BiH Pravo 2019.

Bosanskohercegovački pravni portal

Postavite pitanje i raspravite konkretna pravna pitanja koja ne spadaju u neku od drugih kategorija u ovom forumu
#3347
PRAVNA PRIRODA I SPECIFIČNOSTI VOĐENJA PONOVNOG KRIVIČNOG POSTUPKA NAKON ŠTO USTAVNI SUD BiH UKINE PRESUDU I PREDMET VRATI SUDU NA DONOŠENJE NOVE ODLUKE

Autor: Azra Miletić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Objavljeno u: Bilten sudske prakse suda BiH: br. 4/2014


Ustavom Bosne i Hercegovine određene su nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, pa je tako u članu VI/3.a b) određeno da „Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.“

Na temelju člana VI/2. b) Ustava BiH, Ustavni sud je na plenarnoj sjednici donio Pravila Ustavnog suda BiH,6 kojima su regulisana pitanja organizacije samog suda i postupka pred sudom. Između ostalog, članom 64. Pravila, u stavu 1., propisano je da „Odlukom kojom usvaja apelaciju Ustavni sud ukida osporenu odluku i predmet vraća sudu, odnosno organu koji je donio tu odluku na ponovni postupak.“ Također, u stavu 3. navedenog člana Pravila navedeno je da
zuzetno, ako Ustavni sud utvrdi da je apelacija osnovana može, prema prirodi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda, sam odlučiti o meritumu predmeta i odluku dostaviti nadležnom organu radi osiguranja podnosioci apelacije ustavnih prava koja su mu povrijeđena“.

Navedene norme Ustava BiH i Pravila Ustavnog suda BiH daju nadležnost i stvaraju okvir postupanja Ustavnog suda BiH. Ustavni sud, dakle, ima nadležnost da odlučuje po apelacijama izjavljenim protiv odluke ma kojeg suda unutar BiH, kada se tim odlukama dira u prava i slobode zagarantovana samim Ustavom. Ujedno, prema propisanoj proceduri, Ustavni sud ima mogućnost da ukine osporavane odluke, ali i onda kada je potrebno, da odluči u meritumu predmeta.

U odnosu na odluke Ustavnog suda koje se tiču krivičnih predmeta, postoji određeni nivo nekompatibilnosti procesnih zakona i Pravila Ustavnog suda, koji u stvarnosti dovodi do poteškoća u implementaciji odluka Ustavnog suda.

Naime, Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH)7 ne sadrži odredbe koje bi bile primjenjive i kojima bi bio regulisan postupak nakon ukidanja pravnosnažne presude Suda BiH u redovnom postupku.




2 Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 60/05, str. 4924-4942
3 Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06m, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13



Ipak, ZKP BiH, u članu 327. predviđa mogućnost da dođe do ponavljanja postupka u korist osuđenog lica, kao vanrednog pravnog lijeka, onda kada je
„...krivični postupak završen pravnosnažnom presudom...“, i to pod taksativno navedenim okolnostima i uslovima, gdje je pod tačkom f) navedenog člana određeno da se postupak može ponoviti i „ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine,
Dom za ljudska prava ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na
tom kršenju“.

Dakle, opšti uslov koji mora biti ispunjen, da bi se moglo govoriti o ponavljanju postupka, jeste postojanje pravnosnažne presude donesene u krivičnom postupku. Pored toga, da bi se dozvolilo ponavljanje postupka u korist osuđenog, nužno je da je odlukom nekog od navedenih sudova utvrđena povreda prava i sloboda, a da se presuda temelji na takvim kršenjima. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Maktouf i Damjanović vs. BiH8 utvrdio je da je pravnosnažnim presudama Suda BiH, koje su donesene u krivičnim postupcima, koji su se vodili pred tim sudom, došlo do kršenja člana 7. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Evropski sud pri tome ne dira u samu presudu, već samo konstatuje povredu i daje nalog da se ista otkloni. Na temelju navedene odluke, Sud BiH je odlučujući po prijedlozima odbrane osuđenih Damjanovića i Maktoufa dozvolio ponavljanje postupka u korist osuđenih, primjenom člana 327. stav 1. tačka f) ZKP BiH.

Dakle, primjenom odredbi koje se tiču ponavljanja krivičnog postupka, kada pravnosnažna presuda nije ukinuta, Sud BiH je, u obavezi da otkloni utvrđena kršenja prava osuđenih lica, i u ponovljenom postupku donese presudu kojom se pravnosnažna presuda u cjelosti ili djelimično stavlja van snage (preinačava) u relevantnom dijelu. Prema citiranoj odredbi sud je u obavezi da obustavi izdržavanje kazne osuđenom podnosiocu zahtjeva, ali zakon propisuje mogućnost određivanja pritvora, kada su ispunjeni zakonom propisani uslovi za pritvor, što je poznato i podnosiocu takvog zahtjeva. Ono što je značajno jeste da u ovakvom postupku, pravnosnažna presuda je na snazi do nove odluke suda u postupku ponavljanja postupka, faktički pretpostavka nevinosti je suspendovana sve do konačne odluke, pa je stvar faktičke procjene, prije svega prognoze ishoda ponovljenog postupka i razloga zbog kojeg je ponavljanje dozvoljeno, da li će sud odrediti pritvor.

