- Mon Jul 29, 2019 3:53 pm
#3361
PASIVNA LEGITIMACIJA KOD ZAHTJEVA ZA NAKNADU TROŠKOVA KRIVIČNOG POSTUPKA
Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
član 203
Optuženi, koji je presudom kantonalnog suda pravosnažno oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo, u parnici podnosi zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka protiv Federacije BiH jer je ona pasivno legitimisana, a ne kanton.
Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom Kantonalnog suda u Š. B. broj:... od 22. 6. 2009. godine tužitelj je pravosnažno oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. KZ F BiH, koje mu je djelo optužnicom Kantonalnog tužiteljstva u Š. B. stavljeno na teret. Ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije BiH od 24. 2. 2011. godine, koja je uručena punomoćniku tužitelja 30. 3. 2011. godine. Tužitelj je tom sudu dana 20. 7. 2012. godine podnio zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka, koji je rješenjem navedenog suda od 7. 9. 2012. godine odbačen kao neblagovremen. Rješenjem vanraspravnog vijeća istog suda od 6. 11.2012. godine potvrđeno je prvostepeno rješenje o odbačaju zahtjeva tužitelja.
Tužbom od 29. 12. 2012. godine tužitelj pokreće parnicu radi naknade troškova postupka proizašlih iz navedenog krivičnog postupka.
Prvostepeni sud odbija zahtjev tužitelja zbog nedostatka pasivne legitimacije, a što prihvata i drugostepeni sud pa odbija žalbu tužitelja i potvrđuje prvostepenu presudu. Pri tome oba suda smatraju da bi u ovoj pravnoj stvari Federacija BiH bila pasivno legitimisana.
Tužitelj smatra da Kantonalni sud nije pravilno postupio jer njegovo potraživanje isplate sudskih troškova nakon oslobađajuće presude u sudskom postupku ima karakter imovinskog zahtjeva i da je u pitanju imovinski spor nastao pri vršenju poslova sudske vlasti. Dakle, smatra da troškove proizaš- le iz krivičnog postupka može potraživati u parničnom postupku po opštim pravilima građanskog prava.
Suprotno neosnovanim revizijskim tvrdnjama, pravno shvatanje nižestepenih sudova je zasnovano na zakonu.
Iz sadržine odredbe člana 203. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH- ZKP (koji se primjenjivao u vrijeme donošenja oslobađajuće presude) u stavu 1. propisano je da " kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka iz člana 199. st. 1. kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret buxetskih sredstava, osim u slučajevima određenim u stavu 2. ovog člana. Stav 2. navedenog člana odnosi se na osobe koje su svjesno podnijele lažnu prijavu i kojima je utvrđena obaveza da snose troškove krivičnog postupka, dok je stavom 4. iste odredbe propisano "ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stav 1. ovog člana ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom postupke protiv Federacije".
Kako je u konkretnom slučaju kao tuženi označen Zapadno hercegovački kanton, a ne Federacija BiH, to bi se u svemu pravilnim pokazao pravni stav nižestepenih sudova o nedostatku pasivne legitimacije tuženog kantona.
Osim toga, slijedeći pravni stav izražen u presudi Vrhovnog suda Federacije BiH broj... Rev od 25. februara 2015. godine, tužitelj ne bi bio niti aktivno legitimisan za podnošenje ove tužbe. Ovo iz razloga što se, prema podacima spisa, potraživanje iznosa od 22.978,00 KM odnosi na naknadu nužnih izdataka i nagrade branioca tužitelja iz krivičnog postupka, advokata iz AK G. (koji su specificirali troškove i nagradu u pismenom od 20. 7. 2012. godine), pa je samo njima pripadala aktivna legitimacija da iste potražuju. Kako tužitelj podnosi ovu tužbu u svoje ime, on nije aktivno legitimisan da potražuje navedeni iznos, pa je to razlog više za odbijanje njegovog zahtjeva kao neosnovanog. Takav stav ovog suda potvrđen je Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu AP- 1289-15 od 25. oktobra 2017. godine."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 64 0 P 026835 15 Rev od 26.7.2018. godine)
Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
član 203
Optuženi, koji je presudom kantonalnog suda pravosnažno oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo, u parnici podnosi zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka protiv Federacije BiH jer je ona pasivno legitimisana, a ne kanton.
Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom Kantonalnog suda u Š. B. broj:... od 22. 6. 2009. godine tužitelj je pravosnažno oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. KZ F BiH, koje mu je djelo optužnicom Kantonalnog tužiteljstva u Š. B. stavljeno na teret. Ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije BiH od 24. 2. 2011. godine, koja je uručena punomoćniku tužitelja 30. 3. 2011. godine. Tužitelj je tom sudu dana 20. 7. 2012. godine podnio zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka, koji je rješenjem navedenog suda od 7. 9. 2012. godine odbačen kao neblagovremen. Rješenjem vanraspravnog vijeća istog suda od 6. 11.2012. godine potvrđeno je prvostepeno rješenje o odbačaju zahtjeva tužitelja.
Tužbom od 29. 12. 2012. godine tužitelj pokreće parnicu radi naknade troškova postupka proizašlih iz navedenog krivičnog postupka.
Prvostepeni sud odbija zahtjev tužitelja zbog nedostatka pasivne legitimacije, a što prihvata i drugostepeni sud pa odbija žalbu tužitelja i potvrđuje prvostepenu presudu. Pri tome oba suda smatraju da bi u ovoj pravnoj stvari Federacija BiH bila pasivno legitimisana.
Tužitelj smatra da Kantonalni sud nije pravilno postupio jer njegovo potraživanje isplate sudskih troškova nakon oslobađajuće presude u sudskom postupku ima karakter imovinskog zahtjeva i da je u pitanju imovinski spor nastao pri vršenju poslova sudske vlasti. Dakle, smatra da troškove proizaš- le iz krivičnog postupka može potraživati u parničnom postupku po opštim pravilima građanskog prava.
Suprotno neosnovanim revizijskim tvrdnjama, pravno shvatanje nižestepenih sudova je zasnovano na zakonu.
Iz sadržine odredbe člana 203. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH- ZKP (koji se primjenjivao u vrijeme donošenja oslobađajuće presude) u stavu 1. propisano je da " kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka iz člana 199. st. 1. kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret buxetskih sredstava, osim u slučajevima određenim u stavu 2. ovog člana. Stav 2. navedenog člana odnosi se na osobe koje su svjesno podnijele lažnu prijavu i kojima je utvrđena obaveza da snose troškove krivičnog postupka, dok je stavom 4. iste odredbe propisano "ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stav 1. ovog člana ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom postupke protiv Federacije".
Kako je u konkretnom slučaju kao tuženi označen Zapadno hercegovački kanton, a ne Federacija BiH, to bi se u svemu pravilnim pokazao pravni stav nižestepenih sudova o nedostatku pasivne legitimacije tuženog kantona.
Osim toga, slijedeći pravni stav izražen u presudi Vrhovnog suda Federacije BiH broj... Rev od 25. februara 2015. godine, tužitelj ne bi bio niti aktivno legitimisan za podnošenje ove tužbe. Ovo iz razloga što se, prema podacima spisa, potraživanje iznosa od 22.978,00 KM odnosi na naknadu nužnih izdataka i nagrade branioca tužitelja iz krivičnog postupka, advokata iz AK G. (koji su specificirali troškove i nagradu u pismenom od 20. 7. 2012. godine), pa je samo njima pripadala aktivna legitimacija da iste potražuju. Kako tužitelj podnosi ovu tužbu u svoje ime, on nije aktivno legitimisan da potražuje navedeni iznos, pa je to razlog više za odbijanje njegovog zahtjeva kao neosnovanog. Takav stav ovog suda potvrđen je Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu AP- 1289-15 od 25. oktobra 2017. godine."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 64 0 P 026835 15 Rev od 26.7.2018. godine)