničim nije dokazao da je od strane sudova došlo do nezakonitog postupanja, a koje je bilo u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju apelant zahtijeva u smislu čl. 154, 155. i 189. ZOO. Okružni sud je ispitao prvostepenu presudu i u dijelu odluke o troškovima postupka navodeći u tom pravcu da je odluka i u tom dijelu pravilna jer je donesena uz pravilnu primjenu prava, a prilikom utvrđivanja visine troškova pravilno je primijenjena Tarifa.

16. Apelant je 20. jula 2018. godine podnio zahtjev Vrhovnom sudu za izuzeće sutkinje Tanje Bundalo iz vijeća tog suda zato što je imenovana sutkinja bila član sudskog vijeća revizionog suda u radno-pravnom sporu kada je donesena nezakonita Odluka broj 71 0 P 084053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine jer, shodno tome, prema apelantovim tvrdnjama, ne može nepristrasno odlučivati u predmetnom postupku.

17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-SuV-18-000 007 od 20. augusta 2018. godine odbio zahtjev kao neosnovan zato što apelantovi argumenti nisu doveli u sumnju nepristrasnost sutkinje Tanje Bundalo za postupanje u predmetnom postupku, te je primjenom člana 359. stav 1. u vezi sa članom 357. stav 2. ZPP odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

18. Odlučujući o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je u tročlanom vijeću, u kojem je učestvovala sutkinja Tanja Bundalo, donio Presudu broj 71 0 P 200958 18 Rev od 16. maja 2019. godine kojom je revizija odbijena.

19. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se pravilnost i zakonitost presuda na koje se apelant poziva mogla ispitivati samo u tom postupku povodom redovnih i vanrednih pravnih lijekova (u oba predmeta apelantove revizije su odbijene). U konkretnom slučaju sud je vezan pravomoćnošću presuda koje su donesene u parnicama na koje se apelant poziva, te se smatra da je istinito ono što je utvrđeno u pravomoćnoj presudi, odnosno da postoji ili ne postoji pravo ili pravni odnos koji su u njoj utvrđeni. Iz tog razloga Vrhovni sud je naglasio da u konkretnom slučaju ne može utvrđivati da li su zakonite presude iz navedenih parnica, te da li se radi o nezakonitom radu suda, već se prihvaća da su presude pravilne i zakonite i da je utvrđenje iz tih presuda da je apelantu na zakonit način prestao radni odnos istinito. U takvim okolnostima apelant nije dokazao da se radi o nezakonitom i nepravilnom radu suda koji bi doveo do odgovornosti tužene za traženu štetu u smislu člana 172. ZOO, te shodno tome nisu osnovani apelantovi opširni navodi da su sudovi u spornim parnicama postupali nezakonito.

20. Kako je sud vezan pravomoćnošću presuda iz prethodne parnice, te se u konkretnom slučaju ne može ispitivati zakonitost tih presuda, to, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo smetnji da u donošenju osporene presude Okružnog suda učestvuje sutkinja Nevenka Mitrić, koja je učestvovala i u donošenju Presude Okružnog suda broj 71 0 P 084053 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine, na čijoj navodnoj nezakonitosti apelant zasniva tužbeni zahtjev za naknadu štete. Navedeno i zato, kako je istakao Vrhovni sud, što se činjenice na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev i pravni osnov iz predmetne parnice razlikuju od navoda tužbe, tužbenog zahtjeva i pravnog osnova iz označene prethodne parnice. Vrhovni sud je još naveo da nisu osnovani ni revizioni navodi da u osporenoj presudi nisu obrazloženi žalbeni navodi jer je drugostepeni sud suštinski dao odgovore na sve bitne apelantove žalbene navode.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


21. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da vijeća Okružnog suda i Vrhovnog suda nisu bila nepristrasna i pravična jer su sutkinje Nevenka Mitrić (član vijeća Okružnog suda) i Tanja Bundalo (član vijeća Vrhovnog suda) učestvovale i u predmetnoj parnici, ali i u ranijoj parnici u vezi sa spornim prestankom radnog odnosa, što je za apelanta neprihvatljivo jer imenovane sutkinje imaju suprotne interese u odnosu na apelanta, a koje u ovoj parnici štite sebe od odgovornosti za svoj raniji nezakoniti rad u radno-pravnom sporu. Apelant smatra žalosnim obrazloženje Vrhovnog suda da nije bilo osnova da se imenovane sutkinje isključe iz sudskih vijeća, niti se materijalna pravomoćnost ranijih presuda može dovesti u vezu sa sastavom nepristrasnog suda (vijeća), kako to pogrešno tvrdi Vrhovni sud. Zbog navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud kao segment prava na pravično suđenje. Apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi i u proizvoljnoj ocjeni dokaza, zatim u proizvoljnoj primjeni prava i u nedostatku odgovora na sve iznesene prigovore. Apelant tvrdi da mu je onemogućeno dokazivanje činjenica i da je izostala ocjena dokaza, te da su sudovi ostali "nijemi" na njegov tužbeni zahtjev kojim nije tražio ukidanje i preispitivanje presuda iz ranijih parnica, već naknadu štete u kontekstu činjenice da su sudije u prethodnoj parnici učinile očite nezakonitosti i oštetile apelanta, zbog čega traži naknadu štete koja mu je pričinjena. Institut pravomoćnosti se odnosi isključivo na izreku presude, dok obrazloženje presude nije obuhvaćeno tim institutom, pa se shodno tome sve činjenice mogu utvrđivati ponovo i drugačije iako su ranije u nekom postupku utvrđene. U konkretnom slučaju nisu utvrđivane činjenice, niti su cijenjeni dokazi, pa takav postupak ne može biti pravičan. Apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi i u segmentu suđenja u razumnom roku jer smatra da su prekoračeni svi razumni rokovi, te zbog dužine trajanja postupka traži pravičnu naknadu.

22. Kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije apelant opširno obrazlaže u navodima apelacije ističući da pravni lijek ne može biti djelotvoran kada se u njemu ukaže na određene nezakonitosti i povrede, a sudovi te navode namjerno ignoriraju. Prema apelantovim tvrdnjama, upravo navedeno se desilo u konkretnom slučaju jer su i Okružni i Vrhovni sud propustili da ispitaju sve njegove žalbene, odnosno revizione navode. U tom pravcu apelant navodi da je u žalbi naveo da je prvostepeni sud propustio da cijeni dokaze kako to nalaže član 8. ZPP, ali se Okružni sud na te navode nije osvrnuo. Kršenje prava na imovinu apelant dovodi u vezu s odlukom o troškovima postupka koje mora da plati. U tom pravcu navodi da je osporenim odlukama obavezan da plati troškove postupka uvećane za 25% paušala i da se na taj dio odluke žalio i Okružnom sudu i Vrhovnom sudu, ali navedeni sudovi uopće nisu reagirali na taj prigovor, pa je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine.

23. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovog prava na koje se pozvao, te da se ukinu sve osporene presude, jer je došlo do višestruke povrede normi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, kako bi se apelantu omogućilo da vodi postupak pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, sudom koji će utvrditi činjenično stanje, koji će cijeniti dokaze i koji će primijeniti pozitivne zakonske norme i na tome zasnovati svoju odluku.

b) Odgovori na apelaciju


24. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim. Istaknuto je da je tokom postupka apelantu bila pružena mogućnost da iznosi činjenice, predlaže i izvodi dokaze, jednako kao i tuženoj, da ulaže redovne i vanredne pravne lijekove, te da pobijane odluke sadrže dovoljne i valjane razloge u pogledu činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Tužena je, između ostalog, istakla da su svi prigovori neosnovani jer su redovni sudovi proveli postupak zasnovan na ZPP, proveli dokazni postupak ocjenom svih predloženih dokaza, utvrdili činjenično stanje na koje su pravilno primijenili materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


26. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti

Član 154.


(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta

Član 155.


Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). https://www.anwalt-bih.de

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

Član 172. stav (1)


(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Obična šteta i izmakla korist

Član 189.


(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.

27. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.


Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

ISKLJUČENJE I IZUZEĆE

Član 357.


Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

1) ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak,

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije,

3) ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo,

4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica,

5) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i

6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.

Član 358.


Stranka podnosi zahtjev za isključenje, odnosno izuzeće sudije, čim sazna da postoji bilo koji od razloga za isključenje, odnosno izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.

U zahtjevu mora da se navede zakonski razlog zbog koga se traži isključenje ili izuzeće, okolnosti iz kojih proizlazi da je prijedlog pravovremeno podnesen i činjenice na kojima se zasniva postojanje razloga za isključenje ili izuzeće.

Stranka može tražiti isključenje ili izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.

Član 359. stav (1)


O zahtjevu za isključenje ili izuzeće sudije odlučuje predsjednik suda.

Član 386. stav (1)


Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 395.


Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.

Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvaćaju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.

Član 396. stav (1)


O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

VI. Dopustivost


28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 200958 18 Rev od 16. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


32. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05).

36. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji, između ostalog, pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje s aspekta povrede načela nepristrasnosti suda. Apelant povredu navedenog načela vidi u činjenici što su u vijeću Vrhovnog suda i Okružnog suda u predmetnom slučaju (postupak za naknadu štete koju je, prema apelantovim tvrdnjama, prouzrokovala tužena "putem sudske vlasti koja se vršila preko sudova: Osnovnog suda u Banjaluci, Okružnog suda u Banjaluci i Vrhovnog suda Republike Srpske, odnosno sudija koji su zaposleni u ovim sudovima") učestvovale sutkinja Tanja Bundalo (član vijeća Vrhovnog suda) i sutkinja Nevenka Mitrić (član vijeća Okružnog suda), koje su učestvovale u vijećima istih sudova (vidi tač. 6. i 7. ove odluke) u radnom sporu koji je apelant vodio protiv tužene radi poništavanja odluke o otkazu ugovora o radu, isplate i vraćanja na posao. Apelant smatra da mu je zbog toga prekršeno pravo na nepristrasan sud.

37. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je "nepristrasnost" odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristrasnosti se, također, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).

38. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristrasnost sutkinja Tanje Bundalo i Nevenke Mitrić, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je osporio nepristrasnost navedenih sutkinja prema objektivnom načelu jer su iste sutkinje bile članovi vijeća Vrhovnog odnosno Okružnog suda i u predmetnom postupku za naknadu štete, ali i u radnom sporu za koji apelant tvrdi da je vođen nezakonito i upravo na toj nezakonitosti suda, odnosno sudija zasniva osnov za naknadu štete.

39. Što se tiče objektivne nepristrasnosti mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno "pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi" (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da "činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe, koji treba biti pojedinačno ispitan.

40. U konkretnom slučaju pravila u vezi s izuzećem sudija utemeljena su u članu 357. ZPP, iz čega slijedi zaključak da navedeni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristrasnost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, nije da ispituje ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da odredbe člana 357. ZPP explicite ne propisuju konkretnu situaciju koja bi ukazivala na obavezu izuzeća sutkinja, što je utvrdio i Vrhovni sud odlučujući o apelantovom zahtjevu za izuzeće sutkinje tog suda Tanje Bundalo. Naime, radi se o dva odvojena predmeta u kojima se kao članovi sudskih vijeća pojavljuju iste sutkinje na istoj sudskoj instanci. Međutim, kako se konkretni predmet za naknadu štete dovodi u vezu s ranijim radnim sporom koji je apelant vodio, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog slučaja ispitati da li je apelantova sumnja u pristrasnost suda mogla biti objektivno opravdana u odnosu na relevantne činjenične okolnosti.

42. Shodno navedenom, Ustavni sud ukazuje da iz relevantnih dokumenata proizlazi da su sutkinje Tanja Bundalo i Nevenka Mitrić činile reviziono odnosno žalbeno vijeće Vrhovnog suda odnosno Okružnog suda u radnom sporu koji je apelant vodio protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa. Činjenica je da je radni spor pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 084053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine kojom je odbijena apelantova revizija. Ustavni sud zapaža da je revizijom bila osporena presuda Okružnog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je tužbom u toj parnici tražio da se utvrdi da su nezakonite odluke tužene o otkazu ugovora o radu, povratak na posao i isplatu. Ustavni sud zapaža da su citirana presuda Vrhovnog suda i presuda Okružnog suda bile predmet ocjene pred Ustavnim sudom po apelantovoj apelaciji koja je odbijena kao neosnovana u kontekstu prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, imovinu i djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 55/13 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stanici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj parnici od tužene tužbom zahtijeva naknadu štete koja mu je prouzrokovana u navedenom radnom sporu zbog nezakonitog rada sudija Vrhovnog i Okružnog suda tvrdeći da su presude nezakonite, što implicira zaključak da apelant suštinski traži preispitivanje pravomoćnih presuda redovnih sudova, iako to u navodima apelacije negira tvrdnjom da je od sudova zapravo "samo" tražio da se ponovo utvrdi činjenično stanje vezano za otkaz ugovora o radu kako bi se utvrdile nepravilnosti koje nisu utvrđene u ranijoj parnici. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odlučivali o zakonskim uvjetima za naknadu štete, pri čemu su jasno naglasili da su vezani pravomoćnošću presuda na kojima apelant zasniva svoj zahtjev i da ne postoje zakonski uvjeti za preispitivanje onog što je utvrđeno u ranijem postupku jer se smatra da je istinito ono što je utvrđeno u pravomoćnoj presudi. Shodno činjenici da su se redovni sudovi u konkretnom slučaju bavili isključivo zakonskim uvjetima za naknadu štete, pri čemu su presude na koje se apelant poziva pravomoćne i ni na koji način nisu mogle biti predmet preispitivanja (što bi u suprotnom, s aspekta nepristrasnosti suda, mogao biti problem) jer su sudovi vezani pravomoćnošću presuda, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja apelantov prigovor o kršenju prava na nepristrasan sud isključivo zbog činjenice što su sutkinje Tanja Bundalo i Nevenka Mitrić činile sastav revizionog odnosno žalbenog vijeća, bez dodatnih razloga i konkretizacije ovog prigovora, nije objektivno opravdan. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je prigovor o kršenju prava na nepristrasan sud iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovan.

43. U odnosu na apelantove prigovore kojim dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje, ocjenu dokaza i primjenu prava Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno proizvoljne primjene prava.

45. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

46. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva onako kako je postavljen, Ustavni sud ne uočava ništa što bi moglo opravdati brojne apelantove prigovore. Prema mišljenju Ustavnog suda, odlučenje redovnih sudova je upravo saglasno s praksom Ustavnog suda zauzetom u predmetima u kojima se pokretalo pitanje odgovornosti nadležnog organa po principu objektivne odgovornosti u kontekstu nezakonitosti odluka nadležnih organa – organa uprave ili sudova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4322/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 41. i AP 895/19 od 28. oktobra 2020. godine, tačka 44, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U predmetu broj AP 2667/19, koji je pokretao gotovo identično pitanje, Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost redovnih sudova (koji su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete iz osnova apelantovog prigovora da mu je šteta pričinjena nezakonitom pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu) u obrazloženju da su organi uprave i sud u upravnom sporu postupali u skladu sa svojom nadležnošću, a ocjena zakonitosti odluka koje su donesene u postupku mogla se ispitati samo u okviru upravnog, odnosno sudskog spora korištenjem pravnih lijekova, a ne mimo njega, kao što to apelant u konkretnom slučaju čini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2667/19 od 17. februara 2021. godine, tačka 37, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

47. Dovodeći navedenu praksu u vezu s obrazloženjem redovnih sudova u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda.

48. U vezi s apelantovim prigovorom da je od strane redovnih sudova izostala ocjena dokaza, Ustavni sud ovaj prigovor ne može prihvatiti opravdanim budući da je prvostepeni sud izveo sve apelantove predložene dokaze, koje je taj sud cijenio u smislu člana 8. ZPP (vidi str. 2–15. prvostepene presude). Pri tome, Ustavni sud podsjeća na tačku 45. ove odluke, te ukazuje da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni vlastitom i da je opće pravilo da je na tim sudovima da ocijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne uočava da je apelant pružio uvjerljive razloge za svoje tvrdnje o izostanku ocjene dokaza. Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove navode da se sudovi nisu bavili svim apelantovim žalbenim, odnosno revizionim prigovorima budući da sudovi i nisu u obavezi da se bave svim prigovorima, već onim za koje ocijene da su relevantni. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne zapaža da su redovni sudovi propustili da se bave apelantovim relevantnim prigovorima. Relevantan prigovor svakako jeste prigovor koji se tiče troškova postupka koji je, suprotno apelantovim tvrdnjama, ispitao Okružni sud prihvativši kao zakonitu odluku prvostepenog suda i u dijelu troškova postupka (vidi tačku 15. ove odluke). Pri tome, apelant ne konkretizira ovaj prigovor, osim što je očito nezadovoljan visinom dosuđenih troškova postupka.

49. U vezi s prigovorima vezanim za kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 13. oktobra 2014. godine, a da je postupak pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda od 6. maja 2019. godine. Dakle, predmetni parnični postupak je na tri sudske instance pravomoćno okončan u roku od četiri godine i sedam mjeseci. Imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi odluke donosili u prikladnim rokovima i da ništa ne ukazuje da su opravdani apelacioni prigovori u vezi s kršenjem prava na suđenje u razumnom roku. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je u okviru roka od četiri godine i sedam mjeseci odlučivano i o apelantovom zahtjevu za izuzeće sutkinje Vrhovnog suda i da je apelant tužbeni zahtjev konačno opredijelio 11. juna 2017. godine, što je svakako utjecalo na ukupnu dužinu trajanja postupka, čemu je doprinio sam apelant. Stoga, Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neosnovanim. Shodno navedenom, neosnovan je i apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

50. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


51. Kršenje prava na imovinu apelant dovodi u vezu s odlukom o troškovima postupka i tvrdnjama da se Okružni sud i Vrhovni sud nisu bavili ovim prigovorom, bez konkretizacije u čemu se ogleda proizvoljnost Osnovnog suda prilikom odmjeravanja troškova postupka, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje utvrdivši da je prigovor neosnovan, pa slijedom toga Ustavni sud zaključuje da je i prigovor o kršenju prava na imovinu neosnovan iz istog razloga.

Pravo na djelotvoran pravni lijek


52. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.

VIII. Zaključak


53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, i kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, te kada mu je omogućeno suđenje pred nepristrasnim sudom u razumnom roku.

54. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer činjenica da apelant nije bio zadovoljan ishodom postupaka po pravnim lijekovima koje je koristio ne može da vodi zaključku o kršenju tog prava.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.
Upit

Poštovanje, Majka i otac su prije 21 godi[…]

Službeni glasnik BiH, broj 45/21 Ustavni sud Bosne[…]

Kazna za parkiranje

Ako je to tako kako ti tvrdis, otidi u policiju i […]