Nasuprot tome, u odlukama Ustavnog suda BiH, pored toga što se konstatuje povreda prava osuđenih lica, ide se i korak dalje, te se ukidaju pravnosnažne presude Suda BiH, prvostepena i drugostepena – kao u predmetu




8 Aplikacije br. 2312/08 i 34179/08, odluka od 18.07.20013. godine



Tokalić i Zoran Damjanović,9 ili samo drugostepena, kao u predmetu Andrun,10 Jakovljević i drugi. Ustavni sud BiH ukida pravnosnažne presude u cjelosti, i kada je u konkretnim slučajevima, konstatovana povreda člana 6., ali i kada se konstatuje samo povreda člana 7. stav 1. Evropske konvencije - koja bi, pojednostavljeno rečeno, odgovarala povredi materijalnog prava, kao žalbenom osnovu iz člana 296. tačka b) ZKP BiH, koja povreda se otklanja preinačenjem pobijane presude.

To je posebno problematično kada se osuđena lica već nalaze na izdržavanju kazne zatvora. Kod takvog stanja stvari, zapravo se ukida pravnosnažna presuda koja je osnov za izdržavanje izrečene kazne osuđenim licima, odnosno na osnovu koje je donesen uputni akt i osuđeni upućen na izdržavanje kazne zatvora. Naime, dalje izvršenje kazne zatvora nad osuđenim licima postaje neodrživo, jer je prestao da postoji osnov tog izvršenja. Iz tog razloga, nužno je bilo odlučiti o opravdanosti daljeg zadržavanja, sada samo optuženih lica, na izdržavanju zatvorske kazne. Odlučujući o tom pitanju, o kojem bi po pravilu trebalo odlučiti nadležno tijelo koje donosi i glavnu odluku, Sud BiH je morao donijeti odluke kojima se obustavlja izvršenje kazne zatvora nad ranije pravnosnažno osuđenim, a sada optuženim licima.11

Nadalje, nakon donošenja odluka Ustavnog suda o ukidanju pravnosnažnih presuda, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je podnosilo prijedloge da se optuženima odredi pritvor, po osnovu člana 138. ZKP BiH i direktne primjene člana 5. Evropske konvencije.

Međutim, član 138. ZKP BiH ne predviđa ovu konkretnu situaciju, a ekstenzivno tumačenje ovih odredbi na štetu optuženih vodilo bi ka proizvoljnoj primjeni i pravnoj nesigurnosti. Naime, član 138. propisuje: „(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje; (2) Pritvor će se ukinuti ako je optuženi oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena osim iz razloga nenadležnosti Suda ili ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili je osuđen samo na novčanu kaznu ili je uvjetno osuđen ili je zbog uračunavanja pritvora




9 Odluka ustavnog suda BiH broj AP 325/08 od 27.09.2013. godine
10 Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP 503/09 od 22.10.2013. godine
11 Takve su odluke, odnosno rješenje o obustavi izvršenja kazne zatvora donesene u predmetima protiv optuženih Nikole Andruna, Slobodana Jakovljevića, Milenka Trifunovića, Brane Džinića, Aleksandra Radovanovića, Branislava Medana, Mirka (Mile)
Pekeza, Mirka (Špire) Pekeza, Milorada Savića, Zrinka Pinčića



kaznu već izdržao; (3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga Apelaciono vijeće pritvor može produžiti za još najduže šest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u propisanim rokovima bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena odluka ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke; (4) Na zahtjev optuženog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženog rješenjem uputiti u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravomoćnosti presude;
(5) Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne; (6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.“

Dakle, u situacijama kada je optuženi već bio u pritvoru u prvobitnom postupku, koji je okončan pravnosnažnom presudom i kada je već bio upućen na izdržavanje kazne, nije moguće ponovno se vratiti na odredbe člana 138. ZKP BiH, budući da su pravni osnovi za pritvor iz ove zakonske odredbe već iscrpljeni.

Nadalje, član 5. u stavu 1. EKLJP traži da svako lišenje slobode bude "u skladu sa zakonom propisanim postupkom". Nadalje, svaki podstav koji pokriva slučajeve u kojima se dozvoljava lišenje slobode pretpostavlja da će takva mjera biti "zakonita". Zahtjev zakonitosti se tumači tako da se odnosi i na proceduru i na suštinu, pa se tako zakonitost tumači na način da svako lišenje slobode mora biti u skladu sa domaćim zakonom i EKLJP, te da ne smije biti proizvoljno. Prema navedenom članu, u slučaju lišenja slobode, neophodno je prvo provjeriti da li su zadovoljeni zahtjevi relevantnih domaćih zakona. Ovo može biti pitanje određenja da li je ispoštovana osnovna procedura, ili da li postoji zakonska odredba kojom je pokrivena poduzeta radnja.

Članom 5. Evropske konvencije12 su propisana minimalna prava, koja nacionalna zakonodavstva dalje razrađuju, pa su tako odredbama ZKP BiH




12 Član 5. Evropske konvencije: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda; b. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom; c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; d. lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog



detaljno propisani postupci i uslovi pod kojima se pritvor može odrediti po fazama krivičnog postupka, kao i maksimalna dužina trajanja pritvora. ZKP BiH prepoznaje ove osnovne principe zagarantovane Evopskom konvencijom i cijeni značaj i težinu ove mjere te se tako u članu 131. stav 1. ZKP BiH izričito propisuje da se „[p]ritvor [se] može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom“. U tom smislu treba ukazati i na odredbu člana 2. stav 2. ZKP BiH, u kojoj se navodi da:
„Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.“

Nadalje, kada Ustavni sud ukida presude u cijelosti zbog kršenja člana 6., u pravilu se ukida i prvostepena i drugostepena presuda i postupak se vodi iznova u svim segmentima, posebno sa aspekta kakva je priroda utvrđene povrede prava na pravično suđenje, te eventualno i zauzeto pravno mišljenje u obavezujućoj odluci Ustavnog suda. Na takvu prvostepenu presudu optuženi imaju pravo žalbe vijeću Apelacionog odjeljenja.

Međutim, u nekoliko posljednjih odluka Ustavnog suda, iz obrazloženja odluka je jasno vidljivo da je utvrđena povreda, odnosno kršenje samo člana 7. Evropske konvencije, što je dodatno zakomplikovalo vođenje novog postupka, u pogledu obima i prirode takvog postupka.

Osuđeni- apelanti nisu dobili odgovor na svoje prigovore iz apelacije u pogledu kršenja prava iz člana 6. Evropske konvencije, niti je jasno šta Ustavni sud podrazumijeva pod navodima “Imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja člana 7. Evropske konvencije i nalog da redovni sud u ponovnom postupku donese novu




pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti; e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; f. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. 2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega. 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.



odluku, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije“, koje bi trebalo biti prvenstveno riješeno, pa optuženi, u ponovljenom postupku, u zavisnosti od faze postupka, zahtijevaju „novo“ suđenje ili potpuni žalbeni postupak.

Sud BiH nema ovlaštenja da preispituje vlastite pravnosnažne odluke, u onom dijelu u kojem nisu dovedene u pitanje odlukama Ustavnog suda. Krivica optuženih/apelanata, kao ni utvrđeno činjenično stanje nije dovedena u pitanje predmetnim odlukama Ustavnog suda, niti je Ustavni sud o tome izdao bilo kakav nalog, pa stoga, Sud BiH ne može ponovno izvoditi i cijeniti dokaze i preispitivati svoje ranije odluke u tom dijelu. U tom smislu Sud samo konstatuje da optuženi mogu, na nove presude, uložiti ponovno apelacije Ustavnom sudu ili aplikaciju direktno Evropskom sudu, jer se podnošenje ranije apelacije, koja nije riješena u cijelosti, ne može smatrati djelotvornim pravnim lijekom. Nije jasno zašto je Ustavnom sudu povreda člana 7. Evropske konvencije bila važnija nego samim osuđenima, koji su više puta isticali da je njihova apelacija prije svega bila usmjerena na povredu člana 6. Evropske konvencije, odnosno, zašto Ustavni sud nije u cjelosti riješio apelacije, što je bio dužan učiniti, tim prije što se otklanjanjem povrede člana 7. ne može ispraviti eventualna povreda člana 6. Evropske konvencije.

Sud BiH stoga, provodi prvostepeni postupak ili drugostepeni postupak, shodno tome u koju fazu je, uslovno rečeno, postupak vraćen, odnosno održava se glavni pretres (ukinuta prvostepena i drugostepena presuda), pretres pred vijećem Apelacionog odjeljenja (ukinuta drugostepena presuda iz pretresa pred apelacionim vijećem) ili sjednica vijeća povodom izjavljenih žalbi (ukinuta drugostepena presuda nakon odlučivanja po žalbi). Pred Apelacionim vijećem se tada izvode novi dokazi relevantni sa aspekta sankcije, dok se ne ulazi u ponovno preispitivanje činjeničnog stanja i krivnje, jer kako je već navedeno, to nije niti dovedeno u pitanje odlukama Ustavnog suda. Dakle, nova odluka Suda BiH razlikuje se u pogledu primjene materijalnog prava i sankcije, dok utvrđenja u pogledu činjeničnog stanja i krivnje, nisu predmet ponovnog odlučivanja, što ipak jeste svojevrsna improvizacija suđenja na koju je Sud nepotrebno prinuđen i suprotna principu zakonitosti koji zahtijeva da se postupak provodi u skladu sa odredbama zakona, a u konkretnoj situaciji, takav postupak nije propisan, što je sada mogući razlog nove apelacije.

Na osnovu iznesenog smatram da bi Ustavni sud svoja Pravila morao korigovati u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku BiH (a situacija je ista i na entitetskim nivoima), te svoje odluke uskladiti sa članom 327. stav (1) član f) ZKP BiH, budući da ova odredba daje u potpunosti mogućnost otklanjanja utvrđenih povreda na zakonom propisan način.

https://www.pravobih.com/

Poštovani, imam jedno pitanje koje je jako[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja